Svetleća dioda

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa LED)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Svetleća dioda (LED)
Verschiedene LEDs.jpg
Svetleće diode raznih boja i veličina
Tip komponente poluprovodnička dioda
Princip rada elektroluminiscencija
Izumitelj H. J. Round (1907)[1]
Oleg Losev (1927)[2]
Prva proizvodnja 1927
Pinovi anoda (+) i katoda (-)
Elektronski simbol
LED symbol.svg

Svetleća dioda (engl. Light-emiting diode, skraćeno LED) je posebna vrsta poluprovodničke diode koja emituje svetlost kada kroz nju teče struja.[3]

Poluprovodnici imaju svojstvo da emituju svetlost kada kroz njih teče struja. Ta svetlost je obično vrlo slaba i samo u infracrvenom delu spektra. Svetleća dioda poseban je tip poluprovodnika, isključivo za emitovanje svetlosti. LED ima iste osobine kao obična dioda, ali podnosi samo vrlo slabu struju.

Za svetleće diode navode se najveća dozvoljena struja i vršna struja. Vršna struja je apsolutno maksimalna struja koja se može propustiti kroz LED diodu u vrlo kratkom vremenu (reda veličine milisekundi). Bitno je ne mešati maksimalnu struju s vršnom strujom.[4]

Razvoj svetlećih dioda je započeo sa diodama od galijum arsenida koje su emitovala infracrvenu i crvenu svetlost. Napredak u nauci o materijalima je omogućio izradu dioda sa sve kraćim talasnim dužinama, koje su emitovale svetlost raznih boja.

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

LED kontrolna tabla

Elektroluminiscencija je fenomen koji je 1907. otkrio britanski istraživač H. Dž. Raund, koristeći kristal silicijum karbida i kristalni detektor.[5][6] Rus Oleg Losev je 1927. prijavio izradu prve svetleće diode.[7] Njegova istraživanja su objavljena u sovjetskim, nemačkim i britanskim naučnim žurnalima, ali nekoliko decenija nije bilo praktične primene njegovog pronalaska.[8][9] Rubin Braunstejn[10] iz Radio korporacija Amerike je 1955. prijavio infracrveno zračenje od galijum arsenida (GaAs) i drugih poluprovodničkih legura.[11] Braunstejn je primeto infracrveno zračenje koje su emitovale proste diode koje su koristile legure galijum antimonida (GaSb), GaAs, indijum fosfida (InP) i silicijum-germanijuma (SiGe) na sobnoj temperaturi i na 77 K.

Američki istraživači Džejms R. Bajard i Gari Pitman su 1961. otkrili da GaAs emituje infracrveno zračenje kada se priključi u električno kolo.[12] Njih dvojica su uspeli da dokažu prvenstvo svog rada na osnovu inženjerskih beleški i dobili su prvi američki patent za svetleću diodu (iako je emitovana svetost bila infracrvena). Prvu praktičnu svetleću diodu u vidljivom delu spektra (crvenu) je 1962. razvio Nik Holonjak, dok je radio za Dženeral elektrik.[13] Holonjak je prvi put prijavio svoje otkriće u žurnalu Applied Physics Letters 1. decembra 1962.[14] Holonjak se smatra „ocem svetleće diode“.[15] M. Džordž Kroford,[16] bivši Holonjakov student, je 1972. izumeo prvu žutu svetleću diodu i za oko deset puta poboljšao sjajnost crvenih i cvrvenkasto-narandžastih svetlećih dioda.[17] T. P. Persal je 1976. stvorio prvu svetleću diodu visoke efikasnosti za komunikaciju optičkim vlaknima izumevši nove poluprovodničke materijali posebno prilagođene talasnim dužinama komunikacije optičkim vlaknima.[18]

Tehnologija laserske diode istražena je 1980-ih, i to je bilo ogromno poboljšanje izlazne jačine svjetlosti. Zbog relativno male potrošnje, LED se na tržištu tokom 1990-ih usmjerava prema tržištu ekrana, automobilske i prometne signalizacije. Veoma važno otkriće slijedi u 1993. god. od Shuji Nakamura, koji radi za Nichi-a, to je bio plavi LED, sa kojim je završio polazni raspon primarnih boja LED-a, ali je bio i prvi korak koji je na kraju doveo do proizvodnje bijele LED diode kakvu znamo danas.

Na prelazu u 21. vijek LED tržište je bilo odvedeno do novog nivoa izumom u Luxeonu, koji je ponudio 10 puta jaču izlaznu svjetlost od postojećih. Ključ uspjeha je patentirana metoda prenosa topline što je dozvoljavalo LED diodi daleko veće snage nego što je prethodno bilo ostvarivo. Od samog početka su i drugi proizvođači uvedeni u razvijanje diode visoke snage i iskoristivosti. Lumileds je također razvio proizvodnju 'toplo bijele' diode sa temperaturom boje od 3200 °K.

