Vojni pohod na Baleare 1113–1115

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vojni pohod na Baleare 1113–1115
Segment Križarskih ratova
Location map Taifa of Mallorca.svg
Balearska taifa (zeleno), sa naznačenim glavnim gradom (Mallorca), glavnom metom križara.
Datum 1113–1115
Lokacija Baleari
Ishod Presudna kršćanska pobjeda
Sukobljene strane
Republika Pisa
Katalonske grofovije
Grofovija Provansa
Giudicato Logudoro
Papinske države
Taifa Majorka
Almoravidi
Komandanti i vođe
Pietro Moriconi
Ramon Berenguer III
Hug II od Empúriesa
Saltaro od Torresa
Abu-I-Rabi SulaymanPredaja
Snage
300 pisanskih brodova
150 katalonskih i provansalskih brodova
Nepoznato
Žrtve i gubici
Nepoznato Visoki

1114. godine, vojni pohod na Baleare, tada muslimansku taifu, pokrenut je u obliku križarskog rata. Zasnovana na sporazumu iz 1113. između Republike Pise i Ramona Berenguera III, grofa Barcelone, pohod su podržali papa Paskal II, a sudjelovali su i mnogi lordovi Katalonije i Oksitanije, kao i kontingenti iz sjeverne i centralne Italije, Sardinije i Korzike. Križare je možda nadahnuo napad norveškog kralja Sigurda I na Formenteru 1108. ili 1109. godine, tokom Norveškog križarskog rata.[1] Pohod je završio 1115. osvajanjem Baleara, ali samo do iduće godine. Glavni izvor za taj događaj je pisanski Liber maiolichinus, završen 1125. godine.

Sporazum i pripreme[uredi - уреди | uredi izvor]

Papa Grgur VII je 1085. dodijelio suzerenitet nad Balearima Pisi.[2] U septembru 1113. godine, pisanska flota na pohodu za Majorku skrenula je s puta zbog oluje i završila u blizini Blanesa na obali Katalonije, kojeg su isprva pomiješali sa Balearima.[3] Pisanci su se susreli sa grofom Barcelone u luci grada Sant Feliu de Guíxols, gdje su 7. septembra potpisali sporazum causa corroborandae societatis et amicitiae ("u svrhu društvene saradnje i prijateljstva"). Pisanci su bili isključeni iz usagiuma i jus naufragii na svim teritorijama, tadašnjim i budućim, grofa Barcelone, iako su Arles i Saint-Gilles, u nedavno stečenoj Provansi, izdvojeni i posebno navedeni (tri puta).[4]

Jedina sačuvana kopija sporazuma između Pise i Barcelone nalazi se u povelji koju je Jakov I dodijelio Pisi 1233. godine. Ona potvrđuje da susret nije bio planiran i da ga je upriličio Bog.[5] Neki učenjaci izrazili su sumnju o nedostatku prethodnih priprema, navevši brz odgovor Katalonaca na prisustvo Pisanaca kao dokaz određenog prethodnog kontakta.[6] Pripisivanje susreta samoj providnosti možda je osmišljeno kako bi se dodala "aura svetosti" savezu i križarskom ratu.[4]

Taj sporazum, ili ono što je ostalo od njega, ne navodi vojni sukob ili pohod na Majorku; taj sporazum možda je bio usmeni ili je njegova pisana forma izgubljena, ali je križarski rat isplaniran za 1114. godinu- Glavni cilj bilo je oslobađanje kršćanskih zarobljenika i gušenje muslimanskog piratstva.[7] Većina pisanske flote vratila se u Pisu, ali su neki brodovi oštećeni u oluji ostali radi popravke, a neki ljudi su ostali radi izgradnje opsadnih sprava.[8] U proljeće 1114. nova flota od osamdeset brodova dospjela je iz Pise, slijedeći francusku obalu, nakratko se zadržavši u Marseilleu.[9]

Flota je povela i kardinala Bosonea, izaslanika Paskala II, koji je snažno podržavao pohod, odobrivši ga u buli već 1113. godine.[2] Pskal je također dodijelio Pisancima Romana signa, sedis apostolicae vexillum ("rimski znak, zastavu Apostolske stolice")[10] i njegovi pozivi na pohod urodili su plodom. Pored 300 brodova pisanskog kontingenta, bili su i 120 katalonskih i oksitanskih plovila (zajedno sa velikom vojskom), kontingenti iz talijanskih gradova Firence, Lucce, Pistoie, Rima, Siene i Volterre, kao i sa Sardinije i Korzike pod Saltarom, sinom Konstantinom I od Logudora. Među katalonskim prinčevima bili su Ramon Berenguer, Hug II od Empúriesa i Ramon Folc II od Cardone.[11] Sudjelovali su najvažniji lordovi Oksitanije, sa izuzetkom grofa Toulousea, Alphonsea Jourdaina: William V od Montpelliera, sa dvadeset brodova; Aimeric II od Narbonne, sa dvadeset brodova; i Raymond I od Bauxa, sa sedam brodova.[11] Bernard Ato IV, glava porodice Trencavel, također je sudjelovao.[12] Ramon Berenguer i njegova žena, Douce, posudili su 100 morabatina od Ramona Guillema, biskupa Barcelone, za financiranje pohoda.

