Slavko Goldstein

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Slavko Goldstein
Slavko Goldstein

Mandat
20. maj 1989. – 1990.
Prethodnik stranka osnovana
Nasljednik Dražen Budiša

Rođenje 22. august 1928. (1928-08-22)
Sarajevo, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Smrt 13. septembar 2017. (dob: 89)
Zagreb, Hrvatska
Politička stranka HSLS
Zanimanje povjesničar

Slavko Goldstein [~ gǒldʃtajn] (Sarajevo, 22. kolovoza 1928. – Zagreb, 13. rujna 2017.), jugoslavenski i hrvatski intelektualac, povjesničar, političar, scenarist i pisac.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Porodica, rani život i Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Slavko Goldstein je rođen 22. 8. 1928 u Sarajevu u židovskoj porodici Ive i Lee Goldstein. Njegov djed Aron došao je u Karlovac 1890 iz Erdelja za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Zaposlio se kao kalfa u knjižari Lisandera Reicha, te je oženio njegovu sestru Adolfu. Slavkov djed i baka su potom otvorili trgovinu mješovitom robom u Topuskom, a poslije su se preselili u Orljavac u Požeškoj kotlini. Odatle su otišli u Tuzlu gdje su otvorili trgovinu i gdje se rodio Slavkov otac Ivo. Slavkov otac se nakon diplome agronomije u Beču vratio nakratko u Tuzlu i, kao uvjereni cionist, potom otišao u Eretz Jisrael tj. Palestinu. Živio je u kibucu kod Haife baveći se poljoprivredom. 1928 godine se, sa suprugom Leom koju je upoznao u Palestini, vratio u Kraljevinu Jugoslaviju, ali ne u Tuzlu kod oca, nego u Karlovac gdje je preuzeo knjižaru od svog ujaka Lisandera Reicha. Slavko je rođen na proputovanju u Sarajevu, a djetinjstvo je proveo u Karlovcu uz brata Danka, gdje mu je otac bio ugledni trgovac knjigama. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije tj. 13. 4. 1941, ustaše su uhapsile njegova oca, a on je, iz Karlovca pobjegao u Banski Kovačevac gdje ga je prihvatila obitelj Đerek. Danka je uzeo djed Aron u Tuzlu, dok je majka Lea je od jula do augusta bila u zatvoru, a potom je zahvaljujući nekim prijateljima puštena. U januaru 1942 svi troje našli su se u Kraljevici.[1] Od proljeća 1942 do 1945 godine bio je aktivan u terenskim i borbenim jedinicama NOVJ-a.[2][3] Od proljeća 1942 do 1945 godine bio je aktivan u terenskim i borbenim jedinicama NOVJ-a.[2][4] Rat je završio s nepunih 17 godina u činu poručnika. Majka Lea je rat provela u sanitetskoj službi, a brat Danko je bio kurir pri Agitpropu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).[5] Slavkov otac je skončao koncentracijskom logoru Jadovno potkraj jula ili prvih dan augusta 1941 godine. Osim oca, Slavko je tijekom Holokausta izgubio i tuzlanski dio porodice koja je sva stradala u koncentracijskim logorima Jasenovac i Auschwitz.[5]

Život i karijera u SFR Jugoslaviji[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon završetka rata, maturirao je na karlovačkoj gimnaziji 1947 godine. Potom se s porodicom preselio u Zagreb. Nakon uspostave države Izrael, 1949 godine, emigrirao je s bratom i sudjelovao u borbi za opstanak te države.[1] Nekoliko je godina, s bratom, živio u kibucu.[1] U FNR Jugoslaviju tj. Zagreb se vratio tijekom 1950-ih, gdje je studirao književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilište u Zagrebu, no fakultet nije završio.[1] Još tijekom studija počeo je raditi kao novinar. Radio je u Jadran filmu, 1952 godine bio je član osnivačke redakcije "Vjesnika u srijedu", urednik na Radio Zagrebu, a od 1969 glavni urednik izdavačke kuće "Stvarnost".[1] Slavko je od 1950-ih neprekidno aktivan u novinarstvu, nakladništvu i javnom životu Hrvatske, a do 1990 i SFR Jugoslavije. Radio je također kao urednik "Vjesnika". Režirao je pet dokumentarnih filmova, a bavio se i scenarističkim radom, pišući scenarije za filmove "Signali nad gradom" iz 1960 i "Akcija stadion" iz 1977 (zajedno s Dušanom Vukotićem). Osnivač je "Sveučilišne naklade Liber".[1][2] Slavko se 1950-ih oženio za Hrvaticu Veru Goldstein, sa kojom je 1958 dobio sina Ivu.[5]

