Jovan Dučić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jovan Dučić
Rođen/a 17. februar 1871. (1871-02-17)
Flag of the Ottoman Empire.svg Trebinje
Umro/la 7. april 1943. (dob: 72)
Flag of the United States.svg Gary

'Jovan Dučić' (Trebinje, 17 veljače 1871 - Gary, Indijana, SAD, 7 travnja 1943) je bio srpske i jugoslavenski pisac, pjesnik i diplomat. Jedan je od najznačajnijih pjesnika srpske modernizma i najznačajniji liričar.Bio je i jedan od osnivača Narodne obrane, nacionalne nevladine organizacije u Kraljevini Srbiji.

Prvu zbirku pjesama Dučić je objavio u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beograd u 1908. u izdanju Srpskog književne zadruge. Pisao je dosta iu prozi: nekoliko literarnih esej a i studija o piscima, Blago cara Radovana i pjesnička pisma iz Švicarske, Grčke i Španjolske.

Biran je za dopisnog člana Srpska kraljevske akademije, a za redovitog člana izabran je 1931. godine.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

O godini rođenja postoje sporovi i nejasnoće. Pero Slijepčević navodi da je Dučić rođen, najvjerojatnije, 1872. u Trebinju. Veći broj istraživača tvrdi da je rođen 1874. Svetozar Ćorović u svojim sjećanjima navodi (prema M. Miloševiću,Rani Dučić) da je Dučićeva godina rođenja 1872. Datum rođenja bi mogao biti 15 lipnja ili 15 . srpnja. SANU kao datum rođenja navodi 5/17. veljača 1871.   Dučićev otac Andrija bio je trgovac. Poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine, a pokopan u Dubrovnik u. Majka Jovanka je umrla 1900. године.Pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka s Šćepanom Glogovcem (Ristu i Soku). Osnovnu školu učio je u mjestu rođenja. Kada se obitelj preselila u Mostar, upisuje trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađa u Sarajevu 1890-1891. godine i Sombor u gdje maturira 1893. učiteljevao je kratko vrijeme po raznim mjestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austrougarske vlasti protjerale zbog patriotskih pjesama "Otadžbina" (Ne trza te užas b'jede, nit 'te trza užas rana / Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana) i "Oj Bosno".Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u svibnju 1894. godine, vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pjesnik nije mogao naći učiteljsku službu gotovo nigdje, pa se zapošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću.

Kao učitelj radi u Mostaru od 1895. do 1899. Član je društva Gusle. U društvu sa Šantićem stvorio je književni krug i pokrenuo časopis Zora. Posljednje godine boravka u Mostaru, zajedno s prijateljem i piscem Svetozarom Ćorovićem, uhićen je i otpušten s posla. Iste godine odlazi na studij u Ženevu, na Filozofsko-sociološki fakultet. Proveo je skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Pariz u. Za to vrijeme održava veze s prijateljima piscima iz Mostara, upoznaje Skerlića u Parizu, surađuje s mnogim listovima i časopisima (Letopis, Zora, Srpske književni glasnik). Na ženevskom sveučilištu je svršio prava i potom se vratio u Srbiju. Godine 1907. u Ministarstvu vanjskih dijela Srbije dobiva službu pisara. Od 1910. je u diplomatskoj službi. Te godine postavljen je za atašea u poslanstvu u Carigradu, a iste godine prelazi na isti položaj u Sofiji. Od 1912. do 1927. službuje kao sekretar, ataše, a potom kao otpravnik poslova u poslanstvima u Rim u, Ateni, Madrid ui Kairu ( 1926-1927), kao i delegat u Ženevi u Društvu naroda. Potom je privremeno penzionisan. Dvije godine kasnije vraćen je na mjesto otpravnika poslova poslanstva u Kairu.

Biran je za dopisnog člana Srpska kraljevske akademije, a za redovitog člana izabran je 1931. Sljedeće godine postavljen je za zastupnika u Budimpešti. Od 1933. do 1941. prvo je poslanik u Rimu, potom u Bukureštu, (gdje je 1937. Godine postavljen za prvog jugoslavenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukurešt u), a do raspada Jugoslavije zastupnik je u Madridu.

