Savojski križarski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Freska na zidovima dvorane u biskupskoj palači u Colle di Val d'Elsa, Siena, koja prikazuje odlazak baruna u križarski rat, vjerojatno 1366. godine, budući da je vitez lijevo Amadeus VI. “Ta freska se obično pripisuje sijenskoj školi i datira na drugu polovinu četrnaestog vijeka.”[1]

Savojski križarski rat (1366–67) nastao je iz istih planova koji su doveli do Aleksandrijskog križarskog rata. Bio je zamisao pape Urbana V i predvođen Amadeusom VI, grofom Savoje, protiv Osmanskog Carstva u istočnoj Evropi. Iako je izvorno namijenjen kao saradnja sa Kraljevinom Ugarskom i Bizantskim Carstvom, križarski rat je preusmjeren na Drugo Bugarsko Carstvo, gdje je osvojio mala područja koja su predata Bizantincima. Također su mala područja u blizini Carigrada i Galipolja preoteta od Osmanlija.

Opazivši veću pažnju posvećenu Bugarskoj nego Turcima, historičar Nicolae Iorga tvrdio je da "to nije bilo isto što i križarski rat, ta ekspedicija koja je više podsjećala na ludoriju."[2] Ipak, zauzimanje Galipolja, prema Oskaru Haleckiju, bio je "prvi uspjeh koji su kršćanske snage postigle u svojoj borbi za obranu Evrope, a u isto vrijeme i posljednja velika kršćanska pobjeda [nad Turcima] tokom čitavog četrnaestog vijeka."[3]

Pripreme[uredi - уреди | uredi izvor]

Zakletve[uredi - уреди | uredi izvor]

31. marta 1363. godine, na Veliki petak, u papinskom Avignonu, kraljevi Francuske i Kipra, Ivan II i Petar I, položili su križarske zakletve da će otići u Svetu Zemlju i primili su od pape Urbana V znak križa (signum crucis) da zašiju na svoju odjeću kao znak svoje zakletve. To je bio početak Savojskog križarskog rata, iako Ivan II nikada nije ispunio svoju zakletvu lično, a Petar I na kraju nije sarađivao sa grofom Savoje u tom pothvatu.[4] Potonji nije položio križarsku zakletvu, također pred Urbanom V, vjerojatno do 19. januara 1364. godine, kada je vijeće regionalnih velikaša održano u Avignonu kako bi formiralo savez (colligatio) protiv pljačkaških slobodnih društava. To je sigurno bila prilika kada je papa dodijelio Amadeusu zlatnu ružu, a grof je osnovao viteški Red ogrlice kao zamjenu za svoj raniji, i vjerojatno mrtav, Red crnog labuda.[4][5] Izvorni članovi Reda ogrlice bili su odani sljedbenici i često srodnici Amadeusa i vjerojatno su svi obećali pridružiti mu se u križarskom ratu. Prilikom tog događaja, svi osim dvojice koji nisu mogli poći iz zdravstvenih razloga, krenuli su na put prema istoku.[6] Taj red, kao i križarski rat, bio je posvećen Djevici Mariji. Krajnji rok uspostavljen za polazak križara bio je 1. mart 1365. godine, iako je papa očekivao da će i Petar Kiparski i Amadeus Savojski otputovati ranije.[7] Niko nije ispunio rok, iako je 27. juna kralj Kipra napustio Veneciju i krenuo u Aleksandrijski križarski rat.[8]

Karta podjela Bugarske u vrijeme križarskog rata

U maju 1363. godine, Urban je apelirao na Ludovika I od Mađarske za križarski rat protiv Turaka, a kralj je proveo zimu 1364–65 pripremajući vojsku za veliku ofanzivu osmišljenu za potiskivanje Zuraka iz Evrope. U januaru 1365. godine, kao što je zabilježeno u Veneciji, deset galija se okupilo u Provansi za Ludovikovu upotrebu, a Ludovik je izdao poziv za pomoć u Zadru i Dalmaciji. U proljeće je napao, ne tursku Evropu (Rumeliju), već sjevet Bugarske, kojim je tada vladao carev drugi sin, Sracimir. Osvojio je i okupirao Vidin i odveo Sracimira nazad u Mađarsku kao zarobljenika. Njegov pohod je time završen na vrijeme da sarađuje sa Amadeusom u udruženom napadu na Turke u proljeće 1366. godine.[9]