Život i karijera u Hrvatskoj nakon 1988 godine[uredi - уреди | uredi izvor]

20. 5. 1989 godine, zajedno s bratom i nekolicinom suradnika iz "Cankarjeve založbe", gdje je tada radio (tamo su bili zaposleni Vlado Gotovac, Božo Kovačević, Zorica Horvat i dr...) osnovao je HSLS, prvu hrvatsku političku stranku, te je do februara 1990 bio njezin predsjednik, kada ga je zamijenio Dražen Budiša.[1][6] Jedno vrijeme je bio predsjednik Židovske općine Zagreb i "Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger", a zajedno sa sinom Ivom, povjesničarem, zalaže se za rekonstrukciju Zagrebačke sinagoge.[7] Pokrenuo je časopis za kulturu demokracije "Erazmus" u kojemu je bio i glavni urednik.[1] Tijekom 1990-ih bio je otvoreni protivnik autoritarne politike predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, tada naglašenog govora mržnje i procesa privatizacije. Zajedno s još nekoliko hrvatskih intelektualaca bio je potpisnik zahtjeva za ostavkom predsjednika Tuđmana 1993 godine objavljenog u časopisu "Erazmus".[1] No isto tako Slavko je ustvrdio da je Tuđman bio više političar nego povjesničar, i da je povijest interpretirao prema svojim političkim nazorima. Za Slavka je Tuđman bio čvrsta ličnost koja nije prihvaćala ustaštvo tj. koketirao je s nekim velikohrvatskim idejama, ali ne s ustaštvom.[8] 2007 je objavio knjigu "1941. - Godina koja se vraća" za koju je dobio nagradu Kiklop za publicističko djelo godine.[1] Osnovao je izdavačku kuću "Novi Liber", te je uredio je više od 150 knjiga, a kao nakladnik radio je na još oko 400 naslova.[1][2]

Slavko je bio prvi predsjednik židovske vjerske zajednice "Beth Israel" iz Zagreba, osnovane 2007 godine nakon unutarnjeg sukoba u "Židovskoj općini Zagreb" kojoj je na čelu bio Ognjen Kraus.[1] 2008 godine, iako je izjavio da će posjetiti Bleiburg sa predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem, odustao je od odlaska na Bleiburg jer "nije želio povrijediti osjećaje ljudi iz svojega najintimnijeg kruga koji su apelirali da u Bleiburg ipak ne ide".[9] Nakon pobjede SDP-a tj. Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima 2011 postao je posebni savjetnik za kulturu predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića. Obnašao je dužnost predsjednika Savjeta "Spomen područja Jasenovac". 2011 godine je zajedno sa sinom Ivom objavio knjigu "Jasenovac i Bleiburg nisu isto". U toj knjizi se suprostavlja onima koji drže da su "...Jasenovac i Bleiburg jednostavno dva ista zločina s različitim ideološkim predznacima.".[1] Godine 2012 podržao je inicijativu brata Danka za ukidanje saborske komemoracije žrtava Križnog puta na Bleiburgu.[10] 2015 godine Slavko se usprotivio inicijativi da se pozdrav "Za dom spremni" uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Tom je prilikom ustvrdio kako ne bi mogao živjeti u Hrvatskoj ukoliko bi se taj pozdrav uveo u vojsci, školama ili drugim državnim institucijama, te da bi odmah zatražio politički azil u nekoj od europskih zemalja.[11]

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Okrug Karlovac 1941.; (suautor sa Milanom Bekićem i Ivom Butkovićem), Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1965
  • Reprinti i njihovo mjesto u izdavačkoj djelatnosti: referat na III Savjetovanju izdavača Jugoslavije u Portorožu 21.9.1974.; Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1974
  • Holokaust u Zagrebu; (suautor sa Ivom Goldsteinom), Novi Liber, Židovska općina Zagreb, Zagreb, 2001
  • 1941. – Godina koja se vraća; Novi Liber, Zagreb, 2007
  • Jasenovac i Bleiburg nisu isto; (suautor sa Ivom Goldsteinom), Novi Liber, Zagreb, 2011
  • Tito; (suautor sa Ivom Goldsteinom), Profil knjiga, 2015

