Islamizacija Albanije
| Serija članaka na temu: | ||||||||||||||||||||||||||||
| Islam | ||||||||||||||||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| ||||||||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||||
| v • r • u | ||||||||||||||||||||||||||||
Islamizacija Albanije bila je posljedica osmanskog osvajanja Albanije krajem 14. stoljeća. Osmanlije su, putem svoje uprave i vojske, donijeli islam u Albaniju raznim odlukama koje su se ticale poreskih olakšica, trgovinskih mreža i transnacionalnih vjerskih veza. U prvih nekoliko stoljeća osmanske vladavine širenje islama u Albaniji bilo je sporo, a intenziviralo se uglavnom tijekom 17. i 18. stoljeća, dijelom i zbog veće osmanske socijalne i vojne integracije, geopolitičkih faktora i sloma kršćanskih crkvenih struktura. To je bio jedan od najznačajnijih događaja u albanskoj povijesti, jer su Albanci u Albaniji prešli iz pretežno kršćanskog (katoličkog i pravoslavnog) stanovništva u pretežno muslimansko stanovništvo (suniti, bektaši i neke druge sekte), premda su se značajne kršćanske manjine zadržale u određenim regijama. Kao rezultat islamizacije, sunitski islam postao je najveća religija na albanskom etnolingvističkom području, ali su i druge religije bile prisutne u toj regiji. Religija je igrala glavnu ulogu u oblikovanju političkog razvoja Albanije u kasnom osmanskom razdoblju. Uz vjerske promjene, prelazak na islam donio je i druge društvene i kulturne transformacije, koje su oblikovale i utjecale na Albance i albansku kulturu.
Tijekom 16. i 18. stoljeća kršćanski su Albanci i prisilno prevođeni na islam brutalnim nasiljem, uznemiravanjem i povećanjem poreza. Ti su postupci izazvali albanske pobune 1433–1439, 1452, 1480–1481, 1506–1507, 1519–1520, 1594, 1601–1602, 1621, 1614, 1618, 1683–1684, 1737, 1833–1839, 1844. i 1850. godine.[1][2][3][4][5] Premda su Albanci održavali kripto-kršćansku kulturu (Albanci koji su zvanično bili muslimani a privatno su ispovijedali kršćanstvo poznati su pod imenom "laramani"), oni koji su pokušali preći na kršćanstvo, ohrabreni papom Klementom XI, suočili su se sa smrtnom kaznom prema osmanskom pravu. Na kraju su Albanci nadmašili druge balkanske skupine u osmanskoj vladajućoj klasi i stekli dominantan položaj i utjecaj, iako u malom broju.[6]
Albanci su se počeli prelaziti na islam kad su krajem 14. stoljeća postali dijelom Osmanskog Carstva.[7] Albanija se razlikuje od ostalih balkanskih regija poput Bugarske i Bosne po tome što je do 1500-ih islam ostao ograničen na članove aristokracije i rijetka vojna naselja pod vodstvom Turskih juruka.[8][9] Stoga se u početku prelazak na islam odvijao uglavnom među kršćanskom elitom, koja je zadržala neke prethodne političke i ekonomske privilegije, kao i među pripadnicima nove klase timara ili vlasnika spahijske imovine u novom osmanskom sustavu.[10]
Tu se ubrajaju pripadnici aristokracije kao što je Đurađ Kastriot Skenderbeg, koji se preobratio na islam dok je služio Osmanlijama, a kasnije se preobratio natrag na kršćanstvo tijekom albanske pobune krajem 15. stoljeća. Također je naredio drugima koji su prešli na islam ili su bili muslimanski kolonisti da pređu na kršćanstvo ili se suoče sa smrću.[7] Skanderbeg je primio vojnu pomoć od Napuljskog Kraljevstva, koju je 1452. godine poslao Ramon d'Ortafa, koji je imenovan potkraljem Albanije i imao je zadatak održavati katoličanstvo među lokalnim stanovništvom od širenja islama.[11] Tijekom sukoba između Skenderbega i Osmanlija, razne bitke i napadi prisilili su sultana Mehmeda II da sagradi tvrđavu Elbasan (1466) u nizinama kako bi skršio otpor koji je dolazio iz planinskih utvrda.[12] Prije i nakon Skenderbegove smrti (1468) dijelovi albanske aristokracije migrirali su u južnu Italiju s većim brojem Albanaca, kako bi izbjegli osmansko osvajanje; njihovi potomci i danas žive u mnogim selima u kojima su se oni tada nastanili.[13]
Čak i dugo nakon pada Skenderbega, velike su se albanske regije često bunile protiv osmanske vlasti, što je imalo velike ljudske žrtve, uključujući desetkovanje čitavih sela.[14] Sedamdesetih godina 16. stoljeća zaustavljen je zajednički napor osmanskih vladara da autohtoni narod preobrate na islam, kako bi se ugušili sezonski nemiri u Elbasanu i Reki, a neuspješna pobuna katoličkog stanovništva na sjeveru 1596. prethodila je nizu strogih kaznenih mjera koje poticale prelazak na islam.[15] Do vrhunca islamizacije u Albaniji došlo je mnogo kasnije nego u ostalim islamiziranim ili djelomično islamiziranim područjima: podaci popisa stanovništva iz 16. stoljeća pokazali su da su sandžaci u kojima su živjeli Albanci i dalje bili pretežno kršćanski, a muslimani su u većini područja činili najviše 5%, dok je u većini drugih regija tijekom tog razdoblja postotal muslimana već porastao do velikih razmjera, npr. u dijelovima Bosne (Bosna 46%, Hercegovina 43%, urbano Sarajevo 100%), Sjevernoj Grčkoj (Trikala 17,5%), urbanoj Makedoniji (Skoplje i Bitola 75%) i istočnoj Bugarskoj (Silistra 72%, Čirmen 88%, Nikopolj 22%). Kasnije, u 19. stoljeću, kada je proces islamizacije zaustavljen na većem dijelu Balkana, on je nastavio ostvarivati značajan napredak u Albaniji, posebno na jugu zemlje.[16]
U ranom razdoblju osmanske vladavine područja koja čine modernu Albaniju reorganizirana su u administrativnu jedinicu koja se zvala Sandzak-i Arnavid ili Sandzak-i Arnavud.[17] U prvom razdoblju osmanske vladavine samo su istaknute crkve sa značajnim simboličkim značenjem ili kulturnom vrijednošću u nekom urbanom naselju pretvarane u džamije.[18] Većinu ranih džamija sagrađenih u Albaniji osmanski sultani ponekad su uglavnom gradili u tvrđavama za osmanske garnizone za vrijeme svojih vojnih pohoda u ta područja, kao što su Džamija sultana Mehmeta Fatiha u Skadru, Crvena džamija u Beratu i druge.[19][20]
Osmanska je vlast u pravilu uvelike tolerirala kršćanske podanike, ali ih je i diskriminirala čineći ih građanima drugog reda putem viših poreza i raznih zakonskih ograničenja, poput nemogućnosti izvođenja muslimana na sud, posjedovanja konja ili oružja ili, pak, posjedovanja kuće s pogledom na muslimane. Iako su osmanske vlasti bile kronično sumnjičave prema katoličanstvu, u velikoj su mjeri dopustile da pravoslavna crkva nesmetano funkcionira, osim u određenim trenucima, kada je crkva bila potisnuta protjerivanjem episkopa ili su im oduzimani prihodi i imovina. Tijekom osmanskog razdoblja većina kršćana, kao i većina muslimana, koristila je određeni stupanj vjerskog sinkretizma, još uvijek prakticirajući razne poganske obrede; mnogi od ovih obreda najbolje su sačuvani među mističnim redovima kao što je bektaški red.[21]
-
Porušena Crvena džamija u utvrdi u Beratu. -
Ruševine džamije u utvrdi, Kruja. -
Osmansko osvajanje određenih sjevernih gradova iz ruku Mlečana dogodilo se odvojeno od početnog zauzimanja Albanije od lokalnih feudalaca. Grad Leska pao je 1478, Skadar 1478–1479 i Drač 1501. godine. Većina njihovog kršćanskog stanovništva pobjegla je. Tijekom 16. stoljeća gradsko stanovništvo u tim gradovima postalo je pretežno muslimansko.[23] Na sjeveru je širenje islama bilo sporije kao rezultat otpora Rimokatoličke crkve i zbog planinskog terena, što je pridonijelo manjem muslimanskom utjecaju u 16. stoljeću.[24] Osmansko osvajanje i teritorijalna reorganizacija Albanije utjecali su na Katoličku crkvu jer su crkvene strukture bile uništene.[25] U 16. stoljeću smatralo se da Skadarski sandžak ima muslimansko stanovništvo od 4,5% od ukupnog broja, dok je naselje Dukagjini (u to vrijeme slabo naseljeno) imalo 0%, a Prizren 1,9% muslimanskog stanovništva.[16]