Finansije[uredi - уреди | uredi izvor]

1. aprila 1364. Urban V je napravio ozbiljan pokušaj da finansira Amadeusov pohod nizom od sedam bula koje su mu pružale razne nove izvore prihoda. Sve zaplijenjene "dobiti stečene nezakonito" (male acquisita) krađom, pljačkom ili zelenaštvom koje se nisu mogle restituirati (žrtvama) trebale su se iskoristiti za idućih šest godina križarskog rata. Nadalje, "sva dosada nepotrošena nasljedstva, pokloni, zapljene, globe i pokore koje su zavještene, dodijeljene ili nametnute pro dicto passagio et Terre Sancte subsidio [za put u Svetu Zemlju i njeno blagostanje] u državi Savoji i onima potčinjenim njoj za prošlih dvanaest godina i idućih šest" dodijeljene su grofu za njegov pohod. Konačno, crkva je trebala platiti desetinu svojih desetina grofu za križarski rat, osim onih sveštenika koji su primili dozvolu da sami krenu na putovanje.[4]

Vojska i flota[uredi - уреди | uredi izvor]

Amadeus je okupljao svoju vojsku u Savoji rane 1366. godine. Više od pola vojske sastojalo se od nasljednih vazala grofa Savoje, a gotovo ni jedna porodica u njegovom gospodstvu nije bila bez predstavnika. Pridružili su mu se i njegov polubrat Ogier i nećak Humbert, sin njegovog polubrata Humberta. Aymon, mlađi brat Jamesa od Pijemonta, i Amadeusova dva vanbračna sina, oba po imenu Antoine, također su sudjelovali.[10] Među križarima su bili engleski vitez Richard Musard, grofov nećak Guillaume de Grandson, Aymond, nasljednik Amadeusa III od Ženeve, koji je bio previše bolestan da bi ispunio svoju zakletvu, i Louis de Beaujeu, sire d'Alloignet, koji je zauzeo mjesto Antoinea de Beaujeua.[11] Do dolaska u Veneciju, njegova vojska se organizirala u tri bataillesa pod nadzorom maršala Gasparda de Montmayeura: prvi su vodili Amadeus, Gaspard, Aymard de Clermont i braća Guy i Jean de Vienne; drugi Étienne de la Baume, sire de Basset i sire de Saint-Amour; trećim i najvećim, grosse bataille, komandovali su Guillaume de Grandson, Antelme d'Urtières i Florimont de Lesparre, a u njegovom sastavu bila je i grofova rodbina.[12]

Vidjevši da je Aleksandrijski križarski rat naštetio njezinim trgovačkim odnosima sa islamskim snagama, Mletačka Republika nije bila naklonjena sudjelovanju u križarskom ratu ili pružanju transporta na istok.[7][12] Pismo pape Urbana u martu 1365. nije ih uvjerilo u suprotno, ali Amadeusovo izlaslanstvo obezbijedilo je obećanje dviju galija u svjetlu grofovih zahtjeva za pet (i dvije fuste). Urban, začetnik križarskog rata, pregovarao je sa Genovom i Marseilleom kako bi obezbijedio brodove, ali obećanje transporta od strane cara Svetog Rimskog Carstva, Karla IV, nikada nije ispunjeno. Veliki broj plaćenika iz slobodnih društava pridružio se tom križarskom ratu i okupio se kod Tournusa pod vođstvom Arnauda de Cervolea, ali kada je on 25. maja 1366. ubijen u blizini Mâcona, oni su napustili taj pohod.[12]

Odlazak na istok[uredi - уреди | uredi izvor]

Od Savoje do Venecije[uredi - уреди | uredi izvor]

