Građanski rat u Siriji

Izvor: Wikipedia

Current event marker.png Ovaj članak govori o trenutnim događajima.
Informacije iznesene u ovom članku mogu se vrlo brzo promijeniti.

Građanski rat u Siriji
Segment Arapskog proleća
Syrian civil war.png
Vojna situacija u Siriji:
  Sirijska vlada
  Opozicione snage
  Kurdi
  Islamisti
Datum 15. mart 2011. - danas
Lokacija Azija, Bliski istok, Sirija
Rezultat konflikt u toku
Zaraćene strane
 Sirija
Oružane snage Sirije:
Armija Sirije
Sirijska ratna mornarica
Sirijsko vazduhoplovstvo
Sirijska republikanska garda

Šabiha
Hezbolah[10]
Vojna podrška:
 Iran[11][12]
Politička podrška:
 Rusija
 Kina
 Severna Koreja
 Liban
 Irak
 Alžir
 Venecuela
Sirijska opozicija

Ekonomska i vojna pomoć:
 Turska[14]
 Saudijska Arabija [14][15][16]
 Katar [14][15][16]
 SAD (logistika[17] i strateške, obaveštajne informacije[18]
 Ujedinjeno Kraljevstvo
(komunikaciona oprema)[19]

Flag of the Islamic State of Iraq and the Levant2.svg Islamska Država u Iraku i Levantu[1][2][3]

Šablon:Country data Zapadni Kurdistan (Sirijski Kurdistan) - Kurdski Vrhovni Savet

Vojna pomoć:
Irački Kurdistan Irački Kurdistan[8]

Komandanti i vođe
Sirija Bašar el Asad
Predsednik Sirije
Sirija Vael Nader el Halki
Premijer
Sirija Rijad Farid Hidžab
Premijer (23. jun 2012. - 6. avgust 2012.)[20]
Sirija Fad Jasim el Frej
Ministar odbrane
Sirija Davud Radžiha
Ministar odbrane (avgust 2011. - jul 2012.)
Sirija Ali Abdalah Ajub
Načelnik generalštaba
Sirija Maher el Asad
Komandant Republikanske garde Sirije
Sirija Aser Šavkat
Zamenik ministra odbrane (septembar 2011. - jul 2012.)
Sirija Ali Mamluk
Ministar za nacionalnu bezbednost
Sirija Rustum Gazaleh
Uprava političke bezbednosti
Sirija Muhamed el Šar
ministar unutrašnjih poslova
Sirija Valid Mualem
Ministar spoljnih poslova
Sirija Hišam Bahtijar
Šef obaveštajne službe (do jula 2012.)
Sirija Hasan Turkmani
zamenik predsednika (do jula 2012.)
Flag of Syria 2011, observed.svg Abdul Baset Sejda
Predsednik sirijskog nacionalnog veća
Flag of Syria 2011, observed.svg Burhan Galjun
Bivši predsednik SNV (avgust 2011. - jun 2012.)
Flag of Syria 2011, observed.svg Rijad el Asad
Komandant Slobodne armije Sirije
Flag of Syria 2011, observed.svg Mustafa al-Šeik
Komandant Visokog vojnog saveta Slobodne armije Sirije
Flag of Syria 2011, observed.svg Ahmed Hidžazi
Načelnik generalštaba Slobodne armije Sirije
Flag of Syria 2011, observed.svg Ali el Bajanouini
Vođa Muslimanskog bratstva
Flag of Syria 2011, observed.svg Haitam el Maleh
Vođa saveta poverenika revolucije
Flag of Syria 2011, observed.svg Abdul Razak Tlas
Komandant bataljona Faruk
Flag of Syria 2011, observed.svg Abdul Halim Kadam
Zamenik predsednika Sirije (mart 1984. - jun 2005.)
Libija Magdi el Harati
Komandant Livaa el Uma[21]
Flag of the Islamic State of Iraq and the Levant2.svg Abu Bakr el Bagdadi

Irački Kurdistan Salih Muslim
Šef partije Kurdske demokratske unije
Irački Kurdistan Abdul Hakim Bašar
Šef Kurdskog nacionalnog veća

Snage
Sirija Oružane snage Sirije (na vrhuncu moći)
110.000[22]
Sirija Šabiha(milicija)
10.000
oko 11000 oklopnih vozila
preko 4800 artiljerijskih oruđa
1130 samohotki
500 VRL
preko 4200 PVO sistema
oko 750 aviona
oko 210 helikoptera
Slobodna sirijska armija
50.000
[23]
Irački Kurdistan Kurdske milicije
35,000
[24]

Sirijski građanski rat (arapski: الحرب الأهلية السورية‎), također (arapski: الأزمة السوريةSirijska kriza) ili Sirijski ustanak je trenutni oružani sukob koji se od proljeća 2011. vodi u Siriji okvirno između snaga vlade predsjednika Bašar al-Asada na jednoj, i pobunjenika koji nastoje svrgnuti njega i vladajuću stranku BAAS na drugoj strani. Otpočeo je 15. marta 2011. kao serija demonstracija inspiriranih tzv. arapskim proljećem, odnosno protestima opozicije koji su doveli do smjene višedecenijskih režima u Tunisu i Egiptu. Nastojanje sirijskih vlasti da demonstracije uguše uz pomoć vojske je, pak, dovelo do eskalacije nasilja, a grupe demonstranata su se od ljeta 2011. naoružale i organizirale u tzv. Slobodnu sirijsku vojsku s bazama u susjednim državama koja protiv režima vodi gerilski rat. Zahtjeve pobunjenika podržale susjedna Turska, Saudijska Arabija i zaljevske države, a potom SAD, EU i druge države zapadnog svijeta koje su protiv Sirije uvele niz političkih, diplomatskih i ekonomskih sankcija, a sa vremenom pobunjenike počele podržavati novcem, oružjem i opremom. Asadov režim je, sa druge strane, dobio sličnu podršku Rusije i Irana, te se tako uspio održati, iako na značajno smanjenoj teritoriji. Sukob je u međuvremenu dobio sektaški karakter, s obzirom da jezgru pobunjenika činili suniti, koji u Siriji čine većinsko stanovništvo, dok su Asada podržavaju manjinski alaviti, šijiti i kršćani. Na istoj osnovi se prelio u susjedni Libanon i Irak, a dodatnu međunarodnu dimenziju mu je dao sve veći broj sunitskih dobrovoljaca iz inozemstva, uključujući zemlje Zapadne Evrope, koji su došli podržati pobunjenike pod parolom džihada. Tokom godina je među pobunjenicima nominalno sekularna (ili ne-sektaška) Slobodna sirijska vojska postala sve više marginalizirana, a sve uticajnije su postale radikalne džihadističke grupe povezane sa Al Kaidom kao što je Nusra front. Do 2013. godine pobunjenici uspjeli zauzeti velike teritorije na sjeveru i istoku zemlje te u njima uvesti režim temeljen na radikalnom tumačenju šerijatskog prava. Na tim područjima se, pak, bilježe sve značajniji sukobi među džihadistima, prije svega Nusra fronta i Islamske Države.