Razvojem proizvodnje visoko-učinkovite rasvjete, naročito u 2006. i 2007. godini na tržištu je sve više visoko efikasnih izvora LED rasvjete bilo da su to LE diode, LED komponente, LED sklopovi ili LED svetiljke, efikasnost LED izvora raste, te u kombinaciji sa malim dimenzijama omogućava LED svjetiljki izuzetnu efikasnost i kontrolu emitovane svjetlosti.

Princip rada[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članci: Elektroluminiscencija i PN spoj
Delovi LED diode.

Svetleća dioda se sastoji od čipa napravljenog og poluprovodnog materijala koji je dopiran nečistoćama kako bi se napravio p-n spoj. Kao i kod običnih dioda, električna struja teče od p-strane ili anode ka n-strani ili katodi, ali ne i u suprotnom smeru. Nosioci nalektrisanja, elektroni i šupljine teku u spoj sa elektroda između kojih postoji električni napon. Kada se elektron sudari sa šupljinom, on pada na niži energetski nivo i oslobađa energiju u vidu fotona.

Fotoni svetla se emituje prilikom rekombinacije para elektron-šupljina. Takvo svojstvo imaju poluprovodnici: galijum-fosfid (GaP), galijum-arsenid (GaAs), galijum-nitrid (GaN), galijum-arsenid-fosfid (GaAsP), cink-selenid (ZnSe), dijamant (C), aluminijum-nitrid (AlN), safir (Al2O3), silicijum-karbid (SiC), itd.

Valna dužina emitovane svetlosti, a time i njena boja, zavisi od energetske barijere materijala koji čine p-n spoj. Kod silicijumskih i germanijumskih dioda, elektroni i šupljine se rekombinuju ne-zračećom tranzicijom, koja ne daje vidljivu emisiju, jer su oni materijali sa indirektnom energetskom barijerom. Materijali koji se koriste za izradu svetlećih dioda imaju direktnu energetsku barijeru sa energijama koje odgovaraju skoro infracrvenoj, vidljivoj i skoro-ultraljubičastoj svetlosti.

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

I-V dijagram diode. LED počinje da emituje svetlost kad se premaši njen on-napon. Do toga tipično dolazi pri naponima od 2-3 volta.

Karakteristike svetleće diode su male dimenzije, te izuzetno jednostavno upravljanje i regulacija. Nemaju problema sa niskim temperaturama, a noviji sastavi imaju vrlo visoku trajnost – 60.000 sati za 50% održanja svjetlosnog toka. Mnoge zemlje razmatraju promjene klasične rasvjete, u korist LED rasvjeta.

Klasične sijalice (žarulje) sadrže žarnu nit koja se usijava i na taj način svijetli te je iskoristivost svjetlosnog dijela sijalice samo 5%, a 95% otpada na toplotu. LED rasvjeta ima efikasnost veću od 95%, znači da sijalica od 100 W ima istu efikasnost kao dioda od 6 W. Budući da nema žarnu nit koja bi pregorela ili staklo koje bi puklo, LED diode su vrlo pouzdane, jednostavno se povezuju s digitalnim sklopovima i za svoj rad ne zahtijevaju visoke napone. Ušteda energije je očigledna, tehnologija proizvodnje LED-a se razvila, i u svakom modernom uređaju ih nalazimo.

LED koja koja je crvene boje, emituje svjetlost s frekvencijom od oko 65 0nm. Zelena LED emituje spektar s frekvencijom od oko 600nm, a plava LED emitira svoju svjetlost sa oko 400nm.

Upotreba otpornika[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Otpornik
Šema prostor elektronskog kola koje ima napajanje, LED i otpornik.

Ako kroz svetleću diodu prođe struja jača od maksimalno dozvoljene, trenutačno će pregoreti.[19] Za ograničavanje struje koja protiče kroz diodu koristi se otpornik. Može se koristiti otpornik veće otpornosti, što samo znači da će LED slabije svetleti. U tabeli nalaze se vrednosti otpornika za najčešće korišćene svetleće diode: [20]

Napon kola Vrednost otpornika
od 3,3 do 5 volti 330 oma
od 6 do 9 volti 560 oma
od 12 do 15 volti 1 kiloom

Da bi izračunali vrednost otpornik, morate znati direktan pad napona kroz diodu i maksimalnu struju te diode. Većina standardnih LED ima direktan pad napona od oko 1,5 volti. Novije, ultrasjajne LED diode imaju pad napona koji može biti i preko 3,5 volti. Jednačina glasi:

gde je

- vrednost otpora otpornika koji želite da upotrebite, izražena u omima.
- napon napajanja u voltima.
- direktan pad napona kroz diodu, takođe u voltima.
- direktna struja koju želite da propustite kroz LED diodu, u amperima.

