Rat i mir (film, 1966)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vojna i mir

Poster filma
Režija Sergej Bondarčuk
Producent Goskino
Scenario Sergej Bondarčuk
Vasili Solovjov
Lav Tolstoj
(roman)
Uloge Sergej Bondarčuk
Ljudmila Saveljeva
Vjačeslav Tikhonov
Muzika Vjačeslav Tikhonov
Fotografija Anatoli Petritski
Aleksander Šelenkov
Yu-Lan Chen
Montaža Tatjana Likhačeva
Studio Mosfilm
Distribucija Kultur International Films
Datum(i) premijere 14. III 1966. - 23. I 1969.
Trajanje 507 min. [1]
Zemlja  SSSR
Jezik ruski
francuski
Vojna i mir na Internet Movie Database

Rat i mir (rus. Война и мир; latinično Vojna i mir) ruski/sovjetski je epski povijesni film objavljen između 1966. i 1969. koji je snimljena po slavnom romanu Rat i mir kojeg je napisao Lav Tolstoj. Film je režirao Sergej Bondarčuk, koji glumi i jednog od glavnih likova. Radnja se vrti oko nekoliko likova u Rusiji, kojih sve povezuje da su zaljubljeni u djevojku Natašu, tijekom 19. stoljeća, kada je Napoleon započeo invaziju na tu zemlju. Film traje čak 10 sati te je sniman preko pet godina,[2] ali je stekao velike pohvale kritičara.

Proračun filma bio je neko vrijeme jako preuveličavan: čak je i ugledni New York Times svojedobno navodio da je koštao čak 100.000.000 $,[2] ali se kasnijim uvidima u financijske spise došlo do zaključka da je u stvarnosti koštao tek desetinu te cifre, 8.291.712 rublja,[3] što je tada bilo 9.213.013 $ po ratama iz 1967[4] ili otprilike 67 milijuna $ prilagođeno po inflaciji 2011. Prvi film koji je doista dosegnuo proračun od 100 milijuna $ pojavio se tek 1991., a to je bio Terminator 2.

Radnja[uredi - уреди | uredi izvor]

Rusija, 1805. Smušeni, introvertirani Pierre Bezukhov je vanbračni sin bogatog grofa. Kada čuje da ovaj umire, Pierre se zaputi da bude u njegovoj blizini. Grof umre i na iznenađenje svih, sav imetak ostavlja Pierreu te ga prizna kao svojeg sina, što ovog jako zbuni. Pierre se oženi za Elene, iako nije bio zaljubljen u nju, te stalno počinje slušati glasine da ga ona vara. Kada čak i njenog navodnog ljubavnika izazova na dvoboj, Pierre se odluči da sve to nije vrijedno toga te se razvede od nje. Istodobno, Andrej Bolkonski, sin umirovljenog ratnog zapovjednika, se dosađuje u svojem bračnom životu pa napušta svoju suprugu Lisu te se prijavljuje u vojsku kako bi se pod vodstvom Kutuzova borio u Austerlitzu protiv Napoleonove vojske. Njegov otac je oduševljen, dok je njegova sestra Marija žalosna. Tu je i moskovska obitelj Rostov u kojoj se nalazi i vesela djevojka Nataša. Andrej biva ranjen na bojnom polju, ali se ipak vrati natrag. Kada njegova supruga Lise umre pri porodu, to ga jako pogodi te zažali što nije ostao uz nju.

Na jednoj velikoj zabavi, Andrej pozove Natašu na ples i ona se zaljubi u njega. On ju zaprosi ali ju i zamoli da čeka godinu dana dok se ne vjenčaju za slučaj da se predomisli, što ju jako razočara. Vrijeme prolazi i Nataša je i dalje zaljubljena u njega, ali joj se ne da tako dugo čekati, dok je istodobno i Pierre zaljubljen u nju ali se ne usudi ništa reči. No na jednoj kazališnoj predstavi Nataša upozna ženskara Anatola te se zaljubi u njega. On je čovjek sumnjiva morala i upitne reputacije, ali joj ipak obeća brak. Ona svoju tajnu prizna Sonji, no ova to proslijedi Pierreu koji otjera Anatola. Nataša shvati da je pogriješila u trenutku zaluđenosti, ali prekasno; Andrej prekine zaruke s njom.

1812. Napoleonova vojska napada Rusiju. Pierre promatra bitku za Borrodino, u kojoj Francuzi pobijede. Ruska se vojska odluči povuči i napustiti Moskvu. Među ljudima koji napuštaju grad je i Nataša i njena obitelj, dok Pierre odluči ostati i izvršiti atentat na Napoleona. Biva uhvaćen i stavljen u zatvor, dok Moskva izgori u plamenu. Kada se Napoleonova vojska počne privlačiti, povedu hrpu ruskih zarobljenika, među njima i Pierrea. No njega oslobodi ruska vojska. Andrej je ranjen tijekom invazije i umre u krevetu dok ga je njegovala Nataša. Pierre na kraju biva ujedninjen ponovno sa Natašom te se oženi za nju.