Pobune katoličkih Albanaca, često u kontekstu osmanskih ratova s katoličkim silama Venecijom i Austrijom u 17. stoljeću, rezultirale su ozbiljnim represalijama protiv katoličkih Albanaca koji su se pobunili, a to je, pak, ubrzalo prelazak na islam.[26][27][28] Godine 1594. papa je potaknuo neuspjelu pobunu među katoličkim Albancima na sjeveru, obećavajući pomoć Španjolske. Međutim, pomoć nije stigla, a kada je pobuna slomljena 1596. godine, provedene su osmanske represije i pritisak da se prihvati islam kako bi se pobunjenici kaznili.[8] Najveći pad dogodio se između 1630-ih i 1670-ih, kada je, na primjer, broj katolika u leskoj biskupiji opao za 50%, dok je u pultskoj biskupiji broj katolika s 20.000 pao na 4.045, pri čemu je većina prešla na islam, a samo mali broj njih na pravoslavlje.[26]
Tijekom Velikog austrijsko-turskog rata, albanski katolički čelnici Petar Bogdani i Toma Raspasani okupili su na austrijskoj strani katolike i muslimane među kosovskim Albanacima. Nakon rata, budući da je Kosovo ostalo izvan Habsburške Monarhije, uslijedile su oštre represalije. Veliki broj katolika[29] pobjegao je na sjever, gdje su mnogi "umrli, neki od gladi, drugi od bolesti" oko Budimpešte.[29] Nakon bijega Srba, ipeški (pećki) paša prisilio je katoličke Albance na sjeveru da se presele u sada raseljene ravnice na Kosovu i prisilio ih da tamo pređu na islam.[30]
Preobraćenje među katolicima u zajednicama sjeverne Albanije uključivalo je muškarce koji su prešli na islam, često da bi izbjegli plaćanje poreza i drugih socijalnih pritisaka usmjerenih na muškarce u osmanskom sustavu, dok bi žene u kućanstvu ostale kršćanke.[31] Preobraćeni muslimanski muškarci tražili su kršćanske žene kako bi održale određeni stupanj katoličanstva u kućanstvu.[31] Godine 1703. papa Klement XI, albanskog porijekla, sazvao je sinodu lokalnih katoličkih biskupa kako bi razgovarao o islamizaciji u regiji; na sinodi također nisu prihvatili kripto-katolike u Albaniji, koji su izvana ispovijedali islam.[27][32] U sjevernoj Albaniji sukob sa Slavenima pojavio se kao dodatni faktor u prelasku na islam.[33] Dijeljenje iste vjere s osmanskim vlastima omogućilo je Albancima na sjeveru da postanu saveznici i ravnopravni u carskom sustavu i da steknu sigurnost protiv susjednih pravoslavnih Slavena.[33]
U nekim područjima blizu istočne istočne Albanije islam je mnogo prije postao većinska religija: na primjer, službene osmanske statistike o nahiji Tetovu u današnjoj Makedoniji (koja je imala mješovito albansko, slavensko makedonsko i tursko stanovništvo) pokazuju da je broj muslimanskih obitelji prvi put nadmašio kršćanske obitelji 1545. godine, kad je bilo dva puta više muslimanskih obitelji u odnosu na kršćanske, a 38 od tih muslimanskih obitelji nedavno je prešlo na kršćanstvo,[34] dok su u Opolju na Kosovu kod Prizrena muslimani bili u većini 1591. godine.[35]
Središnja Albanija bila je središte starog Egnacijevig puta, koji je povezivao trgovinske, kulturne i prometne veze, a ove su bile pod izravnom osmanskom upravnom kontrolom i vjerskim muslimanskim utjecajem.[36][37] Prelazak na islam u većini središnje Albanije stoga se u velikoj mjeri pripisuje ulozi koju je njezina geografija imala u društveno-političkom i ekonomskom razvoju te regije.[36][37]
Službeno osmansko priznanje pravoslavne crkve rezultiralo je tolerancijom pravoslavnog stanovništva sve do kraja 18. stoljeća, a tradicionalizam crkvenih institucija usporio je proces prelaska na islam kod Albanaca.[28][38][39] Pravoslavno stanovništvo središnje i jugoistočne Albanije bilo je pod crkvenom jurisdikcijom Ohridske pravoslavne arhiepiskopije, dok je jugozapadna Albanija bila pod Carigradskim patrijarhatom putem Janjinske eparhije.[40][41] Razlike između kršćanskih Albanaca iz središnje Albanije i ohridskih arhiepiskopa dovele su do prelaska na bektaški islam, koji je bio privlačan svima, jer je malo inzistirao poštivanju obreda.[42]
Početkom 16. stoljeća albanski gradovi kao što su Đirokastra, Kanina, Delvina, Vlora, Korča, Klisura, Premet i Berat, a krajem 16. stoljeća Vlora, Premet i Himara i dalje su bili kršćanski, dok je Đirokastra već bio muslimanski grad.[40][43] U prvim decenijama 16. stoljeća Elbasanski sandžak imao je 5,5% muslimanskog stanovništva, što je bio u tom razdoblju najviši postotak za sve sandžake s albanskim stanovništvom.[16] Godine 1570. osmanske su vlasti započele ciljanu akciju u pravcu preobraćenja nemirnog kršćanskog stanovništva u Elbasanu i Reci.[8] Na području oko Drača, jedan grčki putnik izvijestio je da zbog islamizacije više nema pravoslavnih kršćana.[43] Prelazak na islam u gradovima diljem Albanije bio je spor tijekom 16. stoljeća, budući da je oko 38% gradskog stanovništva postalo muslimanima.[44] Grad Berat postao je pretežno muslimanski od 1670. nadalje, a njegova se preobrazba dijelom pripisuje nedostatku kršćanskih svećenika koji su mogli vršiti vjerske službe.[45]
Prema podacima iz 16. stoljeća, muslimana je u Valonskom sandžaku bilo 1,8%, dok ih je u Ohridskom sandžaku bilo 1,9%.[16] Uglavnom su krajem 18. stoljeća pravoslavni Albanci peralzili na islam u velikom broju, većinom zbog rusko-turskih ratova u tom razdoblju i zbog dogašaja kao što je Peloponeskog ustanka (1770), koji su prisiljavali Osmanlije da pravoslavno stanovništvo vide kao saveznika Rusije.[38][45][46][47] Dok su se neki pravoslavni Albanci bunili protiv Osmanskog Carstva, Porta je reagirala i povremeno pribjegavala sili da preobrati pravoslavne Albance na islam, istodobno provodeći ekonomske mjere za poticanje vjerske preobrazbe.[38][45][47][48] Do 1798. godine masakr primorskih albanskih pravoslavnih sela Šanvasil i Nivica-Bubar, koji je zapovijedio Ali-paša Janjinski, polunezavisni vladar Janjine, doveo je do još jednog značajnog vala prelaska na islam pravoslavnih Albanaca.[38][46] U 19. stoljeću Albanija u cjelini, a posebno južna Albanija, bila je jedna od rijetkih regija na osmanskom Balkanu u kojoj je kršćansko stanovništvo islamizacijom još uvijek gubilo značajan broj sljedbenika; jedina druga regija koja je pokazala sličan pad kršćanskog stanovništva bila je oblast Dobrudže.[16]
U to vrijeme izbili su sukobi između novoobraćenih muslimanskih Albanaca i pravoslavnih Albanaca na određenim područjima. Tako je selo Borš napalo Piqueras 1744. godine prisilivši neke stanovnike da pobjegnu u inozemstvo, uglavnom u južnu Italiju.[49][50] Ostala područja, poput 36 sela sjeverno od područja Pogoni, preobratila su se 1760. godine i potom napala pravoslavna kršćanska sela u okruzima Kolonja, Leskovik i Permet, uništivši mnoga naselja.[50] Krajem 18. stoljeća, društveno-političke i ekonomske krize, zajedno s nominalnom kontrolom osmanske vlade, rezultirale su lokalnim pljačkama i čestim napadima na grčka, vlaška i pravoslavna albanska naselja koja se danas nalaze u Albaniji i izvan nje.[51][52][53][54] U Albaniji su ovi napadi kulminirali uništavanjem Vitkuka, pretežno pravoslavnog albanskog središta, Moskopolja, pretežno vlaškog središta, oba s grčkom književnom, obrazovnom i vjerskom kulturom, te drugih manjih naselja.[38][48][52][53][54] Ti su događaji prisilili neke Vlahe i pravoslavne Albance da migriraju daleko, u mjesta poput Makedonije, Trakije itd.[38][48][52][53][54][55]
Neki pravoslavci, poznati kao novi mučenici, pokušali su zaustaviti plimu prelaska na islam među pravoslavnim albanskim stanovništvom i zato su bili pogubljeni.[56] Među njima je bio značajan Kozma Etolski (umro 1779), grčki redovnik i misionar koji je putovao i propovijedao do Kroje i koji je otvorio mnoge grčke škole prije nego što su ga vlasti osmanskih Albanaca optužile da je ruski agent i pogubile.[57] Kozma se zalagao za grčko obrazovanje i širenje grčkog među nepismenim kršćanima koji nisu govorili grčkim, kako bi mogli razumjeti spise i liturgiju i tako ostati pravoslavni, a njegova se duhovna poruka poštuje među današnjim pravoslavnim Albancima.[57][58][59]