U doba invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. godine Jovan Dučić je bio opunomoćeni poslanik kraljevine Jugoslavije u Madridu. Pošto je Španjolska priznala NDH, time prekinuvši diplomatske odnose s Jugoslavijom, u lipnju 1941. Dučić se povukao u neutralnu Portugaliju, u Lisabon odakle je, u kolovozu iste godine otišao u SAD u grad [[Gary] ], Indijana, gdje je živio njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dvije godine kasnije, vodio je organizaciju u Ilinois u (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. Godine), koja predstavlja srpski dijasporu u Americi. Za to vrijeme pisao je pjesme, političke brošure i novinske članke pogođen razvojem situacije u Jugoslaviji i stradanjem srpske naroda, osuđivao je genocid nad Srbima koji je vršila hrvatska ustaška vlada.

Umro je 7. travnja 1943. u Garyju. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su iste godine u portu srpskih manastira Svetog Save u Libertivilu, SAD. Njegova želja je bila da ga sahrane u njegovom rodnom Trebinju. Ova posljednja želja Jovana Dučića ispunjena je 22. listopada 2000.

Prvu zbirku pjesama objavio je u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beograd u 1908. u izdanju Srpskog književne zadruge, kao i dvije knjige u vlastitom izdanju, stihovi i pjesme u prozi - Plave legende i Pesme. Pisao je dosta iu prozi: nekoliko literarnih esej a i studija o piscima, Blago cara Radovana i pjesnička pisma iz Švicarske, Grčke, Španjolske itd.

O Dučićevoj poeziji[uredi - уреди | uredi izvor]

Kao i Šantić, Dučić je u početku svoga pjesničkog stvaranja bio pod utjecajem Vojislava Ilića; ali kad je otišao na stranu, on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju individualnu liriku prema uzorima francuskih parnasovaca, dekadenata i osobito simbolista. U doba općeg kulta prema modi sa Zapada, njegova je poezija odista značila novinu i osvježenje, iu motivima iu izražaju.

Mjesto snova, patnji, čežnji i draži na svom tlu, u idealima svoje rase, on čudnom i sjajnom gipkošću uzima tuđi, zapadni i latinski ideal ljepote i života, zapadni estetizam, otmjen i virtuozan ali hladan, lišen dubokih zanosa i uzvišene etike. On otkriva sasvim nove motive u našoj poeziji, dotle neslućene, rijetka osjećanja, bizarna, profinjena. Čak i osobna raspoloženja, svoju erotiku na primjer, on neće reći jednostavno niti će dozvoliti da izgleda obična. On ima dvostruki strah: od vulgarnosti misli i osjećaje i vulgarnosti izraza. Snaga i ljepota njegove poezije je u izražaju. On je pjesnika shvatio kao "kabinetskog radnika i učenog zanatliju na teškom poslu rime i ritma".

Naći najsavršeniji izražaj, to je vrhovno načelo njegove poezije. U obradi, on je odista nadmašio sve što je do njega stvarano u našoj lirici, toliko je on jak u izrazu, - otmen, diskretan, duhovit i ljubak. Njegova poezija blješti slikovitošću i melodičnim ritmom. Ona je toliko neodoljiva svojim oblikom i toliko je suvereno vladala, da su se najmlađi pjesnici počeli buniti protiv nje, osjećajući i sami njen čar i njen pritisak ujedno.

Privatni život[uredi - уреди | uredi izvor]

Spomenik Ivanu Dučiću u rodnom Trebinju

U jesen 1893. godine, na balu u tek sagrađenom hotelu "Drina" u Bijeljini, mladi i ambiciozni učitelj Dučić susreće tek svršenu učenicu Trgovačke škole Magdalenu Nikolić. S njom se tajno zaručio peti studenog 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od 1895. do 1899. godine.

Jedan dio te korespondencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pjesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6.travnja a 1901. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje "Pjesme". Ljiljana Lukić, profesor u mirovini, čuva u osobnom vlasništvu prepisku između Dučića i Magdalene.

Profesor Ljiljana Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić koja je živjela sa sestrom. Nakon raskida sa Dučićem, Magdalena se zarekla da nikada više neće izaći iz kuće. "Kao kakva romaneskna heroina, živjela je od uspomena i jedine sretne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pjesama čovjeka koga je voljela", zaključuje profesor Lukić. Dučićeva tajna zaručnica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sljedeće riječi, koje se i dan danas čitaju na bijeljinskom groblju: "Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo nadahnuće".