Historija[uredi - уреди]

Sirijski predsjednik Bašar al-Asad

Nakon velikog broja uspjelih i neuspjelih pučeva kao i poraza u rat s Izraelom Sirija u trenutku kada Hafez al-Asad pučem preuzima vlast 1970 nitko nije očekivao da će on tamo mnogo vremena ostati, a kamo li politički stabilizirati Siriju, vladati 30 godina i potom biti nasljeđen od sina Bašara. Nakon 35 godina mirne vladavine porodice Asad 2005. godine dolazi do početka neočekivanog hladnog rata SADa s Sirijom kada George W. Bush naređuje zamrzavanje diplomatskih odnosa i početak financiranja sirijske opozicije, dok početak stvaranja i financiranja opozicijske televizije imena Barada pada u 2009. godinu. Na jesen te godine sirijska policije je otkrila operaciju američkog unošenja novca, dok je već ranije otkrila koordiniranu organizaciju London-Washington što je sve izašlo u javnost zahvaljujući Wikileaks [25], ali je zapadnim medijima ignorirano. Na kraju pod utjecajem tih operacija i revolucija u arapskim državama tijekom zime 2010-11 dolazi do prve napukline u sirijskom političkom sistemu krajem januara 2011., ali niti poziv na demonstracije 22.2.2011. Reformističke stranke Sirije s sjedištem u SAD, a podržanom od njega i Izraela, ne dovodi do pobune, ali svi novinari javljaju o društvenoj zaglušujućoj tišini pred eksploziju.

SAD 2007[uredi - уреди]

Krajem 2006. godine u američkoj vladi dolazi do rasprave tko predstavlja veću opasnost za američku politiku na Bliskom Istoku. Da li su to sunitski ekstremisti koji vrše većinu napada na američku vojsku u Iraku ili Šiiti kojima "upravlja" potencijalno nuklearni Iran. Tu raspravu će na kraju dobiti Saudijska politička struja pa predsednik George W. Bush 10.1.2007. drži govor u kojem kaže:Sirijski i Iranski režim dopuštaju teroristima da koriste njihov teritorij za ulazak u Irak. Mi ćemo prekinuti njihovu podršku i mi ćemo uništiti mrežu koja daje napredno oružje našim neprijateljima u Iraku"

Po novinskom tekstu koji je objavio za istražiteljstko novinarstvo bezbroj puta nagrađeni Seymour Hersh 5.3.2007. tokom ranije spomenutih rasprava postignut je dogovor Saudijske Arabije i SADa u 4 osnovne točke:

  • 1) Izraelu će biti garantirana sigurnost od strane sunitskih vlada
  • 2) Hamas će se odmaknuti od Irana i Sirije i postići dogovor s Fatahom (dogovor postignut 2011)
  • 3) SAD će raditi s sunitskim narodima da zaustavi napredovanje Šiita
  • 4) Saudijska Arabija će dati novac i logistiku za slabljenje Sirijske vlade

U sklopu tog sporazuma Saudijska Arabija je obećala prestanak sunitskih terorističkih napada na Amerikance rječima: "Mi smo stvorili taj pokret i mi ga kontroliramo. Nije da mi ne želimo da Safalisti bacaju bombe, nego samo da ih usmjerimo na Hezbolah, Iračke Šiite, Iran i Siriju ako nastavi raditi s Hezbolahom i Iranom. [26]

Ustanak[uredi - уреди]

Protuvladine demonstracije u Homsu 18.4. 2011.
Provladine demonstracije u Latakiji 20.6. 2011.

Do otvorene pobune protiv sirijske vlade dolazi 15.3.2011. demonstracijama u nekoliko manjih sirijskih gradova. U pokušaju smirivanja situacije predsjednik Bašar al-Asad je pokušao dati ustupke demonstrantima, ali to nije dovelo do smirivanja situacije pa je vlada prešla na metodu mrkve i batine to jest s jedne strane je davala političke ustupke od kojih najveći postaje ukidanje izvanrednog stanje dok je s druge strane poslala vojsku da uguši nemire. Slično kao i u praktički istovremenom Libijskom ratu za razliku od ostalih "mirnih arapskih revolucija" u ovoj pobuni "nenaoružani" demonstranti to jest civili su pružili oružani otpor što je dovelo do žrtava na obje strane iako je zbog neusporedivo bolje naoružanosti sirijske vojske odnos ubijenih vojnika nasuprot "civila" oko jedan na prema šest [27] .Zavisno od interpretacija borbe između vojske i demonstranata ili gušenje civilnih demonstracija se vode više od 45 dana, a sjedište bune je postao Daraa sirijski grad na granici s jordanom. Bez obzira na nemire ili pobunu što je zavisno od interpretacija sirijska vlada navodno kontrolira situacija zbog navodne potpune lojalnosti vojske i zbog navodne podrške većine stanovnika tako da su ove "demonstracije" mnogo manje nego slične u Egiptu, Tunisu, Jemenu i slično [28], ali one se besprekidno nastavljaju i nastavljaju tako da će u prvih 7 meseci pobune biti ubijeno manje 3500 osoba [29], a dodatnih 680 [30] i 1150 [31] žrtava će biti sirijski vojnici. Taj broj žrtava će se svakog meseca dodatno povećavati tako da će tokom ljeta 2012 ili preciznije 17 meseci od narasti do broja od 18.000 poginulih. [32]

Internet revolucije[uredi - уреди]

Slično kao i u ostalim arapskim revolucijama 2010-11 internet, mobiteli i slično igraju veliku ulogu u prenošenju "istine" o "krvoločnom" gušenju pobune iako ostaje teško objašnjivo kako snimke borbi dolaze na internet kada ga je Sirija kao i ranije Libija blokirala, a slično se dogodilo i s mobitelima. Službena objašnjenja pobunjenika se po tom pitanju kreću od korištenja stranih mobitela (s stranim telefonskim brojevima) za slanje snimaka, preko posjedovanja satelitski telefona do raznih drugih "neobičnih" trikova. Bez obzira na više no upitan način slanja snimaka, one su od respektabilnih novinskih organizacija potvrđene kao istinite kao što su istinite i snimke navodnih rođaka koji u najboljem sovjetskom propagandističkom stilu slave smrt svojih voljenih osoba jer su dali život za "slobodu" [33]. Tek će početkom 2012 priča o internet revoluciji dobiti svoj završni deo kada počinju izlaziti na površinu informacije da su telekomunikacijsku opremu pobunjenicima poklonile strane države koje podržavaju pobunu [34] kao i potpuna priča o propagandnom ratu Al Jazeere protiv sirijske vlade koju iz protesta zbog medijskih manipulacija napuštaju obični radnici, ali i direktori.[35] [36].

