Deveti križarski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Deveti križarski rat
Segment Križarskih ratova
EdwardICrusadeMap.jpg
Operacije u Devetom križarskom ratu.
Datum 1271–1272
Lokacija Bliski Istok
Ishod Sporazum u Cezareji
  • Prekid opsade Tripolija.
  • Uništenje mamelučke flote.
  • Desetogodišnje primirje između Mameluka i križara.
Zaraćene strane
Flag of England.svgKraljevina Engleska Mameluke Flag.svgMameluci
Komandanti i vođe
Flag of England.svgPrinc Edward od Engleske
Royal Standard of the King of France.svgKarlo I Anžujski
Rubenid Flag.svgLav II od Armenije
Armoiries Chypre 1393.svgHugh III od Kipra
Armoiries Bohémond VI d'Antioche.svgBohemond VI od Antiohije
Il-Khanate Flag.svgAbaka-kan
Samagar
Mameluke Flag.svgBajbars
Žrtve i gubici
Nepoznato Ukupan broj nepoznat
  • Garnizon u Nazaretu uništen
  • 17 ratnih galija uništeno[1]
  • 1500 vojnika ubijeno u Kakunu

Deveti križarski rat, koji se nekada grupiše zajedno sa Osmim, često se smatra posljednjim većim srednjovjekovnim križarskim ratom u Svetoj Zemlji. Desio se između 1271. i 1272. godine.

Neuspjeh Louisa IX od Francuske u osvajanju Tunisa u Osmom križarskom ratu naveo je sina Henryja III od Engleske, Edwarda, da zaplovi za Ako u sklopu Devetog križarskog rata. Tokom Devetog križarskog rata Edward je odnio nekoliko impresivnih pobjeda nad Bajbarsom. Na kraju, rat nije toliko završio neuspjehom koliko zatišjem, budući da je Edward imao hitne probleme kod kuće i osjećao se nesposobnim da riješi unutrašnje sukobe sa preostalim teritorijama Outremera. Moglo bi se reći da je do tog vremena i križarski duh gotovo "izumro".[2] Time je također nagoviješten pad preostalih križarskih uporišta duž obale Sredozemlja.

Uvod[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon mamelučke pobjede nad Mongolima 1260. u Bici kod Ain Jaluta od strane Kutuza i njegovog generala Bajbarsa, Kutuz je ubijen, a Bajbars je preuzeo svoje pravo na vladanje sultanatom. Kao sultan, Bajbars je napao kršćanske križare kod Arsufa, Atlita, Haife, Safada, Jafe, Aškelona i Cezareje. Vidjevši da križarski gradovi-uporišta padaju jedan za drugim, kršćani su zatražili pomoć iz Evrope, ali je ona sporo stizala.

Bajbars je 1268. zauzeo Antiohiju, tako uništivši posljednje ostatke Kneževine Antiohije, osiguravši mamelučki sjeverni front i ugrozivši malenu križarski Grofoviju Tripoli.

Louis IX od Francuske, nakon što je već organizirao veliku križarsku vojsku sa namjerom da napadne Egipat, preusmjeren je na Tunis, gdje je Louis umro 1270. godine. Princ Edward od Engleske nije došao u Tunis na vrijeme da doprinese ostatku križarskog rata u Tunisu. Umjesto toga je nastavio put prema Svetoj Zemlji kako bi pomogao Bohemundu VI, princu Antiohije i grofu Tripolija, protiv mamelučke prijetnje Tripoliju i ostatku Jeruzalemskog Kraljevstva. Edward je 9. maja 1271. konačno stigao u Ako.[3] Doveo je malu, ali ne beznačajnu grupu od ne preko 1000 ljudi, uključujući 225 vitezova.[4]

Križarska borbena djejstva u Svetoj Zemlji[uredi - уреди | uredi izvor]

Odlučeno je da će Edward, zajedno sa Louisovim bratom, Karlom Anžujskim, povesti svoje snage prema Aku, glavnom gradu ostatka Jeruzalemskog Kraljevstva i glavnom cilju Bajbarsovih osvajanja. Edwardova i Karlova vojska stigla je 1271. godine, upravo kada je Bajbars vodio opsadu Tripolija, u kojem se, kao zadnjem preostalom teritoriju u Grofoviji Tripoli, nalazilo na desetke hiljada kršćanskih izbjeglica. Edward je stigao do Aka dok je još uvijek bio pod opsadom. Njegov dolazak nagnao je Bajbarsa da promijeni svoje planove i napusti Ako.[5]

Križarski prepadi[uredi - уреди | uredi izvor]

Snaga pod Edwardovim zapovjedništvom bila je premalena za direktan sukob sa Mamelucima i nije ih mogla zaustaviti ni od zauzimanja obližnjeg teutonskog zamka Montfort. Zadovoljili su se izvođenjem niza pljački (koje su neki današnji pisci opisali kao "vojne šetnje").[6] Nakon zauzimanja Nazareta na juriš i pogubljenja njegovog stanovništva,[7] Edward je opljačkao Sv. Georges-de-Lebeyne, ali nije postigao mnogo više od spaljivanja nekoliko kuća i usjeva, uz to izgubivši nekoliko ljudi zbog vrućine.