3. januara 1366. u Le Bourget-du-Lac, Amadeus je, pripremajući se za polazak, imenovao svoju ženu, Bonne de Bourbon, regentom u svom odsustvu, da vlada uz pomoć vijeća sastavljenog od sedam članova, od kojih su barem dvojica uvijek morali biti očevici njenih naredbi kako bi one bile efikasnije. Možda u znak protesta zbog kašnjenja tih napora ili zbog predloženog odredišta, papa Urban je 6. januara opozvao bule od 1. aprila 1364. godine, tako odrezavši veliki izvor finansija. Iako je Amadeus otišao u Avignon kako bi negodovao i, naizgled, dobio papin blagoslov za svoju avanturu, bule su i dalje ostale opozvane.[13] Grof je bio primoran tražiti generalnu subvenciju (porez) za viagio ultramarino (prekomorsko putovanje), ali je ona ostala neprikupljena do 1368. pa se cijena pomorskog transporta morala platiti zajmom (10 000 fiorina) od nekih banaka u Lyonu i zalaganjem porodičnog srebra. Amadeus je 8. februara počeo putovanje kopnom do Venecije.[14]

Amadeus je dospio u Rivoli do 15. februara, i Paviu, gdje je vladao njegov šogor, Galeazzo II Visconti, sredinom marta. Potom se okrenuo i posjetio Saint-Jean-de-Maurienne prije povratka u Paviju do kasnog maja, kako bi bio kum na krštenju Giangaleazza II, novorođenog sina svog nećaka Giangaleazza. Njegova sestra Bianca, majka starijeg Giangaleazza, napravila je donaciju njegovom ratnom kovčegu u to vrijeme, a njegov šugor napravio je zajmove i u novcu i u ljudima: 25 000 fiorina i 25 ratnika, šesto brigandi (plaćenika) i šesnaest conestabilesa pod vođstvom njegovog vanbračnog sina Cesarea, da budu plaćeni o Galeazzov trošak prvih šest mjeseci. Polovina križarske vojske pod vođstvom Étiennea de la Baumea otišla je odatle u Genou kako bi zaplovila flotom koja ju je čekala da ju odvede u Veneciju. 1. juna, ostatak vojske pod Amadeusovim vođstvom krenuo je prema Padovi, gdje mu je vladajuća porodica, Carraresi, ponudila upotrebu njihove palače u Veneciji. Amadeus i glavnina vojske dospjela je u Veneciju 8. juna, gdje su Venecijanci, obaviješteni da križarski rat nije bio usmjeren na Svetu Zemlju, ponudili još pomoći, uključujući brodove i ljude ukoliko bi križari uzeli Tenedos od ljudi Genoe (što oni nisu uradili). Flota je ponovo zaplovila oko 21. juna.[12]

Od Venecije do Galipolja[uredi - уреди | uredi izvor]

Flota je plovila obalom Dalmacije, zaustavivši se u Puli (Pola), Dubrovniku (Ragusa), na Krfu i konačno Koroniju (Coron), koji je bio pod mletačkom kontrolom. Amadeus je tu saznao da je Marie de Bourbon, kćerka vojvode Louisa II od Bourbona, čija je sestra Bonne bila Amadeusova žena, bila pod opsadom u svom zamku u Pylosu (Navarino) od strane arhiepiskopa Patrasa, Angela Acciaiolija, koji je zaplijenio njenu zemlju u ime Philipa od Taranta, njenog šogora, koji je osporavao njeno pravo na Kneževinu Ahaju u ime njenog mladog sina, Hugha, čiji je otac bio pokojni Robert od Taranta. Rano 1366. Marie i Hugh su podigli vojsku plaćenika sa Kipra i iz Provanse i počeli vraćati teritorij kneževine na koju je polagala pravo. Tokom pregovora, njezin kastelan Pylosa, Guillaume de Talay, uhitio je Simonea del Poggija, sudskog izvršitelja Philipa od Taranta, i zarobio ga u tamnicama Pylosa. Do Amadeusovog dolaska, kontra-ofanziva predvođena arhiepiskopom stjerala je Marie i Hugha u ćošak u Pylosu. Grof Savoje dobio je molbu da presudi o tom slučaju. Odlučio je da bi se Marie trebala odreći prava na Patras, a da bi arhiepiskop trebao povući svoje trupe iz južne Ahaje i ostaviti Marie da ju posjeduje u miru. Sa "damom u nevolji" spašenom i "pravima crkve" obranjenim, Amadeus se vratio na svoje brodove.[15]