Neka preobraćenja u islam, poput onog u regiji Laberiji, dogodile su se iz crkvenih raloga kad je, na primjer, lokalni biskup odbio prekinuti post prijeteći da će onaj tko prekrši pravilo otići u pakao. Prelazak na islam provođen je i iz ekonomskih razloga, koji su nudili izlaz iz teškog oporezivanja poput poreza zvanog džizija i drugih teških osmanskih mjera nametnutih kršćanima, pa su tako otvarali mogućnosti stjecanja bogatstva i slično.[28][60][61] U vrijeme sukoba između muslimana i kršćana, lokalni interesi kao što je zaštita obitelji prevladavali su nad borbama, zbog čega su Osmanlije odbijale muslimanskim Albancima dopustiti nošenje oružja, jer bi se kršćanski Albanci često obraćali na islam kako bi stekli pravo na oružje, a zatim ga okrenuli protiv Osmanlija.[62] Drugi faktori koji su dovodili do prelaska na islam bili su siromaštvo crkve, nepismeno svećenstvo, nedostatak svećenstva u nekim područjima i bogoslužje na jeziku koji nije albanski.[28][37][45][60] Uz to, oslanjanje dračke biskupije i južne Albanije na propadajuću Ohridsku arhiepiskopiju, dijelom zbog simonije, oslabilo je sposobnost pravoslavnih Albanaca da se protive prelasku na islam.[37][45]
Kripto-kršćanstvo se također prakticiralo u nekim slučajevima širom Albanije, u regijama poput Spata, među stanovništvom koje je nedavno prešlo s kršćanskog katoličanstva i pravoslavlja na islam.[26][27][28][56][63] Gora, pogranična regija koja se nalazi u današnjoj sjeveroistočnoj Albaniji i na južnom Kosovu, imala je slavensko pravoslavno stanovništvo koje se prešlo na islam tijekom druge polovice 18. stoljeća zbog ukidanja Srpske patrijaršije u Peći 1766. godine i nestabilnosti crkvenih institucija koja je uslijedila.[64] Počevši od 17. stoljeća, i sve intenzivnije u idućim stoljećima, na islam je prelazilo pretežno slavensko pravoslavno stanovništvo Golog Brda na istoku današnje Albanije.[65] Romi su se naselili u Albaniji u 15. stoljeću, a oni koji su postali muslimani uključili su se u lokalno muslimansko osmansko društvo.[66][67]
Islam je bio tjesno povezan sa državom, što je Osmansko Carstvo činilo islamskim političkim entitetom, u kome se vjerski zakon podudarao s državnim zakonom, a samo su muslimani imali puna građanska prava, dok se etnička ili nacionalna pripadnost zanemarivala.[68] U središtu i na jugu zemlje krajem 17. stoljeća, urbana središta uglavnom su prihvatila religiju sve brojnije muslimanske albanske elite. Izgradnja džamija u Albaniji uzela je maha počev od 17. stoljeća, sa sve većim brojem preobraćenih albanskih muslimana.[69] Stara aristokratska vladajuća klasa u Albaniji prihvatila je islam da bi zadržala svoja zemljišta.[33] U 18. stoljeću pojavila se klasa lokalnih aristokratskih albanskih muslimana.[69] Postojanje te klase kao paša i begova u to vrijeme, koji su u vojsci služili kao vojnici i najamnici, ali su se mogli pridružiti i muslimanskom svećenstvu, igralo je sve važniju ulogu u osmanskom političkom i ekonomskom životu, čineći ga atraktivnom opcijom za mnoge Albance.[19][70][71][72] Ovisno o svojoj ulozi, ti su ljudi postigli ugledne položaje u muslimanskom albanskom društvu jer su obavljali administrativne dužnosti i održavali sigurnost u urbanim područjima, a osmanska država ponekad ih je nagrađivala visokim činovima i položajima.[19] Albanci su u značajnom broju bili zastupljeni i na osmanskom carskom dvoru.[73] Ipak, uz kršćane, i mnogi muslimanski Albanci bili su siromašni i poput kmetova radili na zemlji osmansko-albanske elite, dok su drugi pronašli posao u trgovini, zanatstvu i u drugim djelatnostima.[28]
Sunitski islam promovirali su i štitili osmanski upravitelji i feudalno društvo, što je rezultiralo širenjem derviških sufijskih redova koji su se smatrali pravovjernijim u balkanskoj regiji.[74] Najistaknutiji među njima bio je red bektaša, koji su se smatrali sunitima zbog zajedničkih pravnih tradicija, iako su ih obični muslimani zbog njihovih ezoteričnih praksi smatrali šiitima koji poštujuu Aliju, Hasana, Huseina i druge istaknute muslimanske ličnosti.[75][76] Tijekom osmanske vladavine albansko stanovništvo djelomično je i postupno počelo prelaziti na islam putem bektašijskog učenja, dijelom i zato da bi steklo prednost u osmanskim trgovinskim mrežama, birokraciji i vojsci.[77] Mnogi su Albanci kroz osmanski sustav danka u krvi regrutirani u janjičare, a 42 velika vezira Osmanskog Carstva bili su albanskog porijekla. Najistaknutiji Albanci za vrijeme osmanske vladavine bili su Kodža Davud-paša, Hamza Kastrioti, Iljaz Hodža, Mehmed-paša Ćuprilić, Ali-paša Janjinski, Edhem-paša Molaj, Ibrahim-paša Beratski, Fazil Ahmed-paša Ćurpilić, Muhamed Ali od Egipta, Mahmud-paša Bušatlija i Ahmet Kurt-paša. Unutar tog konteksta vojne i upravne službe, odnos muslimanskih Albanaca s Osmanlijama sastojao se ponekad od suradnje i obostrane koristi.[78]
-
Muradija džamija u Vlori. -
Nazireša džamija u Elbasanu. -
Bazar-džamija u Kruji. -
Džamija sa satom u Pekinju. -
Fatih džamija u Draču. -
Carska džamija u Beratu.
.JPG)
Pored onih povezanih sa sunitskim islamom, neki muslimani u Albaniji pripadali su sufijskim redovima tijekom osmanskog razdoblja.[79] Red kadirija proširio se u urbanim područjima u 17. stoljeću i bio je povezan s gradskim esnafskim radnicima, a već se u sljedećem stoljeću proširio na središnju Albaniju, posebno u planinskom području Debra.[79] Kadirije su doprinijeli gospodarskom razvoju, a u području Debra i društveno-političkom razvoju regije.[79] Red halvetija natjecao se s bektašima za pristaše i nalazio se na jugu i sjeveroistoku Albanije.[79] Ostali sufijski redovi bili su rufaije i mevlevije. Najistaknutiji od njih u Albaniji bili su i još uvijek su bektaši, mistični derviški red šiitskog islama koji je u Albaniju došao tijekom osmanskog razdoblja, a prvi su ga usvojili janjičari u 15. stoljeću.[45] Do širenje bektašizma među albanskim stanovništvom došlo je u tijekom 18. i početkom 19. stoljeća, posebno u oblastima koje je kontrolirao Ali-paša Janjinski, za koga se smatra da je i sam bio bektaš.[45][70][80][81]
Sufijski derviši iz udaljenih mjesta poput Horasana i Anadolije stigli su i stekli svoje učenike, a s vremenom je uspostavljena mreža tekija koje su postale središta sufizma u regijama poput Skrapara i Devola.[70] Neke od najistaknutijih tekija u Albaniji bile su u naseljima kao što su Đirokastra, Melčan, Kruja i Frašer.[70] U bektašijskom redu Albanci su početkom 20. stoljeća činili značajan broj derviša izvan Balkana, djelujući čak i u tekiji pod sufijskim svecem hadži-Bektašem u Anadoliji i Egiptu.[82][83] Sufijski redovi, posebno bektaši, povezuju kršćanske svece i njihova lokalna svetišta sa sufijskim svetim ljudima, stvarajući sintezu i sinkretizam vjerskog poštovanja i prisutnosti.[70][72][84] Za albanske preobraćenike na islam, bektašizam, koji je pružao veću vjersku slobodu i sinkretizam, ponekad se smatrao privlačnijom opcijom od sunitskog islama.[45][72][84] Konzervativni muslimani bektašijski red smatraju heretičkim.[56] Bektaši se tradicionalno nalaze u značajnom broju u južnoj Albaniji i manjim dijelom u središnjoj Albaniji, dok ostatak muslimanskog stanovništva pripada sunitskom islamu.[45]
-
Tekija u Beratu sufijskog halvetijskog reda (sagrađena 1782). -
Natpis arapski pismom na Halvetijskoj tekiji u Beratu. -
-
Melanijska bektašijska tekija u Đirokastri. -
Dolmijska tekija u Kruji. -
Unutrašnjost Dolmijske tekije sa sufijskim svetim grobovima u pozadini, Kruja.
