Krimski rat

Izvor: Wikipedia
Krimski rat
Segment Osmanski ratovi u Europi, Rusko-turski ratovi
Panorama dentro.JPG
umjetnički prikaz opsade Sevastopolja
Datum oktobar 1853. - februar 1856.
Lokacija Krim, Kavkaz, Balkan, Crno more, Baltičko more, Bijelo more, Daleki istok
Casus belli ruska ekspanzija na Balkan
Rezultat anglo-francusko-osmanska pobjeda
Pariški sporazum
Zaraćene strane
Ottoman flag.svg Osmansko Carstvo
od 1854.
Flag of France.svg Francusko Carstvo
Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Flag of Italy (1861-1946).svg Kraljevina Sardinija
Flag of Russia.svg Rusko Carstvo
Komandanti i vođe
Flag of France.svg Napoleon III
Flag of France.svg Jacques de Saint Arnaud
Flag of France.svg François Certain Canrobert
Flag of France.svg Aimable Pélissier
Ottoman flag.svg Abdul Medžid I
Ottoman flag.svg Omer-paša Latas
Ottoman flag.svg Antoni Aleksander Iliński
Flag of the United Kingdom.svg Viktorija
Flag of the United Kingdom.svg George Hamilton-Gordon
Flag of the United Kingdom.svg Fitzroy Somerset
Flag of Italy (1861-1946).svg Viktor Emmanuel II
Flag of Italy (1861-1946).svg Alfonso Ferrero La Marmora
Flag of Russia.svg Nikola I
Flag of Russia.svg Aleksandar II
Flag of Russia.svg Aleksandar Menšikov
Flag of Russia.svg Pavel Nakimov
Flag of Russia.svg Vasilij Zavojko
Snage
~726.000
Flag of France.svg 300.000 vojnika[1]
Ottoman flag.svg 300.000 vojnika
Flag of the United Kingdom.svg 111.313 vojnika[1]
Flag of Italy (1861-1946).svg 15.000 vojnika[1]
~702.000
Flag of Russia.svg 700.000 vojnika[2]
State Flag of Greece (1833-1858).svg 1.500 dobrovoljaca[3]
Žrtve i gubici
Flag of France.svg 95.615 poginulih[4]
Ottoman flag.svg 45.400[5]-95.000[6] poginulih
Flag of the United Kingdom.svg 21.097 poginulih[6]
Flag of Italy (1861-1946).svg 2.050 poginuih[1]
ukupno
164.000-213.000 poginulih
Flag of Russia.svg 110.000 poginulih od rata[1]
do 400.000 poginulih od bolesti[6]

Krimski rat, u ruskoj historiografiji znan i kao istočni rat 1853.–1856. (ruski: Восточная война, Vostochnaya Vojna, francuski: Guerre de Crimée), bio je sukob između Ruskog Carstva i savezništva u kojem su sudjelovali Osmansko Carstvo, Francusko Carstvo, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kraljevina Sardinija. Iako je bilo kratkoročnih uzroka rata - prava kršćana u Svetoj zemlji, koju je tada kontroliralo Osmansko Carstvo, pošto je Francuska promovirala prava katolika a Rusija pravoslavaca - glavni uzroci su propadanje Osmanskog Carstva i odbijanje Britanije i Francuske da se Rusija proširi po Europi na račun Osmanlija u povlačenju. Rusija je izgubila rat a Osmanlije su stekli dvadesetogodišnji predah od ruskog pritiska na Balkanu. Kršćani su dobili stupanj službene jednakosti u Osmanskom Carstvu dok su pravoslavci stekli kontrolu nad spornim kršćanskim crkvama.[7]

Osmansko i Rusko Carstvo ušli su u rat u oktobru 1853., a Osmanlije su počele gubiti teritorij zbog čega je ruska vojska stekla kontrolu nad velikom dijelom Crnoga mora. Rusko Carstvo je htjelo kontrolu nad Crnim morem, za što je bila ključna vojna luka u Sevastopolju, na Krimu. Shvativši da bi zauzimanjem Sevastopolja Rusija kontrolirala Crno more i pobjedila rat, Francuska i Britanija su se uključile u rat u martu 1854. Tijekom bitaka na Crnom moru, velika francuska i manja britanska armija su se borile sa ruskom vojskom da zauzmu Sevastopolj. Karakteristično za ovaj rat bilo je to što su smrti od bolesti daleko nadmašile smrtnost od samog ratovanja. Nakon pada Sevastopolja, Rusija se našla izolirana i u teškoj perspektivi, te je stoga potpisan mir u martu 1856. Izvorna površna religiozna pitanja su u međuvremenu riješena. Rezultat rata je da je Crno more neutralizirano: Rusija nije smjela više imati ratnih brodova na tom području, dok su Vlaška i Moldavija postale neovisne.

Rat se uglavnom borio oko i na Krimu, ali su vojne kampanje zahvatile i istočnu Anatoliju, Kavkaz, Baltičko more, Tihi ocean i Bijelo more. Britanska vojska je, naime, htjela raspršiti rusku koja je bila brojčano nadmoćna saveznicima tako što bi ju uključila u bitke sa mora na što više teritorija. Rat je imao trajni odjek. Poticanjem nacionalističkih pokreta u ratu, sadašnje države Ukrajina, Moldova, Rumunjska, Grčka, Bugarska, Turska, Azerbajdžan, Armenija, Gruzija te regije Krima i Kavkaza su se promijenile.[8][9]

Krimski rat bio je jedan od prvih u kojem su korištene moderne tehnologije poput eksplozivnih čahura, željeznice i telegrafa.[10] Bio je također jedan od prvih ratova sa opsežno dokumentiranim izvještajima i ratnim fotografijama. Kao što to dokazuje juriš lake konjice, rat je postao simbol za logističke, medicinske i taktičke neuspjehe i aljkavosti. Reakcija u Britaniji bila je potražnja za profesionalizmom, što je ostvarila Florence Nightingale, koja je stekla svjetsku slavu zbog pionirske upotrebe moderne medicinske njege i tretmana ranjenih.

Istočno pitanje[uredi - уреди]

Glavni članak: Istočno pitanje

Kako je Osmansko Carstvo slabilo iz desetljeća u desetljeće, Rusija je htjelo iskoristiti tu priliku kako bi se preuzela njen teritorij prema jugu, na Balkan. U 1850-ima, Britanci i Francuzi to nisu htjeli dozvoliti. [11] Britanski historičar A. J. P. Taylor navodi da rat nije bio rezultat agresije već sukoba strahova glavnih igrača:

"...na neki način krimski rat je bio neizbježan te je imao duboke korijene uzroka. Niti Nikola I [Rusija] niti Napoleon III [Francuska] niti britanska vlada nisu mogli pobjeći od sukoba za prestiž jednom kada je pokrenut. Nikola je trebao poslušnu Tursku radi ruske sigurnosti; Napoleon je trebao uspjeh radi svoje vlastite mjesne pozicije; britanska vlada je trebala neovisnu Tursku radi sigurnosti istočnog Sredozemlja... Međusobni strah, a ne međusobna agresija, je uzrokovao krimski rat.[12]

Ruski ekspanzionizam[uredi - уреди]

Glavni članak: Velika Rusija

Rusija je kao članica Svete alijanse djelovala kao "policija Europe", te držala ravnotežu sila uspostavljene bečkim kongresom 1815. Rusija je pomagala Austrijskim naporima da se suzbije mađarska revolucija 1848., te je očekivala zahvalnost. Htjela je odriješene ruke u sređivanju problema sa Osmanskim Carstvom – koje je tada bilo "bolesnik Europe". Britanija nije htjela tolerirati rusku dominaciju u osmanskim pitanjima jer bi to bio izazov britanskoj ulozi u istočnom Sredozemlju.[13]

Karta Europe 1840.