U Koroniju, mletačka flota, koju je vodio Antelme d'Urtières, kapetan grofove galije, sastala se sa genovskom, formirajući flotu od preko petnaest brodova pod generalnom komandom admirala Étiennea de la Baumea. Vojska je podijeljena između galija geografski: jedan je brod bio za ljude iz Bressea (Breysse), drugi za "ljude Faucignyja" (des gens de Foucignie), još jedan za one iz savoje (Savoye), itd. Svi brodovi trebali su ploviti u međusobnom vidokrugu i ni jedan nije smio ploviti ispred grofovog, a propisane s i globe za slučajeve kršenja tih naredbi. Za komunikaciju među brodovima tokom dana su služile zastave, a noći lampe; signale za napad davali su trubači na grofovom brodu. Čitavo putovanje strogo je kontrolirao grof Savoje.[16] Od Koronija flota je nastavila do Agios Georgiosa (San Giorgio d'Albora) na Hidri, odatle do Halkide (Negroponte) i konačno do Euriposovog kanala, posljednjeg stajališta prije ulaska u turski teritorij.[17] Tu su kupili pitku vodu, a grofov liječnik, Gui Albin, kupio je saculi pro stomaco, neku vrstu sredstva za dezinfekciju stomaka.[18]

Pohodi[uredi - уреди | uredi izvor]

Galipolje[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako su se križari nadali pomoći od strane cara Bizantskog Carstva, Jovana V Paleologa, papa je to učinio ovisnim o njegovom vraćanju Grčke pravoslavne crkve nazad u prisnu vezu sa Rimokatoličkom crkvom — i pod papinu nadmoć — iako je cilj križarskog rata bilo oslobađanje istog tog Bizantskog Carstva od turskog pritiska.[19] Križari su također očekivali podršku od strane Ludovika od Mađarske, iako su dva kraljevska paža koja su služila Amadeusa "u bugarskim provincijama" (in partibus Burgarie) bila sve što su ikada dobili od njega.[20] U proljeće 1366. godine, Jovan V otputovao je na mađarski dvor kako bi primio vojnu pomoć i zakleo se u ime sebe i svojih sinova da će preći na katoličanstvo. Papa Urban je 1. jula proširio na Ludovika križarsku indulgenciju, ali je papino pismo od 22. jula obustavilo privilegije odobrene ranije tog mjeseca na godinu dana, odgodivši pomoć Grcima do njihovog povratka u katolički svijet i uvjerivši Ludovika da ne pomaže "šizmaticima", iako mu to papa nije izričito zabranio.[19][21] Pri povratku, putujući kroz Bugarsku, tako nedavno napadnutu od strane njegovog tobožnjeg saveznika, Jovan je uhvaćen, bilo zarobljen ili okružen bugarskim snagama, i nemoćan da nastavi put do vlastite zemlje, gdje je njegov sin, Andronik IV, oženjen Keracom, kćerkom bugarskog cara, bio preuzeo kontrolu nad vladom. Amadeus i Jovan V bili su prvi rođaci, Jovanova majka Ana bila je sestra Amadeusovog oca Ajmona.[19]

Nakon što je ocijenio situaciju u Bugarskoj i turske pozicije u Evropi, Amadeus je poveo svoju flotu prema Dardanelima, gdje mu se pridružila flotila pod vođstvom Francesca I Gattilusia, princa Lezbosa i zeta zarobljenog carstva. Moguće je da ih je susreo odred bizantske vojske pod vođstvom patrijarha Carigrada, kako je zabilježeno u savojskim hronikama. Udružena križarska flota 22. augusta je pokrenula napad na Gelibolu (Galipolje), drugi grad evropskih Turaka. Iako je vojska započela opsadu napadom na zidine, tokom noći Turci su napustili grad i ujutro su stanovnici otvorili vrata križarima.[22] Izvori osvjetljavaju taj kratak događaj u ograničenoj količini. Iz grofovog je registra poznato da su i grad i tvrđava bili u svojskim rukama do 26. augusta i za oboje su odabrani garnizoni i komandanti — Giacomo di Luserna za grad i Aimone Michaele za tvrđavu, uz odgovornost ne samo obrane Gelibolua, već i čuvanja ulaza u tjesnace. Jedan glasnik je 27. augusta poslan zapadno sa vijestima o grofovoj "prvoj i najslavnijoj pobjedi protiv paganskih Turaka".[22]

