Otto von Bismarck

Izvor: Wikipedia
Otto von Bismarck
Otto von Bismarck

Mandat
21. ožujka 1871. – 20. ožujka 1890.
Prethodnik nitko
Nasljednik Leo von Caprivi

Mandat
23. rujna 1862. – 1. siječnja 1873.
Prethodnik  Adolf zu Hohenlohe-Ingelfingen
Nasljednik Albrecht von Roon
Mandat
9. studenoga 1873. – 20. ožujka 1890.
Prethodnik  Albrecht von Roon
Nasljednik Leo von Caprivi

Rođenje 1. travnja 1815.
Schönhausen, Njemačka
Smrt 30. srpnja 1898.
Friedrichsruhe, Njemačka
Politička stranka nijedna
Supruga Johanna von Puttkamer

Potpis
Autograph-OttoBismarck.png
Spomenik Bismarcku u Hamburgu

Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (1. 4. 1815. — 30. 7. 1898.) je njemački političar koji se smatra najvećim i najuticajnijim državnikom u njemačkoj i evropskoj historiji.

Odrastao je u plemićkoj familiji i razvio konzervativne političke stavove, ali i politički talent. Godine 1862. je imenovan pruskim premijerom, odakle je svu svoju energiju uložio u projekt njemačkog ujedinjenja kojeg je namjeravao izvesti "krvi i željezom". Godine 1864. je zajedno s Austrijom vodio uspješni rat protiv Danske oko Schleswiga i Holsteina. Godine 1866. je pokrenuo rat protiv Austrije koji je završen velikom pobjedom i trajnom hegemonijom Pruske u Njemačkoj. Godine 1870. je tzv. emskom depešom isprovocirao rat Pruske i Francuske koji je završio francuskim porazom i proglašenjem Njemačkog carstva (tzv. Drugog Reicha) u okupiranom Versaillesu.

Nakon toga je Bismarck postao prvim kancelarom ujedinjene Njemačke i na tom položaju ostao do 1890. godine. Za njegova mandata je Njemačka dobila svoje prve kolonije, a sam je Bismarck pažljivo gradio sistem vojnih saveza s ciljem da spriječi Francusku u nastojanju da se osveti poraz u ratu. Također se istakao po tome što je, usprkos vlastitih konzervativnih uvjerenja, uveo sustav mirovinskog i socijalnog osiguranja.


Mladost i dolazak na vlast[uredi - уреди]

Bismarck je rođen kao Otto Eduard Leopold grof von Bismarck (Otto Eduard Leopold Graf von Bismarck) u Schönhausenu. Studirao je pravo na sveučilištima u Getingenu i Humboltu, kao i na sveučilištu u Berlinu. Oženio je Johannu von Puttkamer 1847. godine. U njihovom dugom i sretnom braku je rođeno troje djece.

Oduševljen zbog propasti revolucionarnih pokreta 1848. godine u njemačkim državama, izabran je u pruski parlament 1849. godine. Postavljen da predstavlja Prusku u Frankfurtu na Majni, Bismarck postaje sve više uvjeren da je ujedinjena njemačka nacija, koju bi predvodila Pruska, važan cilj što se u to vrijeme smatralo liberalnim ciljem. Poslije ovog položaja, bio je postavljen za veleposlanika u Petrogradu, u kome se sprijateljio sa svojim budućim protivnikom, Aleksandrom Gorhakovim, i u Parizu. Godine 1862., pruski kralj Vilim I. postavio ga je za premijera i ministra vanjskih poslova Pruske, kao rješenje sukoba između sve liberalnijeg parlamenta i kralja.

Ujedinjenje Njemačke[uredi - уреди]

Veličina uloge Bismarcka kao ujedinitelja Njemačke veoma je kontroverzna tema među povjesničarima. Također, postoji mnogo rasprava je li to bilo ujedinjenje Njemačke ili proširenje Pruske. Ono što je izvjesno, Bismarck je djelomično odgovoran za početak više ratova koji su vodili do dramatične promjene u političkoj strukturi Njemačke. Prvo, uz suradnju Austrije, Schleswig i Holstein su odcjepljeni od Danske u ratu. Mirovni ugovor je zaključen u Beču 30. listopada 1864. godine. Već 1865. Austrija je primorana prepustiti Pruskoj kontrolu nad sjevernim zemljama, a 1866. Bismarck napada Austriju i brzo ju pobjeđuje u bitci kod Königgrätza, priključivši Hannover, Hesen-Kasel, Nasau i Frankfurt Pruskoj formirajući tako Sjevernonjemačku konfederaciju.