.jpg)
Osmansko osvajanje donijelo je i društvene, kulturne i jezične promjene u svijet koji je govorio albanskim jezikom. Od 15. stoljeća nadalje, riječi su iz osmanskog turskog ulazile u albanski jezik.[85] Mnogi pjesnici i drugi muslimanski albanski autori pisali su na osmanskom turskom, arapskom, perzijskom jeziku ili na albanskom jeziku služeći se arapskim pismom, obrađujući narativnu prozu, poeziju, djela o religiji i društveno-političkoj situaciji u zemlji.[85][86] Među tim su autorima bili istaknuti Jahja-beg Dukađini, Hadži Šehreti ili "bejtadžijski" pjesnici kao što su Nezim Frakula, Muhamed Kiciku, Sulejman Naibi, Hasan Ziko Kamberi, Hadži Imer Kašari i drugi.[85] Osim što je Elbasan osnovan oko tvrđave (1466), gradovi i naselja u Albaniji pretrpjeli su promjene jer su prihvatili osmanske arhitektonske i kulturne elemente.[20][87] Neke četvrti izgradnjom zgrada povezanih s religijom, obrazovanjem i društvenim svrhama, poput džamija, medresa, imareta itd., koje je podigla osmanska muslimanska elita, postale su nova urbana središta poput Korče, Tirane i Kavaje.[87] U međuvremenu su starija urbana središta poput Berata dobila džamije, hamame (osmanska kupatila), medrese (muslimanske vjerske škole), kafane i tekije, a postala su poznata po svojim pjesnicima, umjetnicima i znanstvenim aktivnostima.[85] Za razliku od Kosova ili Makedonije, u Albaniji je osmansko muslimansko nasljeđe bilo skromnije, iako istaknute građevine uključuju džamiju Mirahori u Korči (izgrađena 1495–1496), Murat-begovu džamiju u Kroji (1533–1534), Olovnu džamiju u Skadru (1773–1774), Edhem-begova džamija u Tirani (započeta 1791–1794; dovršena 1820–1821) i druge.[88][89]
Prelazak kršćana na islam za Albance je značio i prijelaz s rumske (kršćanske) na muslimansku denominaciju unutar osmanskog sustava mileta, koji je ljude dijelio po vjeri u svrhu upravljanja njima.[51] Međutim, Osmanlije su bili svjesni postojanja muslimanskih Albanaca i koristili su izraze kao što je Arnavud (اروانيد) za etničku oznaku u službenim dokumentima kako bi riješili nedostatke uobičajene vjerske terminologije.[51][90] Na osmanskom turskom jeziku zemlja se zvala Arnavudluk (آرناوودلق).[90] Također, promjena u etnonimu bila je nova i opća reakcija Albanaca na ovaj novi i drugačiji osmanski svijet koji se pojavio oko njih.[91][92] Etnonim Shqiptarë, koji potječe iz latinskog i označava jasan govor i usmeno sporazumijevanje, postupno je došao na mjesto starijeg naziva Arbëresh/Arbënesh među govornicima albanskog između kraja 17. i početka 18. stoljeća.[91]
Islam i osmansko naslijeđe predmet su rasprave u širem albanskom društvu. Mnogi Albanci islam smatraju posljedicom "džihada" "protukršćanskog nasilja", "poturčenja" i u tim se diskursima društveno-politički problemi Albanije smatraju rezultatom tog nasljeđa.[93] Neki članovi muslimanske zajednice, iako ne ističu toliko osmansku prošlost, odgovorili su na te stavove kritizirajući ono što vide kao predrasude prema islamu.[93] Među albanskim intelektzualcima i drugim značajnim Albancima u širem balkanskom području vode se rasprave oko islama, njegove baštine i njegove uloge u Albaniji.[94] Kao dio ovih rasprava, neki su albanski intelektualci koristili kontroverznu orijentalističku, rasističku i biološku terminologiju za raspravu o islamu, njegovom nasljeđu i današnjoj ulozi u albanskom društvu.[95][96]
Među tim raspravama značajna je bila razmjena novinskih članaka i knjiga između romanopisca Ismaila Kadarea iz Đirokastre i književnog kritičara Redžepa Ćosje, Albanca iz bivše Jugoslavije sredinom 2000-ih godina.[97][98] Kadare je tvrdio da budućnost Albanije leži u Europi zbog njezinih drevnih europskih korijena i kršćanskih tradicija, dok je Ćosja tvrdio da je albanski identitet mješavina zapadne (kršćanske) i istočne (islamske) kulture i da je često prilagodljiv povijesnom kontekstu.[97][98] Piro Misha napisao je da je islamizacija Albanaca u 17. i ranom 18. stoljeću predstavljala "dva najcrnja stoljeća u modernoj povijesti Albanije".[92] Misha je također tvrdio da je zbog ovog iskustva "Albanija bila pod većim utjecajem tursko-orijentalne kulture nego možda bilo koja druga zemlja u regiji",[99] iako je napomenuo da su albanski muslimani bili jedina muslimanska skupina "u europskoj Turskoj koja je sa svojim kršćanskim sunarodnicima dijelila zajednički cilj borbe protiv vlade u Carigradu".[100]
U jednom govoru u Velikoj Britaniji 2005. godine, albanski predsjednik Alfred Moisiu rekao je za islam u Albaniji da ima "europsko lice", da je "plitak" i da "ako malo zakopate u svakog Albanca, možete pronaći njegovu kršćansku jezgru".[101] Muslimanski forum Albanije odgovorio je na ove i Kadareove komentare tako što ih je nazvao "rasističkim" komentarima koji sadrže "islamofobiju" i koji su "duboko uvredljivi".[101] Slijedeći trendove još iz komunističkog režima, postkomunistički albanski politički establišment nastavio je pristupati islamu kao religiji osmanskog "napadača".[102] Neki albanski pisci također tvrde da je albanska predanost islamu površna, a ti su argumenti popularni u pravoslavnoj i katoličkoj albanskoj zajednici.[103] U raspravama o albanskim školskim udžbenicima u kojima su neki povjesničari pokušavali ukloniti uvredljiv sadržaj o Turcima, neki su se kršćanski povjesničari bijesno usprotivili, pozivajući se na negativna iskustva iz osmanskog razdoblja i tražeći od Turske naknadu za "invaziju" Albanije i islamizaciju Albanaca.[104]
Službene vjerske kršćanske i muslimanske institucije i njihovo svećenstvo imaju različite poglede na osmansko razdoblje i prelazak Albanaca na islam. I katoličko i pravoslavno svećenstvo osmansko razdoblje tumače kao represivno, koje sadrži protukršćansku diskriminaciju i nasilje,[105] dok se islam smatra "stranim" elementom koji prijeti albanskoj tradiciji i jedinstvu.[106] Prelazak Albanaca na islam i katoličko i pravoslavno svećenstvo smatraju "krivotvorenjem" albanskog identiteta, iako se albanski muslimani vide kao "nevine žrtve" islamizacije.[106] S druge srane, albansko sunitsko svećenstvo smatra preobraćenje Albanaca dobrovoljnim postupkom, a vjerske kontroverze oko osmanskog razdoblja ostavlja po strani.[105] Sufijski islam u Albaniji tumači osmansko doba kao promicanje iskrivljenog oblika islama koji je bio iskvaren unutar sunitskog osmanskog političkog entiteta koji ih je progonio.[107] Kršćansko svećenstvo smatra muslimanske Albance dijelom šire albanske nacije, a muslimanski svećenici ne pokazuju prezir prema ljudima u Albaniji koji nisu postali muslimani.[106] Kršćanski identiteti u Albaniji uobčičeni su na temelju svog manjinskog položaja, ponekad s iskustvima diskriminacije koju su u povijesti trpjeli naspram muslimanske većine.[108] U međuvremenu, muslimanski svećenici u Albaniji ističu promjenu u sreći, kolaps Osmanskog Carstva, do kojeg je došlo političkim osnaživanjem balkanskih kršćana, što je u moderno doba muslimane učinilo vjerskom manjinom na Balkanskom polutoku.[108]
U moderno doba transformacija Albanaca i nasljeđe islama u Albaniji kontroverzna je tema. Komunističko razdoblje i moderni albanski znanstvenici s nacionalističkim perspektivama tumače osmansko razdoblje kao negativno i minimiziraju prelazak na islam u smislu da Albancima nije donio koristi u socio-kulturnom i vjerskom smislu.[109] Godine 1975. Hassan Kaleši osporio je ove uglavnom "negativne" poglede na razdoblje islamizacije.[110] Kaleši, čiji su stavovi kasnije zagovarali Elsie i Schmidt-Neke,[98][109] rekao je da su osmansko osvajanje i prelazak Albanaca na islam spriječili helenizaciju i slavenizaciju na isti način na koji su, kako je tvrdio, slavenske invazije u 6. stoljeću zaustavile proces romanizacije predaka Albanaca.[98][109][110] Kaleši je tvrdio da je, iako su u sustavu mileta bili prepoznati samo kao muslimani, djelomična islamizacija stanovništva zaustavila proces asimilacije koji se odvijao kroz crkve i utjecaj Grka, Latina i Slavena.[109][110] Uz to, islamizacija Albanaca rezultirala je i širenjem područja na kojima su živjeli Albanci na Balkanu kretanjem stanovništva ili asimilacijom ostalih muslimanskih nealbanskih elemenata tijekom osmanske vladavine.[109][110] Kalešijevu tezu iskrivili su s vremenom neki Albanci, koji tvrde da su Albanci prešli na islam kako bi sačuvali svoj nacionalni i etnički identitet, dok je sam Kaleši tvrdio da čuvanje albanskog identiteta predstavlja posljedicu islamizacije i osmanske vladavine; to je nazvano "inverzijom" Kalešijevog argumenta.[110]
- ↑ (en) The Ukrainian Quarterly. Ukrainian Congress Committee of America. 1991. str. 56. Pristupljeno 3. 4. 2020.
- ↑ Shaw, Stanford J. (2016) (en). The Jews of the Ottoman Empire and the Turkish Republic. Springer. str. 38. ISBN 978-1-349-12235-6. Pristupljeno 3. 4. 2020.
- ↑ Treptow, Kurt W. (1992) (en). From Zalmoxis to Jan Palach: Studies in East European History. Eastern European Monographs. str. 43. ISBN 978-0-88033-225-5. Pristupljeno 3. 4. 2020.
- ↑ Fine, John V. A.; Fine, John Van Antwerp (1994) (en). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 535. ISBN 978-0-472-08260-5. Pristupljeno 3. 4. 2020.
- ↑ Kiel, Machiel (1990) (en). Ottoman architecture in Albania, 1385-1912. Research Centre for Islamic History, Art and Culture. str. 156. ISBN 978-92-9063-330-3. Pristupljeno 3. 4. 2020.