Pobunjenici[uredi - уреди]

Sastanak lidera Sirijskog Nacionalnog Savjeta u Tunisu

Nakon više od 6 meseci nemira u Siriji pobunjenici su se u skladu s zapadnim zahtjevima i po primjeru danom tokom rata u Libiji organizirali u nekoliko skupina. Internacionalno najvažnija od tih skupina je postala ona od sirijskih državljana koji su i pre pobune živjeli izvan Sirije. Ta skupina nazvana Sirijski Nacionalni Savjet (SNS) [37] je postala rado viđen gost u evropskim glavnim gradovima gdje zahtjeva "humanitarnu intervenciju" u libijskom stilu, a početkom 2012. će u istom stilu biti priznata od Velike Britanije kao legitimni predstavnik "sirijskog naroda" [38]. Druga pobunjenička skupina se organizirala pod imenom Nacionalni Koordinacijski Komitet (NKK) [39] unutar Sirije, ali njena važnost i utjecaj su trenutačno upitni pošto on zahtjeva pregovore o reformama s vladom i žestoko se protivi zapadnoj vojnoj intervenciji tako da je na zapadu ovaj komitet medijski ignoriran. Trenutačno postoji praktički ratno stanje između NKK i SNS pošto prvi smatraju svaku organizaciju koja se zalaže za zapadnu vojnu intervenciju izdajničkom [40] i američkim vazalom. Treća organizirana pobunjenička skupina je takozvana Sirijska Slobodna Armija [41] koja vrši vojne operacije protiv Sirijske vlade. Formalno ova pobunjenička vojska koja se prezentira u zapadnim medijima kao armija sastavljena od dezertera dobiva besplatno oružje to jest oružje koje su neimenovani "dobročinitelji" kupili za nju i koje je potom prošvercano preko granice u Siriju. Do sada je potvrđeno da ona dobiva oružje iz Libanona [42] [43] (službeno potvrđeno od ministra obrane Libanona [44]), Iraka [45], Jordana i Turske gdje se nalazi njen formalni zapovednik Rijad Al-Asad [46] kao i sjedište SNSa. Sirijska vlada se trenutačno neuspešno pokušava boriti protiv ovog scenarija koji nalikuje na onaj u Afganistanu pre 30 godina miniranjem svoje granice kako bi sprečila dostavu oružja pobunjenicima [47] čijih paravojnika ima između 7.000 i 15.000 [48] [49].

Bez obzira na činjenicu da ovaj "ustanak" traje duže od godinu dana mediji nekih zapadnoevropskih država su priznali da sirijska vlada uživa početkom 2012. godine podršku velikog dela svoga stanovništva [50] [51] [52] [53] tako da se ne očekuje brzi kraj borbi bez obzira na navodno postojanje britanskih i katarskih specijalnih jedinica koje pomažu pobunjenike [54] [55] koji u drugoj polovici 2012. godine dobivaju i najmodernije protuavionsko oružje [56]. Tu pomoć kao i onu od 10.000 paravojnika naoružanih i organiziranih od strane zapadnih velesila na teritorijima Turske i Libanona Zlatko Dizdarević ambasador Bosne i Hercegovine u Jordanu početkom 2012. godine smatra dovoljnim razlogom što pobunjenici odbijaju ikakve pregovore o miru i što će se u sledećim mesecima situacija dodatno pogoršavati pošto sirijska vlada i njoj lojalna vojska iz libijskih događaja znaju što ih čeka u slučaju poraza pa će se boriti do kraja.[57]

Neuspeh te jednogodišnje borbe protiv vlade bez obzira na vojnu pomoć i američke zloglasne paravojske imena Blackwater [58] je unutar od zapada podržanog SNSa čiji svi čelnici žive u inozemstvu doveo početkom 2012 do delomičnog raspada pokreta kada naturalizirani francuski državljanin Burhan Ghalioun podnosi ostavku na predsedničku dužnost zajedno s većim brojem važnijih članova iz "frustracije" na razvoj događaja. [59] On će biti zamjenjen s naturaliziranim švedskim državljaninom Abdulbaset Siedom što na proljeće dovodi do strateških promjena po pitanju pobunjenika pošto osim pojačane isporuke oružja Saudijska Arabija je javno izjavila u maju 2012. da će početi isplaćivati plaće pobunjenicima s ciljem da potpomogne dezertiranje iz sirijske vojske [60].

U sklopu pobunjeničkih jedinica se bore i plaćenici s područja bivše Jugoslavije koji imaju platu od 500 evra dnevno [61] [62].

Pobunjenički glasnogovornici[uredi - уреди]

Pobunjenike u javnim nastupima pred zapadnim medijima predstavljaju osobe više no upitne prošlosti. Prva od njih je bivša francuskinja Bassma Kodmani koja je 2005 postala direktor inicijative za arapsku reformu pod kontrolom američkog generala i bivšeg predsedničkog savetnika Brent Scowcrofa i također bivšeg američkog predsedničkog savetnika Zbigniew Brzezinskog, nakon čega je prešla na mesto direktora Academie Diplomatique Internationale pod kontrolom bivšeg šefa francuske tajne službe Jean-Claude Cousserana.

Drugi javni predstavnik SNSa je Ausama Monajed koji se danas javlja iz Washingtona, a koji je stari protivnik sirijske vlade zbog čega je godine proveo u zatvoru. Početkom 21 veka on postaje direktor ilegalne sirijske Barada Televizije koju financira SADa i tokom predsjednikovanja George W. Bush rado viđen gost u najvišim diplomatskim krugovima tako da je bio pozvan i na ručak s američkim predsednikom.

Treći važni glasogovornik SNSa je Radwan Ziadeh zaposlenik američkog think-thanka US Institute of peace. Po Wall Street Journalu on je ima početnu ulogu u povezivanju SADa s sirijskom opozicijom 2005. godine. Ziadeh je postao dodatno poznat kao jedan potpisnika pisma (drugi su bili James Woolsey bivši CIA direktor, Karl Rove ...) iz početka 2012. kojim se poziva SAD da izvrši invaziju Sirije.

Osim tih glasogovnornika kada se govori o događajima, žrtvama u Siriji najčešće se spominju i izvještaji od Syrian Observatory for Human Rights iz Velike Britanije. Iza tog grandioznog imena se krije Rami Abdulrahma iz grada Coventry od kuda se javlja iz svog dvosobnog stana [63],a u samoj takozvanoj organizaciji postoji raskol između originalnih članova i njega.

Masakri[uredi - уреди]

Nakon više od godinu dana ovog rata u kojemu veliku većinu poginulih čine muškarci u dobi za služenje vojske dolazi počekom proljeća do smanjivanja ratnih operacija. Razlog za to Washington Post je našao u činjenici da su pobunjenici potrošili većinu svoje vojne opremu do početka 2012, ali do promene dolazi na proljeće kada sunitske absolutne monarhije počinju financirati kupovinu novog modernijeg oružja za pobunjenika. Posao dostave tog oružja pobunjenicima na sebe preuzima SAD i to vrši veoma uspešno tako da u prvoj polovici maja 2012. godine jedan od vođa pobunjenika se pohvalio rječima:Neka područja su preplavljena oružjem [64].

