Dvorac Mokrice
Castrum Mokruz | |
|---|---|
 | |
| Mjesto | Nova vas pri Mokricah |
| Država |  Slovenija
|
| Vrijeme gradnje | 16. vijek. - 19. vijek. |
| Obnova | 20. vijek |
| Tip građevine | zamak |
| Arhitektonski stil | gotika, renesansa, barok |
| Tehnički podaci | |
| Broj katova | 3 |
| Koordinate: 45°51′N 15°40′E / 45.850°N 15.667°E | |
  Dvorac Mokrice | |
| Web | Hotel Mokrice |
Dvorac Mokrice ili Grad Mokrice kako se danas službeno zove, je dvorac u Sloveniji u općini Brežice, koji leži na brdu jugozapadno od naselja Čatež ob Savi kod sela Nova vas pri Mokricah, 10 km od slovensko - hrvatske granice i gradića Bregane.
Samo ime Mokrice potječe od riječi mokro - močvara[1], jer je taj kraj upravo takav pun izvora i vode.
Mokrice se u historijskim izvorima prvi put spominju 1444. kao burg[1], ali svoju genezu imaju još od rimskih vremena kad je na tom istom brdu postojala - vojna utvrda Romula.[1] Utvrda je osiguravala rimski put koji je imao veliku važnost povezujući Akvileju preko Emone sa Sisciom i istokom carstva. Da je Romula bila značajna ukazuje i činjenica da je ucrtana u mapu geografskih karata Tabula Peutingeriana iz 4. vijeka.[1] Ispod Romule nalazilo se istoimeno naselje, iz tih vremena ostali su brojni arheološki nalazi, od kojih je najznačajniji - cisterna (u desnom kutu dvorskog dvorišta), vremenom zatrpana, ponovno otkrivena i obnovljena 1809. Danas postoji i njena kopija koja se nalazi ispred samog ulaza u dvorac. Pored tog pronađen je i mlinski kamen, koji je danas smješten na lijevoj strani ulaza u dvorac, i nekoliko kamenih ploča s natpisima, od njih je 5 ugrađeno u zidove dvorišta, a 2 su ugrađene u potporni zid kapele Sv. Ane.[1]
Utvrda je 5. vijeku preuređena u burg koji je mogao primiti do 2000 vojnika sa svim potrebnim provijantom, to je ostao i za ranog srednjeg vijeka a služio je kao utočište stanovnika toga kraja u ta nesigurna vremena.
Prvi poznati vlasnici tog dvorca bili su Sebriachi a među posljednjima iz tih vremena - Sigmund (do 1558.), a nakon njega redaju se Raeknitz, Franjo Tahy i Franz baron Stattenberg (1559.), pa nakon njih - 1560. hrvatski veleposjednik Ambroz Gregorijanec kupuje dvorac i svu zemlju oko njega i postaje jedini vlasnik Mokrica.[1] Njegovi nasljednici su nakon 1560. taj dotadašnji gotski dvorac prezidali i potpuno promijenili njegov izgled, preuredivši ga u utvrđeni renesansni dvorac. Iz tih vremena datira i grb, koji prikazuje štit s vranom koja ima strijelu u vratu, iznad koje su šestokraka zvijezda i polumjesec.[1] Uz taj grb se veže i legenda po kojoj je on nastao za vrijeme osmanskih prepada, - vrane koje su se skupljale duž korita obližnje Save prve bi osjetile topot osmanskih konja, pa bi preplašene odletjele prema dvorcu i tako upozoravale na približavanje opasnosti. Osmanlije su ih iz obijesti - gađali strijelama, pa je tako jedna od vrana pogođena strelicom u vrat, ali ona je ipak uspjela doletjeti do dvorca i tako upozoriti na opasnost. Zbog tog je Gregorijanec odlučio taj čin ovjekovječiti i postavio vranin lik u sredinu svog grba. Prava istina je potpuno drugačija - Gregorijančeve Mokrice, nisu napadnuli niti Turci a niti seljaci, pa čak ni u doba Velike seljačke bune - Matije Gubca. Iako se kasnije isplela priča historijski potpuno neutemeljena, da je u jednoj od ćelija dvorca, bio zatvoren i sam Matija Gubec (u njoj je postavljena i spomen ploča), iako historijski izvori ukazuju da je to netačno. Istina je da su tu bila zatvorena dva druga značajna sudionika bune[1], ali se ipak isprela legenda po kojoj je zarobljeni Gubec jedno vrijeme odležao u Mokricama, na putu iz Kostanjevice u Zagreb prije svog pogubljenja - užarenom krunom.[1]
Dvorac su nakon Ambrosa naslijedili sinovi njegovi sinovi Baltazar i Štefan. Štefan je dogurao do hrvatskiog podbana, nakon njegove smrti - 1593. Mokrice preuzeli sinovi Pavel i Nikolaj.[1] Kako oni nisu imali nasljednika njihovom smrću izumrla je i loza Gregorijanaca. Historijat kasnijih vlasnika prilično je mutan, po tezi dr. Ivana Brlića - udovica Nikolaja Gregorijanca, Ana Marija Ankern udala je svoju kćer Martu za Johannesa Moscona, a drugu - Anu Barbaru za grofa Petra Erdődyja, pa su porodice Moscon i Erdődy bile vlasnici Mokrica sve do kraja 17. vijeka.[1]
Jedan od Erdődyjevih nasljednika, Nikola grof Erdody bio je i hrvatski ban (umro 1693.), pa je poslije njegove smrti dvorac zajedno sa imovinom došao u ruke porodice Auersperg, jer se njegova kći Ana Barbara udala za Dismasa Andreasa Christiana von Auersperga. Nakon njega, Mokrice su postale posjed njihova sina Wolfganga Nicolausa, a nakon njega Mokrice je naslijedi njegov sin - Nikolaus Tolentinus Auersperg, a nakon njega Nicolaus Franz Auersperg. Posljednji poznati Auersperg bio je Nicolaus Gustav.