Osvajanje i gubitak[uredi - уреди | uredi izvor]

Ujedinjena križarska flota opljačkala je Ibizu u junu i uništila njenu obranu, budući da se Ibiza nalazila između Majorke i kopna, zbog čega bi predstavljala stalnu prijetnju tokom opsade. Liber maiolichinus također spominje zarobljavanje osoba koje su se pokušale sakriti u careae (vjerojatno pećinama) na Formenteri.[13] Ibiza je bila pod križarskom kontrolom do augusta.[12] Križari su opkolili Palma de Majorku u augustu 1114. godine.[14] Kako je opsada napredovala grofovi Barcelone i Empúriesa stupili su u mirovne pregovore sa muslimanskim vladarom Majorke, ali su se kardinal i Pietro Moriconi, arhiepiskop Pise, umiješali i zaustavili ih. Katalonski vladari, čije su zemlje bile najbliže Balearima, vjerojatno su očekivali godišnju plaćanje pariasa (danka) od strane muslimana i prekidanje piratskih pljački u zamjenu za prekid opsade.[14]

Muslimansko pojačanje, Almoravidi iz pirinejske luke Dénia, iznenadilo je pisansku flotu od šest brodova u vodama Ibize; samo su dva broda dospjeli na sigurno - utvrdu koju je kralj Norveške spalio deceniju prije toga.[13] U aprilu 1115. grad se predao i njegova je čitava populacija odvedena u ropstvo. Nakon te pobjede uslijedilo je zauzimanje većine glavnih naselja na Balearima i oslobađanje većine zarobljenih kršćana na ostrvima. Neovisni muslimanski vladar taife odveden je nazad u Pisu kao zarobljenik.[15] Međutim, najveća pobjeda bilo je uništenje majorkanskog piratstva.

Osvajanje Baleara nije trajalo duže od nekoliko mjeseci. Almoravidi sa Pirinejskog poluotoka su ih ponovo osvojili 1116. godine.[14]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Gary B. Doxey (1996), "Norwegian Crusaders and the Balearic Islands", Scandinavian Studies, 10–11. U Liber maiolichinus norveški kralj spominje se samo kao rex Norgregius i navodi se da je zaplovio sa 100 brodova, iako kasnije sage navode šezdeset.
  2. 2,0 2,1 Charles Julian Bishko (1975), "Španska i portugalska rekonkista, 1095–1492", A History of the Crusades, Vol. 3: The Fourteenth and Fifteenth Centuries, ed. Harry W. Hazard (Madison: University of Wisconsin Press), 405.
  3. Silvia Orvietani Busch (2001), Medieval Mediterranean Ports: The Catalan and Tuscan Coasts, 1100 to 1235 (BRILL, ISBN 90-04-12069-6), 207. Flota je napustila Pisu u augustu.
  4. 4,0 4,1 Busch, 208.
  5. Navodi provansalski susret Pisanaca i Katalonaca kao divino ducatu in portu Sancti Felicis prope Gerundam apud Barcinonam [Pisanorum exercitus] applicuisset (Busch, 207).
  6. Busch, 208 n4. Enrica Salvatori, "Pisa u srednjem vijeku: san i stvarnost carstva", Empires Ancient and Modern, 19, također vjeruje u upoznatost autora Liber maiolichinus sa katalonskom i oksitanskom geografijom ukazuje na duže i ranije pisanske kontakte.
  7. Doxey, 13. Sjećanje na Sigurdov obilan plijen možda je igralo sporednu ulogu.
  8. Busch, 210. Tokom zime u Kataloniji, mnogi pisanski vitezovi navodno su odlutali u južnu Francusku (Provintia, Provansa, autoru Libera) sve do Nîmesa i Arlesa.
  9. Mnogi od ubijenih Pisanaca sahranjeni su u Opatiji svetog Viktora u Marseilleu pri povratku kući, cf. Salvatori, 19.
  10. To je gotovo sigurno vexillum sancti Petri ("zastava svetog Petra") koju su papske vojske koristile u drugim prilikama. Papa je također dodijelio procesijski križ pisanskom arhiepiskopu, koji ga je dao određenom svjetovnjaku, Athu, da ga nosi. Cf. Carl Erdmann (1977), The Origin of the Idea of Crusade (Princeton: Princeton University Press), 186, koji ističe da zastava svetog Petra nije osnova za kasniji bijeli križ na crvenom polju koji se asocira sa Pisom.
  11. 11,0 11,1 Busch, 210 n12.
  12. 12,0 12,1 Salvatori, 19.
  13. 13,0 13,1 Doxey, 11.
  14. 14,0 14,1 14,2 Busch, 211.
  15. Giuseppe Scalia (1980), "Contributi pisani alla lotta anti-islamica nel Mediterraneo centro-occidentale durante il secolo XI e nei prime deceni del XII", Anuario de estudios medievales, 10, 138.

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Parker, Matthew E. (2014). "Pisa, Catalonia, and Muslim Pirates: Intercultural Exchanges in the Balearic Crusade of 1113–1115". Viator 45 (2): 77–100.