Kasnije je dolazak dodatnih snaga iz Engleske i Hugha III Kiparskog, pod zapovjedništvom Edwardovog mlađeg brata Edmunda ohrabrio Edwarda. Izveo je veću pljačku sa podrškom templara, hospitalaca, teutonskih vitezova i grada Qaquna. Križari su iznenadili veliku snagu Turkomana (većinom putujućih pastira), navodno ubivši 1500 njih i otevši 5000 životinja kao plijen. Ti Turkomani su vjerojatno bili relativno nov dodatak Bajbarsovoj vojsci, dobili oružje, konje, titule i zemlju u zamjenu za vojnu službu nakon svojih migracija koje su uslijedile nakon mongolskih invazija.[8] Muslimanski izvori navode da je jedan emir ubijen, a da je još jedan ranjen u toj pljački. Uz to, muslimanski zapovjednik zamka bio je primoran napustiti svoje komandno mjesto. Međutim, Edward nije zauzeo sam zamak, već se povukao prije nego što je Bajbars mogao reagovati (tada je bio sa glavninom svoje vojske u Alepu, u obrani od mongolske najezde).[9]

U decembru 1271. godine, Edward i njegova vojska ponovo su bili aktivni kada su odbili Bajbarsov napad na Ako.[10] Bajbars je na kraju napustio opsadu Tripolija, ali tačan razlog nije poznat. Tadašnji izvještaji navode da su ga Edwardovi napadi na Bajbarsove unutrašnje linije obrane primorali da prekine opsadu. Neki današnji posmatrači odbacuju to shvatanje, navodeći da ju je prekinuo kako bi izbjegao pretjerano predavanje jednom smjeru zbog nedostatka informacija o pravim sposobnostima križara.[11][12]

Mongolske pljačke[uredi - уреди | uredi izvor]

Čim je Edward dospio u Ako, pokušao je formirati franačko-mongolski savez, poslavši izaslanstvo mongolskom vladaru Perzije, Abaka-kanu, neprijatelju muslimana. Izaslanstvo je bilo pod upravom Reginalda Rossela, Godefroia od Wausa i Johna od Parkera, a njegova misija bila je dobijanje vojne podrške od Mongola.[13] U odgovoru 4. septembra 1271. godine, Abaka-kan je prihvatio saradnju i zatražio datum na koji bi se usklađeni napad na Mameluke trebao desiti.[14]

Na kraju oktobra 1271. godine, mongolska vojska dospjela je u Siriju. Međutim, Abaka-kan, zaokupljen drugim sukobima u Turkestanu, mogao je poslati samo 10 000 konjanika pod vođstvom generala Samagara - vojsku koja se sastojala od opsadne vojske u seldžučkoj Anatoliji i pomoćnih seldžučkih trupa. Unatoč relativno maloj snazi, njihov dolazak ipak je izazvao egzodus muslimanskih populacija (koje su se još prisjećale prethodnih pohoda Kitbuke) južno sve do Kaira. Mongoli su pobijedili turkomanske trupe koje su branile Alep i pljačkale prema jugu, šaljući ostale garnizone u bijeg prema Hami i uništivši zemlje sve do Apameje. Međutim, Mongoli se nisu zadržali, a kada je mamelučki vođa Bajbars 12. novembra krenuo u protunapad iz Egipta, Mongoli su se već bili povukli preko Eufrata, natovareni plijenom.[15][16]

Edward I ubija čovjeka koji ga je pokušao ubiti.