- ↑ Shaw, Stanford J.; Shaw, Ezel Kural (1976) (en). History of the Ottoman Empire and Modern Turkey: Volume 1, Empire of the Gazis: The Rise and Decline of the Ottoman Empire 1280-1808. Cambridge University Press. str. 69. ISBN 978-0-521-29163-7. Pristupljeno 3. 4. 2020.
- ↑ 7,0 7,1 Ramet 1998: str. 209 "Osmanlije su prvi put napali Albaniju 1385. Druga osmanska vojska poslana je u Albaniju 1394-1396 i okupirala zemlju. S obzirom na tendenciju Osmanlija da toleriraju vjersku raznolikost među lojalnim podanicima i na općenito ratobornu tradiciju Albanaca, osmanske su vlasti usvojile pomirljivu politiku prema albanskim kršćanima u ranim decenijama okupacije. Ipak, iako prelazak na islam nije bio potreban, kršćanski albanski gospodar mogao je računati na naklonosti vlasti ako se preobrati. Ako Osmanlije nisu vjerovali da vjerski razlozi mogu natjerati kršćanina da pređe na islam, oni su unatoč tome gledali iskosa na to kad je musliman prešao (ili se preobratio) u kršćanstvo. To se dogodilo 1443. godine, kada je Đurađ Kastriot (zvani Skenderbeg), koji je odgojen kao musliman u sultanovoj palači, napustio islamsku vjeru i javno se vratio vjeroispovijesti svojih predaka. Ali ovo obraćenje nije bilo samo javna gesta prkosa. Bio je to prvi čin u revolucionarnoj drami. Jer, nakon što je promijenio svoju vjersku odanost, Skenderbeg je zahtijevao da muslimanski kolonisti i obraćenici podjednako prihvate kršćanstvo ili se suoče sa smrtnom kaznom, objavivši neku vrstu svetog rata protiv sultana/halife".
- ↑ 8,0 8,1 8,2 Zhelyazkova, Antonina. ‘’Albanian Identities’’. Sofia, 2000: International Center for Minority Studies and Intercultural Relations. Page 15-16
- ↑ Florian Bieber (19 August 2010). „Muslim identity in the Balkans before the establishment of nation states”. Nationalities Papers: The Journal of Nationalism and Ethnicity: str. 15–19.
- ↑ Ergo 2010: str. 22
- ↑ Marinescu 1994: str. 182
- ↑ Inalcik 1989: str. 327
- ↑ Nasse 1964: str. 24–26
- ↑ Zhelyazkova, Antonina, Albanian identities, str. 15.
- ↑ Zhelyazkova, Antonina, Albanian identities, str. 15-16, 19.
- ↑ 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 Anton Minkov. Conversion to Islam in the Balkans. str. 41–42.
- ↑ Norris 1993: str. 36–37.
- ↑ Ergo 2010: str. 18
- ↑ 19,0 19,1 19,2 Nurja 2012: str. 197–198
- ↑ 20,0 20,1 Ergo 2010: str. 34–35
- ↑ Vryonis, Spyros. Religious Changes and Patterns in the Balkans, 14th-16th centuries.
- ↑ ..."srebrni potret pape Klementa XI – koji je pripadao obitelji Albani, te je tradicionalno bio albanskog porijekla".
- ↑ Malcolm 2015: str. 12–13
- ↑ Ramet 1998: str. 209–210
- ↑ Ergo 2010: str. 8
- ↑ 26,0 26,1 26,2 Ramet 1998: str. 210. "Tada, 1644. godine, izbio je rat između Venecije i Osmanskog Carstva. Na nagovor svećenstva mnogi su se albanski katolici priklonili Veneciji. Osmanlije su odgovorile žestokim represijama, što je zauzvrat natjeralo mnoge katolike da prihvate islam (iako je nekolicina izabrala da se pridruže Pravoslavnoj crkvi)... U rasponu od dvadeset i dvije godine (1649-1671) biskupija Alessio pala je za više od 50 posto, dok je u biskupiji Pulati (1634-1671) broj katolika opao s više od 20.000 na samo 4.045. Općenito, pobune Albanaca tijekom osmansko-venecijanskih ratova 1644-1669. rezultirale su oštrim osmanskim represalijama nad katolicima u sjevernoj Albaniji i znatno ubrzale islamizaciju... Općenito, pojavio se obrazac. Kad bi Osmansko Carstvo napale katoličke sile, na lokalne su katolike vršili pritisak da se obrate, a kada je napad na Osmansko Carstvo dolazio iz pravoslavne Rusije, pritisak je vršen na mjesne pravoslavce da promijene vjeru. Međutim, u nekim je slučajevima islamizacija bila samo površna, a u 19. stoljeću mnoga su sela i neke čitave četvrti ostale "kripto-katoličke", usprkos usvajanju vanjskih obličja islamske kulture".
- ↑ 27,0 27,1 27,2 Skendi 1967b: str. 235–242.
- ↑ 28,0 28,1 28,2 28,3 28,4 28,5 Lederer 1994: str. 333–334
- ↑ 29,0 29,1 Malcolm, Noel (1998). Kosovo: a short history. Macmillan. str. 162. ISBN 978-0-333-66612-8. Pristupljeno 21. 6. 2011.
- ↑ Pahumi, Nevila (2007). "The Consolidation of Albanian Nationalism", str. 18: "Ipečki paša nasilno je preselio katoličke stanovnike sjeverne Albanije u ravnice južne Srbije nakon neuspjele pobune Srba 1689. i bijega mnogih Srba u Habsburško Carstvo. Premješteni seljani bili su prisiljeni preći na islam".
- ↑ 31,0 31,1 Doja 2008: str. 60
- ↑ Frazee 2006: str. 167–168
- ↑ 33,0 33,1 33,2 Stavrianos 2000: str. 498
- ↑ „Archived copy”. Arhivirano iz originala na datum 2009-01-08. Pristupljeno 5. 1. 2009.
- ↑ TKGM, TD № 55 (412), (Defter sandžaka Prizren iz 1591. godine).
- ↑ 36,0 36,1 Pistrick 2013: str. 78
- ↑ 37,0 37,1 37,2 37,3 Skendi 1956: str. 316, 318–320
- ↑ 38,0 38,1 38,2 38,3 38,4 38,5 Ramet 1998: str. 203. "Osmansko osvajanje između kraja 14. i sredine 15. stoljeća uvelo je treću religiju – islam – ali Turci u početku nisu upotrijebili silu u njegovom širenju, a tek je 1600-ih godina počeo prelazak na islam većih razmjera – uglavnom, isprva, među albanskim katolicima"; str. 204. "Pravoslavna zajednica uživala je široku toleranciju od strane Uzvišene Porte sve do kraja 18. stoljeća"; str. 204. "U kasnom 18. stoljeću ruski agenti počeli su pobunjivati pravoslavne podanike Osmanskog Carstva protiv Uzvišene Porte. U rusko-turskim ratovima 1768–1774. i 1787–1792. pravoslavni Albanci ustali su protiv Turaka. Tijekom druge pobune uništena je "Nova akademija" u Moskopolju (1789), a na kraju drugog rusko-turskog rata više od tisuću pravoslavaca pobjeglo je u Rusiju na ruskim ratnim brodovima. Kao rezultat tih pobuna, Porta je sada primijenila silu za islamizaciju albanskog pravoslavnog stanovništva, dodajući ekonomske poticaje kako bi pružila pozitivan poticaj. Godine 1798. Ali-paša Janjinski predvodio je osmanske snage protiv kršćanskih vjernika okupljenih u njihovim crkvama kako bi proslavili Uskrs u selima Shen Vasil i Nivica e Bubarit. Krvavi pir koji je proveden protiv ovih vjernika prestrašilo je albanske kršćane u drugim okruzima i potaknuo novi val masovnih prelazaka na islam".
- ↑ Ergo 2010: str. 26
- ↑ 40,0 40,1 Ergo 2010: str. 37.
- ↑ Giakoumis 2010: str. 79–81
- ↑ Winnifrith 2002: str. 107. "Ali teški ohridski arhiepiskopi zacijelo su stvorili određene pukotine u svom stadu. Bile su dostupne manje sporne vjere. Dogodilo se da je prelazak na islam u središnjoj Albaniji bio ublažen tamošnjom snagom bektašijskog kulta, jedne mistične vjere, namijenjene svima, koja je malo zahtijevala u smislu strogih pravila poštivanja obreda."
- ↑ 43,0 43,1 Giakoumis 2010: str. 84. O Draču: "Krajem 16. stoljeća prelazak na islam toliko je prodro u središnju Albaniju, da je jedan grčki putnik u Draču 1580. godine izvijestio da 'u dračkoj oblasti nema Grka' (tj. pravoslavnih kršćana)".
- ↑ Ergo 2010: str. 38.
- ↑ 45,0 45,1 45,2 45,3 45,4 45,5 45,6 45,7 45,8 Skendi 1967a: str. 10–13
- ↑ 46,0 46,1 Skendi 1956: str. 321–323
- ↑ 47,0 47,1 Vickers 2011: str. 16.
- ↑ 48,0 48,1 48,2 Koti 2010: str. 16–17.
- ↑ Kallivretakis 2003: str. 233.
