Veliki turski rat

Izvor: Wikipedia
Veliki turski rat
Segment austro-turskih ratova, poljsko-turskih ratova, mletačko-turskih ratova i rusko-turskih ratova
Vienna Battle 1683.jpg
Datum 1662 - 1699
Lokacija Austrija, Ugarska, Srbija, Hrvatska, Grčka i Ukrajina (uključivo Krim)
Rezultat Pobjeda Svete lige, Karlovački mir
Teritorijalne
promjene
Austrija je zaposjela zemlje u Ugarskoj, Hrvatskoj i na Balkanu, Poljska je stekla kontrolu nad dijelom Ukrajine, Rusija je zauzela Azov, Mletačka Republika je zauzela Moreju
Zaraćene strane
Banner of the Holy Roman Emperor (after 1400).svg Sveto Rimsko Carstvo
Flag of Russia.svg Carska Rusija
Herb Rzeczypospolitej Obojga Narodow.svg Poljsko-litavska unija
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka Republika
srpski pobunjenici
albanski pobunjenici
grčki pobunjenici
Flag of the Ottoman Empire (1453-1517).svg Otomansko carstvo
Komandanti i vođe
Leopold I.
Eugen Savojski
Jan Sobjeski
Francesco Morosini
Mehmed IV.
Sulejman II.
Ahmed II.
Mustafa II.

Veliki turski rat ili Rat Svete lige, također i Veliki bečki rat naziv je za niz vojnih sukoba između Osmanskog Carstva i tadašnjih europskih sila, ujedinjenih u Svetu ligu. Rat se vodio od 1662. do 1699. Nakon tog rata oslobođeni su veliki dijelovi središnje Europe od Turaka, a moć Osmanskog Carstva bitno je umanjena.

Prilike 1667.-1683.[uredi - уреди]

Nakon ustanka kozačkog vođe Bogdana Hmeljnickog protiv Poljske vlasti, Carska Rusija je zauzela dijelove istočne Ukrajina od Poljsko-Litavske unije, dobar dio Kozaka ostao je jugoistočno od granica Unije, u Osmanskom Carstvu. Njihov vođa, Petro Dorošenko, želio je pod svaku cijenu ujedinjenje Ukrajine (čak i kao vazalne države pod sultanovim suverenitetom) te obratio i Turcima za pomoć. Istovremeno otpočeo je pobunu protiv svojeg dojučerašnjeg hetmana (poljskog vojnog zapovjednika) Jana Sobjeskog.

Sultan Mehmed IV., znao je dobro da je Poljsko-Litavska unija oslabljena unutrašnjim razdorima, zato je napao na Kamjanjec-Podiljski, najveći pogranični grad. Manja poljska vojska bila je poražena od znatno veće osmanske u ratu koji se katkad zove Poljsko-osmanski rat 1672–1676. Prva bitka zbila se kod Sconograda u Mađarskoj, kojeg je zauzela osmanska vojska. Poljaci su se povukli nakon tri mjeseca. Oni su nakon toga četiri godine pokušavali bezuspješno poraziti Osmanlije. Međutim, Osmanlije su zadržali prednost u odnosu na Poljake sve do početka Rusko-turskih ratova.

Na kraju su Poljaci pristali predati Kamjanjec-Podiljski i kraj oko grada, -Podolje, te platiti odštetu osmanskom sultanu.[1] Kada je vijest o porazu i uvjetima mira došla do Varšave i poljskog Sejma to je izazvalo takav bijes, da je odbačeno plaćanje odštete, već je nasuprot tomu organizirana velika vojska pod vodstvom Jana Sobjeskog.

Nakon toga Poljaci su pobjedili Osmanlije u Bitci kod Hotima 1673. ali Osmanlije su zadržali vlast i kontrolu nad gradom Kamjanjec-Podiljski. Nakon smrti poljskog kralja Michala Korybuta Wisniowieckog 1673, Jan Sobieski izabran je za kralja Poljske.

Bitka kod Beča 1683.[uredi - уреди]

Glavni članak: Opsada Beča (1683)

Kad je isteklo dvadesetogodišnje primirje iz Vašvara, habzburški car Leopold I je najradije hteo da produži to primirje, ali je u Carigradu prevladala ratoborna stranka, pa je sultan Mehmed IV objavio rat Habzburgovcima. Veliki vezir Kara Mustafa krenuo je s velikom vojskom 1683. g. pravo na Beč i počeo ga opsedati.

