Slavko Löwy

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Slavko Löwy
Rođen/a 7. august 1904. (1904-08-07)
Koprivnica, Austro-Ugarska Monarhija
Umro/la 1. april 1996. (dob: 91)
Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Etnicitet Židov[1]
Državljanstvo Hrvatska
Zanimanje arhitekt
Suprug/a/zi/ge Terezija (Rakić) Löwy
Djeca Miroslav Löwy
Roditelji David Löwy
Jelka (Graf) Löwy
Rodbina Danijel Levan
(unuk)
Maja Levan Löwy
(unuka)

Slavko Löwy (Koprivnica, 7. 8. 1904Zagreb, 1. 4. 1996), ugledni jugoslavenski arhitekt.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Podrijetlo, porodica i školovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Slavko Löwy je rođen je 7. 8. 1904 godine u Koprivnici u porodici Davida i Jelke Löwy.[2] Potječe iz ugledne i dobrostojeće porodice koprivničkih Židova koji su se bavili trgovinom. U Koprivnici je polazio gimnaziju, a 1923 godine, nakon mature, upisao je Visoku tehničku školu u Beču. Nakon četiri odslušana semestra i tri položena ispita, 5. 10. 1925 godine, ispisao se s Bečkog sveučilišta jer zbog prvih naznaka antisemitizma tamo više nije mogao normalno studirati. Uste godine se vratio u Zagreb gdje je upisao studij na Arhitektonskom odjelu Kraljevske tehničke visoke škole. 1926 je osnovao knjižnicu u Koprivnici i objavljivao tekstove u "Koprivničkom Hrvatu" i "Športskom listu". 1927 godine nastavio je školovanjem u Drezdenu, gdje je i diplomirao 1930 godine u klasi profesora Martina Dülfera kod kojeg je diplomirao i Drago Ibler.[3][4]

Karijera i priznanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi zagrebački neboder u Masarikovoj ulici.

Nakon diplome Löwy se vratio u Zagreb gdje se zaposlio u arhitektonskom atelijeru Ignjata Fischera. 1931 godine, u suradnji s Vladom Antolićem, radio je na natječajnom projektu za Gradsku štedionicu u Sarajevu. Iste godine prešao je u arhitektonski biro Stanka Kliske. 1932 godine postao je ovlašteni arhitekt, te je osnovao vlastiti biro "Löwy". Iste godine izveo je svoju prvu samostalno izvedenu kuću u Petrićevoj ulici 7, na prostoru nekadašnjeg zagrebačkog Zakladnog bloka. 1933 realizirao je svoje najznačajnije ostvarenje, deveterokatnicu u Masarikovoj ulici, koja će biti nazvana i "prvim zagrebačkim neboderom". 1934 godine arhitektonski biro "Löwy" je počeo djelovati na posljednjem katu nebodera u Masarikovoj. Do Drugog svjetskog rata je u njemu radio i spavao jer je smatrao da mu je 40 četvornih metara prostora više nego dovoljno za profesionalni i privatni život. Od 1934 do 1941 godine Löwy je u Zagrebu realizirao čitav niz značajnih stambeno-poslovnih objekata koje pripadaju samom vrhu hrvatske moderne.[3][4]

Nakon svršetka Drugog svjetskog rata, 1945 godine, radio je na rekonstrukcijama robnih kuća NAMA u NR Hrvatskoj, NR Sloveniji i NR Bosni i Hercegovini. 1946 godine prisilno je bio premješten u Arhitektonski projektni zavod (APZ) gdje je radio na tipovima "racionalnih stambenih zgrada". Od 1950 do 1953 godine prisilno je boravio kao stručni suradnik u NR Makedoniji, gdje je radio u birou "Projektant" u Skoplju. Godine 1950 bio je nagrađen Republičkom nagradom Vlade NR Makedonije. 1953 godine vratio se u Zagreb, gdje je obnovio svoj "Arhitektonski biro Löwy" u kome je radio do penzionisanja 1966 godine. Tom prilikom vlasti FNR Jugoslavije su mu u vlasništvo vratile stan u Masarikovoj ulici. 1957 godine otišao je na tromjesečni rad u Rim u tvornicu sladoleda "Algida" "kako bi zaradio za automobil". 1962 godine "Arhitektonski biro Löwy" se spojio s "Tehnoprojektom". 1966 arhitekt Löwy je otišao u penziju. 1970 godine dodijeljena mu je nagrada Viktor Kovačić za životno djelo, a 1977 godine i nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.[3][4]