- ↑ 50,0 50,1 Hammond 1967: str. 30
- ↑ 51,0 51,1 51,2 Anscombe 2006: str. 88. "Ovo albansko sudjelovanje u razbojništvu lakše je pratiti nego što je slučaj s mnogim drugim društvenim skupinama u osmanskim zemljama, jer je 'albanski' (Arnavud) bio jedan od relativno rijetkih etničkih obilježja koji se redovito dodavao uobičajenim vjerskim (musliman-nemusliman) oznakama koje su se koristile za identificiranje ljudi u državnim dokumentima. Ti zapisi pokazuju da je veličina razbojništva u koje su bili uključeni Albanci rasla tijekom 1770-tih i 1780-tih, da bi dosegla razmjere krize u 1790-ima i 1800-ima"; str.107. "U svjetlu nedavnih nasilnih problema na Kosovu i u Makedoniji i snažnih emocija povezanih s njima, čitatelje se strogo poziva da iz ovog članka ne izvedu niti jedan od dva neutemeljena zaključka: da su Albanci nekako inherentno skloni razbojništvu ili da opseg osmanske "Albanije" ili "Arnavudluka" (koji je obuhvaćao dijelove sadašnje sjeverne Grčke, zapadnu Makedoniju, južnu Crnu Goru, Kosovo i južnu Srbiju) daje bilo kakvo povijesno "opravdanje" za stvaranje "Velike Albanije" danas".
- ↑ 52,0 52,1 52,2 Hammond 1976: str. 62.
- ↑ 53,0 53,1 53,2 Koukoudis 2003: str. 321–322. "Posebno je zanimljiv slučaj Vitkuka, južno od Moskopolja, koji je, čini se, tjesno sudjelovao u evoluciji grada, premda nije jasno jesu li su ga Vlasi naseljavali u dane slave prije 1769. godine. Možda je imao vlaško stanovništvo prije 1769, premda su Arvaniti sigurno bili daleko brojniji, ako ne i najveća skupina stanovništva. Tome u prilog ide i jezični identitet izbjeglica koje su pobjegle iz Vitkuka i koje su pratili valovi odlazećih Vlaha. Danas je naseljeno Arvanitima i Vlasima, premda su preci današnjih Vlaha stigli nakon što su selo napustili njegovi prijašnji stanovnici i uglavnom su arvantsko-vlaškog porijekla. Oni su bivši pastoralni nomadi koji su se trajno nastanili u Vitkuku"; str. 339. "U isto vrijeme, ili možda malo prije ili poslije ovih događaja u Moskopolju, neposlušni Arnauti također su napali manje vlaške i arvanitske zajednice oko njih. Vlaški stanovnici Lenge, Niçë, Grabove, Šipke i vlaška sela na Gramosu, kao što su Nikolica, Linotopi i Gramusta, te stanovnici Vitkuka, pa čak i posljednjih kršćanskih sela koja su govorila albanski jezik na Oparu, našli su se na milosti i nemilosti Arnauta, kojima nitko nije mogao stati na put. I za njih je jedino rješenje bilo bijeg... Tijekom tog razdoblja, vlaške i arvanitske obitelji iz okolnih uništenih tržnih gradova i sela smjestili su se uz nekolicinu Moskopoljana koji su se vratili. Izbjegličke obitelji dolazile su iz Dušara i drugih sela u Oparu, iz Vitkuka, Grabova, Nikolice, Niçe i Lenge te iz Kolonje".
- ↑ 54,0 54,1 54,2 Jorgaqi 2005: str. 38–39.
- ↑ Winnifrith 2002: str. 109. "Od ovih Vitkuk... Sva ova sela imaju vlaški element u svom stanovništvu, a vlaška je tradicija da su nekoć bila velika i važna... Njihova je kultura naravno bila grčka...".
- ↑ 56,0 56,1 56,2 Giakoumis 2010: str. 89–91
- ↑ 57,0 57,1 Elsie 2001: str. 59–60.
- ↑ Elsie 2000: str. 48.
- ↑ Mackridge 2009: str. 58–59
- ↑ 60,0 60,1 Giakoumis 2010: str. 86–87
- ↑ Norris 1993: str. 47–48
- ↑ Myhill 2006: str. 232
- ↑ Pistrick 2013: str. 79–81
- ↑ Duijzings 2000: str. 16.
- ↑ Limanoski 1989: str. 74
- ↑ De Soto, Beddies & Gedeshi 2005: str. 7.
- ↑ Crowe 1996: str. 196
- ↑ Jordan 2015: str. 1582.
- ↑ 69,0 69,1 Manahasa & Kolay 2015: str. 70, 78
- ↑ 70,0 70,1 70,2 70,3 70,4 Norris 1993: str. 123–137, 155–160
- ↑ Hammond 1967: str. 217.
- ↑ 72,0 72,1 72,2 Babuna 2004: str. 290–291
- ↑ Ergo 2010: str. 23
- ↑ Norris 1993: str. 101
- ↑ Blumi & Krasniqi 2014: str. 480–482.
- ↑ Doja 2006: str. 91–93, 100–102
- ↑ Doja 2006: str. 86–87
- ↑ Malcolm 2002: str. 82. "Moderni povjesničari također bi smatrali potrebnim pozvati se na brojne primjere suradnje (ponekad na obostranu korist) između stanovnika albanskih zemalja i njihovih stranih vladara – prije svega, u slučaju Osmanlija, sa njihovim nebrojenim vojnicima i dužnosnicima albanskog porijekla".
- ↑ 79,0 79,1 79,2 79,3 Clayer 2007: str. 33–36
- ↑ Doja 2006: str. 94–98.
- ↑ Gawrych 2006: str. 21–22
- ↑ Norris 1993: str. 212–218
- ↑ Hasluck 1913: str. 97
- ↑ 84,0 84,1 Hasluck 1913: str. 106–119
- ↑ 85,0 85,1 85,2 85,3 Norris 1993: str. 61–81
- ↑ Elsie 1992: str. 289–305
- ↑ 87,0 87,1 Nurja 2012: str. 193.
- ↑ Norris 1993: str. 56
- ↑ Manahasa & Kolay 2015: str. 70–79
- ↑ 90,0 90,1 Anscombe 2006b: str. 772. "U ovom slučaju, međutim, osmanski zapisi sadrže korisne informacije o etničkoj pripadnosti vodećih aktera u priči. U usporedbi sa 'Srbima', koji nisu bili značajna kategorija za osmansku državu, njezini se podaci češće odnose na 'Albance' nego na mnoge druge kulturne ili jezične skupine. Izraz 'Arnavud' korišten je za označavanje osoba koje su govorile jednim od dijalekata albanskog, potjecale iz planinske zemlje zapadnog Balkana (koja se naziva 'Arnavudluk' i uključuje ne samo područje koje sada čini državu Albaniju već i susjedne dijelove Grčke, Makedonije, Kosova i Crne Gore), organizirali su društvo na temelju krvnih veza (obitelji, roda, plemena), bavili se pretežno mješavinom poljoprivrede i stočarstva i bili zapaženi borci — ukratko, činili skupinu koju je teško kontrolirati. I drugi narodi, poput Gruzijaca, Abhaza, Čerkeza, Tatara, Kurda i Arapa Beduina, koji su često bili identificirani po svojoj nacionalnosti, dijelili su slična kulturna obilježja".
- ↑ 91,0 91,1 Lloshi 1999: str. 277. "Sebe su nazivali arbënesh, arbëresh, zemlju Arbëni, Arbëri, a jezik arbëneshe, arbëreshe. U stranim su jezicima srednjovjekovni su nazivi sačuvani, ali Albanci su ih zamijenili sa shqiptarë, Shqipëri i shqipe. Primarni korijen je prilog shqip, što znači "jasno, razumljivo". Vrlo je bliska semantička paralela tome u njemačkoj imenici Deutsche, "Nijemci" i "njemački jezik" (Lloshi 1984). Shqip se proširio od sjevera prema jugu, a Shqipni/Shqipëri je vjerojatno kolektivna imenica, koja slijedi uobičajeni obrazac Arbëni, Arbëri. Promjena se dogodila nakon osmanskog osvajanja zbog sukoba po čitavoj liniji političke, socijalne, ekonomske, vjerske i kulturne sfere s potpuno tuđim svijetom orijentalnog tipa. Na to je odgovorila nova i općenitija etnička i jezična svijest svih tih ljudi".
- ↑ 92,0 92,1 Misha 2002: str. 35.
- ↑ 93,0 93,1 Endresen 2011: str. 47–48.
- ↑ Brisku 2013: str. 181–183
- ↑ Sulstarova 2013: str. 68–72.
- ↑ Elbasani & Roy 2015: str. 465
- ↑ 97,0 97,1 Brisku 2013: str. 184–186
- ↑ 98,0 98,1 98,2 98,3 Schmidt-Neke 2014: str. 15. "Hasan Kaleši koji je tvrdio da je islamizacija većinu Albanaca spasila od asimilacije u Grke i Slavene (Kaleshi 1975)".
- ↑ Misha 2002: str. 46.
- ↑ Misha 2002: str. 45.
- ↑ 101,0 101,1 Brisku 2013: str. 187.
- ↑ Barbullushi 2010: str. 158.
- ↑ Malcolm 2002: str. 86. "Još je više zbunjujuće bilo njegovo postavljanje drugog standardnog argumenta, koristeći dokaze sinkretističke narodne religije koji sugeriraju da je albanska privrženost islamu samo površna: 'Albanski musliman nikada nije zaboravio... svoju bivšu vjeru u neke svece kojima i danas odaje počast, poput sv. Jurja... i sv. Demetra'. Ovaj je argument (razumljivo popularan među katoličkim i pravoslavnim Albancima, ali, s obzirom na to da su ga koristili slavenski i grčki propagandisti, opasan za albanske interese), pokrenuo potencijalno neugodno pitanje. Ako su Albanci bili toliko odani kršćanstvu (koje je u jednoj fazi bilo njihova nacionalna religija), zašto je toliko njih prešlo na islam?"
