Barunski križarski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Barunski križarski rat
Segment križarskih ratova
Map Crusader states 1240-eng.png
Karta sa područjima koja su križari osvojili
Crveno: Križarske države 1239. godine; Ružičasto: teritoriji osvojeni 1239–41
Datum 1239–1241
Lokacija Akra, Jafa, Gaza, Tripoli, Nablus
Ishod Jeruzalemsko Kraljevstvo vratilo se u svoj najveći raspon od 1187. godine
Teritorijalne
promjene
Kršćani su dogovorili vraćanje Jeruzalema, Aškelona, Sidona, Tiberijade, većine Galileje,[1] Betlehema i Nazareta
Zaraćene strane
Arms of the Kingdom of France (Ancien).svg Kraljevina Francuska

England COA.svg Kraljevina Engleska
Armoiries de Jérusalem.svg Jeruzalemsko Kraljevstvo

Flag of Ayyubid Dynasty.svg Ajubidi iz Damaska

Flag of Ayyubid Dynasty.svg Ajubidi iz Egipta

Komandanti i vođe
Teobald od Champagnea

Richard od Cornwalla

Walter od Briennea

El Salih Ismail

As Salih Ejub

Barunski križarski rat, također poznat kao Križarski rat 1239, bio je, u teritorijalnom smislu, najuspješniji križarski rat od Prvog. Iako križari nisu postigli slavne vojne pobjede, koristili su diplomatiju kako bi manipulirali dvije zaraćene strane muslimanske dinastije Ajubida (El Salih Ismail u Damasku i As Salih Ejub u Egiptu) jednu protiv druge za još više ustupaka nego što je Fridrik II dobio tokom poznatijeg Šestog križarskog rata. Na nekoliko godina, Barunski križarski rat vratio je Jeruzalemsko Kraljevstvo u njegovu najveću veličinu od 1187. godine.

O tom križarskom ratu ponekada se raspravlja kao o dva odvojena križarska rata: onom kralja Theobalda I od Navarre, koji je počeo 1239. godine, i onom odvojene grupe križara pod vođstvom Richarda od Cornwalla, koja je došla nakon što je Theobald otputovao 1240. godine. Unatoč relativno izdašnim primarnim izvorima, njegovo izučavanje je donedavno bilo ograničeno, barem djelimično zbog nedostatka vojne aktivnosti.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Na kraju Šestog križarskog rata u februaru 1229. godine, Fridrik II i El Kamil potpisali su desetogodišnje primirje. Koristeći samo diplomatiju i bez većih vojnih suočavanja, Fridriku je data kontrola nad Jeruzalemom, Nazaretom, Sidonom, Jarom i Betlehemom. Međutim, sporazum je trebao isteći 1239. godine, što je ugrožavalo kršćansku kontrolu nad tim teritorijima. Uz to, Šesti križarski rat bio je vrlo nepopularan među domaćim kršćanskim vođama, zato što ih je ekskomunicirani Fridrik ostavio bez obrane, zajedno sa njihovim muslimanskim neprijateljima, i pokušao staviti Svetu Zemlju pod kontrolu kuće Hohenstaufen, umjesto da vrati teritorije lokalnim barunima Jeruzalemskog Kraljevstva. Prema tome, papa Grgur IX. je 1234. objavio da će novi križarski rat započeti u Svetoj Zemlji do 1239. kako bi se osigurala kršćanska kontrola. Oko godinu dana kasnije, u decembru 1235. godine, Grgur je započeo brojne pokušaje da potpuno, a potom djelimično, preusmjeri taj planirani križarski rat sa Svete Zemlje na borbu protiv širenja kršćanske jeresi u Latinskoj Grčkoj i obranu Latinskog Carstva Carigrada, ali nije uspio.