Filmski scenariji[uredi - уреди | uredi izvor]

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Nagrada Kiklop; za publicističku knjigu godine, 2007
  • Nagrada Jutarnjeg lista; za najbolju publicističku knjigu, 2007
  • Nagrada Kiklop; za životno djelo, 2010

Citati[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiquote „Ne samo na osnovu vlastitog iskustva, nego i svih naših istraživanja, mogu reći da je Josip Broz slojevita ličnost. U svijetu - gdje je o njemu u posljednje vrijeme objavljeno nekoliko respektabilnih djela - odnos prema Titu se uravnotežio. Generalno, danas prevladava stav da je riječ o velikom vođi pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu i prvoj breši u staljinskom monolitu. Dakle, čovjeku koji se jedini u svijetu tako direktno suprotstavio i Hitleru i Staljinu.[12]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikiquote „Za razliku od svijeta, u nas slika o Titu još nije izbalansirana. Što je dijelom i normalno, prvo zato što je nakon decenija hagiografija slijedila druga, negativistička krajnost. U oba slučaja riječ je o selektivnoj, a ne cjelovitoj istini o jednom čovjeku i njegovu vremenu. Drugo, ovdje svatko na Tita gleda iz vlastitih, obiteljskih ili zavičajnih, često kontradiktornih iskustava. Tako je za Kordun, Baniju i Liku Tito bio spasitelj srpskih sela od ustaških pokolja. Za Istru ili Dalmaciju borac protiv fašizma. U Mostaru ili Širokom Brijegu, gdje se pamte ubojstva fratara, slika, je, naravno, sasvim drukčija. Posebno su bolne uspomene u familijama onih koji su stradavali na Bleiburgu, križnom putu, na Golom otoku i svugdje gdje je jugoslavenski staljinizam počinio velika zla.[12]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikiquote „Generalno, Tito je pobijedio sve vojske s kojima je ratovao, ali nije znao biti velik i u pobjedi. Kao nekadašnji partizan mogu reći: dobili smo rat, ali nismo znali pobijediti.[12]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikiquote „Za cijeli svijet, Tito je, vrlo jednostavno, najuspješniji gerilski vojskovođa protiv nacifašizma u okupiranoj Europi, i čovjek koji se prvi u istočnom bloku borio protiv Staljina.[13]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Novi list.)
Wikiquote „Ipak, treba reći da je Tito, pored antifašizma, komunizma i revolucionarnosti, pa jedno vrijeme i staljinizma, uvijek imao osjećaj za puls naroda. Čak i kad je tjerao luksuz i oblačio se blesavo maršalski - gotovo geringovski, rekao bih - iz seljačkog djetinjstva i gastarbajterskog iskustva nije izgubio osjećaj za realnost zemlje i ljudi.[13]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Novi list.)
Wikiquote „Franjo Tuđman imao je jedan jedini jasan cilj: samostalna Hrvatska i on na čelu države. Za volju tog cilja bio je spreman na beskrajna laviranja. Pravio je kompromise i s ustaškim elementima, ali ustaša nije bio. Sjećam se, kad je početkom devedesetih prikazan onaj film o Bruni Bušiću, koji je bio proustaški intoniran, zatražio sam prijem kod predsjednika države. U razgovoru na moja upozorenja Tuđman je lupio šakom po stolu i rekao: "Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći".[12]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikiquote „Nevjerojatno je da neki ljudi u HDZ-u, koje ne smatram glupima, pokušavaju plivati na valu ekstremnog nacionalizma, što je za Hrvatsku pogibeljno. Bude li zaista tako i dalje išlo, onda bi trebalo vratiti Tuđmana da opet zagalami ono o ustašluku koji neće proći. Jer, opasnosti takvih skretanja su vrlo realne. Nije to, naravno, ustašluk koji će ići klati po srpskim selima, ali po onome što iz HDZ-ova tabora pristiže u javnost, neću se čuditi ako dođu na vlast s hapšenjima, s prijetnjama i represijom, možda s logorima, s jednim režimom koji će biti nedemokratski, u suštini ustaški.