George IV od Velike Britanije

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
George IV.
George IV BestLo.jpg
Portret Georga IV
Krunidba 19. jul 1821.
Kralj Velike Britanije i Irske i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske
i kralj Kraljevine Hannover
Vladavina 28. januar 1820. - 26. jun 1830.
Prethodnik George III
Nasljednik William IV
Supruga Caroline od Braunschweiga
Djeca princeza Charlotte
Puno ime
George Augustus Frederick
Dinastija Hanover
Otac George III
Majka Charlotte od Mecklenburg-Strelitza
Rođenje 12. august 1762.
London
Smrt 26. jun 1830.
Windsor (Berkshire)
Vjera Anglikanac

George IV. rođen kao George Augustus Frederick (London, 12. august 1762. – Windsor, Berkshire, 26. jun 1830.), bio je kralj Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske i kralj Kraljevine Hannover od 29. januara 1820. do svoje smrti.[1]

On je bio četvrti monarh iz njemačke dinastije Hanover i svakako najveći bonvivan između njih, o sebi je sam rekao kad je imao 17 godina da previše voli žene i vino.[1]

George IV je de facto vladao od 5. februara 1811. i to kao regent svog oca Georga III jer je on posljednjih godina svog života, bio psihički bolestan.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

George Augustus Frederick bio je najstariji sin Georga III i Charlotte Sofije Mecklenburg-Strelitz, rastrošan način života i prijateljstvo sa vigovskim političarem Charlesom Jamesom Foxom (i ostalima iz njegova kruga), natjeralo je njegova oca na ljutnju, tako da mu je uskratio financijsku pomoć, pa je ubrzo zapao u velike dugove. George je 1784. sreo Mariju Fitzherbert, ženu koja će ga duboko obilježiti kao jedina koju je duboko volio[1], dvostruku udovicu uz to i katolkinju. S njom se oženio u tajnosti 15. decembra 1785. Taj brak međutim, zakonski nije vrijedio, jer je članovima kraljevske oporodice mlađim od 25 godina bilo zabranjeno ženitii se bez suglasnosti monarha.[1] Uz to postojala je tradicija da se monarsi ne mogu ženiti katolicima.

Mladi i rastrošni George se 8. aprila 1795., oženio sa svojim rođakom Caroline, kćerkom vojvode od Braunschweiga i Auguste, rođene sestre njegova oca Georga III. On je to napravio zato da se umili ocu i parlamentu da mu plati narasle dugove. Taj dogovoreni brak iz čistog interesa nije dugo trajao, raspao se svega nekoliko tjedana nakon rođenja njihova jedinog dijeteta, princeze Charlotte (1796. – 1817). Svega nekoliko mjeseci nakon njegova stupanja na tron 1820., pojavila se Caroline, koja je od 1814. živjela u Italiji, i zatražila svoja prava kao kraljica. Zbog tog je o njoj raspravljao Dom lordova i predložio zakonski akt da joj se ta prava oduzmu, a brak poništi i to na temelju preljuba, ali taj zakonski akt nikad nije dospio na glasanje u Donji dom (Commons). Ipak se problem riješio sam od sebe, i to tako da je Caroline umrla 7. augusta 1821.[1] i rješila sve daljnih briga.

U novembru 1810. njegov otac George III je totalno poludio, pa je nedugo nakon tog mladi princ proglašen regentom, ali pod uvjetima Zakona o regenstvu izglasanim 1811.[1] Kad su u februaru 1812., ograničenja tog zakona istekla, Georg je na iznenađenje mnogih odlučio zadržati ministre svog oca, a ne imenovati svoje stare Vigovske prijatelje, kao što su mnogi očekivali (njegov stari prijatelj Fox je umro1806). Njegova odluka bila je dobra za Britaniju, jer su brojni vodeći Vigovski političari uključujući i Charlesa Greya, bili spremni dići ruke od rata sa Francuskom i prepustiti Napoleonu evropski kontinent. Stari ministri su učinili suprotno, pa je Velika Britanija sa saveznicima konačno slomila Napoleona 1815.[1]

Paradoksalno zvuči da si Georg IV nije nakon smrti svog oca, dao ovlasti koje je imao kao regent.[1]

Puno je harangirao protiv Roberta Jenkinsona, koji je bio premijer od 1820. do 1827. i to u korist Georga Canningena, jer je ovaj bio prijatelj sa njegovim osobnim sekretarom Williamom Knightonom, do čijeg je mišljenja Georg neobično držao, tako da je Canningen 1822. postao sekretar za vanjske poslove, a 1827. premijer. Ali se nakon 1827. prestao petljati u lokalnu politiku, i više se nije stavljao na stranu nijedne od dviju velikih britanskih partija toga vremena.[1]

Iako je bio rastrošni bonvivan, djelomično se iskupio svojim jezičnim (tečno je govorio francuski, njemački i talijanski) i drugim intelektualnim sposobnostima, pogotovo svojim profinjenim odnosom prema umjetnosti. Georg je bio mecena arhitekta Johna Nasha, koji je podigao londonski (1811. - oko 1825.) i Regent Park; on je pomogao i Jeffryju Wyatvillu da obnovi Zamak Windsor. Vrhunac njegovih stremljenja ispao je egzotični Kraljevski paviljon u Brightonu, sa svojom kombinacijom mogulsko - kineskih ukrasa, koji je također projektirao Nash.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 "George IV" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/230051/George-IV. pristupljeno 16. 10. 2014. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik: Kralj Ujedinjenog Kraljevstva Nasljednik:
George III William IV