Preko 200 godina, Rusija se širila prema jugu, prema Crnom moru gdje su vode toplije te se tako luke ne smrzavaju za razliku od drugih dostupnih luka prema sjeveru. Cilj je bio promovirati trgovinsku razmjenu mornaricom tijekom cijele godine.[14] To je dovelo Rusko Carstvo u sukob sa ukrajinskim Kozacima i krimskim Tatarima[15] kao i sa Čerkezima.[16] Kada je Rusija osvojila te nacije i zauzela kontrolu nad Ukrajinom, Osmansko Carstvo je izgubilo svoju tampon zonu te je ušlo u izravan sukob sa ruskim ekspanzionizmom. Ovaj je sukob bio također i religioznog karaktera, jer se Rusija smatrala zaštitnikom pravoslavaca, koji su velikim dijelom živjeli na osmanskom teritoriju.[17]

Britanija je strahovala od ruskog ekspanzionizma na račun Osmanskog Carstva kojeg je htjela očuvati. Rusija je naime planirala doći sve do tjesnaca Bospor i Dardaneli.[18] Britanci su također bili zabrinuti da bi Rusija tako mogla nastaviti i dalje unedogled, sve do Indije, ili prema Skandinaviji, ili zapadnoj Europi. Britanska mornarica je također htjela potkopati prijetnju od moćne ruske mornarice.[19]

Taylor navodi da se iz britanske perspektive:

"Krimski rat borio više radi Europe nego radi istočnog pitanja; borio se protiv Rusije, ne radi Turske... Britanci su se borili protiv Rusije zbog srdžbe i pretpostavljali da bi njen poraz ojačao europski ravnotežu moći. [20]

Često se tvrdilo da je Rusija bila vojno slaba, tehnološki zaostala i administrativno nesposobna. Usprkos velikim ambicijama prema jugu, nije sagradila željezničku trasu u tom smjeru, a komunikacija s tim područjem je bila slaba. Birkoraciju je teretila korupcija i neučinkovitost, te je bila nespremna za rat. Mornarica je bila slaba i tehnološki zaostala; armija, iako velika po ljudstvu, je bila jedino dobra za parade, trpila od slabog morala te je bila izvan dodira najmodernije tehnologije koju su razvile Britanija i Francuska. Do kraja rata, svatko je shvatio slabost ruske vojske, te se rusko vodstvo odlučilo na reforme.[21][22]

Glavni uzroci rata[uredi - уреди]

Glavni okidač koji je doveo do toga da su Francuska i Britanija objavile rat Rusiji 27. i 28.3. 1854. bila je čežnja francuskog vladara Napoleona III da se obnovi veličina Francuske. Htio je katoličku potporu koja bi došla ako bi napao istočno pravoslavlje, koje je sponzorirala Rusija.[23] Markiz Charles de La Valette bio je vatreni katolik i vodeći član "klerikalne stranke" koja je tražila francusku zaštitu katoličkih prava u svetim mjestima u Palestini. Napoleon je imenovao La Valettea veleposlanikom u Osmanskom Carstvu u maju 1851. [24] Imenovanje je imalo cilj da Osmanlije priznaju Francusku kao "suveren autoritet" nad krćenskim stanovništvom.[25] Rusija je odbijala taj pokušaj promjene autoriteta. Ukazujući na dvije ranije povelje, 1757. i 1774., znane kao kučukkainardžijski mir, Osmanlije su preokrenule tu odluku, odbacile fracnuski sporazum i inzistirali da je Rusija zaštitnik kršćana u Osmanskom Carstvu.

Napoleon III odgovorio je demonstracijom moći, slanjem linijskog broda Charlemagne u Crno more. To je pak bilo kršenje londonskog ugovora o tjesnacima.[25] Ipak, Osmanlije su znale da Charlemagne plovi brzinom od 8½ čvora te da može pobijediti tehnološki inferiorne ruske i osmanlijske mornarice zajedno.[26] Takva francuska sila predstavljala je prijetnju, te je zajedno sa agresivnom diplomacijom i novcem dovelo do toga da sultan Abdul Medžid I prihvati novi sporazum, čime su Francuska i katolička crkva postali novi vrhovni kršćanski autoritet nad svetim mjestima, te su dobili i ključ i posjede Bazilike Rođenja Isusova u Betlehemu, koje je prije držala grčka pravoslavna crkva.[27]

Car Nikola I. potom je poslao 4. i 5. armijski korpus uz Dunav u Vlaškoj kao izravnu prijetnju osmanskom teritoriju južno od te rijeke, te pozvao ministra vanjskih poslova, Karla Nesselroda, da počne pregovore sa Osmanlijama. Nesselrode se povjerio Sir Georgeu Hamiltonu Seymouru, britanskom veleposlaniku u St. Petersburgu:

[prijepor oko svetih mjesta] je dosegnuo novu razinu—da su počinjena djela nepravde prema grčkoj crkvi, koje su htjeli spriječiti, te da se sada mora naći lijek za te pogreške. Uspjeh francuskih pregovora u Carigradu može se pripisati jedino intrigama i nasilju-nasilju koja je trebala biti ultima ratio kraljeva, je u francuskom slučaju postala navika prvog djelovanja.[28]

Pošto se stvarao prijepor oko svetih mjesta, Nikola I. i Nesselrode su započeli diplomatsku ofenzivu, za koju su se nadali da će spriječiti miješanje Francuske i Britanije u sporove između Rusije i Osmanlija. Nikola je započeo udvarati se britanskim veleposlanicima u januaru i februaru 1853.[29] Nikola je uvjeravao da ne želi više širiti ruski teritorij, ali da je imao obvezu zaštititi kršćansku manjinu u Osmanskom Carstvu.[29] Car je potom poslao veleposlanika Aleksandra Menšikova na poseban zadatak osmansku Visoku Portu u februaru 1853. Prema priješnjim sporazumima, sultan je imao obvezu "štititi (pravoslavne) kršćane i njihove crkve". Menšikov je zahtijevao ruski protektorat nad svih 12 milijuna pravoslavaca u Osmanskom Carstvu, kao i kontrolu nad pravoslavnom hijerarhijom. Postignut je kompromis oko pravoslavnog pristupa Svetoj zemlji, ali je sultan - koje je snažno podupirao britanski veleposlanik - odbio druge zahtjeve.[30]

Britanci i Francuzi su poslali mornaricu da daju potporu Osmanlijama, pošto se Rusija spremala zauzeti njene kneževine.[31]

Prvi sukobi[uredi - уреди]

Karta dunavskih kneževina: Moldavije i Vlaške

Februara 1853., britanska vlada Lorda Aberdeena ponovno je vratila Stratforda Canninga kao britanskog veleposlanika u Osmanskom Carstvu.[32] Zamijenio ga je Lord Stratford, koji je stigao u Carigrad 5.4. 1853., gdje je ubedio sultana da odbaci ruski prijedlog o povelji, jer time ugrožava neovisnost Turaka. Vođa oporbe u britnaskom domu komuna, Benjamin Disraeli, je okrivio Aberdeena i Stratforda da su svojim potezima učinili rat neizbježnim. Ovaj proces je doveo do toga da je Aberdeenova vlada na kraju morala odstupiti u januaru 1855. zbog rata.