Dvadeset godina prije Magdalenine smrti, Dučiću je, dok je bio opunomoćeni ministar Kraljevine Jugoslavije, stigla molba koja svjedoči o dubokom tragu koji je Dučić ostavio u Bijeljini. Pjevačko društvo "Srbadija" tražila je od ministra pomoć za izgradnju doma za potrebe društva. "Na prvom mjestu, u ovome idealnom poslu, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo i da bi bilo sretno, ako vidi da vaš dom 'Srbadije' bude sazidan i nazvan Zadužbina pjesnika Jovana Dučića-Srbadija", stoji između ostalog u pismu poslatom 1937. upućenog ministru Dučiću. Na margini pisma stoji Dučićev rukopis: "Poslao 6. prosinca 1937. godine prilog od 1000 kn. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka ".

Iz ljubavne veze s glumicom Jovankom Jovanović imao je vanbračnog sina Jovicu koji se kao mlad ubio.

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Spomenik Ivanu Dučiću ispred Pedagoškog fakulteta u Sombor u
  • Pjesme , knjiga prva, izdanje uredništva Zore u Mostaru, 1901.
  • Pjesme , Srpska književna zadruga, Kolo - {XVII} -, knj. 113. Beograd, 1908.
  • Pesme u prozi , Plave legende, pisano u Ženevi 1905. Beograd, 1908.
  • Pjesme (štampa "Davidović"), Beograd, 1908.
  • Pjesme , izdanje S. B. Cvijanovića, Beograd, 1911.
  • Sabrana djela, Knj. - {I-V} -. Biblioteka suvremenih jugoslovenskih pisaca, Beograd, Izdavačko poduzeće "Narodna prosvjeta" (1929-1930).
    • Knj. - {I} - Pesme sunca (1929)
    • Knj. - {II} - Pjesme ljubavi i smrti (1929)
    • Knj. - {III} - Carski soneti (1930)
    • Knj. - {IV} - Plave legende (1930)
    • Knj. - {V} - Gradovi i himere (1930)
    • Knj. - {VI} - Blago cara Radovana: knjiga o sudbini , Beograd, izdanje piščevo, 1932.
  • Gradovi i himere , (Osobna pisma), Srpske književna zadruga, Kolo - {XLII} -, Knj. 294. Beograd, 1940.
  • Federalizam ili centralizam: Istina o "spornom pitanju" u bivšoj Jugoslaviji , Središnji odbor Srpske narodne obrane u Americi, Chicago, 1942.
  • Jugoslavenska ideologija: istina o "jugoslavizma" , Središnji odbor Srpske narodne obrane u Americi, Chicago, 1942.
  • Lirika , izdanje piščevo, Pittsburgh, 1943.
  • Sabrana djela , Knj. - {X} - Jedan Srbin diplomat na dvoru Petra Velikog i Katarine - {I} - - Grof Sava Vladislavić - Raguzinski, Pittsburgh, 1943.
  • Sabrana djela , Knj. - {VII-IX} - (Odabrane strane). Rukopise odabrali J. Đonović i P. Bubreško. Izdanje Srpski narodne obrane u Americi, Chicago, 1951.
  • Sabrana djela , (uredili Meša Selimović i Živorad Stojković), Svjetlost, Sarajevo, 1969.
  • Sabrana djela , (uredili Meša Selimović i Živorad Stojković. Pregledao i dopunio Živorad Stojković), BIGZ, Svjetlost, Prosveta, Beograd-Sarajevo, 1989.

Nagrada "Jovan Dučić"[uredi - уреди | uredi izvor]

Nagrada "Jovan Dučić" je nagrada za pjesništvo. Dodjeljuje se svake godine tijekom manifestacije "Dučićeve večeri" u Trebinju. <Ref> "Jovan Dučić udario pečat srpskoj poeziji". Glas Srpske. 20. 4/2016. http://www.glassrpske.com/plus/teme/Jovan-Ducic-udario-pecat-srpskoj-poeziji/lat/53431.html. pristupljeno 20. 4/2016.  </ ref>

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]