Historija Sarajeva

Izvor: Wikipedia
Ovaj članak je dio serije o
historiji Sarajeva
Prahistorijsko doba
Srednji vijek
Rano osmansko doba
Kasno osmansko doba
Austrougarsko doba
Jugoslavija
Moderno Sarajevo

Ovo je članak o Historiji Sarajeva. Također pogledajte historiju Bosne i Hercegovine. Članak se bavi historijom sa područja današnjeg Sarajeva.

Prahistorijsko doba[uredi - уреди]

Arheolozi sa sigurnošću mogu potvrditi da je područje na kojem se danas nalazi Sarajevo, kontinuirano bilo naseljivano, još od neolita. Najpoznatiji dokaz naseljavanja sarajevskog područja u neolitu je butmirska kultura. Iskopine u Butmiru se otkrivene na području Ilidže, današnjeg predgrađa Sarajeva, još 1893. godine od strane austro-ugarskih vlasti tokom izgradnje poljoprivredne škole. Sarajevsko područje je, bez sumnje privlačilo neolitskog čovjeka, najviše zbog prirodnog bogatstva kremena kojeg su nalazili u izobilju. Također izgleda da su neolitski ljudi ukrašavali svoje naseobine. Ali sigurno najzanimljivija činjenica je da su pronađeni jedinstveni keramčki predmeti, te lončano posuđe koje butmirsku kulturu čine unikatnom i jedinstvenom u svijetu. Upravo zbog ovih otkrića je organizovan Međunarodni kongres arheologa i antropologa 1894. godine u Sarajevu.

Sljedeće poznate naseobine na području Sarajeva su ilirska naselja. Ilirska plemena, narod koji se naseljavao na zapadnom Balkanu, (smatra se njihovom domovinom), imali su nekoliko ključnih naselja na području Srednje Bosne, pretežno uz obalu rijeke Miljacke. Iliri na području Sarajeva su pripadali plemenu "Dezitijati", ratobornom plemenu koje je najduže pružalo otpor prodoru Rimljana. Njihov poraz od strane rimskog imperatora Tiberija 9. godine je označio početak rimske vladavine na tom prostoru. Rimljani nisu nikad mnogo gradili u okolini današnjeg Sarajeva, međutim, poznata je rimska kolonija Aquae Sulfurae, izgrađena na području Ilidže koja je u to vrijeme bila najvažnije naselje.

Srednji vijek[uredi - уреди]

Sarajevo je u srednjem vijeku bilo dio srednjovjekovne bosanske župe Vrhbosna, u blizini tradicionalne prijestolnice kraljevstva u Visokom. Dokumenati iz razvijenog srednjeg vijeka bilježe da je na sarajevskom području postojalo mjesto "Tornik". Izgleda da je Tornik bio mali trg ili pazarište okuženo malim selima, te prema zapisima dubrovačkih trgovaca, nije bio previše važno trgovačko mjesto.

Papinski dokumenti navode da je 1238. godine izgrađena katedrala Svetog Pavla na području Vrhbosne.

Rano osmansko doba[uredi - уреди]

Sarajevo koje poznajemo danas je osnovano u Osmanskom carstvo 1450ih tokom osvajanja regiona, a godina 1461. se najčešće koristi kao godina osnivanja grada. Prvi osmanski vladar Bosne i Hercegovine, Isa-beg Ishaković, je pretvorio par zaselaka koji su tada bili tu u grad i centar države gradnjom jednog broja ključnih objekata, uključujući džamije, zatvorenu tržnicu, javno kupatilo, hostel, i naravno vladarov dvor (Saraj) koji je gradu dao njegovo trenutno ime. Džamija je nazvana "Careva Džamija" u čast sultana Mehmeda II. Sa napretkom Sarajevo je brzo naraslo u najveći grad u regionu. Mnogi kršćani, posebno pripadnici Bosanske crkve, su prešli na islam u to vrijeme.

Pod mudrim vodstvom ljudi poput Gazi Husrev-bega (najveći vakif grada koji je podigao većinu današnjeg starog dijela grada), Sarajevo je raslo velikom brzinom. Postalo je poznato po svojim velikim tržnicama i brojnim džamijama, kojih je bilo preko stotinu sredinom 16. vijeka. Tada je Sarajevo bilo najveći i najvažniji osmanski grad na Balkanu poslije Istanbula. Godine 1660. u Sarajevu je bilo preko 80000 stanovnika. Poređenja radi, Beograd je 1838. godine imao samo 12963 stanovnika, a Zagreb kasne 1851. mali broj od 14000 ljudi. Događaji su većinom krenuli nizbrdo od tada.