Dugoročna najznačajnija promena do koje dovodi novo oružje na terenu postaje događaj poznat po imenu Masakr u Houli tokom kojeg je ubijeno više od 100 osoba. Odgovornost za ovaj masakr su na početku međusobno prebacivali jedan na drugog pobunjenici i vlada. Po službenoj verziji događaja od strane pobunjenika od 25.5.2012. u mjestu Houla su održane mirne demonstracije na koje sirijska vojska otvara vatru, nakon čega mirni demonstranti odgovaraju istom mjerom. [65] dok je s druge strane početna službena verzija vlade glasila da su pobunjenici napali policiju nakon čega je intervenirala vojska [66]. Završni rezultat događaja u Houli oko čega se svi slažu će postati opći vojni napad na grad s korištenjem artiljerije i masakr 108 pre svega civila oko čije odgovornosti za smrt se prebacuje krivnja između pobunjenika koji su na početku bitke kontrolirali grad i vladinih snaga koje ga kontroliraju po završetku bitke.

Nakon masakra Savet bezbednosti je u prvoj rečenici osudilo vladino bombardiranje Houlea,a u drugoj rečenici je osudilo pokolj civila po pitanju kojega nije navelo krivce. [67]. U zapadnim medijima koji su na vijest o masakru odmah počeli s ratnom propagandom tako da BBC koristi slike Iračkog pokolja iz 2003 i "greškom" ih prezentira kao slike pokolja u Houli [68], dok se CNN pita "Zašto Sirijska vlada ubija bebe ?" [69] ta izjava Veća bezbednosti je interpretirana kao odgovornost sirijske vlade za masakr iako će biti priznato da je samo 10-15 % osoba poginulo tokom bombardiranja nakon čega se odgovornost prebacila na vladinu paravojsku,a komisija Ujedinjenih Naroda za ljudska prava priznaje da jedine podatke o pokolju dobiva putem telefonske veze s neidentificiranim "povjerljivim izvorima". [70]. Masakr će desetak dana kasnije dobiti kakav takav epitaf pošto je misija Ujedinjenih Naroda zaključila da je većina žrtava ubijena automatskim oružjem,a da nije bila rječ o artiljerijskoj vatri ili klanju kao što su pobunjenici (i zapadne vlade) tvrdile. Na kraju gotovo istovremeno s tim izvještajem njemački mediji će potvrditi da su u Houli pobunjenici izvršili pokolj civila lojalnih sirijskoj vladi [71], ali to je tada već postalo nevažno, potpuno ignorirano i zaboravljeno pošto je već došlo vreme za novi masakr [72].

Na kraju zbog toga masakra u zapadnim medijima nacionalno nepoznatih osoba, dok u onim drugima registriranim kao alaviti [73] članice NATO saveza prekidaju diplomatske veze s Sirijom i nagovještavaju potencijalni početak nove "humanitarne operacije" za spas nevinih žrtava u narodu "omraženog" režima čemu se žestoko protivi Rusija rječima:

Što se dogodilo u Libiji ? Što se dogodilo u Iraku ? Da li su tamo stanovnici postali sigurniji ?[74]

Nakon ovoga masakra u Houli koji se "slučajno" poklopio s unapred dogovorenom sjednicom Saveta bezbednosti UNa u prvoj polovici jula dolazi do reprize to jest masakra u Hami koji se također "slučajno" poklopio s sjednicom Saveta bezbednosti o stanju u Siriji [75]. S iskustvom prvog masakra mediji su bili mnogo pažljiviji pa već sljedećeg dana gotovo svi mediji javljaju da je taj "masakr" u stvarnosti bila bitka između pobunjenika i sirijske vojske u kojoj su ovi prvi bili poraženi. [76] [77].

Damask i Alepo[uredi - уреди]

Tijekom mjeseca jula sirijski pobunjenici su izvršili napad na glavni grad Damask i glavni ekonomski grad Alepo koji su do tada bili pošteđeni ratnih razaranja i lojalni vladi. U strateškom smislu ovi napadi bez realne šanse za osvajanjem tih gradova imaju cilj postići rezultat sličan Tet ofenzivi tokom rata u Vijetnamu koja je završila vojnim porazom napadača, ali istovremeno i moralnom pobedom pošto je ojalačala moral, samopouzdanje gerilaca, a istovremeno slomila ono od vlade. Bitka za Damask će početi 15.7. i trajati će desetak dana nakon čega vlada ponovno ima potpunu kontrolu nad glavnim gradom. Vrhunac te bitke je bio bombaški napad na sirijsko vojno zapovjedništvo pri ćemu će biti ubijeni sirijski ministar obrane s svojim zamenikom i šef tajne službe dok su ranjeni nacionalni sekretar Baath partije i ministar policije. Taj teroristički napad je dobio punu podršku SADa rječima: podmetanje bombi nije nikakvo iznenađenje ni problem, s obzirom na akcije režima predsjednika Bašara al-Asada i teroristički napadi u Damasku doprinijeti ubrzanom prihvaćanju rezolucije o Siriji što je Rusija javno osudila rječima SAD otvoreno podržava terorizam pobunjenika [78]. Nekoliko dana nakon napada na Damask u trenucima kada je sirijska vlada premjestila snage za tamošnje uništavanje pobunjenika oni su napali i grad Alepo 19.7. gdje će se bitka neočekivano odužiti pošto vladine snage nisi bile u stanju duže od mesec dana izbaciti pobunjenike iz kvartova koje su osvojili. Praktički istovremeno s UN potvrdom da su iz "nepoznatih izvora" dobili teško oružje [79] u Alepu njihov predstavnik za Siriju Kofi Annan [80] je podnio ostavku na svoj položaj.

Koristeći kao casus belli ove pobunjeničke napade na vladi lojalne najveće sirijske gradove Europska Unija je izglasala nove sankcije protiv Sirije kojom obavezuje svoje članice da kontroliraju sve brodove i avione na putu u tu državu[81] čime je de facto proglasila pomorsku i zračnu blokadu Sirije [82], dok je s druge strane Turska proglasila kopnenu blokadu.

Našavši se u totalnom ratu kako bi smanjila broj svojih neprijatelja sirijska vlada je donesla odluku o davanju de facto autonomije Kurdima na području gde su većina, tako da sada njihova paravojska kontrolira njihova područja pod uvetom da ostanu neutralni u građanskom ratu. Ta autonomija je razbjesnila Tursku. [83].

Malo više od četri mjeseca nakon ove ofenzive ili ako ćemo preciznije 22.11.2012. godine njihov pobunjenički komitet za promicanje dobrih i zabranu loših djela je pozivajući se na fatvu donio proglas kojim se ženama zabranjuje upravljanje motornim vozilima,a praktički istovremeno taj isti komitet je donio odluku o stvaraju religiozne policije zadužene za pozivanje ljudi na molitvu i kažnjavanje onih kojih se pozivu ne odazovu [84]. Ti "zakoni" su odmah stupili na snagu u područjima "oslobođenim" od strane pobunjenika.