Pomorski pohod kod Kipra[uredi - уреди | uredi izvor]

U međuvremenu, Bajbars je posumnjao da će doći do udruženog kopneno-pomorskog napada na Egipat. Osjetivši da je njegova pozicija dovoljno ugrožena, nastojao je odvratiti takav potez izgradnjom flote. Završivši izgradnju flote, umjesto da direkno napadne križarsku vojsku, Bajbars se pokušao iskrcati na Kipar 1271. godine, nadajući se da će izvući Hugha III Kiparskog (nominalnog kralja Jeruzalema) i njegovu flotu iz Akoa, sa ciljem osvajanja ostrva i izoliranja Edwarda i križarske vojske u Svetoj Zemlji. Prerušio je 17 ratnih galija u kršćanska plovila i napao Limasol. Međutim, u pomorskom pohodu koji je uslijedio, flota je uništena kod obale Limasola, a Bajbarsova vojska potisnuta je nazad.[17][18]

Kraj križarskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon te pobjede, Edward je shvatio da bi za stvaranje sile sposobne za zauzimanje Jeruzalema bilo neophodno prekinuti unutrašnje nemire u kršćanskoj državi, te je stoga posredovao imeđu Hugha i njegovih nezainteresovanih vitezova kiparske porodice Ibelin. U isto vrijeme, princ Edward i kralj Hugh počeli su pregovarati primirje sa sultanom Bajbarsom; u maju 1272. godine, u Cezareji, postignut je dogovor na 10 godina, 10 mjeseci i 10 dana. Gotovo odmah, princ Edmund je krenuo u povratak u Englesku, dok je Edward ostao kako bi vidio da li će se dogovor poštovati. Sljedećeg mjeseca došlo je do pokušaja Edwardovog ubistva. Postoji nekoliko viđenja o tome ko je poslao ubicu. Prema nekima, ubojicu je poslao emir Ramlaha ili Bajbars. Prema nekim legendama, poslao ga je Rašid ad-Din Sinan, također poznat kao Starac sa planine; međutim, on je umro 1192. godine, dugo prije Devetog križarskog rata. Edward je ubio ubojicu, ali zadobio ranu koja se zagnojila zbog otrovanog bodeža, dodatno odgodivši Edwardov polazak.[19] U septembru 1272. godine, Edward je napustio Ako i krenuo u Siciliju i, dok se oporavljao na tom ostrvu, prvo je dobio vijesti o smrti svog sina Johna, a nekoliko mjeseci kasnije o smrti svog oca. Edward je 1273. započeo svoj povratak kući kroz Italiju, Gaskoniju i Pariz. Konačno je dospio u Englesku sredinom 1274. i proglašen je kraljem Engleske 19. augusta 1274. godine.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Romantički prikaz "Posljednjeg križara". Veći broj muslimanskih pobjeda i kršćanskih gubitaka doveo je do kraja križarskih ratova.

Edwarda je slijedio Theobald Visconti, koji je 1271. postao papa Grgur X. Grgur je pozvao na novi križarski rat tokom Drugog lionskog sabora 1274. godine, ali do njega nije došlo. U međuvremenu su nastali novi rascjepi u kršćanskim državama kada je Karlo I Anžujski iskoristio nesporazum između Hugha III, Templara i Mlečana kako bi doveo ostatak kršćanske države pod svoju kontrolu. Nakon što je kupio vlasništvo Jeruzalemskog Kraljevstva od Marije Antiohijske, napao je Hugha III, izazvavši građanski rat unutar tog preostalog kraljevstva. Roger od San Severina je 1277. preoteo Ako od Karla.

Iako je rat unutar redova križara bio iscrpljujuć, pružio je priliku da jedan komandant preuzme kontrolu nad križarskim ratom, a to je bio Karlo. Međutim, ta nada uništena je kada je Venecija predložila da se križarski rat ne pokrene protiv Mameluka već protiv Konstantinopolja, gdje je Mihajlo VIII Paleolog nedavno bio ponovo uspostavio Bizantsko Carstvo i istjerao Mlečane. Papa Grgur ne bi podržao taj napad, ali je 1281. papa Martin IV. pristao na njega; fijasko koji je uslijedio na kraju je doveo do Sicilijanske večernje 31. marta 1282. godine, potaknute od strane Mihajla VIII, te je Karlo bio primoran vratiti se kući. To je bio posljednji pohod protiv Bizantinaca u Evropi ili muslimana u Svetoj Zemlji.

U idućih devet godina porasli su zahtjevi Mameluka, uključujući i danak, kao i progon hodočasnika, što je sve bilo u suprotnosti sa ugovorom. Sultan Kalavan je 1289. okupio veliku vojsku i uložio ostatke države Tripoli, na kraju pokrenuvši opsadu glavnog grada i zauzevši ga nakon krvavog napada. Međutim, napad na Tripoli bio je naročito poražavajuć za Mameluke, budući da je kršćanski otpor poprimio fanatičke razmjere, a Kalavun izgubio svog najstarijeg i najsposobnijeg sina u tom pohodu. Čekao je još dvije godine kako bi prikupio snagu.