Auerspergovi su u vrijeme dok su oni upravljali dvorcem i imanjem oko njega podignuli - engleski park, oko kog se najviše angažirao Nicolaus Tolentin. On je puno putovao po svijetu, pa je donosio brojne egzotične vrste biljaka koje bi sadio po parku i brižno njegovao. Za potrebe parka izgradio je i metalnu oranžeriju, u koju su zimi sklanjali tropsko bilje. Kći zadnjeg Auerspergera - Beatrix (Beatrix Aloisia Serafina Maria von Auersperg 1848.- 1919.), - .udala se 1874. za Heinricha von Gagerna. U tom braku rođena su tri sina Nicolaus, koji se vjenčao sa Zlatom, rođenom Halfer Sigetsko (ona je zajedno s majkom praktički upravljala Mokricama), Hans Moritz Heinrich (slikar) i Friedrich koji je život posvetio književnosti koja je dobrim dijelom bila inspirirana dvorcu Mokrice, koji je rano napustio.[1] Zbog financijskih problema Gagerni su već na početku Prvog svjetskog rata prodali polovinu imanja tršćanskom grofu Economu Tako da je on uz Gagerne bio od 1915. do 1922. suvlasnik Mokrica. Nakon tog je Economo prodao svoj dio Milanu Prpiću, veletrgovcu drvom, koji je zatim svoj dio prodao poduzeću Berger iz Zagreba, koje se je također bavilo trgovinom drvima. Gagerni su drugu polovicu prodali Radi Pašiću, koji je nedugo zatim sve prodao Milošu Rafajloviću, industrijalcu iz Beograda, i on je svoj dio prodao poduzeću Berger, tako da je je od 1923. firma Berger iz Zagreba postala jedini vlasnik Mokrica.[1] Dekadu kasnije 1937. Bergeri su prodali Mokrice nadbiskupskom sjemeništu iz Zagreba.
Za Drugog svjetskog rata - 1941. u dvorac se uselio wehrmachtov štab, oni su 1945. kad su napuštali Mokrice, odnijeli sa sobom većinu vrijednih predmeta (namještaj, slike). Nakon rata su Mokrice nacionalizirane, pa je dvorac isprva služio kao dom za ratnu siročad, a nakon toga i kao umirovljenički dom. Od 1952. Mokrice djeluju kao restoran i izletište koje je postalo osobito popularno posjetiocima iz Zagreba, jer se tad do Mokrica moglo doći vlakom - Samoborček. Od 1970-ih dvorac posluje kao hotel i to manje više za prolazne goste iz Zagreba. Od nezavisnosti Slovenije 1990-ih Mokrice su u vlasništvu poduzeća Terme Čatež d.d. koje ga koriste kao hotel visoke kategorije, a engleski park preuređen je u igralište za golf sa 18 rupa.[1]
Generalno rečeno Mokrice su renesansni dvorac kvadratne osnove sa tri bastiona i velikim unutrašnjim dvorištem (sa pojedim kasno gotičkim dijelovima), dok je enterijer dvorca pretežno barokni.[1]
Na ulazu u engleski park stoji srednjovjekovna kapela Sv. Ane, u čijoj se baroknoj unutrašnjosti nalazi grobnica Gregorijančevih sinova Petra i Štefana, njihove nadgrobne ploče odnešene su u zagrebački Povijesni muzej. Gustav Auersperg je 1854. obnovio most preko okopa (orginalno je bio zatvoren i natkriven hodnikom s prozorčićima), a netom prije dvorskih vrata nalazio se i pokretni most koji je dizan u slučaju opasnosti. Taj mostić je zadnji put podizan 1944. za proslave Nove godine, nedugo nakon tog partizani su napali dvorac.[1]