Internacionalna reakcija[uredi - уреди]

Po rećima Khaleda Khoje predstavnika komiteta za vanjske poslove SNSa odmah nakon izbijanja pobune u Siriji ministar vanjskih poslova sunitskih Ujedinjenih Arapskih Emirata je posjetio Siriju s ponudom/zahtjevom za smjenom vlade kao što je to bio ranije učinio po pitanju Sadama Huseina i Hosnija Mubaraka što će biti odbačeno u Damasku [85]. Od tog samog početka pobune praktički najvažniju ulogu su odigrale naftom bogate apsolutne zaljevske sunitske monarhije u svojoj podršci rušenju sekularne sirijske vlade dominirane šiitima dok su istovremeno dale vojnu i diplomatsku podršku sunitskoj vladi Bahreina koja se bori protiv nenaoružane narodne pobune većinskih šiita [86]. Među njima najvažniju ulogu je preuzeo Katar s svojim tv kanalom Al Jazeera [87], a rezultat te kampanje postaje novembarsko izglasavanje od strane arapske lige verovatno protuzakonitih sankcija Siriji kojima su se u glasovanju usprotivile jedino sekularne vlada Jemena i Libanona [88], dok je ona Iraka kojom dominiraju šiiti ostala neutralna. Također šiitski Iran koji nije član Arapske lige se po očekivanju žestoko protivi tim sankcijama protiv prijateljske države, ali njegov glas se nije mogao čuti.

Na široj internacionalnoj sceni koja se u novembru iznenadno dodatno ugrijala sirijska vlada uživa podršku Kine i Rusije dok zapadna evropa i SAD koje naoružavaju pobunjenike [89] žele njen pad putem pobune ili "humanitarne intervencije" libijskog tipa [90] tako da su počeli bespilotnim letjelicama kršiti zračni prostor Sirije formalno radi špijuniranja pokreta sirijske vojske [91]. Rezultat prvog rusko-kineskog veta u vijeću sigurnosti UN-a postaje manje od dva meseca kasnije odluka o slanju najvažnijih delova ruske flote na čelu s jedinim nosačem aviona pred sirijsku obalu zbog "nepoznatih razloga" kao i istovremeni dolazak najmodernijeg nuklearnog američkog nosača aviona pred tu istu obalu također službeno zbog "neodređenih razloga" [92] [93], a koji dan pre dolaska ovih brodova u zajedničkoj deklaraciji Brazil, Indija, Južna Afrika, Kina i Rusija su osudile/zabranile svaki pokušaj promene vlade u Siriji vojnom intervencijom bez dopuštenja vijeća sigurnosti UNa kao i dali zahtev za istragu NATO napada na Libiju [94]

Savet bezbednosti[uredi - уреди]

Razlika u načinu razmišljanja između pre svega zapadnih država na čelu s SAD i bogatih zaljevskih država koje guše vlastite pobune Šiita s jedne strane,a članica Šangajske skupine s druge je postalo svima jasno na glasovanju u savetu bezbednosti 5.2.2012. kada su ove druge uložile veto.

Službeno stajalište Kine i Rusije je da one neće dopustiti izglasavanje rezolucije saveta bezbednosti koje bi dalo zeleno svetlo za invaziju Sirije, nakon ranijih zapadnih invazija Afganistana, Iraka i Libije [95] [96]. Kao odgovor na to stajalište Rusije Saudijska Arabija koja podržava pobunjenike će joj nakon 2 godine rata ponuditi 15 milijardi američkih dolara i plinske povlastice u zamenu za odustajanje od veta u savetu bezbednosti po pitanju rata u Siriji. [97].

Kao odgovor na veto u savetu bezbednosti SAD je najavio saradnju s saveznicama bez uplitanja Ujedinjenih Naroda kako bi se "pomoglo" sirijskom narodu kao što se tokom rata u Libiji "pomoglo" libijskom narodu. [98].

Same muslimanske države su suprotno od onog pokazanog u zapadnim medijima žestoko podjeljene po pitanju vojne intervencije koja bi "pomogla" sirijskom narodu. S jedne strane sunitski šeikati perzijskog zaljeva je žestoko podržavaju dok se s druge strane Organizacija islamske konferencije žestoko protivi [99].

Na kraju po pitanju glasovanja veliku ulogu je odigrala unutrašnja politika članica saveta bezbednosti s pravom veta !? Ruski premijer Vladimir Putin se natječe za predsednika Rusije tako da ja za njega gotovo političko samoubojstvo dopusti invaziju na prijateljsku sirijsku vladu i gubitak jedine mediteranske ruske vojne baze u predizborno vreme. S druge strane američki i francuski predsjednici imaju vlastite izbore 2012. godine, a za njih je poželjno rušenje "krvoločne" sirijske vlade brzom vojnom invervencijom što bi im donijelo dodatne izborne glasove [100] kao što se dogodilo nakon Rata u Libiji kada je nakon pobedničkog završetka vanjsku politiku Nicolasa Sarkozija podržalo 68 % ispitanih. [101].

Turska[uredi - уреди]

Bez obzira na više od 16 meseci borbi pobunjenici s vojnim bazama u Turskoj ne uspjevaju poraziti vladine snage, dok tursko stanovništvo svakog dana postoje sve više frustrirano zbog prisustva naoružanih pobunjenika u svom susjedstvu. To nezadovoljstvo će tokom ljeta 2012. rezultirati javnim demonstracijama protiv pobunjenika to jest ubojica [102] i njihovih vojnih baza u Turskoj. Nakon prvih demonstracija u augustu, one će biti ponovljene u manjem obliku i tokom septembra [103] dok istovremeno ispitivanje javnog mišljenja ukazuje na žestoko protivljenje Turaka napadu Turske na Siriju, bez obzira na potencijalnu zajedničku akciju s NATO savezom. [104].

U takvoj situaciji protivljenja turskog stanovništva intervencije Turske u ovom ratu dolazi "iznenada" do zaoštravanja stanja kada tokom borbi pobunjenika podržanih od Turske i Sirije par granata ispaljenih od nepoznatih osoba pada na turski teritorij [105]. Bez obzira na činjenicu da se ne zna tko je ispalio te granate u trenutku kada se Turska vlada suočava s sve većim protivljenjem stanovništva dosadašnjoj politici ona donosi odluku o početku artiljerijskih napada na položaje sirijske vojske to jest otvoreno pomaže pobunjenike u graničnom području dok s druge strane SAD šalje vojne jedinice u Jordan. Pokušaj pobunjenika da masakrima izazovu vojnu intervenciju je bio neuspješan dok ovaj drugi u oktobru 2012 počinje donositi plodove u skladu s turskim planom iz ljeta 2012 koji govori o stvaranju tampon zone pod kontrolom pobunjenika na granici Sirije i Turske [106]. U tako stvorenoj zoni širine između 20 i 80 kilometara s kojega je pobjeglo svo stanovništvo pobunjenici moraju dobivati baš sve iz Turske (oružje, vodu, hranu). [107] [108]

Pobunjenička vlada[uredi - уреди]

Opće nezadovoljstvo financijera pobunjenika (pre svega: SAD,Katar,Turska) njihovim dotadašnjim vojnim neuspjesima i razjedinjenošću tokom dotadašnjih 20 meseci rata je rezultiralo sastankom u Kataru na kojem su osim raznih pobunjeničkih grupa sudjelovali predstavnici katarske i turske vlada. Tokom tog novembarskog sastanka pobunjeničke frakcije se formalno ujedinjuju u de facto pobunjeničku vladu pod predsjedanjem sunitskog imama Moaz al-Khatiba [109].