Nakon što je saznao o propasti Menšikove diplomacije, Nikola je u junu 1853. poslao vojsku kojima su zapovijedali Ivan Paskevič i general Mihail Gorčakov da prijeđu rijeku Prut i uđu u osmanski teritorij dunavskih kneževina Moldavije i Vlaške. Manje od polovice od 80.000 ruskih vojnika koji su prešli Prut je preživjelo. Većina smrti uzrokovana je bolestima a ne bitkama,[33] jer je ruska vojska imala medicinske usluge koje su bile jako slabe ili ih niti nije bilo.

Rusija je prethodno dobila potvrdu od Osmanskog Carstva o ulozi cara kao "posebnog čuvara pravoslavaca" u Moldaviji i Vlaškoj. Sada je Rusije iskoristila sultanovo odbijanje da razriješi to pitanje kao izgovor za rusku okupaciju tih dunavskih kneževina. Nikola je bio ubeđen da se evropske sile, naročito Austrijsko Carstvo, neće protiviti aneksiji nekoliko osmanskih provincija.

Britanija, koja je htjela da sačuva Osmansko Carstvo kao bedem obrane od ruske ekspanzije, je poslala mornaricu u Dardaneli, gdje se pridružila francuskoj mornarici.[34]

Sultan Abdul Medžid I formalno je objavio rat Rusiji te napao rusku vosjku uz Dunav.[35] Rusija i Osmansko Carstvo gomilali su vojnike uz ovo bojište na Dunavu, ali i na Kavkazu, gdje su također dijelili granicu. Osmanski vojskovođa Omer-paša Latas je uspio postići par pobjeda na dunavskom bojištu, dok su na Kavkazu uspjeli održati pozicije uz pomoć Čečena koje je vodio Imam Šamil.[36]

Bitka kod Sinopa[uredi - уреди]

Glavni članak: Bitka kod Sinopa
Ruska mornarica uništava tursku flotu kod bitke kod Sinopa 1853., čime je pokrenut rat

Četiri glavne evropske sile - Britanija, Francuska, Austrija i Pruska - su se sastale u Beču i sastavili prijedlog za kojeg su se nadale da će biti prihvatljiv i Rusima i Osmanlijama. Mirovni uslovi bili su prihvatljivi za Nikolu, ali je sultan odbio prijedlog, jer se bojao da je slabo sastavljen dokument ostavljao razne otvorene interpretacije. Britanija, Francuska i Austrija su se ujedinile i predložile amandmane kako bi zadovoljile sultana, ali je ovog puta carski dvor u St. Petersburgu ignorisao njihove sugestije.[37] Britanija i Francuska su odustale od pregovora, ali su Austrija i Pruska vjerovali da odbijanje amandmana ne bi trebalo dovesti do odustajanja od diplomatskog procesa.

Rusi su poslali flotu u sjevernu Anatoliju. Tamo se odigrala bitka kod Sinopa 30.11. 1853. gdje su uništili osmansku stražarsku diviziju koje su još bile usidrene u luci. Javno mišljenje u Britaniji i Francuskoj je bilo ogorčeno i zahtijevalo rat. Sinop je Britancima i Francuzima postao casus belli za objavu rata Rusiji. 28.3. 1854., nakon što je Rusija ignorisala anglo-francuski ultimatum o povlačenju iz dunavskih kneževina, britanski i francuski političari su joj i službeno objavili rat.[38][39]

Nikola je smatrao da će Austrija stati na njegovu stranu zbog pomoći u revoluciji 1848., ili barem ostati neutralna. Austrija se pak smatrala ugroženom od gomilanja ruskih vojnika na Balkanu. 27.2. 1854. Britanija i Francuska su zahtijevali povlačenje ruskih snaga iz kneževina; Austrija nije objavila rat, ali nije garantirala neutralnost. Ruski vojnici su se potom povukli iz kneževina, što je uklonilo razloge za rat, ali su Francuska i Britanija nastavile sa napetostima. Odlučni da riješe "istočno pitanje" i stave kraj ruskoj prijetnji Osmanskom Carstvu, saveznici su u augustu 1854. predložili 'četiri točke' za kraj rata. Uz rusko povlačenje, zahtjevi su također bili sljedeći:

  • Rusija je morala odustati od protektorata nad dunavskim kneževinama.
  • Dunav je trebao bti i otvoren za strano trgovanje.
  • Londonski ugovori o tjesnacima iz 1841., koji su dozvoljavali osmanskim i ruskim ratnim brodovima da plove po Crnom moru, su trebali biti revidirani.
  • Rusija je trebala odustati od miješanja u osmanske unutarnje poslove u ime pravoslavaca.

Ove točke, osobito treća, su zahtijevale pojašnjenja tijekom pregovora, ali je Rusija odbila pregovarati. Saveznici su se stoga složili da Britanci i Francuzi trebaju poduzeti vojna djelovanja kako bi spriječili daljnju rusku agresiju protiv Osmanskog Carstva. Britanija i Francuska su se složile da je invazija Krima dobar prvi korak.[40]

Bitke[uredi - уреди]

Karta ratnih kampanja tijekom krimskog rata (na ruskom)

Dunavsko bojište[uredi - уреди]

Bitka kod Oltenica

Dunavsko bojište započelo je već spomenutim ruskim upadom u Moldaviju i Vlašku. Kao odgovor, osmanski vojnici su krenuli u sukob s njima. Uspostavili su uporište u Vidinu na zapadu i Silistri na istoku, kraj ušća Dunava.[41]

Gomilanje osmanskih vojnika uzduž Dunav zabrinulo je Austrijance koji su kao odgovor pomaknuli vojnike u Transilvaniju. Ipak, Austrijanci su se također protivili ruskoj ekspaniziji prema Balkanu te su stoga počeli isto gledati Osmansko Carstvo kao bedem prema Rusima. Austrija je ostala neutralna tijekom ovog rata.[42]

Nakon osmanskog ultimatuma u septembru 1853., osmanski vojnici su prešli Dunav kod Vidina i zauzeli Kalafat u oktobru 1853. Istodobno, na istoku su prešli Dunav kod Silistra i napali ruske vojnike kod Oltenica. Bitka kod Oltenica je bio prvi sukob nakon deklaracije rata. Ruski su vojnici uzvratili, ali su ipak otjerani.[43] 31.12. 1853., osmanske snage kod Kalafata su napale ruske snage kod Ketate, malenog sela devet milja sjeverno od Kalafata, 6.1. 1854. Ruski vojnici su potom krenuli da ponovno zauzmu Kalafat. Iako su se morali povući, 28.1. 1854. ruske snage su započelu opsadu Kalafata. Opsada je trajala sve do maja, kada su se Rusi povukli. Osmanske snage su pobijedile i tijekom bitka kod Karakala.[44]

U proljeće 1854. ruska vojska je napredovala, prešla Dunav i ušla u tursku provinciju Dobrudža. Do aprila 1854., ruska vojska je stigla do Trajanovog zida gdje je napokon zaustavljena. Tada je započeta opsada Silistre koja je trajala od 14.4. do 23.6. 1854.[45]

Sa zapada, ruska vojska je odvraćena od napada na Vidin zbog prisutnost austrijskih vojnika, koji su dosegli brojku od 280.000. Bečka konferencija potpisana je 28.5. 1854. između Austrije i Rusije, a jedan od ciljeva ruskog napredovanja bilo je ohrabriti pravoslavne Srbe i Bugare da se pobune protiv osmanske vlasti. Međutim, kada su ruski vojnici prešli Prut u Moldaviji, pravoslavni mještani nisu pokazali zanimanje za masovnom pobunom.[46] Nikola se brinuo i da bi Austrija mogla uključiti se u rat i napasti sa zapada. I doista, nakon pokušaja da se postigne mirovni sporazum između Rusa i Osmanlija, Austrijanci su prijetili odsjeći ruske linije zaliha u tim kneževinama, zbog čega je opsada Silistre prekinuta te su ruski vojnici napustili te dvije kneževine.[47]

