Pastirski križarski rat (1320)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
V. također: Pastirski križarski rat 1251.
Pastiri ubijaju 500 Jevreja u Verdunu na Garonni 1320.

Pastirski križarski rat 1320. bio je narodni pokret u sjevernoj Francuskoj sa ciljem pružanja pomoći rekonkvisti na Pirinejskom poluotoku.

Uzroci[uredi - уреди | uredi izvor]

Uzroci su složeni: u to vrijeme došlo je do gladi zbog klimatskih promjena ("malo ledeno doba"), a ekonomsko stanje za siromašne stanovnike ruralnih područja se pogoršalo. Također, bilo je proročanstava i priča o novom križarskom ratu, a čini se da je zaduženost jevrejskim zajmodavcima uklonjena njihovim iseljenjem od strane Philippea IV Lijepog 1306. godine; međutim, njegov sin, Louis X, doveo ih je nazad i postao partner u vraćanju njihovih dugova.[1]

Počeci[uredi - уреди | uredi izvor]

Križarski rat počeo je u maju 1320. u Normandiji, kada je mladi pastir izjavio da ga je posjetio Sveti Duh i rekao mu da se bori protiv Maura na Pirinejskom poluotoku. Slično križarskom ratu iz 1251. godine, tom pokretu priključili su se uglavnom mladi muškarci, žene i djeca. Otišli su u Pariz da zatraže od Philippea V da ih vodi, ali je on odbio da se uopće sastane sa njima. Za vrijeme ostanka u Parizu oslobodili su zarobljenike u Grand Châteletu.[2]

Napredak[uredi - уреди | uredi izvor]

Umjesto toga krenuli su južno prema Akvitaniji, usput napadajući zamkove, kraljevske službenike, sveštenike i gubavce. Međutim, njihove uobičajene mete bili su Jevreji, koje su napali u Saintesu, Verdunu na Garonni, Cahorsu, Albiju i Toulouseu, u koji su došli 12. juna. Papa Ivan XXII. u Avignonu izdao je naredbu da ih se zaustavi. Kada su napokon prešli u Španiju, glas o njihovim napadima na Jevreje već se bio proširio i Jaime II od Aragona zakleo se da će zaštiti građane svoje države. Isprva im je potpuno zabranjen ulazak u kraljevstvo, ali kada su stupili na njegovo tlo u junu, Jaime je upozorio sve svoje plemiće da zaštite Jevreje.

Kao što je i za očekivati, pastiri jesu napali neke Jevreje, naročito u utvrdi Montclus, gdje je ubijeno preko 300 Jevreja. Jaimeov sin Alfonso poslan je da ih stavi pod kontrolu. Odgovorni za masakr u Montclusu su pohapšeni i pogubljeni. Nije bilo daljnjih incidenata i križari su se razišli.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Taj "križarski rat" posmatra se kao pobuna protiv francuske monarhije, slično kao u slučaju prvog pastirskog križarskog rata. Jevreji su smatrani simbolom kraljevske moći, budući da su više nego bilo koja druga populacija ovisili o ličnoj zaštiti kraljeva Francuske i Aragona, a često su bili i simbol kraljevske ekonomije, omraženi među siromašnim i jako oporezivanim seljacima. Samo nekoliko godina ranije Jevrejima je dopušten povratak u Francusku, iz koje su bili protjerani 1306. godine. Monarhija je prikupila sve dugove prema Jevrejima nakon protjerivanja, što je vjerojatno doprinijelo vezi koju su seljaci vidjeli između kralja i Jevreja.

Kralj Philippe je 1321. novčano kaznio zajednice u kojima su Jevreji ubijeni. To je dovelo do drugog ustanka, ovaj put među gradskom populacijom, iako su kasniji hroničari izmislili ideju "stočarskog križarskog rata" kao drugog vala Pastirskog križarskog rata. Iako do njega nikad nije došlo, novčane kazne izazvale su još napada na Jevreje.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Barbara Tuchman. A Distant Mirror. Alfred A. Knopf, New York, 1978, p41f
  2.  "Crusade of the Pastoureaux". Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. 1913. 

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]