Ta pobunjenička vlada je tada po libijskom scenariju odmah priznata od strane zaljevskih apsolutnih monarhija kao jedina sirijska vlada, dok će ju 12.11. arapska liga priznat kao jednu od postojećih sirijskih vlada. Priznanja te "vlade" kao jedine sirijske vlade na zapadu će početi s Francuskom 13.11.2012. [110] nakon čega su uslijedila priznanja i ostalih NATO članica.

U pripremi stvaranja pobunjeničke vlade i pogotovo nakon toga države koje ih podržavaju su ubrzale njihovo naoružanje tako da je New York Times javio 24.3.2013. godine kako su oni dobili 160 transportnih aviona oružja pre svega krajem 2012. i početkom 2013. godine. Količina tog oružja po minimalnoj procjeni iznosi 3.500 tona,a pobunjenici su i dalje nezadovoljni bez obzira na ogromne količine dobivenog oružja jer potroše oko milion rundi municije svakih 14 dana. Oružje među kojima i ono iz Hrvatske biva dostavljen putem aviona Jordana, Katara i Saudijske Arabije do pobunjeničkih baza u Turskoj i Jordanu [111]. Istovremeno dok tako stiže vojna pomoć pobunjenicima hrišćani žive u strahu od etničkog čišćenja koje će navodno izvršiti sunitski pobunjenici u slučaju pobjede [112].

Hemijsko oružje[uredi - уреди]

Od početka rata sve strane u sukobu su znale da Sirija može biti vlasnik određene količine hemijskog oružja pošto je jedna od malog broja država koje nisu potpisivanjem međunarodne konvencije ograničile proizvodnju i korištenje tog tipa oružja masovnog uništenja. Do službene potvrde o postojanju tog oružja će doći nakon 16 meseci ratovanja kada sirijska vlada najavljuje da će koristiti hemijsko oružje u samoobrani protiv strane vojne invazije, ali ne i protiv pobunjenika [113]. U odgovoru na tu službenu sirijsku izjavu SAD je najavio da će korištenje hemijskog oružja od strane vlade u ratu s pobunjenicima biti crvena linija nakon koje se može očekivati vojna intervencija. [114]. Sledeći meseci po ovom pitanju prolaze u miru koji će trajati do proljeća i optužbi da je hemijsko oružje na kraju stvarno bilo upotrebljeno. Dok se vlada i pobunjenici tokom aprila počinju svađati o tome tko je koristio hemijsko oružje pre svega NATO države predvođene SAD-om optužuju bez konkretnog čvrstog dokaza [115] za korištenje hemijskog oružja sirijsku vladu koja na optužbe odgovara porukama "Jeste li vi ludi ?" [116]. Do nove drastične promene po pitanju odgovornosti o korištenju hemijskog oružja dolazi 5.5. 2013. godine kada Carla Del Ponte članica UN komisije za Siriju izjavljuje na osnovu skupljenih dokaza da su hemijsko oružje koristili pobunjenici, dok za vladine snage nema konkretnih dokaza [117]. Već sledećeg dana predsednik komisije će izjaviti da je Carla del Ponte pogrešila jer komisija nije zaključila da je itko koristio ovo oružje masovnog uništenja,a da će puni izvještaj biti predstavljen za mesec dana [118]. Bez obzira na zapadno medijsko ignoriranje ili kritiziranje Carle Del Ponte sirijski pobunjenici će manje od mjesec dana kasnije biti uhvaćeni na turskom teritoriju s 2 kilograma teškim paketom napunjenim s plinom sarin to jest hemijskim oružjem. [119] Bez obzira na sve te događaje komisija Ujedinjenih Naroda neće izaći na teren u Siriju pošto Sirija odbija prihvatiti stručnjake iz Evropske unije i SAD-a pošto njihove države matirjalno pomažu pobunjenike,a UN odbija u tim staviti ruske ili kineske stručnjake pošto njihovi stručnjaci "neće biti neutralni". Jedini komentar koji će komisija službeno dati glasi da je hemijsko oružje bilo upotrebljeno. [120].

Cela priča o korištenju hemijskom oružju koja počinje u aprilu 2013. godine izraelskim tvrdnjama da ga je vlada koristila će dobiti dodatne negativne konotacije kada izraelski avioni dvaput početkom maja bombardiraju Siriju. Takav razvoj događaja osuđuje ruska vlada koja službeno izjavljuje zabrinutost korištenjem međunarodnih medija s ciljem pripremanja stanovništva zapadnih i arapskih država za invaziju Sirije, višemjesečnim odbijanjem UN rasprave o pobunjeničkom korištenju hemijskog oružja i najoštrije osuđuje izraelske napade na Siriju [121].

Dok je razmišljanje ruske vlade vrlo jasno ono američke je mnogo nejasnije. S jedne strane SAD optužuje Siriju za korištenje hemijskog oružja,a s druge strane strahuje da će ono pasti u "pogrešne ruke" [122] ne objašnjavajući pri tome da li su ruke pobunjenika koje podržavaju pogrešne, a one vlade koju pokušavaju srušiti ispravne [123].

Uništenje hemijskog oružja[uredi - уреди]

Tokom ljeta 2013. godine u doba višemjesečnog napredovanja sirijske vojske vlada u Damasku je prihvatila da dođe u Siriji tim UN istražitelja kako bi istražio dotadašnje hemijske napade. Samo 3 dana nakon njihovog dolaska dolazi 21.8.2013. do velikog kemijskog napada u Guti kod Damaska na području gdje se po izvorima pobunjenika vode borbe [124]. Nakon ovog napada istražitelji UN-a odustaju od istraživanje ranije dogovorenih ciljeva i preusmjeravaju se na područje novog napada. U sklopu mandata istražitelja UN-a završni izvještaj će samo potvrditi da li je do hemijskog napada došlo,a ne tko ga je izveo [125].