U junu 1854. savezničke snage su se iskrcale kod Varne, grada na crnomorskoj obali (današnja Bugarska).[48] Idućeg mjeseca, Osmanlije su prešle ponovno Dunav i ušle u Vlašku 7.7. 1854, te nakon bitke kod Giurgije otjerali ruske vojnike. Time je otvoren put za ponovno zauzimanje Bukurešta i Vlaške. 26.7. Nikola je naredio povlačenje ruske vojske iz dvaju kneževina. U julu 1854., francuska amrija je pokrenula napad na ruske snage koje su još bile u Dobrudži, ali je ta akcija bila neuspjeh. [49] Do tada, rusko povlačenje sa tih područja bilo je potpuno, izuzev utvrda sjeverno od Dobrudže, dok je njihovo mjesto u kneževinama zauzela austrijska armija kao neutralna sila.[50] Malo se događalo nakon ovoga na dunavskom bojištu, pa su u septembru 1854. savezničke snage ušle u brodove u Varni i krenule na inveziju Krima.[51]

Crnomorsko bojište[uredi - уреди]

Bitka kod Taganroga

Pomorske operacija rata krenule su u ljeto 1853. slanjem anglo-francuskih flota u crnomorsku regiju kako bi dale potporu osmanskim vojnicima i razuvjerile ruske snage od prodiranja. Do juna 1853. obje flote su bile smještene kod Troje, u blizini Dardanela. Ruskom okupacijom dunavskih kneževina u oktobru, flote su došle u Bospor a u novemberu ušle u Crno more.

Tijekom tog razdoblja, ruska crnomorska flota je djelovala protiv osmanske obalne straže između Carigrada i kavkaskih luka, dok je osmanska flota nastojala zaštititi liniju zaliha. Okršaj se odigrao 30.11. 1853. kada je ruska flota napala osmansku usidrenu u luci Sinop, te ih uništila.[52] Nakon toga, bilo je malo pomorskih djelovanja sve do marta 1854. kada je nakon objave rata otovrena paljba na britansku fregatu Furious iz Odese. Kao odgovor, bitanska flota je bombardirala luku te prouzročila štete u gradu. Kako bi pokazali potporu osmanskoj vojsci, anglo-francuski ratni brodovi su došli do luke Sevastopolj, te dali ultimatum zapovjedniku iste da ne dozvoljava nijednom brodu da uplovi u Crno more.

U junu, flote su prevozile savezničke snage do Varne. U septembru su ih dovezle do Krima. Ruska flota je tijekom tog razdoblja odbijala sukobiti se sa saveznicima, te provodile politiku "flote u prisutnosti"; ova je strategija propala kada se Sevastopolj našao pod opsadom. Ruske snage su bile priisljene probušiti vlastite brodove kako bi ih koristile kao brodove za blokadu od ulaza u luku. Tijekom opsade, ruske snage su izgubile značajan dio svojih fregata u Crnom moru, kao i dio manjih brodova. Do kraja kampanje, savezničke flote su imale kontrolu nad Crnim morem, te osiguravale linije zalihe za razna bojišta.

U aprilu 1855. su podupirali invaziju Kerča i operirali protiv Taganroga u azovskom moru. U septembru su krenuli protiv ruskih instalacija u ušću Dnjepara te napali Kinburn čime su prvi puta koristili oklopnjače u pomorskim bitkama, što će pokaknuti masovno natjecanje u proizvodnji istih.[53]

Krimska kampanja[uredi - уреди]

Usprkos ruskom povlačenju iz kneževina, ratna histerija među britanskom i francuskom javnošću bila je takva da političari nisu htjeli završiti rat tako iznenadno. Vlada Georgea Hamiltona-Gordona pala je 1855. u parlamentu zbog glasovanja o nepovjerenju.

Krimska kampanja je otpočela u septembru 1854. iskrcavanjem savezničkih sila na jugozapadu krimske obale. Njihov cilj bio je zauzeti Sevastopolj.[54] Ipak, kako bi zaštitili saveznički lijevi bok od ruskog napada, pokrenuli su se sjeverno i zapadno uzduž obale poluotoka kako bi zauzeli Jevpatoriju.[55] Nakon prelaska Alme 30.9. 1854., saveznici su krenuli na Sevasopolj. Ruska vojska povukla se prema unutrašnjosti.[56]

Bitka kod Balaklave[uredi - уреди]

Glavni članak: Bitka kod Balaklave
Umjetnički prikaz britanskog juriša lake konjice na daleko nadmoćnije ruske položaje

Ruski napad na saveznički centar za opskrbu kod Balaklave je odbijen 25.10. 1854. Bitka za Balaklavu se pamti u Ujedinjenom Kraljevstvu po djelovanju dvaju britanskih jedinica. 93. pukovnija je izdržala opetovane napade od znatno brojnije ruske jedinice. Pukovnija je zapamćena kao "Tanka crvena linija".[57] Druga britanska jedinica bila je lagana brigada konjice Jamesa Brudenella. Nejasna zapovijed poslala je brigadu u gotovo samoubilački juriš lake konjice u sjevernu dolinu balaklavskog bojišta. Brijegovi oko doline su vrvili ruskim topništvom koja ih je gađala. Od 700 vojnika te brigade, 278 je ubijeno ili ranjeno. Laka konjica je zapamćena u slavnom spjevu Alfreda Lorda Tennysona, The Charge of the Light Brigade.[58] Ovaj juriš je tako iznervirao rusku vojsku, koja je već prije oslabljena jurišom teške brigade, da je ruska kalvarija bila spremna na bijeg u slučaju i trećeg juriša.[59]

Neuspjeh anglo-francuske strane da nastavi s prodorom nakon bitke kod Balaklave doveo je do još krvavije bitke, one kod Inkermana. 5.11. 1854. ruske snage su pokušale zaustaviti opsadu Sevastopolja napadom protiv saveznika, no nisu uspjeli jer je to rezultiralo još jednom savezničkom pobjedom, iako uz teške ljudske gubitke.[60]

Opsada Sevastopolja je nastavljena, a u nekoliko navrata je i vrijeme igralo ključnu ulogu: primjerice, 14.11. i 22.12. oluja je oštetila i potpila dio savezničkih brodova.[61] Vjetar 14.11. dosegnuo je brzinu od čak 103-120 km/h, zbog čega su Britanci izgubili 21 brod, Francuzi 16 dok je izgubljena velika količina zaliha (streljivo, odjeća, hrana i dr.) zbog čega je pokrenuta istraga o tome da li se takvo nevrijeme moglo predvidjeti. Ovo je pak dovelo do velikog skoka u razvoju sinoptičkog meteorološkog sustava predviđanja.[62] U ranim jutarnjim satima 5.11. odigrao se još jedan slučaj kada su ruski vojnici okupili 40.000 ljudi te htjeli iskoristiti jaku maglu kako bi iznenada napali planinu Inkerman na Krimu, koju je branila britanska strana koja je imala 3.000 vojnika. Magla je sakrila ruske vojnike koji su postali vidljivi tek kada su već bili jako blizu britanskim. Međutim, ta magla je neočekivano pomogla i Britancima, jer saveznici nisu imali dojma o veličini ruske snage te su stoga zadržali visok borbeni moral nekoliko sati, sve dok se nisu pojavili francuski vojnici koji su uspijeli prevagnuti ishod bitke u korist saveznika. [62]

U februaru 1855. ruski vojnici su napali saveznički centar sa zalihama kod Jevpatorije. Ipak, u bitci su ruske snage izgubile od anglo-francusko-osmanskih snaga[63] što je rezultiralo smjenom zapovjednog lanca. Stres zbog vođenja rata je uzeo danak na zdravlje cara Nikole, koji je, pun kajanja zbog katastrofa koje je prouzročio, obolio od uplae pluća te umro 2.3. 1855.[64]

Opsada Sevastopolja[uredi - уреди]

Karta opsade Sevastopolja: francuske pozicije su plave a britanske crvene boje
Francuski vojnici se bore sa ruskim tijekom bitke kod Malakova

Saveznička strana je počela stavljati težište opsade Sevastopolja na desni bok, protiv utvrde kod Malakova.[65] U martu, francuske snage su se borile kod utvrde Mamelon, na brijegu ispred Malakova. Nekoliko tjedana borbe doveo je do malo promjena na bojištu, tako da je Mamelon ostao u ruskom vlasništvu.

