Vladoje Aksmanović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Vladoje Aksmanović
RođenjeViktor Axmann
(1878-08-29)29. 8. 1878.
Osijek, Austro-Ugarska
Smrt3. 3. 1946. (dob: 67)
Valpovo, FNR Jugoslavija
Uzrok smrtitifus
NacionalnostJugoslaven
EtnicitetŽidov[1]
DržavljanstvoFNR Jugoslavija
Zanimanjearhitekt

Vladoje Aksmanović (rođen: Viktor Axmann) (Osijek, 29. 8. 1878 - Valpovo, 3. 3. 1946), osječki arhitekt i urbanist.

Biografija

[uredi | uredi kod]
Jedno od ključnih djela Vladoja Aksmanovića bez sumnje je zgrada "kina Urania".

Vladoje Aksmanović je rođen u Osijeku 29. 8. 1878 godine u uglednoj obitelji. Aksmanović je nesumnjivio bio jedan od osječana koji je svojim znanjem i radom osmišljavao grad, njegove građevine, ulice i čitave kvartove, te najviše pridonio početnoj modernizaciji Osijeka u prvoj polovici 20. stoljeća. Aksmanović je diplomirao arhitekturu u Minhenu 1900 godine na tamošnjoj Visokoj tehničkoj školi. Nakon mature stručno se usavršavao u Beču, gdje se upoznao sa suvremenim srednjoeuropskim urbarhitektonskim strujanjima. Nakon Beča, jedno vrijeme je radiio u Rijeci i Zagrebu. 1905 godine vratio se u rodni Osijek, te tu otvorio arhitektonski atelier u kojem je radio sve do 1945 godine. Osijek se u Aksmanovićevo vrijeme intenzivno mijenjao, uzrastajući iz skromnog gradića u moderni srednjoeuropski grad. U vrijeme plodnog i nadasve humanog djelovanja Aksmanović je bio značajan sudionik onovremenih događaja u Osijeku. Stručnim i društvenim radom četrdeset godina je usmjeravao rast modernog Osijeka. Pripada generaciji arhitekata koja je u europskom ozračju utemeljila i afirmirala hrvatsku secesiju i modernu. Ostvario je opsežan, kompleksan i respektabilan urbarhitektonski opus, uvažavajući poimanje humanog grada, od pojedinačnih urbanističkih projekata do uličnih poteza, trgova i parkova. U svojoj prvoj osječkoj fazi izrađuje urbanistička rješenja za nove ulice u samom centru, nove kvartove i parkove. Aksmanovićevo rješenje novog gradskog centra, koje je trebalo biti smješteno na potezu od glavne pošte na zapadu, Tvrđe na istoku, Drave na sjeveru i sadašnje Vukovarske ulice na jugu, 1909 godine je poslužilo kao predložak za izradu Regulatorne osnove za grad Osijek 1912 godine.

Humani karakter Aksmanovićevih urbanističkih rješenja ogleda se najbolje u "Sakuntala parku" (današnje Preradovićevo šetalište), koji je peojektirao u secesijskom slogu pod utjecajem europske urbane misli tog vremena. Urbanističkim rješenjem "Sakuntala parka" postigao je skladan suodnos kvalitete urbanog prostora, rijeke, bloka i parka i ravnotežu urbanih elemenata, ugaonih zgrada i spomenika. Aksmanović je jedan od prvih arhitekata ovog podneblja koji misli urbanistički. Njegovo rano razdoblje (19051914) određeno je secesijskom arhitekturom i utjecajem bečke škole. Najznačajnija djela iz tog razdoblja su "kuća Čačinović" (uglovnica na Preradovićevom šetalištu uz zgradu kina Europa) i zgrada "robne kuće Stanetty" (na njezinom mjestu danas je "NAMA" na središnjem trgu). Aksmanovićevo ključno djelo iz tog razdoblja bez sumnje je zgrada "kina Urania" iz 1912 godine. To je jedno od rijetkih djela hrvatske secesije koje je postiglo prestižno međunarodno priznanje u Beču. Aksmanović je bio i sudionik glasovitog VIII. kongresa arhitekata u Beču na kome je utvrđeno kako se planiranje grada ne smije shvaćati kao običan prometno-građevinski pravac, već da postupak planiranja mora uzeti u obzir prošlost, potrebe sadašnjosti i ciljeve budućnosti. Nakon Prvog svjetskog rata, Aksmanović je postupno napuštao secesijske oblike slijedeći suvremena modernistička kretanja. U tom razdoblju Aksmanović je realizirao u Osijeku nekoliko zapaženih ostvarenja. Među inima: "Naučnički dom" i "Ispostavu ureda za osiguranje radnika" (1923), dva bolnička paviljona osječke bolnice (1925), "Sokolski dom" (1928), "Đački dom" (1929), "palaču Okružnog ureda za osiguranje radnika" u suradnji s Dragutinom Špillerom i Đurom Kastlom (1936 današnji Dom zdravlja) i "Dom mirovinske zaklade tvornice žigica „Drava“" (1940).

Zrelo Aksmanovićevo razdoblje, od 1920 do 1945 godine, pripada duhu moderne, kada je istočno od Tvrđe sagradio rezidencijalni dio grada, kojim se pridružuje djelima vodećih hrvatskih arhitekata moderne koji su otvorili bitna programska, planerska, prostorno-organizacijska i oblikovna pitanja. Osebujno poimanje Aksmanovićeva urbarhitektonskog razvoja grada analogno je onovremenim europskim uzorima. Zaslugom Vladoja Aksmanovića grad Osijek se ulančao u jedinstveni urbarhitektonski hrvatski i europski korpus moderne 20. stoljeća. Vladoje Aksmanović je u Osijeku projektirao više od trideset stambenih objekata, sedam javnih i dvadesetak tvorničkih zgrada. Osim u Osijeku, projektirao je i u ostalim gradovima Jugoslavije; Donji Miholjac, Virovitica, Bjelovar, Ruma, Đakovo, Vukovar, Vinkovci i Beograd.

Iako je 1922 godine slavenizirao svoje ime i prezime iz Viktor Axmann u Vladoje Aksmanović, ni to mu nije pomoglo kada su ga 1945 godine tadašnje vlasti novouspostavljene FNR Jugoslavije protjerale u radni logor Valpovo gdje je 3. 3. 1946 godine i umro od posljedica tifusa. Imao je 67 godina.

Reference

[uredi | uredi kod]

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Essekeri (Viktor Axmann) Arhivirano 2017-11-17 na Wayback Machine-u. Vidi Wikipedia:Dozvole za objavljivanje (Wikipedia:Dozvole za objavljivanje/Essekeri).

  1. Ognjen Kraus, 1998, str. 136

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj., Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9