Kriegsmarine

Izvor: Wikipedia
Kriegsmarine

{{{opis_slike}}}

Segment Wehrmachta
Lokacija osnivanja  Treći rajh
Komandanti
Komandant Erich Raeder
Karl Dönitz
Hans-Georg von Friedeburg





Angažovanje
Bitke Španjolski građanski rat
Drugi svjetski rat

Kriegsmarine (Ratna mornarica doslovno prevedeno sa njemačkog) bilo je ime za vid Wehrmachta (oružane snage Nacističke Njemačke) od 1935. do 1945.

Opis i historija[uredi - уреди]

Nakon poraza u Prvog svjetskog rata, Versajski sporazum je nametnuo stroga ograničenja njemačkoj ratnoj mornarici. Njoj je bilo zabranjeno projektiranje i izgradnja podmornica, nosača aviona, mornaričke avijacije, teške obalne artiljerije i limitirana izgradnja novih brodova, čija ukupna tonaža nije smjela premašiti 10 000 tona. Ali kad su Nacisti došli na vlast 1933. odpočela je snažna kampanja za reviziju tih ograničenja, pa je na kraju Hitlerova upornost urodila plodom - 18. juna 1935. potpisan je novi anglo-njemački sporazum, koji je istina i nadalje limitirao veličinu njemačke mornarice, na 35% britanske, ali je ipak dozvoljavao Njemačkoj posjedovanje i gradnju podmornica i drugih brodova koja joj je Versajski sporazum zabranjivao. Ali je Hitler tek 1939. par mjeseci prije početka rata odobrio Plan Z (ambiciozni ratni plan izgradnje moćne mornarice).

Prema Planu Z, Kriegsmarine je trebala izgraditi do 1947.

ukupno 800 brodova a broj mornaričkog osoblja trebao je narasti na preko 200 000 ljudi (na početku rata bilo ih je samo 78 000). Na Hitlerovu interveciju roka za dovršetak Planu Z pomaknut je na 1945.

Kad je u septembru 1939. započeo Drugi svjetski rat Kriegsmarine nije bila spremna za sukob sa savezničkim pomorskim snagama. Za razliku od drugih vidova Wehrmachta; Heer i Luftwaffe, - koje su unatoč zabranama izrasli u moćne sile (i tehnički i veličinom), mornarica je ostala patuljak (ipak se veliki brodovi nisu dali graditi skrivečki). Plan Z otpočeo je svega nekoliko mjeseci prije početka rata. Zbog toga broj i snaga raspoloživih brodova Kriegsmarine nije bio adekvatan za potrebe velikog rata. [1]

Bojni brod Tirpitz jedan od najvećih brodova Kriegsmarine

U godinama prije rata, Kriegsmarine je bila čvrstog uvjerenja da eventualni budući vojni sukob neće ponovno biti protiv Velike Britanije. Ona je kao svoje potencijalne neprijatelje vidjela Poljsku i Francusku, pa su i napori brodogradnje bili usmjereni na njih. U mogući sukob sa najvećom pomorskom silom onog vremena, nije se vjerovalo i predviđalo se da će izbiti tek krajem 1940-ih., kad je Plan Z trebao biti dovršen. Kad su napetosti sa Velikom Britanijom počela rasti - 1938., strah od vojnog sukoba s Britanijom rezultirao je užurbanom gradnjom novih brodova. No čak i tada - Kriegsmarine je još uvijek vjerovala da je rat s Britanijom još uvijek udaljen za nekoliko godina. [1]

Na samom početku rata Kriegsmarine je ostvarila nekoliko zavidnih operacija, poput invazije Norveške i uništenja nekoliko velikih britanskih brodova, ali taj sretni niz je prekinut potapanjem njihovog novog bojnog broda Bismarck u maju 1941. Od tog događaja Kriegsmarine se praktički usidrila i brižljivo čuvala svoje veće brodove, koji više nisu korišteni tako smjelo kao na početku, jer se smanjenim brojem operativnih brodova, svaki gubitak činio još većim. [1]

Brodovi Kriegsmarine[uredi - уреди]

Laka krstarica Karlsruhe

Početak Drugog svjetskog rata - Kriegsmarine je dočekala sa 11 većih brodova, uz sedam brodova na navozima brodogradilišta. Tu malu flotu podržavalo je 21 razarač, 57 podmornica, od kojih je većina bila sposobna samo za manje obalne operacije, [2] i 20 torpednih čamaca. Za ilustraciju patuljaste snage Kriegsmarine treba reći da su Saveznici imali na raspolaganju čak 260 razarača.