U aprilu 1855., saveznici su otpočeli drugo bombardiranje, zbog čega je nastao dvoboj sa ruskim topovima, ali nije bilo kopnene bitke.[66] 24.5. 1855., šezdeset brodova sa 7.000 francuskih, 5.000 turskih i 3.000 britanskih vojnika pokrenulo je napad na Kerč, istočno od Sevastopolja kako bi otvorili drugo bojište na Krimu i presjekli ruske linije zaliha.[67] Iako su se saveznici uspješno iskrcali na kopno, napravili su jako malo napretka nakon toga. U junu je uslijedilo treće bombardiranje i uspješni napad na Mamelon, ali je juriš na Malakov podbacio uz teške gubitke. Tijekom tog razdoblja, komandir garnizona, admiral Pavel Nakimov, je ubijen 30.6. 1855.[68]

U augustu, ruske snage su opet napale bazu kod Balaklave. Bitka kod rijeke Čorne bila je poraz za Ruse, koji su pretrpjeli teške gubitke. Septembar je označio posljednji juriš. 5.9. još jedno francusko bombardiranje, šesto po redu, pratio je francuski juriš 8.9. te rezultirao zauzimanjem Malakova od Francuza i raspadom ruske odbrane. Britanci su osvojili Veliki Redan, južno od Sevastopolja. Grad je pao 9.9. 1855. nakon opsade duge godinu dana [69]

Nakon toga, obje strane su bile iscrpljene, te više nije bilo vojnih operacija na Krimu sve do zime.

Azovsko bojište[uredi - уреди]

Glavni članak: Opsada Taganroga

U proljeće 1855., savezničke anglo-francuske snage su odlučile poslati pomorsku diviziju u Azovsko more kako bi potkopali ruske komunikacijske i opskrbne linije prema Sevastopolju. 12.5. 1855., anglo-francuski ratni brodovi su ušli kroz kerčki prolaz i uništili bitnicu na obali. 21.5. 1855. topovnjače su napale luku Taganrog, najvažniju luku kraj Rostova na Donu. Velika količina hrane koja se nagomilala u gradu nakon izbijanja rata je tako uništena i spriječena od izvoza.[70]

Guverner Taganroga, Jegor Tolstoj, i pukovnik-general Ivan Krasnov, odbili su utlimatum uz opasku da "Rusi nikada ne predaju svoje gradove". Anglo-francuska divizija je potom bombardovala Taganrog 6 i pol sati te iskrcala 300 vojnika, ali su ih odbili Kozaci i dobrovoljci.

U julu 1855. saveznička divizija je pokušala proći kraj Taganroga i stići do Rostova na Donu i ući u rijeku Don, ali nisu uspjeli jer je voda bila zapriječena. Treća opsada pokrenuta je 19.-31.8. 1855., ali je grad već bio dobro opremljen te mu se ratni brodovi nisu mogli dovoljno približiti. Saveznička flota je napustila zaljev Taganrog 2.9., iako su manje vojne operacije uzduž obale nastavljene sve do kasne jeseni 1855.[71]

Kavkasko bojište[uredi - уреди]

Glavni članak: Kavkaski rat

Kavkaz je već bio spreman za sukob između ruskih i osmanskih snaga, pošto su obje težile proširiti svoj utjecaj na tu regiju. Ruskoj ekspanziji protivili su se mjesni muslimanski narodi u Čečeniji, Dagestanu i Čerkeziji, dok su je s druge strane pozdravljali pravoslavni narodi Gruzije i Kahetijes, koji su htjeli neovisnost. 1853., Imam Šamil je pokrenuo pobunu protiv ruske okupacije.[72] Njegove snage su se borile sa ruskim vojnicima kod Zakatale i Meselderga, ali su doživjeli poraz. 1854. su ponovno pokušali, te napredovali sve do Tbilisija prije nego su zaustavljeni kod Šulde.

Armensko bojište tijekom krimskog rata

1853. osmanske snage su imale utvrde u gradovima Kars, Batum i Erzurum, te manje utvrde u gradovima Ardahan i Bajazid. Septembar 1853. je vidio nekoliko okršaja između ruskih i osmanskih snaga. Bilo je i bitaka kod utvrde Sv. Nikola i dva puta u Gjumriju u oktobru 1853. te ponovno u decembru iste godine. 26.11. 1853., ruske snage su pobjedile osmanske prilikom bitke kod Ahalcihe. 1.12. general Vasilij Bebutov je vodio 10.000 vojnika i 32 topa u pobjedu nad 36.000 osmanskih vojnika kod Baškadiklar.[73][74]

U proljeće 1854., ruske snage su planirale invaziju osmanskog teritorija. 16.6. Andronikov je pobjedio osmansku vojsku kod rijeke Čolok a 31.7. su zauzeli Bajazid; 5.8. odigrala se bitka za Kurekdere.[75] Nakon ovoga, više nije bilo značajnijih vojnih kampanja te godine.

1855. obje strane su se vratile ofenzivi: ruske snage su pokrenule dva napada na Kars od 16.6. do 29.9., gdje su doživjeli poraz uz teške gubitke. Tada su pokrenuli opsadu Karsa 18.6., koja je na kraju uspjela i dovela do predaje grada 28.11. 1855. Ruske snage tako su zazuzele gradove Ardahan, Kagyzman i Oltu.[76] S druge strane, osmanska vojske je kod Batuma pokrenula invaziju Gruzije, ali su se morali povući nakon bitke. Ruske snage su htjele ići sve do Erzurumu, ali je potpisivanje pariškog sporazuma 1856. doveo do kraja njihih operacija.