Abaka je 1275. poslao glasnika sa pismom Edwardu. Abaka je tražio da Edward krene u još jedan križarski rat, navevši da će moći pružiti više pomoći ovaj put. Edward mu je odgovorio iste te godine, zahvalivši se Abaki na pomoći u Devetom križarskom ratu, također istaknuvši njegovu ljubav prema krišćanstvu. Rekao je da nije znao kada bi moglo doći do još jednog križarskog rata, ali da je bio željan da se vrati u Svetu Zemlju i da bi obavijestio Abaku ukoliko bi papa sazvao još jedan. To pismo gotovo je sigurno bila formalnost, budući da se Edward nije pripremio za još jedan križarski rat. Još jedan poslanik poslan je Edwardu 1276. godine sa istom porukom, uz dodatno izvinjenje što nije mogao primjerno intervenirati 1271. godine.[20]

Grupa hodočasnika iz Aka je 1291. napadnuta, a devetnaest muslimanskih trgovaca iz jednog sirijskog karavana ubijeno je za odmazdu.[traži se izvor] Kalavan je zahtijevao plaćanje izuzetno velike odštete. Kada nije dobio odgovor, sultan je to iskoristio kao izliku za opsadu Aka i uništenje posljednje neovisne križarske države u Svetoj Zemlji. Kalavan je umro tokom opsade, ostavivši Kalila, jedinog preživjelog člana svoje porodice, kao mamelučkog sultana. Nakon zauzimanja Aka, križarske države prestale su postojati. Centar moći križara pomjeren je sjeverno u Tartus i konačno preko mora na Kipar. Mongolska vojska pod vođstvom Gazan-kan 1299. je provela niz uspješnih pljački protiv Mameluka u području sjeveroistočno od Homsa, južno do Gaze. Konačno se povukao iz Sirije 1300. godine. Mongoli i Armensko Kraljevstvo Kilikija proveli su još jedan pohod za zauzimanje Sirije, ali su ih Mameluci 1303. uskoro pobijedili u Bici kodMarj al-Saffara. Posljednje preostalo uporište u Svetoj Zemlji, ostrvo Ruad, izgubljeno je 1302/1303. Period križarskih ratova u Svetoj Zemlji je završio, 208 godina nakon početka Prvog križarskog rata.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Pretpostavlja se da su veslači, mornari i vojnici na brodovima također ubijeni, što znači da je također bilo na hiljade mrtvih
  2. A Manual of Church History, Albert Henry Newman, str. 461
  3. Prestwich, str. 75
  4. Prestwich, str. 71
  5. Prestwich, str. 75
  6. Tyerman, str. 813
  7. "The Encyclopaedia Britannica, Or Dictionary of Arts, Sciences, and General Literature", svezak 6, strana 557
  8. Preiss, str. 70
  9. Prestwich, str. 77
  10. Tyerman, str. 813
  11. Howard, str.
  12. "Eleanor of Castile: The Shadow Queen", Sara Cockerill, Amberley, 19. decembar 2015.
  13. Histoire des Croisades III, René Grousset, str. 653. Grousset citira tadašnji izvor ("Eracles", str. 461), objasnivši da je Edward stupio u kontakt sa Mongolima "por querre secors" ("kako bi zatražio pomoć").
  14. Preiss, str. 98
  15. Histoire des Croisades III, René Grousset, str. 653.
  16. Runciman, str. 336-337
  17. Howard, str.?
  18. "The Later Crusades, 1189-1311", Kenneth M. Setton, Robert Lee Wolff. Strana 616.
  19. https://books.google.com/books?id=Vp2r3xyaDaEC&pg=PA78&dq=edward+i+assassin&hl=en&sa=X&ei=xotlVfi4CYq6uASZ8oBw&ved=0CBwQ6AEwAA#v=onepage&q=edward%20i%20assassin&f=false
  20. Preiss, str. 101

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  • "Histoire des Croisades III", René Grousset
  • "Edward I", Michael Prestwich, University of California Press, 1988
  • "The Crusades: A History of One of the Most Epic Military Campaigns of All Time", Jonathan Howard, 2011
  • "God's War: A New History of the Crusades", Christopher Tyerman
  • "Mongols and Mamluks", Reuven Amitai-Preiss, 2005
  • "A History of the Crusades: The Kingdom of Acre and the Later Crusades", Steven Runciman, 1987