Glumci[uredi - уреди | uredi izvor]

Uvod[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što je 1956. američka verzija romana Rat i mir, koju je režirao King Vidor, postigla značajan uspjeh, SSSR je odlučio i sam ekranizirati Tolstojev roman ne štedeći truda i uloga. Mosfilm je 1961. započeo sa predprodukcijom, Sergej Bondarčuk je angažiran kao redatelj i jedan od glumaca, a 1963. je započelo snimanje nakon dugotrajnih priprema. Pošto je u američkoj verziji Audrey Hepburn već ostavila znatan otisak u oblikovanju izgleda Nataše, Bondarčuk je za glavnu žensku ulogu izabrao glumicu Ljudmilu Saveljevu, koja je nalikovala na nju.

Prema Guinessovoj knjizi rekorda, sekvenca bitke za Borodino je uključivala preko 100.000 statista, čime je postala jedna od najvećih ratnih scena ikada snimljenih.[2] Mnogi muzeji iz Sovjetskog saveza su filmu ustupili kostime iz 19. stoljeća. Rat i mir je jedan od prvih ruskih filmova snimljenih u formatu 70 mm. Pošto se htjelo ostati što vjernije knjizi, film je na kraju završen 1966. sa trajanjem od 484 minuta, odnosno 8 sati. U Sovjetskom Savezu je prikazan u četiri dijela, a u SAD-u je skraćen za više od sat vremena i prikazan u kinima u dva dijela; sinkroniziran je na engleski jezik, a dodan je i pripovjedač kako bi se objasnili neki detalji.[2]

Prethodni su navodi krivo tvrdili da je budžet filma iznosio 100 milijuna ondašnjih američkih dolara,[2] što bi prilagođeno po inflaciji značilo da bi Rat i mir danas koštao 700 milijuna dolara, te tako najskuplji film svih vremena,[5] ali su kasnijim detaljnijim istraživanjima utvrđeni realniji podaci od oko 9,2 milijuna $.[3] Ipak, čak i s tim "manjim" proračunom, to je tada bio najskuplji sovjetski film u historiji. S trajanjem od 10 sati, Rat i mir je istodobno i jedan od najdužih filmova svih vremena. Također drži rekord kao drugi film s najviše statista na ekranu (navodno preko 100.000 u scenama Napoleonovih osvajanja), iza Attenboroughova epa Gandhi.

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

Većina kritičara je hvalila Rat i mir zbog grandioznosti i emotivnosti, pokušaj da ostane što vjerniji knjizi i bude drugačiji od Hollywooda, dok je samo mali broj prigovarao da je cjelina preduga i tanka. U svojoj recenziji Roger Ebert je filmu dao ocjenu 4/4:

„…Ruska verzija „Rata i mira“ je veličanstveno jedinstven film. Novac nije sve, no ep se ne može snimiti bez njega. A Rat i mir je prijelomni ep za sva vremena. Teško je zamisliti da će se ikada opet naći takve okolnosti koje će stvoriti spektakularniji, skuplji i – da – bolji film… Nikada, nikada nećete opet vidjeti nešto ravno ovom filmu. Doista, zbog potrebe da se film emitira po dva segmenta po tri sata, možda ga čak niti nikada nećete vidjeti… Lako je hvaliti redatelja Sergeja Bondarčuka zbog snažnih borbenih scena, ili delikatnih plesnih scena, ili kvalitete njegovih glumaca. Ali to se gotovo i očekivalo. Ono što je iznimno u ovom filmu jest da je Bondarčuk uspio uzeti ogroman komad Tolstojevog romana i nekako ga transformirati u ovaj veliki komad filma bez da izgubi kontrolu u procesu… Nemoguće je ne usporediti Rat i mir sa dramom Zameo ih vjetar. Oni su, pretpostavljam, dvoje najvećih epskih filmova u povijesti. Oboje obrađuju najvažnije ratove u iskustvu njihovih zemalja. Oboje se koncentriraju na junake veće od života. Oboje su veličanstveni i romantični. Ali da budem iskren, mislim da je Rat i mir veći film. Iako je vulgaran na način na koji svi epovi moraju biti vulgarni (jer stavljaju vrijednost na broj masovnih produkcijskih skala), Rat i mir je inteligentniji, ukusniji i upotpunjeniji od „Zameo ih vjetar“…Usprkos svojoj dužini, film nije predug. Kada sam prisustvovao njegovoj premijeri u New Yorku, očekivao sam da će mi biti dosadno. No bio sam potpuno uvučen u priču; dvije polovice su mi se učinile kraćim od mnogih 90-minutnih filmova“. [6]

Michael Atkinson je također bio zadovoljan:

„Bondarčukovo 7-satno filmsko čudovište je i dalje najveći, najveličanstveniji film ikada snimljen… Osjećaju se iskre Ophulusa i Eisensteina u smislu da se jedna cijela republika dala na raspolaganje snimanja filma. Po prvi i vjerojatno posljednji put, autentični razmjer pravog bojnog polja je postao instrument kinematografijske sile“, a Doug Pratt je napisao: „Razmjer produkcije nas podsjeća na Jacksonovu triologiju „Gospodar prstenova“. Kao cjelina, film je istodobno i veličanstven i iscrpljujuć, ali svaki dio je tako intrigantan za sebe… Kao da u ovom djelu nema četiri, nego sto filmova u jednom“.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]