Baltičko bojište[uredi - уреди]

Baltičko more je bilo zaboravljeno bojište krimskog rata. Švedska je objavila neutralnost u tom ratu, koju su formalno priznali Britanci i Francuzi, ali ne i Rusi.[77] Baltik je bio blizu St. Petersburga, glavnoga ruskog grada. Aprila 1854., anglo-francuska flota je poslana u Baltik da napadne rusku luku Kronstadt u kojoj je bila ruska ratna mornarica.[78] Augusta 1854. anglo-francuska flota se vratila radi još jednog pokušaja. Nadbrojana ruska baltička flota ograničila je kretanje uz položaje utvrda. Britanski zapovjednik Sir Charles Napier i francuski zapovjednik Alexandre Ferdinand Parseval-Deschenes su smatrali da je utvrda Suomenlinna prejako utvrđena da bi mogla pasti, iako su vodili najveću flotu od Napoleonovih ratova. Stoga su bombardiranje ruskih bitnica ograničili na dva pokušaja u ljeto 1854. i 1855., te su isprva ograničili akcije samo na blokadu ruskog izvoza u finskom zaljevu.[78] Napadi na druge luka, poput one na Goglandu, su bile uspješnije. Također su provodili prepade uzduž finske obale [78]

Bitka kod Bomarsunda, umjetnički prikaz

Rusija je ovisila o uvozu i zbog mjesne ekonomije i zbog opskrbe vojnih snaga, te ju je ta blokada prisilila na veći uvoz preko kopna, putem Pruske. Blokada je potkopala rusku izvoznu ekonomiju, te pomogla da se skrati rat.[79]

Gorenje skladišta katrana i brodova dovelo je do međunarodnih kritika a londonski političar Thomas Gibson je zahtijevao od britanskog doma komuna da pojasni "sistem rata u kojem se pljačka i uništava imovina bespomoćnih seljaka".[80]

Augusta 1855. odigrala se bitka kod ruske utvrde Bomarsund na ostrvima Åland, koja je zauzeta i uništena od anglo-francuskih snaga. Saveznici su pokušali i uništiti tešku utvrdu Soumenlinna u blizini obale Helsinkija. Preko 1.000 topova je testiralo snagu utvrde dva dana. Usprkos bomardiranju, mornari koje je vodio Viktor Poplonski su odbranili luku. Saveznici su ispalili preko 20.000 čahura, ali nisu uspjeli pobjediti ruske bitnice. Nova masovna flota sa više od 350 brodova je pripremljena, ali prije nego su mogli napasti, rat je završio.

Dio ruskog otpora pripisuje se novim minama za blokadu. Izumitelj Immanuel Nobel, otac Alfreda Nobela, pomogao je ratnim naporima Rusije primjenjivanjem svojeg znanja o industrijskim eksplozivima. Moderne morske mine potječu od krimskog rata.[81]

Bojište u Bijelom moru[uredi - уреди]

Tijekom jeseni 1854. divizija britanskih ratnih brodova koje je vodio HMS Miranda napustilo je Baltik i krenulo u Bijelo more, gdje su bombardirale Kolu a 1856. i Solovecke otoke.[82] Britanska vojska je htjela raspršiti rusku koja je bila brojčano nadmoćna saveznicima tako što bi ju uključila u bitke sa mora na što više teritorija. Jedan je od pokušaja bio i britanski napad na sjeverni grad Arhangelsk kako bi se uništile ruske vojne baze sjeverno od polarnog kruga.[18]

Pacifičko bojište[uredi - уреди]

Glavni članak: Opsada Petropavlovska
Karta plana napada na Petropavlovsk

Manji pomorski okršaji su se odigrali i na dalekom istoku, pogotovo kod Petropavlovska na poluostrvu Kamčatka gdje se pojavila anglo-francuska pomorska flota kojom su zapovijedali David Price i Auguste Febvrier Despointes. Započeli su opsadu grada. Ruskom mornaricom zapovijedao je Jevfimi Putjatin. Pošto je admiral Price preminuo netom prije napada, saveznički planovi su poremećeni. Bombardiranje pomorske baze 31.8. uvelio je oštetila odbranu, a nastavak napada bi doveo do uspjeha, ali su saveznici čekali tri dana što je dalo ruskim vojnicima vremena da se pripreme. Ruske snage su uspjele otjerati savezničku flotu koja se raspršila po Tihom oceanu.[83]

Anglo-francuske snage su se također iskrcale u Sahalin i Urupu, jednom od kurilskih otoka. Time su se zrcalile i šire implikacije ovog rata: jačanje britanske opozicije prema ruskoj penetraciji u Mandžuriju i Koreju.[84]

Pijemontski doprinos[uredi - уреди]

Camillo Benso di Cavour je prema naredbi Viktora Emanuela II. poslao oko 15.000 vojnika iz Pijemonta-Sardinije koje je vodio general Alfonso La Marmora, a koji su trebali dati potporu anglo-francuskim snagama tijekom rata.[85] To je bio pokušaj dobivanja simpatija Francuza kada se jednom pojavi pitanje ujedinjenje Italije. Slanje talijanskih vojnika na Krim, kao i galantnost iskazana tijekom bitke kod rijeke Čorne i opsade Sevastopolja osigurala je Sardiniji da bude među sudionicima mirovne konferencije na kraju rata, gdje su mogli iskazati Risorgimento europskim silama.[86]

Grčka[uredi - уреди]

Grčka je igrala rubnu ulogu u ratu. Kada je Rusija napala Osmansko Carstvo, Otto Grčki je to vidio kao priliku za ekspanziju prema sjeveru i jugu gdje je bila velika grčka manjina. Ipak, Grčka nije koordinirala planove sa Rusijom, nije objavila rat te nije dobila nikakvu vanjsku vojnu ili financijsku pomoć. Grčka, kao pravoslavna nacija, je imala načelnu potporu ruske vlade, ali je Rusija smatrala da bi bilo preopasno pomoći Grčkoj proširiti svoj teritorij.[87] Prilikom ruske invazije dunavskih kneževina, grčke snage su krenule na Tesaliju i Epir. Kako bi spriječili grčku pomoć Rusiji i spriječili eskalaciju, anglo-francuske snage su zauzele glavne grčke luke kod Pireja od aprila 1854. do februara 1857. Grci, koji su računali na rusku pobjedu, su pokrenuli epirsku pobunu 1854. i na Kreti. Ove pobune su doživjele neuspjeh te ih je s lakoćom zaustavila osmanska vojska. Grčka nije pozvana na mirovnu konferenciju nakon rata te nije ništa dobila.[88][89] Uz to, oko 1.500 grčkih dobrovoljaca stavilo se na raspolaganje ruskoj strani.[3]

Pobuna Kozaka u Kijevu i nacionalno buđenje u Ukrajini[uredi - уреди]

Glavni članak: Michał Czajkowski

Kako je središte bojišta bio Krim, teret rata se u ondašnjem Ruskom Carstvu najviše osjetio u Ukrajini: ljudi su mobilizirani radi ratovanja, a razne provincije su bile glavni izvor opskba vojsci na jugu. Februara 1855. izbila je pobuna Kozaka u Kijevu te se kasnije proširila i po Černigivu. Oko 180.000 seljaka u više od 400 sela identificiralo se sa Kozacima i zahtijevalo kraj kmetstvu te su odbijali služiti svoje zemljoposjednike. Dolaskom ruskih vojnika, uveden je ponovno red, iako je ovaj incident ukazao na slabosti carstva.[90] Ovaj je pokret postavio temelje u buđenju ukrajinskog nacionalnog bića i stvaranja kijevske zajednice.