Hronike objašnjavaju brz uspjeh povlačenjem Turaka, ali je također poznato da je 12. septembra kod Beyoğlua (Pera) u Carigradu grof pripremao sahranu za nekoliko svojih ljudi koji su poginuli u napadu na Gelibolu. Ubijeni su Simon de Saint-Amour i Roland de Veissy, obojica vitezovi Ogrlice, a grofov rizničar, Antoine Barbier, kupio je osamnaest grbova sa "amblemom Ogrlice" (devisa collarium) za njihovu sahranu, dok su za sahranu Girarda Mareschala iz Savoje i Jeana d'Yverdona iz Vaudoisa plaćene osamdeset jedna voštana baklja i milostinja.[23] Velika oluja u Mramornom moru isprva je spriječila ostatak križara da napuste Gelibolu, ali su do 4. septembra morem dospjeli do Carigrada. Flota se iskrcala u Beyoğluu (Pera), u genovskoj četvrti gdje je većina njegovih ljudi i ostala, iako su neki uzeli smještaj u Galati, borgo de Veneciis (venecijanskoj četvrti), a sam Amadeus u gradu je kupio kuću, koju je morao opremiti. Pored troškova za namještaj i sahrane, grof je morao isplatiti tromjesečnu zaradu svom prevodiocu Paulu.[22]

Karta bugarskog pohoda

Bugarska[uredi - уреди | uredi izvor]

Iz Carigrada, Amadeus je poslao savojsko izaslanstvo Jovanu V, koji je bio u Vidinu. Čini se da je tražio oružanu intervenciju za svoje oslobađanje i povratak u glavni grad. Njegova carica, Helena Kantakouzene, ponudila je grofu Savoje novac za vojni pohod u Bugarsku, unatoč tome što Amadeus nije imao papino ovlaštenje da napadne Bugare, također kršćane iako šizmatike (nekatolike). Ostavivši jedan kontingent u Carigradu, grof je 4. oktobra poveo flotu duž bugarske obale Crnog mora. Za dva dana stigli su u luku "Lorfenal" (l'Orfenal) i potom u Sozopol, za koji se dugo pretpostavljalo da je bio u bizantskim rukama, ali se pokazalo da je pripadao Bugarima. Nije došlo ni do kakve bitke i nejasno je da li se grad predao ili su ga samo zaobišli. Obračuni troškova Amadeusa VI pokazuju da je bio "kod Sozopola" (apud Tisopuli) od 17. do 19. oktobra, ali je možda samo logorovao izvan njegovih zidina. Međutim, moguće je da je zauzeo Burgas. 20. oktobra zauzeti su grad Nesebar (Mesembrija) i njegova tvrđava. Budući da su pružili jak otpor koji je izazvao smrt mnogih kršćanskih vitezova i paževa, Mesembrijci su ubijeni, žene i djeca nisu bili pošteđeni, a grad je opljačkan. Pomorije, koje su Savojci nazivali Lassillo ili l'Assillo (od Axillo, ili Anchialus), zauzeto je nakon toga, a možda i Macropolis i Skafida (Stafida); Savojci su kontrolirali Burgaski zaliv.[24]