Na primer, kolo se napaja naponom od 6 V a direktan pad napona kroz diodu je 1,2 V. Treba nam direktna struja od 40 mA (odnosno 0,04 ampera). Kada te vrednosti unesemo u jednačinu, dobijamo:

R = (6 - 1,2) / 0,04

Što daje R od 120 oma. Znači, da bismo kroz ovu LED diodu propustili direktnu struju od 40 mA kada je napajanje 6 volti, koristimo otpornik od 120 oma.

Primjene[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi prodor LE dioda je postignut u signalnoj rasvjeti za vozila (pozicijska svjetla, štop svjetla i pokazivači smjera), a sada se širi na akcentnu rasvjetu malih djelova u trgovinama te na dekorativnu i scensku unutrašnju i spoljašnju rasvjetu.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "HJ Round was a pioneer in the development of the LED". http://www.myledpassion.com/History/hj-round.htm. 
  2. "The life and times of the LED — a 100-year history" (PDF). The Optoelectronics Research Centre, University of Southampton. April 2007. Archived from the original (PDF) on September 15, 2012. Pristupljeno September 4, 2012.  Unknown parameter |url-status= ignored (help); Unknown parameter |df= ignored (help)
  3. Moreno, Ivan; Sun, Ching-Cherng (2008). "Modeling the radiation pattern of LEDs". Optics Expres 16 (3): 1808–19. Bibcode:2008OExpr..16.1808M. PMID 18542260. doi:10.1364/OE.16.001808. 
  4. Gordon McComb i Earl Boysen, Elektronika za neupućene (str. 73), Beograd, 2007.
  5. Round, H. J. (1907). "A Note on Carborundum". Electrical World 19: 309. 
  6. Margolin J. "The Road to the Transistor". jmargolin.com. http://www.jmargolin.com/history/trans.htm. 
  7. Losev, O. V. (1927). "Luminous Carborundum (Silicon Ca rbide) detector and detection with crystals". Telegrafiya i Telefoniya bez Provodov 44: 485–494. 
  8. Zheludev, N. (2007). "The life and times of the LED: a 100-year history" (FREE-DOWNLOAD PDF). Nature Photonics 1 (4): 189–192. Bibcode:2007NaPho...1..189Z. doi:10.1038/nphoton.2007.34. 
  9. Lee, Thomas H. (2004). The design of CMOS radio-frequency integrated circuits. Cambridge University Press. str. 20. ISBN 978-0-521-83539-8. 
  10. Rubin Braunstein. physics.ucla.edu
  11. Braunstein, Rubin (1955). "Radiative Transitions in Semiconductors". Physical Review 99 (6): 1892. Bibcode:1955PhRv...99.1892B. doi:10.1103/PhysRev.99.1892. 
  12. "The first LEDs were infrared (invisible)". The Quartz Watch. The Lemelson Center. http://invention.smithsonian.org/centerpieces/quartz/inventors/biard.html. Pristupljeno 13. 8. 2007.. 
  13. "Nick Holonyak, Jr. 2004 Lemelson-MIT Prize Winner". Lemenson-MIT Program. http://web.mit.edu/invent/a-winners/a-holonyak.html. Pristupljeno 13. 8. 2007.. 
  14. Holonyak Nick; Bevacqua, S. F. (December 1962). "Coherent (Visible) Light Emission from Ga(As1−x Px) Junctions". Applied Physics Letters 1 (4): 82. Bibcode:1962ApPhL...1...82H. doi:10.1063/1.1753706. 
  15. Wolinsky, Howard (5. 2. 2005.). "U. of I.'s Holonyak out to take some of Edison's luster". Chicago Sun-Times. Archived from the original on 28. 2. 2008. Pristupljeno 29. 7. 2007.. 
  16. Perry, T.S. (1995). "M. George Craford [biography]". IEEE Spectrum 32 (2): 52–55. doi:10.1109/6.343989. 
  17. "Brief Biography — Holonyak, Craford, Dupuis" (PDF). Technology Administration. http://www.technology.gov/Medal/2002/bios/Holonyak_Craford_Dupuis.pdf. Pristupljeno 30. 5. 2007.. 
  18. Pearsall, T. P.; Miller, B. I.; Capik, R. J.; Bachmann, K. J. (1976). "Efficient, Lattice-matched, Double Heterostructure LEDs at 1.1 mm from GaxIn1-xAsyP1-y by Liquid-phase Epitaxy". Appl. Phys. Lett. 28 (9): 499. Bibcode:1976ApPhL..28..499P. doi:10.1063/1.88831. 
  19. Gordon McComb i Earl Boysen, Elektronika za neupućene (str. 73), Beograd, 2007.
  20. Gordon McComb i Earl Boysen, Elektronika za neupućene (str. 74), Beograd, 2007.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]