Velika seljačka buna
Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska Seljačka buna[1][2] poznata još kao Velika seljačka buna ili seljački rat)[3] je buna koja je izbila na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog povećanja rente i terora Franje Tahija, 1573. godine.[4] Predvodio ju je Matija Gubec.
Uvod[uredi | uredi kod]
.jpg)
Početkom i u prvoj polovici 16. stoljeća mnoge europske zemlje bile su zahvaćene valom seljačkih ustanaka: u Mađarskoj velika Dožina seljačka buna 1514. godine, u Sloveniji ustanak slovenskih kmetova 1515. godine te u Njemačkoj veliki seljački ustanak 1524.-1525.[3] U Hrvatskoj neprekidni ratovi protiv Turaka doveli su do svođenja Hrvatske na ostatke ostataka nekada slavnog kraljevstva a dio hrvatskog područja okupirali su i Mlečani.[3]
Buna[uredi | uredi kod]
Nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića, seljaci su u znak protesta prestali plaćati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.
Za vođu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Ustanici se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog feudalnog poretka nego su napravili program po kojem su planirali ukinuti vladavinu plemstva te se boriti za stvaranje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu[3], uspostavljanje seljačke vlade, koja će voditi brigu o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Matija Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem i drugima podigao seljake na ustanak. U noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine buna je započela napadom na Cesargrad.[3][4] Pokret seljaka brzo se proširio, a buna je zahvatila 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije. Ustanici su se podijelili u tri skupine. Prva, pod vodstvom Ilije Gregorića, djelovala je na slovenskom području, druga, pod Ivanom Pasancem, na području između Save i Kupe a treća skupina pod Matijom Gupcem, u Hrvatskom zagorju.[4]
Nakon početnih uspjeha feudalna vojska je ubrzo slomila bunu. Gubec je s dijelom ustanika između 29. siječnja i 2. veljače 1573. iz Donje Stubice krenuo prema Zaboku i uspio osvojiti utvrđenu kuriju Šimuna Keglevića, Šabac kraj Krapine.[5] Već 5. veljače 1573. kod Krškog slovenske kmetove predvođene Nikolom Kupinićem rastjerao kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinca te su zatim svladani i ustanički odredi u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog. 7. veljače ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju a idućega dana Gregorićeva vojska poražena je u bitci kod Šempetra.[3] Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u Hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. napala plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva pružili su, u odlučnoj bitci, tako žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.
Nakon bune[uredi | uredi kod]
Matija Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je pogubljen na Trgu svetog Marka 15. veljače 1573. godine na veoma okrutan način, kako legenda kaže morao je nositi užarenu krunu na glavi da bi ga nakon toga mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio.
Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima po gušenju velike seljačke bune 1573. prema kronici Nikole Istvánffyja:
Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik…
– Prema Jaroslavu Šidaku, Historijska čitanka za hrvatsku povijest, 1. Do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj g. 1848., Zagreb 1952.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Proleksis enciklopedija: Gubec, Matija Ambroz[mrtav link], preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ Hrvatski obiteljski leksikon: Alapić, Gašpar, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Muzej seljačkih buna: Seljačka buna Arhivirano 2013-01-17 na Wayback Machine-u, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Hrvatski obiteljski leksikon: Seljačka buna Arhivirano 2016-03-04 na Wayback Machine-u, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ Hrvatski biografski leksikon: GUBEC, Ambroz, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ Crohis.com: Seljačka buna, preuzeto 30. svibnja 2012.