Turci su skoro zauzeli Beč, ali je su posljednji trenutak stigli Poljski kralj Jan III. Sobjeski i vojvoda Karlo Lotarinški na čelu udružene kršćanske vojske. Oni su do kolena potukli tursku vojsku u Bitci kod Beča 1683 čime je srušena moć Osmanskog carstva. Turska vojska se počela povlačiti u haosu. Jedan deo vojske išao je uz Dravu, a kod Bjelovara se odvojio i krenuo prema Savi. Ta pobeda ohrabrila je Austriju, Veneciju i Poljsku na nove napade na Turke, pa je u tu svrhu stvorena Sveta liga 1684.

Rat Svete lige 1683.-1698.[uredi - уреди]

Nova Sveta liga je osnovana na inicijativu pape Inocenta XI. uključivala je: Sveto Rimsko Carstvo (koje je vodila Habsburška Monarhija), Mletačku Republiku i Poljsku od 1684 godine.[2] Njima se pridružila Carska Rusija od 1686. godine, kao i brojni njemački, engleski i škotski protestanski dobrovoljci.

Ubrzo se vidio rezultat ove koalicije u Drugoj Mohačkoj bitci koja se pretvorila u drugi veliki sultanov poraz.

Uključenje tadašnje Rusije u savez, označilo je prekretnicu, jer je to bilo prvi put da se službeno pridružila nekom savezu europskih sila. Od tad je započeo niz Rusko-turskih ratova, koji se je nastavio sve do početka 20. stoljeća. Kao rezultat ruskih vojnih napora na Krimu i Azovu, Rusija je zauzela ključnu osmansku crnomorsku utvrdu Azov.

Nakon odlučne Bitka kod Sente 1697 i nešto manje značajnih bitaka poput Bitke kod Podhajca 1698., Sveta liga pobijedila je u ratu 1699. i prisilila Osmansko Carstvo da potpiše Karlovački mir.[3]

Tim ugovorom Osmanlije su izgubile najveći dio Mađarske, Transilvanije i Slavonije, Podolje u Ukrajini vraćeno je Poljskoj.

Dobar dio Dalmacije pripao je Mletačkoj Republici, kao i Moreja u Grčkoj.

Oslobađanje Ugarske i Hrvatske[uredi - уреди]

Rat se vodio na tri fronta. U Ugarskoj je ratovala carska vojska, u Hrvatskoj banska pod banom Nikolom Erdedijem koju su pomagali hajduci i u Dalmaciji mletačka vojska sastavljena od domaćih hrvatskih i srpskih četa. Kao glavni vođe pokreta u Dalmaciji isticali su se knez Posedarski i Stojan Janković, oko Požege se svojim junaštvom iskazao fra Luka Ibrišimović (u puku zvan Sokol jer je Turke potukao kod Sokolovca), a u Lici Marko Mesić (uz pomoć Herberštajna zauzeo je posljednju tursku utvrdu u Lici, Udbinu). Godine 1683. već se diže narod pod mletačkom vlašću i oslobađa Drniš, Obrovac, Benkovac i Skradin. Od 1684. započinje rat za oslobođenje Slavonije, oslobođenjem Virovitice. Najvažniji vojskovođe su ban Erdedi koji oslobađa Kostajnicu i general Herberštajn. 1686. osvaja se Pečuj. Do godine 1687. najveći deo Ugarske i Slavonije bio je oslobođen, osvojeni su Osijek, Požega, Udbina i Knin, a carska je vojska 1688. g. osvojila i Beograd i Budim.

U strahu da pokret naroda u Dalmaciji ne iskoristi Venecija i pod svoju nadležnost stavi i Dubrovnik, dubrovačko veliko vijeće donosi odluku da priznaje Leopolda I za svoga vrhovnog gospodara i zaštitnika, pa je Dubrovnik sve do 1806. g. uživao zaštitu Habzburgovaca. 1699. g. Turcima je prepušten Neum i Klek da bi se Dubrovačka republika fizički odvojila od Mlečana.