Križarski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Vojska Theobalda od Champagnea[uredi - уреди | uredi izvor]

Theobald od Champagnea, kralj Navarre, okupio je impozantan broj evropskih plemića u Lyonu, uključujući: Hugha IV, vojvodu Burgundije; Amauryja VI od Montforta; Roberta de Courtenaya, velikog batlera Francuske (ne treba miješati sa Robertom I, latinskim carem, također iz Courtenaya); i Pierra I, vojvodu Bretanje. Pridružio im je se veliki broj grofova drugog ranga, među njima i: Guigues IV od Foreza, Henri II, grof Bara, Louis od Sancerre, Jehan de Braine grof Mâcona, William od Joignyja i Henri od Grandpréa.[2] Theobaldova glavna snaga brojala je oko 1500 vitezova, uključujući i nekoliko stotina iz Navarre.[3] Napustili su Francusku u augustu 1239. godine, pri čemu je većina zaplovila iz Marseillesa, a manji broj njih krenuo je iz luka Fridrika II u južnoj Italiji. Theobald je stigao u Akru 1. septembra; uskoro su mu se pridružili oni križari koje je raštrkala oluka prilikom prelaska Sredozemnog mora. Tamo su se sastali sa vijećem lokalnih kršćanskih moćnika, od kojih su najistaknutiji bili: Walter od Briennea, Odo od Montbéliarda, Balian od Bejruta, John od Arsufa i Balian od Sidona.[4] Theobaldu su se također pridružili neki križari sa Kipra.[5]

Theobald je proveo mnogo vremena zabavljajući se u ugodnoj Akri, gdje je napisao pjesmu za svoju ženu. Konačno, 2. novembra, grupa od oko 4000 vitezova (više od polovine u službi lokalnih baruna i vojnih redova) krenulo je na marš prema Aškelonu, gdje su započeli izgradnju zamka kojeg je Saladin bio razrušio nekoliko godina ranije. Dva dana od početka marška, Pierre od Bretanje i njegov poručnik Raoul de Soissons odvojili su se da provedu pljačku. Podijelili su svoje snage i obojica su čekali u zasjedi duž mogućeg puta za muslimanski karavan, koji se kretao uz Jordan do Damaska. Pierrova polovina suočila se sa muslimanima izvan jednog zamka i, nakon malo borbe, zatrubio je iz roga kako bi pozvao Raoula. Muslimani su preusmjereni i pobjegli su u zamak, u koji su ih Pierrovi ljudi slijedili, ubili mnoge od njih, neke zarobili i ugrabili plijen i životinje karavana radi hrane.[6]

Poraz kod Gaze i gubitak Jeruzalema[uredi - уреди | uredi izvor]

Pierrova manja pobjeda kasnije je zasjenjena sumornim porazom. Kada je cijela vojska stigla u Jafu 12. novembra 1239. godine, jedan njen dio htio je sam provesti svoju pljačku. Vođe te prkosne grupe bili su Henri od Bara, Amaury od Montforta i Hugh od Burgundije, zajedno sa četiri važnija lokalna gospodara, među njima Walter od Brienne, Balian od Sidona, John od Arsufa i Odo od Montbéliarda. Ta grupa, u kojoj je bilo negdje između 400 i 600 vitezova, odvojila se od glavne vojske, unatoč jasnom negodovanju Theobalda, Pierra od Bretanje i vođa sva tri vojna reda (templari, hospitalci i Teutonski viteški red). Grupa je jahala cijelu noć i dio njih uskoro se sukobio sa egipatskom snagom pod komandom Rukn al-Din al-Hijawija kod Gaze idućeg dana, 13. novembra.[7] Kontingent je doživio jak poraz prije nego što su Theobaldove snage stigle da ih spase; Henri je ubijen, a Amaury je bio među nekoliko stotina zarobljenih križara.[8] Vojska je nakon toga marširala nazad sve do Akre.

Oko mjesec dana nakon bitke kod Gaze, An Nasir Davud od Transjordana, čiji je karavan Pierre zarobio, marširao je na Jeruzalem, koji je bio uglavnom bez obrane. Nakon što se krio u Davidovom tornju, garnizon tvrđave predao se Davudu 7. decembra, prihvativši njegovu ponudu za siguran prolaz do Akre. Jeruzalem je bio u muslimanskim rukama po prvi put od 1229. godine (Šestog križarskog rata).[9]