Do kraja rata Kriegsmarine je izgradila samo 19 novih razarača, od kojih je samo njih 15 neoštećeno dočekalo kraj rata. Neke od njih su preuzele su mornarice Saveznika i služili se njima sve do sredine 1950-ih. [3]

Tokom rata sa navoza brodogradilišta ušli su u službu bojni brodovi Tirpitz i Bismarck, teška krstarica Prinz Eugen.

U usporedbi s britanskom, američkom ili francuskom flotom toga doba, Kriegsmarine bila je vrlo mala, ali su unatoč tome brodovi Kriegsmarine postigli neke spektakularne pobjede protiv britanske kraljevske mornarice. [2]

Iako su njemačke podmornice na samom početku rata bile stvarna prijetnja za savezničkim konvojima na Atlantiku i ozbiljno ugrozile opskrbu Britanije i to je popustilo od maja 1943, ponajviše zbog tehnološkoškog napredka savezničkih snaga, ali i zbog problema u opskrbi gorivom, pa i radi pogrešne brodograđevne politike ali i zbog operativnih ograničenja koje je Kriegsmarini nametalo političko vodstvo, pa ona nije više bila u stanju nastaviti svoje uspjehe iz perioda 1939. -1941. [2] a podmorničke operacije su odtad postale gotovo nemoguće. [1]

Na kraju rata su samo dva veća broda Kriegsmarine bila operativno sposobna, sve ostale potopili su Saveznici, što u direktnim pomorskim sukobima, a što tokom posljednjih mjeseci i tjedana rata u njihovim bazama. [1]

Kriegsmarine i mornarička avijacija[uredi - уреди]

Za razliku od drugih suvremenih mornarica onog vremena, Kriegsmarine nije imala vlastitu mornaričku avijaciju. Svi avioni, bez obzira na to dali su bili stacionirani na kopnu ili brodovima, bili su pod komandom Luftwaffe, a njihovi piloti - oficiri Luftwaffe, u skladu sa Göringovim motom - sve što leti pripada meni. Zbog tog su izbijali česti sukobi na relaciji Kriegsmarine - Luftwaffe, pa nije čudo da zbog tih sukoba mornarički dio Luftwaffe nikad nije bio toliko efikasan kao rivalske avijacije savezničkih snaga. To je bilo zbog toga što je operativno planiranje pripadalo Luftwaffe umjesto Kriegsmarine. Praktički je samo 30 aviona, stacioniranih na brodovima bilo pod operativnom komandom Kriegsmarine. [4]

Unatoč vrlo malom broju aviona koji su bili raspoloživi za mornaričke zadatke, a to bilo nešto ispod 200 aviona (5% od ukupne snage Luftwaffe), ti avioni su istovremeno uspjevali obavljati više zadataka. Od obalnog patroliranja, preko lova na protivničke podmornice i spašavanja vlastitih pretraživanjem i izviđanjem sjevernog Atlantika, sve do specijalnih operacija poput snabdjevanja gorivom vlastitih podmornica u Barentsovom moru ili snabdjevanja arktičkih meteoroloških stanica. [4]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 "German Kriegsmarine" (engleski). German Navy. http://www.german-navy.de/kriegsmarine/index.html. pristupljeno 30. 08. 2012. 
  2. 2.0 2.1 2.2 "Kriegsmarine Ships" (engleski). German Navy. http://www.german-navy.de/kriegsmarine/ships/index.html. pristupljeno 30. 08. 2012. 
  3. "Destroyer" (engleski). German Navy. http://www.german-navy.de/kriegsmarine/ships/destroyer/index.html. pristupljeno 30. 08. 2012. 
  4. 4.0 4.1 "Naval Aviation" (engleski). German Navy. http://www.german-navy.de/kriegsmarine/aviation/index.html. pristupljeno 30. 08. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]