Započeo je kao kazališni i filmski glumac, a režijom se počeo baviti 1940. godine. Bitno je priodonio razvitku talijanskog neorealizma. U svojim djelima prikazivao je stvarnost poslijeratne Italije, temeljeći svoj pristup na gotovo dokumentarističkom poniranju u život.
Njegovi filmovi oslikani su humanizmom i dubokim suosjećanjem s radničkom klasom. U svom filmskom stilu težio je ujediniti poetske elemente s naturalističkim. Često je koristio glumce amatere, nešto što su kasnije i drugi redatelji preuzeli od njega. Tijekom godina dobio je četiri Oscara za najbolji strani film, između ostalih za filmove Kradljivci bicikla i Vrt Finzi Continijevih.
