Italijanski neorealizam

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Talijanski neorealizam)
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Talijanski neorealizam (tal. neorealismo) je nacionalna filmska škola. Karakteriziraju je priče radničke klase i sirotinje, snimane na originalnim lokacijama i često s neprofesionalnim glumcima. Filmovi se uglavnom bave moralnim i ekonomskim posljedicama 2. svjetskog rata na psihu i svakodnevni život pojedinca.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Talijanski neorealizam se javlja po završetku 2. svjetskog rata odnosno poslije pada vlade Benita Mussolinija, što je uzrokovalo decentralizaciju talijanske filmske industrije. Neorealizam je bio znak kulturne promjene i socijalnog napretka u Italiji. Filmovi talijanskog neorealizma prikazuju suvremene ideje i priče koje su snimane na ulici jer su filmski studiji velikim dijelom bili oštećeni u ratu. Neorealističan stil je razvio krug kritičara (Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, Gianni Puccini, Cesare Zavattini, Giuseppe DeSantis i Pietro Ingrao) okupljenih oko časopisa Cinema. S ozbirom da pisanje o politici nije bilo u potpunosti moguće (glavni urednik časopisa je bio Vittorio Mussolini, sin Benita Mussolinija) kritičari su napadali tzv. filmove tzv. bijelog telefona koji su dominirali tadašnjom talijanskom industrijom i bili su slabe kvalitete. Kritika je osjetila da bi se talijanska kinematografija trebala vratiti korijenima realističnog pitanja s prelaza 19. stoljeća u 20. Antonioni i Visconti su bili bliski suradnici Jeana Renoira. Tragove neorealizma možemo vidjeti u filmovima Alessandra Blasettija i Francesca De Robertisa. Dva najznačajnija prethodnika neorealizma su Toni (Renoir, 1935) i 1860 (Blasetti, 1934). U proljeće 1945. Mussolini je je smaknut, a Italija oslobođena njemačke okupacije. Taj period poznat kao Talijansko proljeće je bio prekretnica u talijanskoj kinematografija ka realističnijem pristupu u stvaranju filmova. Tako se talijanska kinematografija preorijentirala s velikih studija na snimanje u provinciji i na ulici kako bi se osigurala realističnost.

Za prvi film neorealizma se uglavnom drži Ossessione Luchina Viscontija iz 1943 iako je značajan tek kasnije zapažen Aniki-Bobo Manloela de Oliveira iz 1942. Neorealizam je stekao svjetsku slavu 1946 s filmom Rim, otvoreni grad Roberta Rosselinija jer je osvojio Grand Prize na Filmskom festivalu u Cannesu.

Talijanski neorealizam doživljava svoj kraj sredinom pedesetih. Standard života u Italiji se znatno podigao i to je tražilo novu poetiku sa više optimizma koji su nudili američki filmovi tog razdoblja. Vizija siromaštva i očaja koju je nudio film neorealizma nije više nudila ništa naciji koja je bila gladna pozitivne promijene. Država također nije podupirala poetiku neorealizma. Tada utjecajni političar i budući premijer Giulio Andreotti je rekao: Neorealizam je prljavo rublje koje ne bi trebalo biti prano i vješano vani.

Prelaz iz neoralizma se ogleda u ranim radovima Federica Fellinija (Il bidone i La Strada). Velike društvene teme zamijenit će istraživanje pojedinaca, njegovih potreba, alijenacije o društva i tragični pokušaj uspostavljanja komunikacije je postala glavna značajka talijanskog filma 1960-ih.

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

U filmovima uglavnom glume amateri iako su u mnogim slučajevima angažirani i poznati profesionalci u glavnim ulogama, no statisti i sporedne uloge su većinom pripadale naturšćicima. Filmovi su snimani na stvarnim lokacijama uglavnom u siromašnim četvrtima i na provinciji. Tema je često vezana za sirotinju i radnu klasu. Filmovi prikazuju svakodnevne radnje. Djeca su često u vodećim ulogama iako je njihova karakteristika često promatračka.

Rim, otvoreni grad je zadao osnove mnogim principima neorealizma. Prikazuje život talijanskog naroda pod njemačkom okupacijom. Djeca imaju ključnu ulogu i nose glavnu poruku filma. Kradljivci bicikla, film Vittoria De Sice iz 1948 je također reprezentativni primjer razdoblja u kojem glume amateri. To je priča o poslijeratnom životu u Italiji.

Od 1944-1948 autori se odmiču od čiste poetike neorealizma. Neki režiseri istražuju mogućnosti drugih žanrova kao npr. fantastični Miracolo a Milano (Vittorio De Sica) ili spektakl Senso (Luchino Visconti).

Na samom vrhuncu neorealizma 1948. Visconti je adaptirao roman I Malavoglia koji je nastao na vrhuncu talijanskog verizma potkraj 19. stoljeća. Radnja romana smještena je u suvremenu Italiju i priča je funkcionirala bez većih izmjena. Tako je nastao film La terra trema u kojem glume amateri i sniman je u stvarnom selu u kojem se odigrava radnja romana.

Neki suvremeni kritičari talijanskog neorealizma smatraju da je to manje poetika a više odnos filma spram postojeće socijalne situacije u državi. Vincent Rocchi je koristeći psihoanalizu za film neorealizama ustvrdio kako strukturu tjeskobe pretvara u strukturu samog filma.

Utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Period od 1943. do 1950. u povijesti talijanskog filma pripada neorealizmu koji je više bio trend ili pokret nego škola ili konkretan krug autora, teoretičara i kritičara. Utjecaj neoralizma je velik ne samo na talijanski filmo općenito nego i direktno na francuski novi val, poljsku filmsku školu i krajnji utjecaj mu doseže globalnu razinu.

Bitna djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni predstavnici[uredi - уреди | uredi izvor]