Kraj rata[uredi - уреди]

Britanski stav[uredi - уреди]

Nezadovoljstvo sa vođenjem rata je rasla među britanskom javnošću i drugim zemljama, koje su pojačali izvještaji o debaklima, osobito zbog poraza juriša lake konjice tijekom bitke za Balaklavu. 21.1. 1855. odigrali su se tzv. "neredi snježnih gruda" na trgu Trafalgar u kojem je 1.500 ljudi prosvjedovalo protiv rata time što su gađali autobuse i prolaznike snježnim grudama. [91] U parlementu, torijevci su tražili objašnjenje za svakog nestalog vojnika poslanog u rat te precizne podatke o broju žrtava svih britanskih jedinica. Posebno ih je brinula Balaklava. Kada je parlament izdao zakon o istrazi sa 308 naprema 148 glasova za, Aberdeen je smatrao da je izgubio povjerenje te dao ostavku kao premijer 30.1. 1855.[92] Lord Palmerston je postao novi premijer te zauzeo čvrst i žestok stav: htio je proširiti rat, pokrenuti nemire u Ruskom Carstvu i trajno spriječiti rusku prijetnju Europi. Švedska i Pruska su bile spremne pridružiti se Francuzima i Britancima, te je tako Rusija ostala izolovana. [93]

Mirovni pregovori[uredi - уреди]

Francuska, koja je poslala daleko više vojnika od Britanije, je pretrpjela i više gubitaka, te je htjela kraj rata, kao i Austrija.[94] Mirovni pregovori počeli su pariškim kongresom te rezultirali pariškim sporazumom 30.3. 1856.[95] U skladu sa člankom III Rusija je Osmanskom Carstvu vratila grad Kars zajedno sa "svim drugim dijelovima osmanskog teritorija koje su držale ruske trupe." Rusija je predala i dio Besarabije u ušću Dunava Moldaviji.[96][97] Prema članku IV, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Sardinija i Turska su Rusiji zauzvrat vratili "gradove i luke Sevastopolj, Balaklava, Kamiš, Jevpatorija, Kerč, Jenikale, Kinburn, kao i druge teritorije koje su zauzele savezničke snage." prema člancima XI i XIII, ruski car i sultan su prihvatili ne uspostaviti nijedan pomorski ili vojni arsenal uz crnomorsku obalu. Crnomorske klauzele su oslabile Rusiju, te više nije bila pomorska prijetnja Osmanlijama. Dunavske kneževine su formalno vraćene Osmanskom Carstvu, iako su u biti postale neovisne. Velike sile su obećale poštovati neovisnost i teritorijalni integritet Osmanskog Carstva.[98]

Žrtve i gubici[uredi - уреди]

Ambulanta traži ranjene i preživjele ljude nakon završetka bitke

Tijekom rata, Ujedinjeno Kraljevstvo je poslalo 4.273 činovnika i 107.040 vojnika na Krim, od kojih je 2.755 poginulo u bitkama, 2.019 od ranjavanja a čak 16.323 od raznih bolesti.[1] Francuska je poslala 300.000 vojnika, od kojih je prema francuskim izvorima preminulo 10.240 dok je 20.000 preminulo od ranjavanja, a i do 75.000 je preminulo od bolesti. [1] Mullhal navodi ukupno 95.615 poginulih na francuskoj strani.[4]

Sardinija je poslala 15.000 vojnika, od kojih je 2.050 preminulo od svih posljedica rata.[1] Osmanski gubici nisu jasni, no pretpostavlja se da je preminulo između 45.400[5] i 95.000 ljudi,[6] čime su savezničke sile izgubile ukupno 164.000-213.000 ljudi.

Ruske snage izgubile su najmanje 110.000 vojnika od ratovanja,[1] te i do 400.000 poginulih od raznih bolesti,[6] čime se sveukupni gubici rata penju na oko 274.000 do 723.000 smrti.

Robert Edgerton navodi da je krimski rat možda doveo i do smrti milion ljudi, čime je držao neslavni rekord po broju ogromnih žrtava sve do prvog svjetskog rata. S obzirom na malen broj ukupnog stanovništva, njegov gubitak još je očitiji: 1850-ih na Zemlji nije živjelo više od 1.2 milijardi ljudi, od toga 26 milijuna u Britaniji, 35 milijuna u Francuskoj, 25 milijuna u cijelom Osmanskom Carstvu te oko 60 milijuna u Ruskom Carstvu. Društvene podjele su tada imale veći utjecaj od današnjeg, a te podjele su igrale važnu ulogu u ratu.[99]

Jack S. Levy smatra Napoleonske ratove i krimski rat ranim primjerom totalnog rata u ljudskoj historiji.[100]

Karakteristike rata i odjek[uredi - уреди]

Florence Nightingale je doprinjela poboljšanju medicinske njege nakon što je vidjela nemarni tretman ranjenih u krimskom ratu

Pariški ugovor bio je na snazi do 1871. kada je Francuska poražena u francusko-pruskom ratu. Dok su se Prusija i druge nemačke države ujedinile i formirale moćno Njemačko carstvo, francuski imperator Napoleon III je bio prinuđen da dozvoli formiranje Francuske republike. Tokom njegove vladavine (koja je započela 1852. god.), Napoleon III se, u nameri da zadobije podršku Velike Britanije suprotstavio ruskim stavovima prema istočnom pitanju. Kako rusko mešanje u unutrašnje poslove Osmanskog carstva ni na koji način nije ugrožavalo francuske interese, Francuska je nakon uspostavljanja republike promenila odnos prema Rusiji. Ohrabrena ovakvim francuskim stavom i uz podršku nemačkog ministra Otta von Bismarka, Rusija je oglasila klauzulu o Crnom moru nevažećom. Pošto Velika Britanija nije mogla sama da silom obezbedi poštovanje ove klauzule Rusija je ponovo formirala Crnomorsku flotu.

Krimski rat izazvao je masovni egzodus krimskih Tatara koji su utočište potražili u Otomanskoj imperiji zbog čega je broj stanovnika poluostrva naglo opao. Između 1855. i 1866. najmanje 500.000, a možda i do 900.000 muslimana je napustilo Rusko Carstvo i emigriralo u Osmansko Carstvo. Od toga broja, jedna trećina je bila iz Krima, a preostali iz Kavkaza. Ovi emigranti su činili između 15 i 23 % ukupnog stanovništva Krima. Rusija je to iskoristila kako bi slavilizirala "Novu Rusiju".[101]

Krimski rat ostao je zabeležen u istoriji po izraženoj vojnoj i logističkoj nesposobnosti oličenoj u jurišu lake konjice, kao i po epidemiji zaraza i bolesti zbog nemara u vođenju rata: i do deset puta više vojnika je umiralo od bolesti kao što su tifus, trbušni tifus i proljev nego od rana zadobivenih na bojištu. jedan od glavnih uzroka bio je manjak higijene: nije bilo ručnika, čiste odjeće ili sapuna, a prosječno je na svakih 2.000 vojnika došlo samo 14 kupki.[102] Kolera je u velikoj meri poremetila francuske pripreme za opsadu Sevastopolja. Skandalozni tretman ranjenih vojnika tokom jake zime koja je usledila, a sa kojim je javnost na zapadu upoznata preko ratnih dopisnika, inspirisao je rad Florens Najtingejl i uvođenje modernih metoda nege ranjenika.[103] Iako svojevremeno priznat, rad "crne Florans Najtingejl" Meri Sekol je ostao u senci njene bele suparnice i tek nedavno je ponovo prihvaćen od strane zvanične istorije. Krimski rat je takođe po prvi put afirmisao taktičku upotrebu železnice i telegrafa kako bi se ubrzala komunikacija između vlada i njihovih armija.[10][104]

Iako je Rusija kažnjena pariškom poveljom, dugoročno je najviše izgubila Austrija, iako nije aktivno sudjelovala u sukobu.[105] Napuštanjem savezništva sa Rusijom, Austrija je bila diplomatski izolovana nakon rata, što je kasnije dovelo do njenog poraza 1866. u austrijsko-pruskom ratu[105] te izugbila utjecaj u većini germanskih zemalja. Francuska je time postala neprijateljska prema Njemačkoj te je ušla u savezništvo sa Rusijom, a ta je pak nastavila ekspanzionističke tendencije kada se natjecala sa Austro-Ugarskom za utjecaj na Balkanu na račun Osmanskog Carstva, čime su postavljeni temelji za događaje koji će dovesti do I. svjetkog rata.