Pošto je Bismarck izazvao Francusku, kojom je u to vrijeme vladao Napoleon III., izbio je Francusko-pruski rat, tijekom kojega su se južnonjemačke države, koje su smatrale Francusku agresorom, pridružile Sjevernonjemačkoj konfederaciji u borbi protiv Francuske. Francuska je pretrpjela ponižavajući poraz, i Vilim I. biva okrunjen kao njemački imperator u Dvorani ogledala u Versaillesu, koja je služila kao središte pruske armije. Bismarck je time zakonito stvorio Njemačko Carstvo pod vodstvom Pruske uz isključenje Austrije.

Kancelar[uredi - уреди]

Otto von Bismarck 1873.

Slavljen kao nacionalni heroj, Bismarck postaje prvi kancelar novog njemačkoga carstva. U vanjskoj politici posvećuje se očuvanju mira između europskih sila Francuske, Austrije, Njemačke i Rusije. Bismarck je vjerovao da središnja pozicija Njemačke u Europi može biti uzrok njenog razaranja u slučaju bilo kojeg rata.

Na unutrašnjem planu bio je zabrinut pojavljivanjem dvaju novih političkih stranaka: Katoličke stranke centra, i Socijaldemokratske stranke Njemačke. Bitka protiv katolicizma koja je započela 1872. godine, pod imenom "Kulturna borba" (Kulturkampf) uglavnom je bila promašaj. Bismarck je napao socijaldemokrate na dvije fronte: socijaldemokratska stranka i njezine organizacije su stavljene izvan zakona, dok je radničkoj klasi dano vrlo napredno zakonodavstvo koje je omogućavalo zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nesreće na radu, kao i starosne mirovine.

Na izborima 1890. godine i Katolička stranka centra i socijaldemokrati osvajaju mnogo glasova, a Bismarck daje ostavku na zahtijevanje njemačkoga cara Vilima II., koji je došao na prijestolje 1888. godine. Bismarck je proveo svoje posljednje godine pisajući memoare (Gedanken und Erinnerungen; "Razmišljanja i sjećanja"). Umro je u 83. godini života 1898. godine u Fredrihsruhu.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Njemačka ratna mornarica imala je ratni brod imenovan u njegovu čast, Bismarck, kao i Njemačka carska mornarica čija su dva broda nosila njegovo ime. Također, mjesto Bismarck, Sjeverna Dakota, nosi njegovo ime, kao i Arhipelag Bismarck i Bismarckovo more kod bivše njemačke kolonije Nove Gvineje, te više ulica i škola u Njemačkoj.

Literatura[uredi - уреди]

  • Crankshaw, Edward, Bismarck. The Viking Press. (1981.);
  • Eyck, Erich, Bismarck and the German Empire. W. W. Norton & Company. (1964.);
  • Hiss, O.C. Bismarck: Gesetze und Würste. Sans Souci Druck (1931.);
  • Lerman, Katharine Anne, Bismarck: Profiles in Power. Longman, 2004., ISBN 0-582-03740-9.
  • Emil Ludwig, Wilhelm Hohenzollern: The last of the Kaisers, New York (1927.);
  • Palmer, Alan. Bismarck, Charles Scribner’s Sons. (1976.);
  • Otto Pflanze, Bismarck and the Development of Germany. 3 vols. (Princeton University Press, 1963–90.);
  • Stern, Fritz, Gold and Iron: Bismarck, Bleichröder and the Building of the German Empire. Penguin. (1977.);
  • Taylor, A. J. P., Bismarck: the Man and the Statesman. Hamish Hamilton. (1955.).

Vanjske poveznice[uredi - уреди]