Osobni život i smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Arhitekt Slavko Löwy se 1932 oženio za Tereziju Rakić sa kojom je 1933 dobio sina Miroslava. 1942 godine rad njegova biroa je prekinut odlukom ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a većina projektne dokumentacije je bila uništena. Njegove roditelje su ustaše odmah deportirali u sigurnu smrt koncentracijskih logora, a sam Löwy je nekako preživio skrivajući se po Zagrebu. Preživjeli članovi porodice tvrde da je Löwy u tom razdoblju promijenio čak 17 lokacija u gradu, ali Zagreb nije napustio sve do kraja rata.[3] Preživio je Holokaust skrivajući se u krovištu Umjetničkog paviljona.[5] Uspostavom FNR Jugoslavije stvari nisu bile puno bolje za Löwya, koji je opet imao problema zato što je Židov. No njegovo poznanstvo s kiparom Antunom Augustinčićem ga je donekle spasilo. Arhitekt Slavko Löwy je bio iznimno skroman i jednostavan čovjek s nepogrešivim moralnim instinktom. Tomu u prilog ide i činjenica da nikada nije projektirao nijednu zgradu mimo javnog natječaja. Prezirao je podilaženje investitorima i uvijek je odbijao pozive na druženje i večere s njima. Arhitekt Slavko Löwy je preminuo 1. 4. 1996 godine na devetom katu svoje zgrade u Masarikovoj 22.[3]

Ostvarenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Zagreb[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Stambeno poslovna zgrada Grünsberg, Petrićeva 7, 1932 – 1933.
  • Stambeno poslovna zgrada Schlenger, Bogovićeva 4, 1932 – 1933.
  • Kuća Hirschler, Gornje Prekrižje 2, 1932 – 1933.
  • Kuća Nossan, Zvonimirova 23, 1932 – 1933.
  • Stambeno poslovna zgrada Radovan, Masarykova 22, 1933. – 1934.
  • Kuća Polak, Tuškanova 15, 1936. – 1937.
  • Kuća Lebinec, Ribnjak 20, 1936. – 1937.
  • Kuća Federbuš, Novakova 19, 1936. – 1937.
  • Stambeno poslovna zgrada Schlenger, Boškovićeva 7b, 1936. – 1937.
  • Kuća Wiener Bankverein, Bulićeva 4, 1936. – 1937.
  • Stambeno poslovna zgrada Jadranskog osiguravajućeg društva, Draškovićeva 13, 1936. – 1937.
  • Stambeno poslovna zgrada Radovan, Savska 8, 1937.
  • Kuća Beck, Vinkovićeva 8, 1937.
  • Kuća Prpić, Solovljeva 22, 1938.
  • Kuća Löwy, Mandrovićeva 12, 1938. – 1939.
  • Bukovačka 149, 1941.
  • Kuća Pichler, Grškovićeva 7, 1941.
  • Majstorska radionica Vanje Radauša, Zmajevac 8, 1949.
  • Majstorska radionica Antuna Augustinčića, Jabukovac 10, 1949.
  • Stambene zgrade tvornice Rade Končar u Gajnicama, 1949.
  • Stambene zgrade, Galjufova 4 – 12, 1949.
  • Kuća Steiner, Grškovićeva 25, 1955.
  • Studentski dom „Cvjetno naselje“, Odranska 8, 1955.
  • Starački dom „Lavoslav Švarc“, Bukovačka 55, 1955. – 1956.
  • Ekonomski institut, Kennedyjev trg 7, 1957. – 1963.
  • Restaurant „Trnjanka“, Trnjanska cesta 31, 1959. – 1960.
  • Studentski dom „Ante Starčević“, Ljubljanska avenija 2, 1961.
  • Studentski dom „Stjepan Radić“, Horvoćanska cesta/ Jarunska cesta 2, 1961.