- ↑ Jazexhi 2012: str. 14.
- ↑ 105,0 105,1 Endresen 2010: str. 237 "Muslimanski čelnici zastupaju stajalište da su Albanci prihvatili islam dobrovoljno. Kršćani, pak, osmansku vlast karakteriziraju kao protukršćansku i ugnjetavačku"; str. 238-239; str. 241. "U kršćanskom narativu, za razliku od toga, islam predstavlja strani element koji remeti albansko jedinstvo i tradiciju"; str. 240-241.
- ↑ 106,0 106,1 106,2 Endresen 2010: str. 241. "Mišljenje kršćana da povijesni prelazak na islam predstavlja svojevrsno krivotvorenje nacionalnog identiteta ima zanimljive sličnosti sa srpskim nacionalističkim tumačenjima slavenskog prelaska na islam, iako albansko svećenstvo pravi razliku između islama i lokalnih muslimana i obraćanje svojih sunarodnjaka ne smatra izdajom u istoj mjeri. Iako kršćanske vođe islam stavljaju na pogrešnu stranu povijesti, njegovi albanski pristaše prikazuju se kao nevine žrtve okrutnih pravila stranih uljeza. Štoviše, kršćanski kler ne isključuje albanske muslimane iz nacionalne zajednice, a čini se da nitko od muslimanskih vođa ne gaji nikakvo negodovanje prema onima koji nisu prihvatili islam".
- ↑ Endresen 2010: str. 241–242
- ↑ 108,0 108,1 Endresen 2010: str. 250. "Mitovi o mučeništvu i "nepravednom postupanju" u smislu da je nacionalna i/ili vjerska zajednica "žrtva agresije", provlače se poput niti kroz diskurs klerika. Oni se dijelom temelje na povijesnoj činjenici da je na ovaj ili onaj način svaka zajednica ugrožena ili je bila ugrožena: od druge polovice 19. stoljeća Albanija i Albanci na Balkanu nalaze se na vatrenoj liniji kršćanskih susjeda s teritorijalnim zahtjevima, koji su uložili napore da asimiliraju, protjeraju ili čak ubiju stanovništvo na spornim područjima. To se odražava u nači u na koji jedna zajednica konstruira svoju nacionalnu zajednicu. Pravoslavni i katolički identitet oblikuje činjenica da je kršćanstvo manjinska religija u Albaniji i da kršćani imaju dugu povijest kao građani drugog reda pod različitim oblicima muslimanskih pritisaka, bilo kao imperijalna, islamistička država ili pod autoritarnim vodstvom u kojem dominira vođa s muslimanskim porijeklom (Zogu i Hodža). Suprotno tome, muslimanski svećenici usredotočuju se na to kako je raspad Osmanskog Carstva balkanskim kršćanima dao političku prednost. Islam je također manjinska religija u Europi s povijesnom reputacijom demonskog karaktera i modernim problemom kako je predstavljen na Zapadu, povezanim s porastom islamskog fundamentalizma i globalnih terorističkih mreža".
- ↑ 109,0 109,1 109,2 109,3 109,4 Elsie 2005: str. 34. "Suvremeni albanski znanstvenici imaju tendenciju da posljedice ovih stoljeća turske vladavine smatraju potpuno negativnim, u smislu divljih azijskih horda koje pustoše i pljačkaju zemlju koja bi inače mogla procvjetati u kolijevci europske civilizacije... Znanstvenik Hasan Kale'i (1922–1976) uvjerljivo sugerira da je turska okupacija Balkana imala barem jednu pozitivnu posljedicu. Spasila je Albance od etničke asimilacije od strane Slavena, baš kao što je slavenska invazija na Balkan u 6. stoljeću okončala proces romanizacije, koji je tisuću godina ranije prijetio asimilirati pretke Albanaca koji nisu govorili latinski. Iako ih Turci nisu prepoznali kao etničku manjinu (stanovništvo Osmanskog Carstva bilo je podijeljeno prema vjeri, a ne prema nacionalnosti), Albanci su uspjeli opstati kao narod i doista znatno proširiti svoja područja pod turskom vlašću".
- ↑ 110,0 110,1 110,2 110,3 110,4 Clayer 1997: str. 135.
- Anscombe, Frederick (2006). „Albanians and "mountain bandits"”. u: Anscombe, Frederick. The Ottoman Balkans, 1750–1830. Princeton: Markus Wiener Publishers. str. 87–113. ISBN 9781558763838. Arhivirano iz originala na datum 2016-01-25.
- Anscombe, Frederick (2006b). „The Ottoman Empire in Recent International Politics - II: The Case of Kosovo”. The International History Review 28 (4): 758–793. DOI:10.1080/07075332.2006.9641103. JSTOR 40109813. Arhivirano iz originala na datum 2019-09-24. Pristupljeno 2021-04-08.
- Babuna, Aydin (2004). „The Bosnian Muslims and Albanians: Islam and Nationalism”. Nationalities Papers 32 (2): 287–321. DOI:10.1080/0090599042000230250.
- Barbullushi, Odeta (2010). „The Politics of ‘Religious Tolerance’ in Post-Communist Albania: Ideology, Security and Euro-Atlantic Integration”. u: Pace, Michelle. Europe, the USA and political Islam: Strategies for engagement. Springer. str. 140–160. ISBN 9780230298156.
- Blumi, Isa; Krasniqi, Gëzim (2014). „Albanians’ Islam”. u: Cesari, Jocelyne. The Oxford Handbook of European Islam. Oxford: Oxford University Press. str. 475–516. ISBN 9780191026409.
- Brisku, Adrian (2013). Bittersweet Europe: Albanian and Georgian Discourses on Europe, 1878–2008. New York: Berghahn Books. ISBN 9780857459855.
- Clayer, Nathalie (1997). „Islam, state and society in Post-communist Albania”. u: Poulton, Hugh; Taji-Farouki, Suha. Muslim identity and the Balkan state. London: Hurst & Co. Publishers. str. 115–138. ISBN 9781850652762.
- Clayer, Nathalie (2007). „Saints and Sufi's in post-Communist Albania”. u: Kisaichi, Masatoshi. Popular Movements and Democratization in the Islamic World. London: Routledge. str. 33–42. ISBN 9781134150618.
- Crowe, David (1996). A history of the Gypsies of Eastern Europe and Russia. New York: St Martin's Griffin. ISBN 9781349606719.
- De Soto, Hermine; Beddies, Sabine; Gedeshi, Ilir (2005). Roma and Egyptians in Albania: From social exclusion to social inclusion. Washington D.C.: World Bank Publications. ISBN 9780821361719.
- Doja, Albert (2006). „A Political History of Bektashism in Albania”. Totalitarian Movements and Political Religions 7 (1): 83–107. DOI:10.1080/14690760500477919.
- Doja, Albert (2008). „Instrumental Borders of Gender and Religious Conversion in the Balkans”. Religion, State & Society 36 (1): 55–63. DOI:10.1080/09637490701809738.
- Duijzings, Gerlachlus (2000). Religion and the politics of identity in Kosovo. London: Hurst & Company. ISBN 9781850654315.
- Elbasani, Arolda; Roy, Olivier (2015). „Islam in the post-Communist Balkans: Alternative pathways to God”. Southeast European and Black Sea Studies 15 (4): 457–471. DOI:10.1080/14683857.2015.1050273.
- Elsie, Robert (1992). „Albanian Literature in the Moslem Tradition: Eighteenth and Early Nineteenth Century Albanian Writing in Arabic Script”. Oriens 33: 287–306. JSTOR 1580608.
- Elsie, Robert (2000). „The Christian Saints of Albania”. Balkanistica 13 (36): 35–57.
- Elsie, Robert (2001). A dictionary of Albanian religion, mythology, and folk culture. London: Hurst & Company. ISBN 9781850655701.
- Elsie, Robert (2005). Albanian literature: A short history. London: I.B. Tauris. ISBN 9781845110314.
- Endresen, Cecilie (2010). „“Do not look to church and mosque”? Albania’s post-Communist clergy on nation and religion”. u: Schmitt, Oliver Jens. Religion und Kultur im albanischsprachigen Südosteuropa [Religion and culture in Albanian-speaking southeastern Europe]. Frankfurt am Main: Peter Lang. str. 233–258. ISBN 9783631602959.
- Endresen, Cecilie (2011). „Diverging images of the Ottoman legacy in Albania”. u: Hartmuth, Maximilian. Images of imperial legacy: Modern discourses on the social and cultural impact of Ottoman and Habsburg rule in Southeast Europe. Berlin: Lit Verlag. str. 37–52. ISBN 9783643108500.
- Ergo, Dritan (2010). „Islam in the Albanian lands (XVth-XVIIth Century)”. u: Schmitt, Oliver Jens. Religion und Kultur im albanischsprachigen Südosteuropa [Religion and culture in Albanian-speaking southeastern Europe]. Frankfurt am Main: Peter Lang. str. 13–52. ISBN 9783631602959.
- Frazee, Charles (2006). Catholics and Sultans: The Church and the Ottoman Empire 1453–1923. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9780521027007.