Gotovo odmah nakon napada SAD će optužiti Siriju za upotrebu hemijskog oružja protiv vlastitog stanovništva i najaviti kazneni vojni napad na snage sirijske vlade jer ima dokaze koji navodno dokazuju njenu krivicu. Na žalost po SAD nakon američke invazije Iraka 2003. godine pod lažnim američkim optužbama za posjedovanje oružja za masovno uništenje tim navodnim dokazima se vrlo malo vjeruje u svijetu [126]. Bez obzira na činjenicu da li je sirijska vlada upotrebila hemijsko oružje ili su to učinili pobunjenici stanovnici SAD-a su protiv napada na Siriju [127],a identično mišljenje prevladava i u Evropskoj uniji. Kako bi sirijska vlada sprečila američki napad ona prihvaća američko-ruski sporazum o uništenju sirijskog hemijskog oružja postignut 14.9.2013. godine u Švajcarskoj [128][129].

Nakon što je pobunjeničkim snagama postalo jasno da je sporazum spasio sirijsku vladu od američke vojne intervencije Slobodna sirijska armija se počela raspadati. Deo njenih brigada je prešao na stranu Al Nusre koja je deo Al Kaide [130],a istovremeno je i otkazana poslušnost navodnoj sirijskoj pobunjeničkoj vladi u Turskoj [131] dok je drugi deo Slobodne sirijske armije počeo pregovore s sirijskom vladom o mirovnom sporazumu. [132].