Teritorijalni ustupci Ajubida[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon prepreke kod Gaze za križare i gubitka Jeruzalema, građanski rat unutar muslimanske dinastije Ajubida počeo je stvarati pogodnu okolinu za kršćane. Prvo je došlo do obećavajućeg, ali na kraju razočaravajućeg putovanja u Tripoli. Emir El Muzafar Mahmud od Hame htio je odvući pažnju svog neprijatelja, El Mudžahida od Homsa, pa je stoga namamio Theobaldove križare do Planine hodočasnika izvan Tripolija sa ispraznim obećanjima. Ništa se nije desilo; nakon nekog vremena, kao gosti Bohemonda V od Antiohije, križari su se vratili u Akru do ranog maja 1240. godine.[10]

Idući susret kršćana sa Ajubidima pokazao se mnogo plodnijim. Theobald je pregovarao sa zaraćenim emirima Damaska i Egipta. Završio je dogovor sa As Salih Ismailom, emirom Damaska na sjeveru, protiv Ejubom u Egiptu i Davudom u Transjordanu, na jugu, čime je Jeruzalemsko Kraljevstvo ponovo dobilo sami Jeruzalem, zajedno sa Betlehemom, Nazaretom i većine regije Galileje sa mnogim templarskim zamkovima, kao što su Beaufort i Safed.[11] Ismailov je u svoj dogovor sa križarima uključio i mnoge teritorije koji nisu bili njegovi da dadne: umjesto toga, naveo ih je kao priznanje njihovog prava da uzmu Davudove zemlje. Taj dogovor bio je vrlo nepopularan među Ismailovim vlastitim podanicima: utjecajni propovjednik i pravnik Izz al-Din ibn 'Abd al-Salam javno ga je osudio. Kao odgovor na to Ismail, je uhapsio Ibn 'Abd al-Salama. U činu još većeg protesta, muslimanski garnizon u Beaufortu odbio je predati zamak Balianu od Sidona, kako je predviđeno Ismailovim dogovorom. Sam Ismail mjesecima je morao vršiti opsadu utvrde sa vojskom Damaska kako bi ju zauzeo za kršćane. Za to vrijeme, križari su počeli provoditi svoje prave na Davudove zemlje. Počeli su obnavljati Aškelon, opljačkali su cijeli dolinu Jordana, ponovo zauzeli Jeruzalem i napali Nablus (ali ga nisu zauzeli). To je nagnalo Davuda da stvori vlastiti dogovr sa Theobaldom u kasno ljeto 1240. godine, u kojem je zapravo ispunio mnogo ustupaka koje je im Ismail dao samo u teoriji.[12]

Neki tadašnji izvori čak daju naslutiti da je čitava zemlja između rijeke Jordan i Sredozemnog mora vraćena u križarske ruke. Theobald i Pierre od Bretanje nisu se zadržali kako bi prisustvovali punom provođenju svojih dogovora sa Ismailom od Damaska i Davudom od Transjordana. Napustili su Palestinu za Evropu sredinom septembra 1240. godine, prije dolaska Richarda od Cornwalla, zato što nisu htjeli biti prisutni tokom bilo kakvih dodatnih internih svađa oko vođstva i smjera poduhvata. U suvenire koje je Theobald donio sa sobom u Evropu spadali su ruža zvana "Provins" (latinski naziv rosa gallica 'officinalis', apotekarska ruža) iz Damaska, koju je prenio "u svom šljemu"; dio Istinskog krsta; i možda grožđe Chardonnay koje je danas važna komponenta šampanjca. Hugh od Burgundije i Guigues od Foreza zadržali su se kako bi pomogli sa zamkom u Aškelonu.[13]

Vojska Richarda od Cornwalla[uredi - уреди | uredi izvor]

10. juna 1240. Richard, prvi grof Cornwalla, napustio je Englesku sa manjom grupom križara. Ta grupa sastojala se od oko desetak engleskih baruna i nekoliko stotina vitezova, uključujući Williama II Longespéea. Dospjeli su do Marseja sredinom septembra i iskrcali se u Akri tokom jesenjeg prelaza na 8. oktobar. Simon de Montfort, mlađi brat zarobljenog Amauryja, također je bio dio te grupe, ali se čini da je putovao samostalno.[14]

