Antun Augustinčić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Antun Augustinčić
impresionizam, ekspresionizam

Spomenik Josipu Brozu Titu u Kumrovcu
Biografske informacije
Rođenje Klanjec, 4. maj 1900,  Austro-Ugarska
Zagreb, 10. maj 1979,  SFR Jugoslavija
Opus
Polje kiparstvo

Antun Augustinčić (Klanjec, 4. maj 1900Zagreb, 10. maj 1979), hrvatski je kipar, likovni pedagog, i akademik. Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića svakako najznačajniji hrvatski kipar 20. vijeka. Svjetski poznat po spomenicima izvedenim širom svijeta, poput; Rudara iz Ženeve (ispred zgrade Međunarodnog ureda rada), Spomenika mira – ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, Spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi te Spomenika seljačkoj buni u Stubici.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Augustinčić je učio kiparstvo od 1918 godine na tadašnjoj Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a kada je ona 1922 pretvorena u Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića. Nakon diplome 1924 odlazi u Pariz, kao stipendist francuske vlade i dalje se usavršava na École des Arts décoratifs i na Académie des Beaux-Arts. U kiparstvu, njegovi trajni uzori ostat će klasični kipari; Donatello, Michelangelo i Bourdell. U Parizu počinje izlagati; prvi put 1925. na Salonu francuskih umjetnika, te drugi put 1926 na Salonu nezavisnih.

Po povratku u Zagreb crta i izlože grafike (1926 u Zagrebu te 1927 u Lavovu i Zagrebu). Prvi put samostalno izlaže svoje skulpture u Salonu Galić u Splitu. Augustinčić je jedan od osnivača likovne grupe Grupe Zemlja-1929, bio je potpredsjednik jedno vrijeme. Sa Grupom Zemlja izlaže 1929, 1931 i 1932 u Zagrebu, te 1931 u Parizu, iz grupe istupa 1933 godine. Istovremeno izlaže u Barceloni (1929), Londonu i Beogradu (1930 godine).


Od [1930-ih godina Augustinčić se počinje baviti tada vrlo usnosnim javnim spomenicima, sudjeluje i često pobjeđuje na brojnim javnim natječajima za spomenike širom svijeta, stječe ugled provjerenog majstora konjaničkih figura. Već prije rata, Augustičić je stekao status državnog kipara, u očima svojih kolega i likovne javnosti, – s jedne strane to mu je donijelo materijalne koristi, ali je istovremeno postao subjekt zavisti i ogovaranja. Tako će već 1940 godine postati dopisnim članom JAZU (redovni član postao je 1949). Za rata izlaže s tadašnjom hrvatskom reprezentacijom (Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković,Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Emanuel Vidović) na posljednjem ratnom Venecijanskom bijenalu-1942

Njegov odnos prema ljevičarima prije i za Drugog svjetskog rata, i danas je predmet brojnih spekulacija. U svakom slučaju on ih je materijalno pomagao, iako se libio poduzeti nešto radikalnije od toga. Nakon rata bio je i ostao jedan od Titovih najintimnijih prijatelja, neki kažu jer su iz iste fare.

Odmah po završetku rata1949, dobija mjesto profesora na ALU (bio je i rektor ) i vodi Majstorsku radionicu za kiparstvo (nešto kao poslijediplomski studij), kao Majstor kipar.

Darovnim ugovorom iz 1970 sva svoja poklonio je rodnom Klanjcu, u kojem je 1976 godine otvorena Galerija Antuna Augustinčića. [1]

Izbor najpoznatijih djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Galerija[uredi - уреди | uredi izvor]

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Za svoj rad Antun Augustinčić , dobio je:

  • 1961 Godišnju nagradu Vladimir Nazor[3]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]