Partizani

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Disambig.svg Za ostale upotrebe, v. Partizani (razvrstavanje).

Partizani (ital. partigiano, fr. partisan - pristalica)[1] su pripadnici neregularne vojne sile koja je stvorena da bi se suprotstavila kontroli strane sile nad jednim područjem ili stranoj vojnoj okupaciji, nekim pobunjeničkim djelatnostima. Pojam se može koristiti i kao sinonim pokretu otpora, primjeri mogu biti civili koju su se borili protiv nacističke Njemačke ili fašističke Italije u nekoliko zemalja tokom Drugog svjetskog rata.

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Francuska riječ -{partisan}- i italijanska -{partigiano}- su nastae iz latinskog. Početni koncept partizanskog ratovanja uključivao je i prikupljanje lokalnog stanovništva iz ratne zone (ili u nekim slučajevima i iz regularnih snaga) koje bi djelovalo iza neprijateljskih linija remetići komunikaciju, postavljajući zasjede, prekidajući dotok zaliha i primoravajući nerijateljske snage da se raziđu u cilju zaštite operativne baze.

Jedan od prvih priručnika partizanske taktike u 18. vijeku je bio „-{The Partisan, or the Art of Making War in Detachment...}-“, a objavio je 1760. godine[2] u Londonu Mihalj Lajoš, mađarski oficir koji je služio u pruskoj vojsci kao kapetan inženjerije tokom Sedmogodišnjeg rata. Johan fon Evald je detaljno opisao tehniku partizanskog ratovanja u svom djelu „-{ Abhandlung über den kleinen Krieg}-“ (1789).[3]

Koncept partizanskog ratovanja će kasnije predstavljati osnovu za „Partizanske rendžere“ u Američkom građanskom ratu. U tom ratu, partizanske vođe vojske Konfederacije, kao što je Džon S. Mosbi, djelovale su duž linije fronta po fon Evaldu (i kasnije Žomini i Klauzevic). U suštini, u 19. vijeku američki partizani su bili bliži komandosima ili rendžerima tokom Drugog svjetskog rata nego partizanskim snagama koje su djelovale u okupiranoj Evropi.

Partizani sredinom 19. vijeka su bili suštinski različiti od konjice ili od neorganizovanih ili poluorganizovanih gerilskih snaga. Ruski partizani su odigrali presudni dio u padu Napoleona. Njihov žestok otpor i uporno prodiranje prisililo je francuskog cara da napusti Rusiju 1812. godine. Ruska Imperija je takođe koristila partizane tokom Prvog svjetskog rata.

Ukrajinski partizani[uredi - уреди | uredi izvor]

Ukrajinska ustanička armija (ukr. Ukraїnsьka povstansьka armія, UPA) je bila oružano krilo Organizacije ukrajinskih nacionalistaBandera i kasnije partizanska armija koja je vodila seriju gerilskih akcija protiv nacističke Njemačke, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i podzemne i komunističke Poljske. Nastala je u Volinju u proljeće ili ljeto 1943. godine. Zvanični datum osnivanja je 14. oktobar 1943. godine,[4] na dan Pokrova Presvete Bogorodice.

Cilj OUN-a je bio ponovno uspostavljanje jedinstvene, nezavisne i nacionalne države na ukrajinskom etničkom prostoru. Nasilje je prihvaćeno kao političko sredstvo kako stranih tako i domaćih neprijatelja za ostvarenje cilja, koje bi trebalo da se ostvari kroz nacionalne revolucije koje su vođene diktaturom kako bi protjerali okupatore i formirali vladu koja bi prestavljala sve regione i društvene grupe.[5] Organizacija je osnovana kao pokret otpora, a razvila se u gerijsku armiju.[6]

Tokom svog postojanja, UPA se borila protiv Poljaka i Sovjeta kao primarnog neprijatelja, mada se organizacija borila i protiv Nijemaca od februara 1943. Suočena sa Sovjetskom pretnjom, u kasno proljeće 1943. UPA i OUN-B započinju saradnju sa Nijemcima protiv Poljaka i Sovjeta u nadi da će stvoriti nezavisnu ukrajinsku državu.[7] Armija je takođe učestvovala u etničkom čišćenju Poljaka u Volinju i Istočnoj Galiciju[8][9][10][11][12] i naknadno u odbrani ukrajinskog stanovništva od deportacije; sprečavajući deportaciju Ukrajinaca iz jugoistočne Poljske.[13]

Sovjetski partizani[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Sovjetski partizani

Sovjetski partizani (rus. Sovetskie partizanы) su tokom Drugog svjetskog rata efikasno ometali njemačke snage i tako im otežavali operacije u oblastima djelovanja. Kao rezultat, Sovjetska vlast je ponovo uspostavljena duboko u njemačkoj teritoriji. U nekim oblastima partizani su podigli kolhoze da bi proizveli hranu i stoku. Međutim ovo nije bio uobičajen slučaj, jer su partizani u pojedinim mjestima uzimali hranu od lokalnog stanovništva, ponekad nevoljno.