Kasno osmansko doba[uredi - уреди]

1699. godine, princ Eugen Savojski je poveo uspješan napad na Sarajevo. nakon što je njegova vojska opljačkala sve što je mogla, zapalio je Grad. U samo jednom danu, skoro cijeli grad je uništen osim nekoliko mahala, nekoliko džamija i pravoslavne crkve. Brojni požari koji su uslijedili su oslabili grad, pa je sarajevo 1807. godine imalo oko 60 000 stanovnika (i tada je Sarajevo imalo više stanovnika nego New York u to vrijeme).

Na tlu Sarajeva, 1830ih se dogodilo nekoliko bitaka, za vrijeme Bosanskog ustanka, organizovanog i vođenog od bošnjačkog vojskovođe, Huseina kapetana Gradaščevića. Danas je jedna od glavnih ulica Sarajeva, Ulica "Zmaja od Bosne", dobila ime u Gradaščevićevu čast. Ustanak je nažalost propao, i Bosna je opet pala pod kontrolu Osmanlijskog carstva, pod čijom je upravom i ostala, sljedećih nekoliko decenija.

Austro-Ugarska[uredi - уреди]

Po odluci Berlinskog kongresa, Sarajevo je 1878. godine okupirano od strane Austro-Ugarske. U Sarajevo su došli arhitekti i inžinjeri kako bi obnovili grad i od njega učinili modernu evropsku metropolu. Bili su potpomognuti požarom koji je uništio veći dio glavnog dijela grada (čaršije). Nakon toga je Sarajevo postalo mješavina osmanlijskog trgovačkog grada i moderne zapadnjačke arhitekture. U Sarajevu se može pronaći nekoliko primjera maruijskog i secesijskog stila iz tog perioda.

Austro-Ugarski period je bio veliki napredak za grad jer je zapadnjačka snaga donijela prihvaćanje standarda Viktorijanske epohe. Brojne tvornice i druge zgrade su izgrađene u ovo vrijeme, i veliki broj institucija je moderniziran i prilagođen zapadnjačkim standardima. Po prvi put u svojoj historiji, stanovništvo Sarajeva je počelo pisati latinicom.

U događaju koji je započeo Prvi svjetski rat, Franjo Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske i njegova žena Sofia su ubijeni u atentatu u Sarajevu 28. juna 1914. od strane srpskog nacionaliste i pripadnika organizacije Mlada Bosna, Gavrila Principa. Anti-srpsko nasilje je bilo primjetno u gradu, iako su se bosanskohercegovačke vjerske vođe povukli i čak lično dali utočište nekim srpskim porodicama.

Jugoslavija[uredi - уреди]

Nakon četiri krvave godine koje su uslijedile, Sarajevo je kao dio Bosne i Hercegovine ušlo u sastav nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija). U to vrijeme je bilo glavni grad Drinske banovine. U sastavu te države je ostalo sve do Drugog svjetskog rata kada Sarajevo okupiraju njemačke nacističke snage i ono ulazi u sastav NDH. Ostaje pod kontrolom ustaškog režima sve do oslobađanja od strane partizanskih snaga 1945.

Poslije Drugog svjetskog rata, Sarajevo je raslo nevjerovatnom brzinom i u to vrijeme je bilo jedan od najvažnijih industrijskih cenara Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Moderni komunistički blokovi, građeni zapadno od stare jezgre grada, daju Sarajevu arhitektnu posebnost. Sarajevo je dostiglo vrhunac svog razvoja u ranim 1980im i u to vrijeme je izabrano da bude domaćin 14. Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine. Igre su bile strahovit uspjeh za Sarajevo čiji se turizam nevjerovatno povečao. Euforija zbog Olimpijskih igara i dobre ekonomije je činila dalekim ono što je trebalo uslijediti, a to je četverogodišnja Agresija na Bosnu i Hercegovinu i 1.425 dana duga Opsada Sarajeva.

Moderno Sarajevo[uredi - уреди]

Nedavni rat u Bosni i Hercegovini je rezultirao velikim uništavanjima i dramatičnim padom broja stanovnika tokom opsade grada između 1992. i 1995. (pogledajte Opsada Sarajeva)

Rekonstrukcija grada je počela samim krajem rata u 1995. godini. Krajem 2003. većina grada je ponovno izgrađena, sa samo par vidljivih ruševina u centru grada. Moderne poslovne zgrade i neboderi su izgrađeni širom grada, i razvoj Bosmal City Centra od strane bosansko-malezijske firme je pri samom kraju, a predstavlja najvišu zgradu na Balkanu. Sarajevo je ponovo ponudilo da bude domaćin zimskih Olimpijskih igara, i analitičari predviđaju da će nakon nekoliko godina razvoja i rekunstrukcije, Sarajevo imati velike šanse da opet bude grad - domaćin Zimskih olimpijskih igara.

Također pogledajte[uredi - уреди]