Obalna regija Bugarske, današnja Dobrudža, tada je bila djelimično neovisna Kneževina Karvuna kojom je vladao Dobrotica kao pograničnom markom Bugarskog Carstva. Njen najveći grad, prethodno mitropolija, bila je Varna. 25. oktobra križari su stigli pred Varnu i poslali izaslanstvo njenim građanima sa zahtjevom da se predaju. Oni su to odbili, ali su obećali poslati vlastitog glasnika caru Jovanu Šišmanu, čiji je glavni grad bio u Velikom Trnovu (Tirnovo), sa zahtjevom da dopusti Jovanu V da prođe, iako Šišman u to vrijeme nije kontrolirao Vidin, već je bio u rukama njegovog brata, Jovana Stracimira. U međuvremenu, stanovnici Varne snabdijevali su križarsku vojsku i između Trnova i logora grofa Savoje razmijenjeno je nekoliko izaslanstava. Kako bi ojačao svoju pregovaračku poziciju, Amadeus je napao i zauzeo Emonu (Lemona, l'Emona), utvrdu na Rrtu Emine, južnije duž obale. Nakon predaje, Emonci su podigli pobunu koja je morala biti ugušena. Uspostavivši garnizon tamo, Amadeus se vratio u Varnu.[25]

Kako se primirje između Varne i grofa Savoje odugovlačilo, grupa mlađih križara zaplovila je morem kako bi tokom noći zauzela mali zamak "Calocastre". Stražari su ih otkrili prilikom pokušaja penjanja uz zidine i križari su izmasakrirani. Iako je izrazio neodobravanje prema njihovom samostalnom zahvatu, Amadeus je za odmazdu poveo pohod koji je rezultirao klanjem populacije Calocastrea. Pregovori sa Bugarima nastavili su se do sredine novembra i Amadeus je, moguće na insistiranje cara, podigao opsadu Varne i povukao se u Nesebar, ostavivši garnizon u Emoni, prije 18. novembra.[26] 23. decembra car Šišman obavijestio je Amadeusa da je caru dozvoljeno da ode iz Vidina u Kaliakru, u Dobroticinoj domeni. Grof je poslao doček za dobrodošlicu i proveo zimu u Nesebaru, gdje je temeljito upravljao gradom, izvlačeći poreze svih vrsta. U ranom januaru 1367. grof je premjestio svoj dvor preko zaliva u Sozopol, gdje je car konačno stigao 28. januara, bez zaustavljanja u Kaliakri.[27]

U blizini Carigrada[uredi - уреди | uredi izvor]

U kasnom januaru ili ranom februaru, građani Emone su se pobunili. 15. marta, vjerojatno nakon što je car napustio Carigrad uz obećanje da će snositi cijenu Amadeusovog pohoda u Bugarskoj u zamjenu za dobijanje gradova koje je on osvojio, grof je otišao u Nesebar kako bi nadgledao konačne pripreme za njegov odlazak, uključujući razmjenu svih njegovih ljudi koji su do tada držani zarobljeni u bugarskim zatvorima. Do 9. aprila sve je postignuto i križari su se vratili u Carigrad, gdje je, prema riječima savojskih hroničara "car, kako bi primio svog rođaka grofa što uzvišenije i časnije, pripremio sveštenike, koledže i sve religijske redove, gospodu, građane, trgovce, ljude, žene i djecu i [svi su] otišli do obale kako bi se susreli sa grofom, vičući ‘Živio grof Savoje, koji je oslobodio Grčku od Turaka i cara, našeg gospodara, iz ruku cara Bugarske’."[28] U Carigradu, Jovan V konačno je pristao platiti 15 000 fiorina kao cijenu bugarskog pohoda, iako je na kraju primljeno samo oko 10 000.[28]

Amadeus je još uvijek namjeravao ratovati protiv Turaka, ali su se njegova sredstva da to učini smanjila od vremena zauzimanja Galipolja. Ipak, 14. maja zauzeo je turski zamak Eneacossiju na sjevernoj obali Marmore, za kojeg grčki historičar Jovan VI Kantakuzin informira da je bio "utvrda blizu Rhegiuma", u današnjem Küçükçekmeceu. Jedan od savojskih vojnika nagrađen je za postavljanje savojske zastave na vrh tornja tokom okršaja.[29] Istog tog mjeseca, Amadeus je morao pojuriti prema sjeveru kako bi obranio Sozopol od turskog napada.[30] Na 24. maj ili oko tog datuma njegovi ljudi zapalili su tursku utvrdu zvanu Caloneyro, koju vjerojatno predstavljaju bizantske ruševine u Büyükçekmeceu. Tokom aprila i maja glavna briga križara bila je plaćanje vlasnika brodova i skupljanje novca za povratno putovanje.[29][31]