Richard i njegova druga križarska vojska nisu stupali u bitke, ali jesu završili pregovore za primirje sa ajubidskim vođama koje je Theobald počeo nekoliko mjeseci ranije, tokom prvog talasa križarskog rata. Nastavili su popravke aškelonskog zamka. Značajno, Richard je predao njegov nadzor Walteru Pennenpiéu, carskom zastupniku Fridrika II u Jeruzalemu (umjesto da ga preda lokalnim vazalima Jeruzalemskog Kraljevstva koji su se snažno protivili Fridrikovoj vladavini). 13. aprila 1241. razmijenili su muslimanske zatvorenike sa kršćanskim zarobljenicima (prije svega Simonovog starijeg brata Amauryja) koji su zarobljeni tokom katastrofalne pljačke Gaze počinjene od strane Henrija od Bara pet mjeseci ranije. Također su premjestili ostatke ubijenih u toj bici i sahranili ih na groblju u Aškelonu. Sa svojim poslom završenim, Richard je napustio Akru i krenuo u Englesku 3. maja 1241. godine.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako je Barunski križarski rat vratio Jeruzalemsko Kraljevstvo u njegov najveći raspon od 1187. godine, stečeni teritoriji brzo su izgubljeni nakon samo nekoliko godina. 15. jula 1244. Jeruzalem nije samo zauzet, već i sveden na ruševine, a njegove kršćane masakrirali su Horezmijci iz sjeverne Sirije (novi saveznici sultana Egipta As Saliha Ejuba). Nekoliko mjeseci kasnije, u oktobru, Ejub i Horezmijci su izvojevali veliku vojnu pobjedu u Bici kod Forbije, koja je trajno onesposobila kršćansku vojnu moć u Svetoj Zemlji.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Madden 2006, str. 168.
  2. Painter 1969, str. 469.
  3. Narbaitz 2007, str. 240.
  4. Painter 1969, str. 472.
  5. Edbury 1993, str. 75.
  6. Painter 1969, str. 473-475.
  7. Lower 2005, str. 168.
  8. Burgtorf 2011, str. 331–32.
  9. Lower 2005, str. 171.
  10. Painter 1969, str. 478.
  11. Tyerman. God's War. str. 767.
  12. Lower 2005, str. 174-175.
  13. Elizabeth Siberry (1990), "The Crusading Counts of Nevers", Nottingham Medieval Studies 34 .
  14. Painter 1969, str. 483.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Balard, Michel (1989). "La croisade de Thibaud IV de Champagne (1239–1240)". Les Champenois et la croisade. Paris: Aux amateurs de livres. str. 85–95. 
  • Burgtorf, Jochen (2011). "Gaza, Battle of (1239)". u: Alexander Mikaberidze. Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia, Volume 1. Santa Barbara: ABC-CLIO. str. 331–32. 
  • Edbury, Peter W. (1993). The Kingdom of Cyprus and the Crusades, 1191–1374. Cambridge University Press. 
  • Jackson, Peter (1987). "The Crusades of 1239–41 and Their Aftermath". Bulletin of the School of Oriental and African Studies, University of London 50 (1): 32–60. 
  • Lower, Michael (2003). "The Burning at Mont-Aimé: Thibaut of Champagne's Preparations for the Barons' Crusade of 1239". Journal of Medieval History 29 (2): 95–108. 
  • Lower, Michael (2005). The Barons' Crusade: A Call to Arms and Its Consequences. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. 
  • Madden, Thomas F. (2006). The New Concise History of the Crusades. Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-7425-3823-8. 
  • Narbaitz, Pierre (2007). Navarra, o cuando los vascos tenían reyes. Tafalla: Txalaparta. ISBN 978-8-48136-488-0. Translated by Elena Barberena from the French original, Nabarra, ou quand les Basques avaient des rois (Bayonne: Diffusion Zabal, 1978). 
  • Painter, Sidney (1969). "The Crusade of Theobald of Champagne and Richard of Cornwall, 1239–1241". A History of the Crusades, Volume II: The Later Crusades, 1189–1311. Madison: University of Wisconsin Press. str. 463–86. http://digicoll.library.wisc.edu/cgi-bin/History/History-idx?type=article&did=History.CrusTwo.i0027&id=History.CrusTwo&isize=M. 
  • Röhricht, Reinhold (1886). "Die Kreuzzüge des Grafen Theobald von Navarra und Richard von Cornwallis nach dem heiligen Lande". Forschungen zur deutschen Geschichte 36: 67–81.