Neven Šegvić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Neven Šegvić (Split, 26. siječnja 1917. - Split, listopad 1992.), hrvatski arhitekt.

Život i djelo[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je u obitelji građevinskih poduzetnika. Nakon mature na splitskoj tehničkoj srednjoj školi upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu – odio za arhitekturu, koji vodi arhitekt Drago Ibler. Nakon diplome vraća se u Split i 1942. odlazi u partizane u antifašističkom pokretu. Poslije oslobođenja postaje prvi urednik "Slobodne Dalmacije". Krajem 1945. prelazi u Zagreb, gdje 1946. dolazi na Arhitektonski fakultet kao asistent, da bi na fakultetu ostao do umirovljenja 1987. godine. 1972. postaje redovni profesor, a dekan fakulteta bio je u dva navrata – 1968.-1970. i 1986.-1987. Doktorirao je na Arhitektonsom fakultetu u Zagrebu s temom: "Pristup arhitekturi".

Neven Šegvić nagrađivan je najvišim priznanjima, kao: 1964.-nagrada "Viktor Kovačić" za zgradu Pomorske privrede u Splitu.; 1966.-nagrada "Vladimir Nazor" za školu u Visu; 1976. Borbina nagrada za arhitekturu za Muzej revolucije u Rijeci;1981.-plaketa i povelja "Viktor Kovačić" za životno djelo; 1985.-nagrada "Vladimir Nazor" za životno djelo.

Zgrada Muzeja grada Rijeke koju je 1976. godine projektirao Neven Šegvić

Opus arhitekta Nevena Šegvića vrlo je velik i raznolik. Gotovo da nema značajnijeg natječaja na kojemu, sam ili u suradnji, nije sudjelovao. Na žalost, razmjerno je mali broj ostvarenja koja su potpuno zadovoljila kriterije autora, uvijek nezadovoljnog interpretacijama suradnika kojima je prepuštao izvršenje. Među ostvarenjima u kojima je aktivnije sudjelovao treba tražiti i njegova najvažnija djela. To su svakako kuća Lloyd u Splitu, paradigmatska građevina na splitskom Peristilu, škola u Kumrovcu te muzej u Rijeci. Sveukupno se Šegvić, kroz arhitektonski izraz, uvijek kreće jasnom aktualnošću, samopouzdanjem i dubokom uvjerenošću u kulturni kontekst i gradotvornost arhitekture. On možda najbolje obilježava arhitekturu u Socijalističkoj Hrvatskoj. Oslonjen na obrazovanje stečeno kod Iblera i u Meštrovićevu ateljeu, na evropsku međuratnu Modernu, ali i duhovnu, literarnu i likovnu dijagonalu Krleža - Ibler - Hegedušić, u ranoj se životnoj dobi, neposredno nakon II. svjetskog rata, nametnuo na arhitektonskoj sceni širinom svog obrazovanja, darovitosti i aktualnosti svjetonazora te bitno pridonio suprotstavljanju, u to vrijeme nastupajućem, kulturnom diktatu socrealizma, iako on nije zadiao u arhitekturu.

Bio je urednik Slobodne Dalmacije, a potom pokretač i glavni urednik časopisa Arhitekture, koji je ima posebno značenje za arhitekturu ovih prostora. Osobnim stajalištem i otvorenošću za dijalog omogućio je na stranicama časopisa raspravu o ulozi i mjestu arhitekture u društvu i kulturi tog nemirnog vremena. Svojim je tekstovima u dnevnom tisku i stručnim časopisima uvijek bio aktualan, često i provokativan. Na tom području njegova djelovanja nužno je spomenuti retrospektivnu izložbu Arkitektura u Hrvatskoj od 1945. do 1985. i nezavršen, ali otvoren Atlas hrvatske arhitekture. Od samog početka svog djelovanja na fakultetu osvajao je mlade slikovitošću riječi i temperamentom. Cijelog je života djelovao s jasnom spoznajom da je arhitektura izravna projekcija društvenih, socijalnih, političkih i gospodarskih realiteta vremena u kojem nastaje.

U listopadu 1991. Neven Šegvić piše tekst: "Protest hrvatskih arhitekata" u posebnom broju časopisa Čovjek i prostor i Arhitektura. U listopadu 1992. umire u rodnom Splitu, te je pokopan na starom groblju u Trogiru.