Sovjetski partizani su u Finskoj bili poznati po napadima na sela i neselektivno ubijali stanovništvo.[14] U Zapadnoj Kareliji, većina partizana je napadali finske vojne zalihe i komunikacijske mete, ali unutar finske teritorije, skoro dvije trećine napada je bilo na civile,[15] ubijajući 200 i ranjaviću 50 civila, većinom žena, djece i staraca.[16][17][18]

Jugoslovenski partizani[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Jugoslovenski partizani

Partizani ili Narodnooslobodilani poret je bio evropske najefektniji antinacistički pokret otpora.[19][20] Predvodila ga je Komunistička partija Jugoslavije[21] tokom Drugog svjetskog rata. Komandant je bio Josip Broz Tito. Komunistički jugoslovenski partizani su bili vodeća sila u oslobođenju Jugoslavije tokom Narodnooslobodilačkog rata.

Kasne 1944. godine, ukupan broj boraca iznosio je 650.000 muškaraca i žena organizovanih u 4 armije i 52 divizije, koji su se bavili konvencionalnim ratovanjem.[22] Krajem 1945. godine broj partizana je bio oko 800.000.

Pred kraj rata u martu 1945. godine, svi pokreti otpora u Jugoslaviji su bili organizovani i preimenjeni u Jugoslavenska armija. Zadržaće ovo ime sve do 1951, kada će se zvati Jugoslavenska narodna armija.

Spisak značajnih partizanskih pokreta i bitaka[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Vokabular - značenje riječi partizan". vokabular.org. http://www.vokabular.org/?lang=sr&search=%D0%9F%D0%B0%D1%80%D1%82%D0%B8%D0%B7%D0%B0%D0%BD&Submit=%D0%A2%D1%80%D0%B0%D0%B6%D0%B8. 
  2. de Jeney, L. M. [Lewis Michael]: The Partisan, or the Art of Making War in Detachment..."translated from the French of Mr. de Jeney, by an Officer of the Army" [Thomas Ellis]. London: 1760. from French edition in Hag, 1757 see Mihály Lajos Jeney
  3. Ewald J. (ed. & trans. Selig, R. and Skaggs, D) "Treatise on Partisan Warfare" Greenwood Press. 1991. ISBN 978-0-313-27350-6.
  4. "Demotix: 69th anniversary of the Ukrainian Insurgent Army". Kyivpost.com. http://www.kyivpost.com/news/ukraine/detail/114845/. pristupljeno 15. 10. 2013.. 
  5. Myroslav Yurkevich, Canadian Institute of Ukrainian Studies, Organization of Ukrainian Nationalists (Orhanizatsiia ukrainskykh natsionalistiv) This article originally appeared in the Encyclopedia of Ukraine, vol. 3 (1993).
  6. Ukraїnsьka Povstansьka Armія — Іstorія neskorenih, Lviv, 2007 pp. 28 ((uk))
  7. Institute of Ukrainian History, Academy of Sciences of Ukraine, Organization of Ukrainian Nationalists and the Ukrainian Insurgent Army Chapter 4 pp. 193–199 Chapter 5
  8. Norman Davies. (1996). Europe: a History. Oxford: Oxford University Press
  9. Aleksander V. Prusin. Ethnic Cleansing: Poles from Western Ukraine. In: Matthew J. Gibney, Randall Hansen. Immigration and asylum: from 1900 to the present. Vol. 1. ABC-CLIO. 2005. pp. 204–205.
  10. Timothy Snyder. The reconstruction of nations: Poland, Ukraine, Lithuania, Belarus, 1569-1999. Yale University Press. {{{1}}}. ISBN {{{2}}}. pp. 169-170, 176
  11. John Paul Himka. Interventions: Challenging the Myths of Twentieth-Century Ukrainian History. University of Alberta. {{{1}}}. ISBN {{{2}}}. pp. 4
  12. Grzegorz Rossoliński Liebe. "The Ukrainian National Revolution" of 1941. Discourse and Practice of a Fascist Movement. Kritika: Explorations in Russian and Eurasian History. Vol. 12/No. 1 (Winter 2011). pp. 83.
  13. Timothy Snyder. The reconstruction of nations: Poland, Ukraine, Lithuania, Belarus, 1569-1999. Yale University Press. {{{1}}}. ISBN {{{2}}}. pp. 192
  14. Partisaanit tappoivat Väinö-pojan silmien edessä lähes koko perheen – Näin hän kertoo iskusta | Aamulehti
  15. Eino Viheriävaara, .. Partisaanien jäljet 1941-1944, Oulun Kirjateollisuus Oy. 1982. ISBN 978-951-99396-6-7.
  16. Veikko Erkkilä,. Vaiettu sota, Arator Oy. 1999. ISBN 978-952-9619-18-4.
  17. Lauri Hannikainen,. Implementing Humanitarian Law Applicable in Armed Conflicts: The Case of Finland, Martinuss Nijoff Publishers, Dordrecht. 1992. ISBN 978-0-7923-1611-4.
  18. Tyyne Martikainen,. Partisaanisodan siviiliuhrit, PS-Paino Värisuora Oy. 2002. ISBN 978-952-91-4327-6.
  19. Jeffreys-Jones, Rhodri (2013). In Spies We Trust: The Story of Western Intelligence. Oxford University Press. str. 87–. ISBN 978-0-19-958097-2. http://books.google.com/books?id=3gK7e8LpXvcC&pg=PA87. 
  20. Adams, Simon (2005). The Balkans. Smart Apple Media. str. 1981–. ISBN 978-1-58340-603-8. http://books.google.com/books?id=Cmm4J2Ug4o8C&pg=PA1981. 
  21. Rusinow 1978, str. 2.
  22. Perica, Vjekoslav (2004). Balkan Idols: Religion and Nationalism in Yugoslav States. Oxford University Press. str. 96. ISBN 978-0-19-517429-8. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]