Nove pobjede Habzburgovci su iskoristili i u političke svrhe. Na vijećanju ugarskog sabora u Požunu isposlovali su da im se prizna pravo nasledstva u muškoj lozi u Hrvatskoj i Ugarskoj, a to je značilo da te zemlje neće više posebno birati kralja. Plemstvo se ujedno odreklo svog prava na pobunu, koje im je jamčila Zlatna bula Andrije II iz 1244.

Isto tako za vreme turskih ratova dogodile su se i dvije velike seobe Hrvata. Iz dalmatinskog Zaleđa seli se posljednja veća skupina katolika Bunjevaca u današnju Bačku, dok se u Podunavlje naseljavaju Šokci iz Bosne.

Veliki turski rat u Srbiji[uredi - уреди]

Nakon osvajanja Beograda, carska vojska pod prodire dalje u Srbiju. Ona prodire sve do Kosova, a carski generali pozvali su tada Srbe, Bugare, Albance i druge hriršćanske narode na Balkanu na ustanak protiv Turaka. Naročito su se odazvali Srbi pod svojim patrijarhom Arsenijem Crnojevićem. Broj Srba i Albanaca u austriskoj vojsci cenjen je na 20.000; pred Prizrenom je dočekalo Austrijance oko 6.000 Srba i Albanaca.[4]

No kad je carska vojska već došla do Kosova, Luj XIV je napao snage habzburške monarhije na Rajni, a glavnina austrijske vojske bila je prisiljena da se povuče. S njom se povukao i velik broj Srba koji su se naselili u južnoj Ugarskoj i Sremu.

Godine 1691. pokušao je sultan Sulejman III povratiti izgubljeno. Vojsku vodi veliki vezir Ahmed Ćuprilić koji nakratko ponovno osvaja Osijek, ali je poražen u bici kod Slankamena. Turci su poraženi i 1697. u bici kod Sente, kada je zapečaćena njihova sudbina. Eugen Savojski ulazi tada u Bosnu i osvaja Sarajevo, ali nije ga mogao zadržati. Pri povlačenju austrijske vojske s njime se povuklo više od 10.000 katolika koji su se naselili u Slavoniji.

Spaljivanje Skoplja[uredi - уреди]

Glavni članak: Spaljivanje Skoplja 1689

Kad je austriska vojska stigla pred Skoplje, u najrazvijeniji turski grad od Beograda do Soluna, čiji se broj stanovnika cenio na 60.000 u njemu je vladala kuga. General Silvio Pikolomini, pošto je opljačkao grad on ga je, kao za uklon, dao spaliti 16. (26.) oktobra 1689. Hteo je, kako sam kaže, "da strah i trepet među varvarske narode rasprostre i oružje svoga gospodara i u najudaljenijim krajevima učini strašnim." Kako su zgrade bile mahom od drvene građe požar je napravio pravu pustoš.[4]

Mir[uredi - уреди]

Mir je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. Habzburška Monarhija je dobila svu Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i južnog Velebita (Kordun, Liku i Krbavu) te Slavoniju osim jugoistočnog Srema sa Zemunom i Mitrovicom. Teritorija Hrvatske se tako povećala sa 18.200 -{km}-² na 40.000 -{km}-², no i dalje je više od polovice teritorija bio u okviru Vojne krajine kojom nije upravljao ban i sabor. Granica s Bosnom od tada je išla rekama Savom, Unom, Glinom i Koranom. Erdelj prestaje biti nezavisna kneževina i sjedinjen je s Ugarskom. Venecija je dobila sve ono što je u ratu osvojila: Knin, Sinj i Vrgorac, Obrovac i Drniš sve do ušća Neretve i tada se uspostavila granična crta Linija Grimani. Delove Hercegovine koju su Mlečani osvojili u zaleđu Dubrovnika, morali su pod pritiskom Austrije vratiti Turskoj na intervenciju Dubrovnika. Tako se Dubrovnik spasio iz mletačkog okruženja.

Povezano[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Kemp, Arthur, Jihad: Islam's 1,300 Year War Against Western Civilisation, (Lulu.com, 2008), 38.
  2. Treasure, Geoffrey, The making of modern Europe, 1648-1780, (Methuen & Co Ltd., 1985), 614.
  3. Sicker, Martin, The Islamic world in decline, (Praeger Publishers, 2001), 32.
  4. 4.0 4.1 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Velika seoba Srba u Austriju

Vanjske veze[uredi - уреди]