Hrvatska i SFR Jugoslavija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Uređenje židovskog groblja, Koprivnica, 1930.
  • Spomenik palim Židovima u Prvom svjetskom ratu na koprivničkom groblju, Koprivnica, 1930.
  • Grobnica obitelji Löwy, Koprivnica, 1930.
  • Preoblikovanje sinagoge, Koprivnica, 1930.
  • Upravna zgrada Elektroprimorja, Viktora Cara Emina 2, Rijeka, 1953. – 1955.
  • Centralna trafostanica, Grohovčeva 2, Rijeka, 1960.
  • Studentski dom, I. G. Kovačića 4, Osijek, 1962.
  • Studentski dom Podmurvica, Čandekova 4, Rijeka, 1963.
  • Izletište šumarskog gospodarstva „Crna Gora“, Koprivnica, 1970.
  • Obiteljska kuća Švarc, Krešimirov trg 5, Koprivnica, 1973.
  • Spomenik židovskim žrtvama Drugog svjetskog rata na Židovskom groblju u Koprivnici ( preinaka spomenika iz 1930.)
  • Gradsko kupalište, Skoplje, NR Makedonija, 1950. – 1951.
  • Studentsko naselje, Skoplje, NR Makedonija, 1950. – 1951.
  • Administrativni centar, Skoplje, NR Makedonija, 1952. – 1953.
  • Dom invalida, Skoplje, NR Makedonija, 1953.
  • Gradski hotel s urbanističkim rješenjem šetališta uz Vardar, Skoplje, NR Makedonija
  • Robna kuća, Skoplje, NR Makedonija, 1957.
  • Savezna građevinska komora, Beograd, NR Srbija, 1958. – 1965.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Robert Bajruši; Marina Biluš, Viktor Zahtila (15. 2. 2005). Židovi koji su izgradili moderni Zagreb. Nacional. Arhivirano iz originala na 4. 7. 2012. Preuzeto 13. 9. 2015
  2. Snješka Knežević, 2011, str. 182
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 Mali neboder za velikog čovjeka. Jutarnji list (7. 1. 2009). Preuzeto 13. 9. 2015
  4. 4.0 4.1 4.2 Löwy, Slavko. Hrvatska enciklopedija. Preuzeto 13. 9. 2015
  5. Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Aleksander Laslo, Nataša Maksimović Subašić; Graditelji novog Zagreba; stranica 22; broj 108, siječanj / veljača 2009.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
  • Željka Čorak- U funkciji znaka- Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata, IPU, Zagreb, 1981.
  • Radovan Ivančević- Blok Zakladne bolnice u Zagrebu, Čovjek i prostor, br. 6, Zagreb, 1983.
  • Aleksander Laslo- Izgradnja javnih objekata u Zagrebu do 1940., Čovjek i prostor, br. 3, Zagreb, 1983.
  • Aleksander Laslo- Zagrebačka arhitektura 30 – tih, Čovjek i prostor, br. 1 – 4, Zagreb, 1987.
  • Tomislav Odak- Hrvatska arhitektonska alternativa 1945 – 85., Arhitektura, br. 196 – 199, Zagreb, 1986.
  • Vladimir Potočnjak- Arhitektura u Hrvatskoj, Građevinski vjesnik, br. 4 – 5, Zagreb, 1939.
  • Tomislav Premerl- Pobjeda moderne, Arhitektura, br. 156 – 157, Zagreb, 1976.
  • Tomislav Premerl- Hrvatska moderna arhitektura između dva rata- nova tradicija, NZMH, Zagreb, 1989.
  • Darja Radović Mahečić- Slavko Löwy- elegancija jednostavnosti (intervju), Čovjek i prostor, br. 11 – 12, Zagreb, 1994.
  • Darja Radović Mahečić- Slavko Löwy- humano mjerilo stanovanja i rada, Život umjetnosti, br. 56 – 57, Zagreb, 1995.
  • Darja Radović Mahečić- Slavko Löwy 1904 – 1996., Čovjek i prostor, br. 1-2, Zagreb, 1996.