Kip Amadeusa dok ubija Turka, Pelagio Palagi, stoji u Torinu
Freska u firentinskom stilu, Andrea di Bonaiuto, u Španskoj kapeli Bazilici Santa Maria Novella prikazuje Amadeusa VI (četvrti s lijeva u zadnjem redu) kao križara

Povratak[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostatak Amadeusovog vremena u Carigradu bio je ispunjen pregovorima za popravljanje raskola Istoka i Zapada, što na kraju nije urodilo plodom. I unatoč tome što je postavio Paula, latinskog patrijarha Carigrada, u Gelibolu umjesto u Carigrad u znak priklanjanje Grcima, Paul se vratio u Italiju sa križarima, koji su zaplovili 9. juna 1367. godine. Grof Savoje putovao je novom galijom koju je njegov sljedbenik Giovanni di Conte kupio u Peri. 13/4 juna križari su dospjeli u Gelibolu, gdje je Amadeus isplatio garnizon i predao grad i tvrđavu Bizantincima. Do 16. juna flota je dospjela do Tenedosa. Od 20. do 22. juna zaustavljena je u Halkidi, gdje je Amadeus platio četiri zlatna perperija dvama guslarima Rogera de Llúrije, vikar-generala Atinskog Vojvodstva, koji su došli sa pozdravima svog gospodara i zadržali se da bi pružili zabavu tokom večeri.[29][32]

U Halkidi mnogi su napustili križarski pohod kako bi otišli na Kipar i borili se za kralja Petra I, koji je, činilo se, obećavao više prilika za borbu sa pravim nevjernicima, a manje borbi sa šizmatičkom braćom po vjeri. Križari su se u povratku zaustavili u Metoniju (Modon) i Glarentzi (Clarencia), dospjevši na Krf 10. jula. Sedmicu dana kasnije zaustavili su se u Dubrovniku, a 29. jula iskrcali su se u Veneciji. Vijesti o njihovim pobjedama putovale su brže od njih.[29][32]

Amadeus je ostao u palači Carraresija u Veneciji pet sedmica: otplaćujući dugove, dajući poklone zahvalnosti crkvama, uzimajući još kredita (8872 dukata od Bartholomea Michaelisa i 10 346 od Federiga Cornara). Potom je nakratko posjetio Treviso radi nekih svečanosti, čije je značenje nejasno (od 23. do 26. augusta). Kako bi se odriješio svoje zakletve, od Amadeusa se tražilo da pošalje izaslanike Jovana V u Rim. Putovao je kopnom do Pavije, gdje je dospio 18. septembra kako bi sačekao svoj prtljag koji je dolazio uz rijeku Po i svoju riznicu koja je dolazila iz Savoje kako bi finansirao svoje konačno hodočašće u Rim. 25. septembra uputio se prema Pizi, a odatle prema Viterbu, gdje se sreo sa papom Urbanom i predstavio bizantsko izaslanstvo. Nastavio je sa papinskom pratnjom prema Rimu, gdje je papa Urban svečano ušao u grad 12. oktobra, prvi papa u Rimu od 1305. godine. Amadeus je ostao u Rimu oko dvije sedmice prije povratka u Chambéry do Božića putem Perugije i Firence (u ranom novembru), kroz Paviju (sredinom novembra), Parmu, Borgo San Donnino i Castel San Giovanni. Tokom svog putovanja od Venecije do Rima i Savoje, grofu su svuda ukazane počasti kao trijumfalnom križaru.[33]

Gubitak Emone i Galipolja[uredi - уреди | uredi izvor]

Amadeus je ostavio grad Emonu u rukama svog vanbračnog sina, starijeg Antoinea, sa malim garnizonom. Prema savojskim hroničarima, Jehanu Servionu i Jeanu d'Oronvilleu Cabaretu, stanovnici su prevarili Savojce činovima ljubaznosti prije nego što su ih odveli u zasjedu u kojoj je zarobljen Antoine. Pretpostavlja se da je Antoine čamio u bugarskom zatvoru do svoje smrti. Iako taj iskaz ne potvrđuju raniji izvori, sigurno je da je Emona izgubljena u korist Bugara i da se poslije križarskog rata stariji Antoine nigdje ne javlja u rizničkim obračunima svog oca.[34]

