Veliki Sveti Bernard

Izvor: Wikipedia
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Veliki Sveti Bernard
Col du Grand St-Bernard
Parkiralište na prijevoju
Parkiralište na prijevoju
država  Švicarska
Kanton Valais

Veliki Sveti Bernard (francuski: Col du Grand St-Bernard, talijanski: Colle del Gran San Bernardo, njemački: Grosser Sankt Bernhard) je planinski prijevoj u Peninskim Alpama u Švicarskoj koji povezuje Martigny u kantonu Valais sa Aostom u Italiji.

Karakteristike i historija[uredi | uredi kod]

Taj prijevoj na nadmorskoj visini od 2,469 metara, između Švicarskog kantona Valais i talijanske Valle d'Aosta kod sela Bourg-Saint-Pierre, prvi je spomenuo Julije Cezar u svom De bello gallico, ne navodeći njegovo ime.[1]

Tit Livije u svom djelu Ab Urbe condita, navodi ga kao - Summus Poeninus, po imenu lokalnog boga štovanog na prijevoju, kog su Rimljani uvrstili u svoju mitologiju krajem 1. vijeka.[1] Od srednjeg vijeka koristi se ime Mons Iovis (Mont-Joux), po vrhovnom rimskom bogu Jupiteru. Počevši od 13. vijeka koristi se ime Mont-Saint-Bernard, po sv. Bernardu od Menthona (umro 1081.-kanoniziran 1123.) legendarnom osnivaču hospicija na prijevoju.[1]

Prijevoj za Antike[uredi | uredi kod]

Kao veza između Italije i sjeverozapadne Evrope, Veliki Sveti Bernard koristi se najmanje pet milenija. Od neolita, brončanog doba i trgovine bakrom do željeznog doba kad se promet povećao.[1]

Prema Strabonu put za teške mazge postojao je u Augustovo doba. Integracija prijevoja u Rimsko Carstvo dogodila se oko 15. pne.. Kao najkraći put između Gornje Italije i limesa na Rajni prijevoj je imao veliku stratešku važnost.[1] Dokaz za to je osnivanje Foruma Claudii Vallensiuma kod današnjeg Martignya, kog je osnovao car Klaudije u prvoj polovici 1. vijeka za kampanje na Bretanju.[1]

Poneki historičari vjeruju da su legionari 47. izgradili pravi Rimski put sa miljokazima po kom su mogla ići i zaprežna kola, pozivajući se na Tabulu Peutingerianu i Antoninov itinerar. Za tu hipotezu ima čak i arheoloških dokaza, iako se točna trasa tog puta nemože odrediti zbog zbrke kasnijih srednjovjekovnih puteva i dionica građenih u 19. vijeku, koje se i danas pogrešno smatraju antiknim.[1]

Rimljani su čak podigli castellum Agaunum za carinike, kod današnjeg Saint-Maurica a pretpostavlja da se sličan nalazio i u Aosti, vjerojatno jer je promet bio značajan.[1]

Od srednjeg do 20. vijeka[uredi | uredi kod]

Velikim Svetim Bernardom koristio se i Karlo Veliki 801. kad je išao na krunidbu za cara u Rim. Nakon oživljavanja trgovine u 12. vijeku, koriste ga brojni trgovci i hodočasnici jer je bio sastavni dio Hodočasničke Francigene. Putnicima je u to vrijeme pomoć u savladavanju prijevoja pružao hospicij i lokalne čete vodiča.[1]

Način kako se savladavao prijevoj nije doživio veće promjene sve do 19. vijeka. O robi i njenom transportu brinuli su stanovnici koji su je prevozili zaprežnim kolima, tovarnim životinjama ili na vlastitim leđima.[1]

U 11. vijeku Savojska Grofovija proširila je svoj utjecaj na Dolinu Aoste, a od 12. vijeka kontrolirala je i sjeverni izlaz na Veliki Sveti Bernard, što joj je donijelo epitet Gospodara prijevoja. Počevši od kraja 15. vijeka pa sve do 18. vijeka, prijevoj je bio je veza između dva dijela istog Savojskog Vojvodstva.[1]

Za vrijeme ratova vođenih od kraja 17. do početka 18. vijeka, preko prijevoja su često prolazile vojske, pa je instaliran stalni mali garnizon.[1] U maju 1800. napoleonova rezervna armija, od preko 30,000 vojnika, promarširala je preko prijevoja prema Italiji kako bi austrijskim trupama oduzela pozadinu. Za vrijeme epidemija kuge u 16.i 17. vijeku, zatim tifusa i kolere u 19. vijeka, na prijevoju su postavljeni sanitarni kordoni da sprječe prolaz zaraženim putnicima. Prijevoj je u to vrijeme korišten i za šverc sira, stoke, vina, šećera, kave i duhana, kao i ljudi, jer granica između Valaisa i Italije, nije bila definirana sve do 1906.[1]

Od 19. vijeka, prateći evoluciju međunarodne politike, prijevoj je dobio na ekonomskom značaju, pa su ceste poboljšane. I pored tog je ostao upotrebljiv samo tri do četiri mjeseca godišnje, jer ga je ostatak godine, visoki snijeg učinio neupotebljivim.[1]

Nakon nekoliko godina rasprava između vlasti Kantona Valais, koje su bile naklonjenije Prijevoju Simplon, i onih iz Valle d'Aosta kojima je bio draži Mont-Cenis, Dijeta Kantona Valais odlučila je 1839. da izgradi cestu, koja je trebala biti dovršena 1893. sa švicarske strane, a sa talijanske između 1900.-1905. Bušenje tunela ispod Col de Menouve je prekinuto 1857. zbog tehničkih problema, pa je i rad na cesti zaustavljen. Kanton Valais dao je 1938. koncesiju za bušenje cestovnog tunela otvorenog cijele godine, ali je oštro protivljenje švicarskih vojnih vlasti, sklonijih Simplonu, i onih koji su predlagali tunel ispod Mont Blanca odgodilo realizaciju projekta.[1]

Tako je tek 1958. uz podršku Kantona Vaud osnovana firma Tunnel SA , pa su započeli radovi koji su doveli do otvaranja prvog evropskog transalpskog cestovnog tunela dugog 5,85 km - 1964. godine. Tad je i modernizirana pristupna cesta iz 19. vijeka, pa je sve do 1980. promet rastao. Opao je nakon otvaranja konkurentskog Sankt Gottharda.[1]

Ideja da se probije željeznički tunel kod Svetog Bernarda tinja od sredine 19. vijeka, ali je napuštena u korist Simplonskog tunela koji je imao bolju topografiju. Krajem 1980-ih ipak je probijen željeznički tunel između Martignya i Aoste.[1]

Danas je Veliki Sveti Bernard poznat daleko van švicarskih granica po suvenirima; a to su Napoleon kako prelazi Alpe i pas Bernardinac sa bačvicom ruma kao posljednja nada za zalutale putnike.[1]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 Col du Grand-Saint-Bernard (francuski). Historischen Lexikons der Schweiz. Pristupljeno 28.10.2022. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]