Veze[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Jaber, Hala. "Sunni fighters bring jihad across border", The Australian, 17. 2. 2012., pristupljeno 8. 7. 2012..
  2. 2.0 2.1 Iraq says al-Qaida fighters flowing into Syria[mrtav link]
  3. "TIME Exclusive: Meet the Islamist Militants Fighting Alongside Syria’s Rebels". World.time.com. 26. 7. 2012.. http://world.time.com/2012/07/26/time-exclusive-meet-the-islamist-militants-fighting-alongside-syrias-rebels/#ixzz21jq5iPsN. pristupljeno 30. 8. 2012.. 
  4. Sherlock, Ruth (12. 7. 2012.). "Al-Qaeda tries to carve out a war for itself in Syria". Telegraph.co.uk. http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/syria/9396256/Al-Qaeda-tries-to-carve-out-a-war-for-itself-in-Syria.html. pristupljeno 30. 8. 2012.. 
  5. "Al Qaeda Taking Deadly New Role in Syria Conflict". Nytimes.com. 25. 7. 2012.. http://www.nytimes.com/2012/07/25/world/middleeast/al-qaeda-insinuating-its-way-into-syrias-conflict.html?pagewanted=1&_r=3&ref=world&src=me. pristupljeno 30. 8. 2012.. 
  6. "Arab Islamist fighters eager to join Syria rebels". Dailystar.com.lb. http://www.dailystar.com.lb/News/Middle-East/2012/Jul-31/182750-arab-islamist-fighters-eager-to-join-syria-rebels.ashx#axzz22DnnnVxi. pristupljeno 30. 8. 2012.. 
  7. "Syria rebels see future fight with foreign radicals". In.reuters.com. 8. 8. 2012.. http://in.reuters.com/article/2012/08/08/syria-crisis-idINL6E8J763T20120808. pristupljeno 30. 8. 2012.. 
  8. "Iraqi Kurdistan training Syrian Kurds", 31. 7. 2012., pristupljeno 31. 7. 2012..
  9. "Syrian Kurds given military training in northern Iraq, says Barzani", 27. 7. 2012., pristupljeno 27. 7. 2012..
  10. Iran’s Hizbullah sends more troops to help Assad storm Aleppo, fight Sunnis | World Tribune, Pristupljeno 31. 3. 2013.
  11. Saeed Kamali Dehghan. "Syrian army being aided by Iranian forces". Guardian. http://www.guardian.co.uk/world/2012/may/28/syria-army-iran-forces. pristupljeno 30. 8. 2012.. 
  12. "Iranian Guards, Mahdi Army troops enter Syria’s Druze Mountain". Nowlebanon.com. 15. 2. 2012.. http://www.nowlebanon.com/NewsArchiveDetails.aspx?ID=364902. pristupljeno 30. 8. 2012.. 
  13. "Syrian Rebels Plot Their Next Moves: A TIME Exclusive", TIME, 11. 2. 2012..
  14. 14.0 14.1 14.2 Schmitt, Eric. "C.I.A. Said to Aid in Steering Arms to Syrian Opposition", 21. 6. 2012., pristupljeno 4. 7. 2012..
  15. 15.0 15.1 Justin Vela. "Exclusive: Arab states arm rebels as UN talks of Syrian civil war", The Independent, 13. 6. 2012., pristupljeno 8. 7. 2012..
  16. 16.0 16.1 Abouzeid, Rania. "Opening the Weapons Tap: Syria’s Rebels Await Fresh and Free Ammo", World.time.com, 22. 6. 2012., pristupljeno 8. 7. 2012..
  17. "C.I.A. Said to Aid in Steering Arms to Syrian Opposition", New York Times, 21. 6. 2012., pristupljeno 13. 8. 2012..
  18. Hosenball, Mark. "Exclusive: Obama authorizes secret U.S. support for Syrian rebels", 1. 8. 2012., pristupljeno 6. 8. 2012..
  19. "Syria conflict: UK to give extra £5m to opposition groups", 10. 8. 2012., pristupljeno 11. 8. 2012..
  20. "Syria's Assad names Riad Hijab as new prime minister", BBC News, 6. 6. 2012., pristupljeno 15. 8. 2012..
  21. Karadsheh, Jomana. "Libya rebels move onto Syrian battlefield", 28. 7. 2012., pristupljeno 28. 7. 2012..
  22. "From teenage graffiti to a country in ruins: Syria's two years of rebellion", Reuters, 17. 3. 2013..
  23. West suspends aid for Islamist rebels in Syria, underlining their disillusionment with those forces opposed to President Bashar al-Assad, West suspends aid for Islamist rebels in Syria, underlining their disillusionment with those forces opposed to President Bashar al-Assad
  24. Kurdish militia has 35,000 fighters: spokesman, Kurdish militia has 35,000 fighters: spokesman.
  25. WikiLeaks: U.S. secretly backed Syria opposition
  26. Is the Administration’s new policy benefitting our enemies in the war on terrorism?
  27. How cameras hidden in pens outflanked Syrian regime
  28. Syria: Can Assad defeat the protesters?
  29. UN says death toll in Syrian uprising tops 3,000
  30. China, Russia vetoes thwart U.N. Security Council resolution on Syria
  31. Robert Fisk: Assad's army remains defiant as it buries its dead
  32. Syria envoy says Assad resignation is up for discussion
  33. How cameras hidden in pens outflanked Syrian regime
  34. Slobodna vojska Sirije: vojna sila ili obrana očajnika?
  35. Al Jazeera exodus: Channel losing staff over ‘bias’
  36. Al-Jazeera employees resign over the channel’s biased coverage
  37. Syrian opposition split over key issues
  38. Saudi Arabia backs arming Syrian opposition
  39. Syrian opposition split over key issues
  40. Syrian opposition split over key issues
  41. Syrian opposition split over key issues
  42. Syria slowly inches towards civil war
  43. Slobodna vojska Sirije: vojna sila ili obrana očajnika?
  44. Suspicious cargo from US lands in Beirut
  45. Robert Fisk: Exile dreams of a bloodless return after a life spent opposing Assad regime
  46. Syrian rebel leader waiting in Turkey
  47. Syria slowly inches towards civil war
  48. Guide: Syria Crisis
  49. Syria risks civil war, sanctions pointless -Turkey
  50. Ruski poker oko Sirije
  51. Analysis: Syria's complex and bloody crisis
  52. Syrians support Assad and Western propaganda
  53. Bombings, bombardments kill across Syria
  54. Mosca,in Siria forze speciali Gb e Qatar
  55. Političko rješenje malo sutra SAD i Francuska pobunjenike snabdijevaju oružjem
  56. Missiles for Syrian rebels: Smuggled Manpads may end up in extremist hands
  57. Zlatko Dizdarević:Sirijska drama, Novi List 25.2.2012., Pogled str.17
  58. WikiLeaked: Ex-Blackwater ‘helps regime change’ in Syria
  59. Syrian opposition groups form new coalition
  60. Saudi Arabia plans to fund Syria rebel army
  61. Marinko Krešić, predsjednik udruge ‘Hrvatski generalski zbor’: Assada ruši i stotinu hrvatskih bojovnika
  62. Od Oluje do Alepa - tko je sve u rovu?
  63. [1]
  64. Syrian rebels get influx of arms with gulf neighbors’ money, U.S. coordination
  65. Syrian forces kill 50 in Homs province: opposition group
  66. Syrian forces kill 50 in Homs province: opposition group
  67. UN Security Council issues statement condemning Houla Massacre
  68. BBC uses fake photo for Houla massacre
  69. Why the Syrian regime is killing babies
  70. ‘UN Commissioner report on Houla? But they only talk to Syrian opposition – by phone’
  71. Abermals Massaker in Syrien
  72. New 'massacre' reported in Syria's Hama province
  73. ‘UN Commissioner report on Houla? But they only talk to Syrian opposition – by phone’
  74. No Libya-style scenario to bring down President Assad: Putin
  75. New massacre in Syria amid UN Security Council talks
  76. Syria unrest: Kofi Annan shocked at Tremseh 'atrocities'
  77. Syria: Tremseh killings targeted rebels, UN says
  78. dok Ban Kimoon moli za zaustavljanje pokolja u siriji rusija optužuje SAD da podržava teroriste
  79. UN Confirms Syrian Rebels Have Heavy Weapons
  80. Kofi Annan resigns as Special Envoy to Syria
  81. European Union Tightens Sanctions
  82. Russia: fresh EU sanctions on Syria 'counterproductive'
  83. Ankara Alarmed by Syrian Kurds' Autonomy
  84. Syria: The “Liberated Zone” of Aleppo: Religious Dictatorship Supported by France
  85. Robert Fisk: Exile dreams of a bloodless return after a life spent opposing Assad regime
  86. Robert Fisk: Al Jazeera - 15 years in the headlines
  87. Robert Fisk: Arab League's 'roar' at Syria shows how tiny Qatar is starting to flex its muscle
  88. Robert Fisk: Arab League's 'roar' at Syria shows how tiny Qatar is starting to flex its muscle
  89. Političko rješenje malo sutra SAD i Francuska pobunjenike snabdijevaju oružjem
  90. Russia and China veto UN resolution against Syrian regime
  91. Eskalacija sukoba: SAD poslale bespilotne letjelice u Siriju
  92. US carrier parks off Syrian coast
  93. US carrier strike force enters Syrian waters. Russian carrier en route
  94. JOINT COMMUNIQUÉ ON THE OUTCOME OF THE MEETING OF BRICS DEPUTY FOREIGN MINISTERS ON THE SITUATION IN THE MIDDLE EAST AND NORTH AFRICA
  95. Syria crisis: China defends veto of UN resolution
  96. Russia 'cannot support' UN Syria draft resolution
  97. Exclusive: Saudi offers Russia deal to scale back Assad support - sources
  98. Syria crisis: Hillary Clinton calls UN veto 'travesty'
  99. OIC opposes anti-Syria military action
  100. Moammar Gaddafi, President Obama and the 2012 election
  101. Poll: Sarkozy’s popularity up on crisis handling
  102. Turkey: Syria Crisis Becoming Potent Domestic Issue
  103. Kurdish Separatists Suspected After 8 Turkish Police Officers Are Killed in Blast
  104. Turkey: Public Support Low for Possible Fight Against Syria
  105. Turkey Strikes Back After Syrian Shelling Kills 5 Civilians
  106. Ministar Davutoglu odlazi na sastanak Vijeća sigurnosti
  107. Turska vlada u šahu
  108. Sirijski pobunjenici zauzeli grad uz Tursku
  109. Syria cleric Moaz al-Khatib to lead opposition
  110. Syria: France backs anti-Assad coalition
  111. Arms Airlift to Syria Rebels Expands, With Aid From C.I.A.
  112. A Wary Easter Weekend for Christians in Syria
  113. Syria says it will use chemical weapons if attacked
  114. Obama issues Syria a ‘red line’ warning on chemical weapons
  115. Syria and sarin gas: US claims have a very familiar ring
  116. Off-the-Cuff Obama Line Put U.S. in Bind on Syria
  117. UN notes 'concrete suspicions' that Syrian rebels used chemical weapons
  118. UN commission downplays claim Syria rebels used sarin
  119. Turkey finds sarin gas in homes of suspected Syrian Islamists – reports
  120. UN fails to determine perpetrator of Syria chemical attacks, urges on-site inquiry
  121. Russia suspects international PR to justify use of force in Syria intervention
  122. Syria’s weapons ‘could fall into wrong hands’
  123. Syria and sarin gas: US claims have a very familiar ring
  124. Syria 'chemical attack': Distressing footage under analysis
  125. UN chemical weapons inspectors asked to speed up Syria investigation
  126. UN chemical weapons inspectors asked to speed up Syria investigation
  127. Anketa: Većina Amerikanaca protiv intervencije u Siriji
  128. Adams, Paul (14 September 2013). "Syria talks: Can US-Russia deal bring hope to Syria?". BBC. http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-24096397. pristupljeno 20 September 2013. 
  129. McElroy, Damien. "America and Russia agree plan to 'eliminate' Syria's chemical weapons", 14 September 2013, pristupljeno 20 September 2013.
  130. Al Nusra Front, an al Qaeda branch, and the Free Syrian Army jointly seize border crossing
  131. Thousands of Syrian Rebels Break From US-Backed SNC And Join Forces With Al Nusra Front, Call For Opposition To Be Reorganized Under Islamic Framework…
  132. A Syrian solution to civil conflict? The Free Syrian Army is holding talks with Assad's senior staff