[12]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikiquote „Povratak pokroviteljstva Sabora nad Bleiburgom bio bi nepriličan i to zato što bi se takvom odlukom izjednačavalo Bleiburg i Jasenovac. A to se ne smije izjednačiti. Jasenovac i Bleiburg nisu isto. Jasenovac je masovno, plansko ubijanje civila, djece, staraca, zato što su Srbi, jer su Židovi, jer su Romi, i neki koji su bili neprijatelji režima. Genocid. Ne elementi genocida, nego genocid. Na čelu bleiburških stradalnika bila je vojska, kojoj je zadnji komandant bio Maks Luburić, ubojica iz Jasenovca. Prethodnicu te vojske koja je probijala put prema Bleiburgu činili su Ustaška obrana, dakle 1500 stražara iz Jasenovca, i Crna legija. Na strani stradalih u Bleiburgu bilo je ubojica, na strani stradalih u Jasenovcu samo žrtve. Između zločinca i žrtve nema izjednačavanja.[12]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikiquote „Jadovno je zločin genocida, Jazovka je ratni zločin osvete, ili voluntarističkog ubijanja ratnih zarobljenika bez suda. To je zločin, ali nije genocid.[14]
(Slavko Goldstein 2013 godine u intervju za Novi list.)
Wikiquote „Nacionalizam je općenito bolest, koja može dugo drijemati, ali i iznenadno buknuti.[12]
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
Wikiquote „Što se tiče optužbi za jugoslavenstvo, uopće se ne stidim toga da sam bio jugoslavenski izdavač. U Jugoslaviji sam objavljivao sjajne knjige i mislim da se time mogu ponositi. Zadovoljan sam što u sebi nosim više identiteta, koji me obogaćuju. Nikad ne tajim da sam i Židov i Hrvat, da sam bio Jugoslaven i da sam Europejac.“
(Slavko Goldstein 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 Slavko Goldstein. Večernji list. Preuzeto 2. 11. 2015
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Slavko Goldstein, 2007, str. 479
  3. Nedjeljom u 2, 1. travnja 2012.
  4. Nedjeljom u 2, 1. travnja 2012.
  5. 5,0 5,1 5,2 Robert Bajruši, Marina Biluš, Viktor Zahtila. Židovi koji su izgradili moderni Zagreb. Nacional. Preuzeto 2. 11. 2015
  6. "Croatian Jews hope elections will end area’s isolation". Jweekly.com. Friday, January 7, 2000. http://www.jweekly.com/article/full/12363/croatian-jews-hope-elections-will-end-area-s-isolation/. pristupljeno 2010-04-02. 
  7. Pandža, Gordan (September 15, 2006). "Sinagogu u Zagrebu gradit će obje općine" (PDF). Vjesnik. http://www.vjesnik.hr/Pdf/2006%5C07%5C22%5C06A6.PDF. pristupljeno 17. V 2009. 
  8. Maša Ilotić (12. 2. 2016). Slavko Goldstein kaže da je cijela afera oko ministra Hasanbegovića vrlo neugodna i to pred svijetom. Telegram. Preuzeto 18. 3. 2016
  9. M. K. S. (10. 9. 2008). Slavko Goldstein razočarao SDP-ovce, neće u Bleiburg. Nacional. Preuzeto 2. 11. 2015
  10. Otvoreno, 10. travnja 2012.
  11. Jelena Tešija (25. 8. 2015). Slavko Goldstein za Telegram: Odmah bih iselio iz Hrvatske da se kao službeni pozdrav uvede ‘Za dom spremni’. Telegram. Preuzeto 18. 3. 2016
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 12,6 Jelena Lovrić (7. 3. 2015). 'SLAVKO, DOK SAM JA TU, NEMA USTAŠLUKA' 'To mi je rekao Tuđman, a danas je desnica još podmuklija nego 90-ih!'. Jutarnji list. Preuzeto 2. 11. 2005
  13. 13,0 13,1 Boris Pavelić (31. 5. 2015). Slavko Goldstein: Tito nije bio diktator već autokrat, volio je i imao potpunu vlast. Novi list. Preuzeto 2. 11. 2005
  14. Boris Pavelić (1. 9. 2013). Slavko Goldstein: Negiram egalizaciju, ali ona otvara put čistoj istini. Novi list. Preuzeto 2. 11. 2005

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]