Galipolje nije oteto od kršćanskog svijeta bilo kakvim radnjama Turaka. Nakon tri godine građanskog rata između Jovana V i njegovog sina, Andronika IV, potonji im ga je predao kao otplatu za njihovu podršku. Na taj je način ono okupirano nakon deset godina kršćanskog zaposjedanja, u zimu 1376–77 od strane sultana Murata I.[35]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Cox, xv.
  2. Iorga, Philippe de Mézières et la croisade au XIVe siècle (Paris, 1896), 336–37: “Ce n'était pas même une croisade ... cette expédition, qui ressembla beaucoup à une équipée”, citirano u Setton, 300.
  3. Halecki, Un Empereur de Byzance à Rome (Warsaw, 1930), citirano u Setton, 300.
  4. 4,0 4,1 4,2 Setton, 285.
  5. Cox, 179–81.
  6. Cox, 184.
  7. 7,0 7,1 Setton, 286.
  8. Cox, 205.
  9. Setton, 286–87.
  10. Razlikovali su se prema Antonius, bastardus de Sabaudie, junior i senior.
  11. Cox, 207–08.
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 Cox, 208–13.
  13. Cox, 206–07.
  14. Cox, 209.
  15. Cox, 213–15. Taj je historijski događaj u biti namješten u Gestez et Croniques de la Mayson de Savoye, gdje je Marie nazvana “desposte des Inus”, rodicom, a ne nećakinjom Bonne. Njezin zamak je “Jungs” na zalivu poznatom kao “Port de Junch” ili “Junke”, od venecijanskog Zonklon. Grofovi zapisi o troškovima navode ga kao castrum de Jonc. Chronique također predočava rezultat kao pobjedu za arhiepiskopa, koji je "cijenio [grofa] i mnogo ga hvalio i dao mu mnogo krasnih relikvija." Prema Azizu Atiyi, The Crusade in the Later Middle Ages (London, 1928), 387, sporna imovina nalazila se u "Zuchiu i zamku u Manoladi."
  16. Cox, 211.
  17. Cox, 215.
  18. Cox, 219.
  19. 19,0 19,1 19,2 Cox, 216–18.
  20. Cox, 230.
  21. Setton, 289.
  22. 22,0 22,1 22,2 Cox, 219–21.
  23. Cox, 223.
  24. Cox, 222–24.
  25. Cox, 224–25.
  26. Cox, 225–26.
  27. Cox, 228–29.
  28. 28,0 28,1 Cox, 230–31.
  29. 29,0 29,1 29,2 29,3 Setton, 307.
  30. Cox, 232, duguje to otkriće Jean-Jacques Bouquetu od Lozane.
  31. Cox, 232.
  32. 32,0 32,1 Cox, 234–36.
  33. Cox, 236–39.
  34. Cox, 230 n. 78.
  35. Setton, 321.

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Cox, Eugene L. (1967). The Green Count of Savoy: Amadeus VI and Transalpine Savoy in the Fourteenth Century. Princeton, New Jersey: Princeton University Press.
  • Datta, Pietro. (1826). Spedizione in Oriente di Amadeo VI, Conte di Savoia. Turin: Alliana e Paravia.
  • Devlin, Mary Aquinas. (1929). "An English Knight of the Garter in the Spanish Chapel in Florence". Speculum, 4:3, 270–81.
  • Housley, Norman. (1984). "King Louis the Great of Hungary and the Crusades, 1342–82". The Slavonic and East European Review, 62:2, 192–208.
  • Muratore, Dino. (1905). "La nascita e il battesimo del primogenito di Gian Galeazzo Visconti e la politica viscontea nella primavera del 1366". Archivo Storico Lombardo, 32, 265–72.
  • Setton, Kenneth M. (1976). The Papacy and the Levant, 1204–1571, vol. I, "The Thirteenth and Fourteenth Centuries". Memoirs of the American Philosophical Society, 114. Philadelphia: American Philosophical Society.