Davno prije ovog rata, i Rusija i SAD su smatrali svoje zemlje potencijalnim saveznicima. Tijekom krimskog rata, američko-rusko prijateljstvo je ojačalo. Anglo-francusko savezništvo nije bilo samo usmjereno protiv Rusije, već i protiv SAD-a. U svojem govoru pred parlamentom, Lord Clarendon je jasno dao do znanja da Engleska i Francuska ne žele niti američki ekspanzionizam. Sačuvanje integriteta SAD-a bio je tada imperativ za Rusiju, jer je ista htjela da joj bude od pomoći ako to bude potrebno.[106] Krimski rat je označio uspon Francuske na položaj evropske sile,[107] nastavak pada Osmanskog Carstva te početak pada carske Rusije. William C. Fuller primjećuje da je "Rusija poražena na krimskom poluostrvu, te se vojska bojala da će neizbježno biti poražena još jednom ako se ne poduzmu koraci da se ne prebrode militarističke slabosti."[108] Historičar Shepard Clough piše sljedeće o ovom ratu:

Rat nije bio rezultat proračunatog plana, pa niti užurbana odluka napravljena pod stresom u zadnjem času. Bio je posljedica više od 20 godina fatalnih grešaka u usporenoj snimci od nesposobnih vladara koji su imali mjesece da razmišljaju o svojim djelima. Nastao je od Napoleonove želje za prestižem; Nikoline želje da vlada tjesnacima; njegovom naivnom i pogrešnom procjenom o vjerojatnoj reakciji evropskih sila; promašaja tih sila da jasno iskažu svoj stav; i pritiska javnog mišljenja u Britaniji i Carigradu prilikom ključnih trenutaka.[109]

A. W. Kinglake je smatrao da su Britanci bili žrtve novinskog senzacionalizma i dvolične francusko-somanske diplomacije. Historičari Andrew Lambert i Winfried Baumgart pak imaju malo drugačije mišljenje te smatraju da je Britanija prvo slijedila geopolitičku strategiju uništavanja sve jače ruske pomorske sile koja bi mogla izazvati britansku mornaricu u kontroli mora, a drugo da je rat bio zajednički europski odgovor čitavog stoljeća ruskog ekspanzionizma ne samo prema jugu nego i prema zapadu Evrope.[38][97]

U popularnoj kulturi[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 1.8 Sweetman 2001, str. 89.
  2. Goldfrank 2014, str. 31.
  3. 3.0 3.1 Harris 1999, str. 104.
  4. 4.0 4.1 Mulhall 1892, str. 587.
  5. 5.0 5.1 Mullhal 1892, str. 587.
  6. 6.0 6.1 6.2 6.3 6.4 Cummins 2009, str. 100.
  7. Figes 2010, str. 415.
  8. Kozelsky 2012.
  9. Gorizontov 2012, str. 65-94.
  10. 10.0 10.1 Royle 2000, Uvod.
  11. Anderson 1966, str. 42-43.
  12. Taylor 1954, str. 60-61.
  13. Seton-Watson 1988, str. 280-319.
  14. Figes 2010, str. 11.
  15. Lincoln 1981, str. 114–116.
  16. Bell 1840.
  17. Figes 2010, Prvo poglavlje.
  18. 18.0 18.1 Schymik, Henze & Hille 2011, str. 189.
  19. Strachan 1978, str. 303-325.
  20. Taylor 1954, str. 61.
  21. Jelavich 1975, str. 119.
  22. Fuller 1998, str. 252-292.
  23. Figes 2010, str. 103.
  24. Figes 2010, str. 7-9.
  25. 25.0 25.1 Royle 2000, str. 19.
  26. Figes 2010, str. 104.
  27. Royle 2000, str. 20.
  28. Royle 2000, str. 21.
  29. 29.0 29.1 Figes 2010, str. 105.
  30. Jelavich 2004, str. 118-122.
  31. Figes 2010, str. 111-115.
  32. Figes 2010, str. 110.
  33. Figes 2010, str. 118-119.
  34. Sondhaus 2012, str. 57.
  35. Figes 2010, str. 130.
  36. Badem 2010, str. 149-155.
  37. Figes 2010, str. 143.
  38. 38.0 38.1 Lambert 2011, str. 94, 97.
  39. Bartlett 1993, str. 51-52.
  40. Small 2007, str. 23, 31.
  41. Figes 2010, str. 172-184.
  42. Taylor 1954, str. 64–81.
  43. Badem 2010, str. 101–109.
  44. Figes 2010, str. 130-143.
  45. Reid 2000, str. 242-262.
  46. Figes 2010, str. 131, 137.
  47. Figes 2010, str. 185.
  48. Figes 2010, str. 175-176.
  49. Figes 2010, str. 188-190.
  50. Figes 2010, str. 189.
  51. Figes 2010, str. 198.
  52. Arnold 2002, str. 95.
  53. Greene & Massignani 2008, str. 32.
  54. Figes 2010, str. 194.
  55. Figes 2010, str. 201.
  56. Engels 1980, str. 477-479.
  57. Sweetman 2001, str. 53.
  58. Calthorpe 1858, str. 132.
  59. Figes 2010, str. 252.
  60. Lambert 2011, str. 178.
  61. Lambert 2011, str. 230.
  62. 62.0 62.1 Lindgrén & Neumann 1980, str. 1570-1648.
  63. Figes 2010, str. 321–322.
  64. Radzinsky 2005, str. 96.
  65. Figes 2010, str. 339.
  66. Figes 2010, str. 340-341.
  67. Figes 2010, str. 344.
  68. Figes 2010, str. 378.
  69. Radzinsky 2005, str. 106.
  70. Lambert 2001, str. 247-248.
  71. Lambert 2011, str. 247-248.
  72. Figes 2010, str. 335.
  73. Baddeley 1908, str. 447-448.
  74. Badem 2010, str. 159–68.
  75. Baddeley 1908, str. 224.
  76. Badem 2010, str. 24.
  77. Anderson 1969, str. 263-275.
  78. 78.0 78.1 78.2 Colvile 1941, str. 72-80.
  79. Ponting 2011, str. 2-3.
  80. Burke 1855, str. 93.
  81. Kowner 2009, str. 238.
  82. Rakhmanova 2014, str. 322.
  83. Stone & Crampton 2009, str. 629-641.
  84. Stephan 1969, str. 257-277.
  85. Arnold 2002, str. 111-112.
  86. Dincecco, Federico & Vindigni 2011, str. 887-914.
  87. Figes 2010, str. 32–40.
  88. Figes 2010, str. 139.
  89. Badem 2010, str. 183.
  90. Subtelny 2009, str. 123.
  91. Marx & Engels 1975, str. 599.
  92. Leonard 2013, str. 98.
  93. Figes 2010, str. 400–402, 406–408.
  94. Figes 2010, str. 402-405.
  95. Mosse 1955, str. 297-316.
  96. Small 2007, str. 188–190.
  97. 97.0 97.1 Baumgart 1999, str. 212.
  98. Figes 2010, str. 432–433.
  99. Edgerton 2007, str. 5.
  100. Levy 1985, str. 344-374.
  101. Fisher 1987, str. 356-371.
  102. Fee & Garofalo 2010.
  103. Attewell 1998, str. 151-166.
  104. Shahvar 2002, str. 169-193.
  105. 105.0 105.1 Figes 2010, str. 433.
  106. Dvoichenko-Markov 1954, str. 137-145.
  107. Figes 2010, str. 411.
  108. Fuller 1998, str. 273.
  109. Clough 1964, str. 917.
  110. Molnar & Lukacs 24.7. 2006, str. 1400-1402.

Literatura[uredi - уреди]

Knjige
Znanstveni radovi

Eksterni linkovi[uredi - уреди]