- Gawrych, George (2006). The crescent and the eagle: Ottoman rule, Islam and the Albanians, 1874–1913. London: IB Tauris. ISBN 9781845112875.
- Hammond, Nicholas Geoffrey Lemprière (1967). Epirus: the Geography, the Ancient Remains, the History and Topography of Epirus and Adjacent Areas. Oxford: Clarendon Press. ISBN 9780198142539.
- Hammond, Nicholas Geoffrey Lemprière (1976). Migrations and invasions in Greece and adjacent areas. Park Ridge: Noyes Press. ISBN 9780815550471.
- Giakoumis, Konstantinos (2010). „The Orthodox Church in Albania Under the Ottoman Rule 15th-19th Century”. u: Schmitt, Oliver Jens. Religion und Kultur im albanischsprachigen Südosteuropa [Religion and culture in Albanian-speaking southeastern Europe]. Frankfurt am Main: Peter Lang. str. 69–110. ISBN 9783631602959.
- Inalcik, Halil (1989). „The Ottoman Turks and the Crusades, 1451–1522”. u: Hazard, Harry; Zacour, Norman. A History of the Crusades: The Impact of the Crusades on Europe. University of Wisconsin Press. str. 222–275. ISBN 9780299107444.
- Hasluck, Frederick (1913). „Ambiguous Sanctuaries and Bektashi Propaganda”. The Annual of the British School at Athens 20: 94–119. DOI:10.1017/s0068245400009424. JSTOR 30096467.
- Jazexhi, Olsi (2012). „Albania”. u: Nielsen, Jørgen; Akgönül, Samim; Alibašić, Ahmet i dr... Yearbook of Muslims in Europe: Volume 4. Leiden: Brill. str. 1–16. ISBN 9789004225213.
- Jazexhi, Olsi (2013). „Albania”. u: Nielsen, Jørgen; Akgönül, Samim; Alibašić, Ahmet i dr... Yearbook of Muslims in Europe: Volume 5. Leiden: Brill. str. 21–36. ISBN 9789004255869.
- Jazexhi, Olsi (2014). „Albania”. u: Nielsen, Jørgen; Akgönül, Samim; Alibašić, Ahmet i dr... Yearbook of Muslims in Europe: Volume 6. Leiden: Brill. str. 19–34. ISBN 9789004283053.
- Jordan, Peter (2015). „An exception in the Balkans: Albania's multi confessional identity”. u: Brunn, Stanley D.. The changing world religion map: Sacred places, identities, practices and politics. Dordrecht: Springer. str. 1577–1598. ISBN 9789401793766.
- Jorgaqi, Nasho (2005). Jeta e Fan S. Nolit: Vëllimi 1. 1882–1924 [The life of Fan S. Noli: Volume 1. 1882–1924]. Tiranë: Ombra GVG. ISBN 9789994384303.
- Kaleshi, Hasan (1975). „Das Türkische Vordringen auf dem Balkan und die Islamisierung. Faktoren fur die Erhaltung der ethnischen und nationalen Existenz des Albanischen Volkes”. u: Bartl, Peter; Glassl, Horst. Südosteuropa unter dem Halbmond. Untersuchungen über Geschichte und Kultur der sudosteuropaischen Völker während der Türkenzeit. Munich: Trofenik. str. 125–138. ISBN 978-3-87828-075-0.
- Kallivretakis, Leonidas (2003). „Νέα Πικέρνη Δήμου Βουπρασίων: το χρονικό ενός οικισμού της Πελοποννήσου τον 19ο αιώνα (και η περιπέτεια ενός πληθυσμού) [Nea Pikerni of Demos Vouprassion: The chronicle of a 19th century Peloponnesian settlement (and the adventures of a population)]”. u: Panagiotopoulos, Vasilis; Kallivretakis, Leonidas; Dimitropoulos, Dimitris i dr... Πληθυσμοί και οικισμοί του ελληνικού χώρου: ιστορικά μελετήματα [Populations and settlements of the Greek villages: historical essays]. Athens: Institute for Neohellenic Research. str. 221–242. ISSN 1105-0845.
- Kopanski, Atuallah Bogdan (1997). „Islamization of Albanians in the Middle Ages: The primary sources and the predicament of the modern historiography”. Islamic Studies 36 (2/3): 191–208. JSTOR 23076194.
- Koti, Dhori (2010). Monografi për Vithkuqin dhe Naum Veqilharxhin [A monograph of Vithkuq and Naum Veqilharxhi]. Pogradec: DIJA Poradeci. ISBN 978-99956-826-8-2.
- Koukoudis, Asterios (2003). The Vlachs: Metropolis and Diaspora. Thessaloniki: Zitros Publications. ISBN 9789607760869.
- Lederer, Gyorgy (1994). „Islam in Albania”. Central Asian Survey 13 (3): 331–359. DOI:10.1080/02634939408400866.
- Limanoski, Nijazi (1989). Islamskata religija i islamiziranite Makedonci [Islamic religion and Islamisied Macedonians]. Skopje: Makedonska Kniga.
- Lloshi, Xhevat (1999). „Albanian”. u: Hinrichs, Uwe; Büttner, Uwe. Handbuch der Südosteuropa-Linguistik. Wiesbaden: Otto Harrassowitz Verlag. str. 272–299. ISBN 9783447039390.
- Mackridge, Peter (2009). Language and national identity in Greece, 1766–1976. Oxford: Oxford University Press. ISBN 9780199599059.
- Malcolm, Noel (2002). „Myths of Albanian national identity: Some key elements”. u: Schwanders-Sievers, Stephanie; Fischer, Bernd J.. Albanian Identities: Myth and History. Bloomington: Indiana University Press. str. 70–87. ISBN 9780253341891.
- Malcolm, Noel (2015). Agents of Empire: Knights, Corsairs, Jesuits and Spies in the Sixteenth-century Mediterranean World. Oxford: Oxford University Press. ISBN 9780190262785.
- Manahasa, Edmond; Kolay, Aktuğ (2015). „Observations on the existing Ottoman mosques in Albania”. ITU Journal of the Faculty of Architecture 12 (2): 69–81. Arhivirano iz originala na datum 2018-10-05. Pristupljeno 2021-04-08.
- Mapping the Global Muslim Population: A Report on the Size and Distribution of the World's Muslim Population (PDF) (Report). Pew Research Center. 2015.
- Marinescu, Constantin (1994). La politique orientale d'Alfonse V d'Aragón, roi de Naples (1416-1458). Barcelona: Institut d'Estudis Catalans. ISBN 9788472832763.
- Misha, Piro (2002). „Invention of a Nationalism: Myth and Amnesia”. u: Schwanders-Sievers, Stephanie; Fischer, Bernd J.. Albanian Identities: Myth and History. Bloomington: Indiana University Press. str. 33–48. ISBN 9780253341891.
- Myhill, John (2006). Language, religion and national identity in Europe and the Middle East: A historical study. Amsterdam: John Benjamins Publishing. ISBN 9789027227119.
- Nasse, George Nicholas (1964). The Italo-Albanian Villages of Southern Italy. Washington, District of Columbia: National Academy of Sciences-National Research Council.
- Norris, Harry Thirlwall (1993). Islam in the Balkans: religion and society between Europe and the Arab world. Columbia: University of South Carolina Press. str. 62. ISBN 9780872499775.
- Nurja, Ermal (2012). „The rise and destruction of Ottoman Architecture in Albania: A brief history focused on the mosques”. u: Furat, Ayşe Zişan; Er, Hamit. Balkans and Islam Encounter, Transformation, Discontinuity, Continuity. Cambridge: Cambridge Scholars Publishing. str. 191–207. ISBN 9781443842839.
- Pistrick, Eckehard (2013). „Interreligious Cultural Practice as Lived Reality: The Case of Muslim and Orthodox Shepherds in Middle Albania”. Anthropological Journal of European Cultures 22 (2): 72–90. DOI:10.3167/ajec.2013.220205.
- Ramet, Sabrina (1998). Nihil obstat: religion, politics, and social change in East-Central Europe and Russia. Durham: Duke University Press. ISBN 9780822320708.
- Schmidt-Neke, Michael (2014). „A burden of Legacies: The transformation of Albanian's political system”. u: Pichler, Robert. Legacy and Change: Albanian Transformation from Multidisciplinary Perspectives. Münster: LIT Verlag. str. 13–30. ISBN 9783643905666.
- Skendi, Stavro (1956). „Religion in Albania during the Ottoman rule”. Südost Forschungen 15: 311–327.
- Skendi, Stavro (1967a). The Albanian national awakening. Princeton: Princeton University Press. ISBN 9781400847761.
- Skendi, Stavro (1967b). „Crypto-Christianity in the Balkan Area under the Ottomans”. Slavic Review 26 (2): 227–246. DOI:10.2307/2492452. JSTOR 2492452.
- Stavrianos, Leften Stavros (2000). The Balkans Since 1453. C. Hurst & Co. Publishers. ISBN 9781850655510.
- Sulstarova, Enis (2013). „I am Europe! The meaning of Europe in the discourse of Intellectuals in transitional Albania”. u: Beshku, Klodiana; Malltezi, Orinda. Albania and Europe in a Political Regard. Cambridge: Cambridge Scholars Publishing. str. 63–74. ISBN 9781443852609.
- Vickers, Miranda (2011). The Albanians: a modern history. London: IB Tauris. ISBN 9780857736550.
- Winnifrith, Tom (2002). Badlands-borderlands: a history of Northern Epirus/Southern Albania. London: Duckworth. ISBN 9780715632017.