Nikita Mihalkov

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nikita Mihalkov
filmski autor i glumac
Biografske informacije
Rođenje 21. oktobar 1945. (1945-10-21) (dob: 73)
Moskva, Ruska SFSR, SSSR
Profesionalne informacije
Zanimanje filmski autor i glumac
Znamenita djela

Nikita Sergejevič Mihalkov (rus. Nikita Sergeevič Mihalkov; rođen 21. oktobra 1945. godine u Moskvi) je jedan od najpoznatijih ruskih filmskih autora i glumaca.

Mihalkovljeva porodica[uredi - уреди | uredi izvor]

Mihalkov je rođen u uglednoj umjetničkoj porodici. Njegov pradjed bio je carski upravnik Jaroslavlja, čija je majka bila princeza iz porodice Galicin (rus. Голицыны). Nikitin otac, Sergej Mihalkov, je najpoznatiji kao pisac dječje literature i autor teksta himne Sovjetskog Saveza i teksta himne Rusije. Nikita majka, pjesnikinja Natalija Petrovna Končalovski, ćerka je avangardnog umjetnika Pjetra Končalovskog i unuka još jednog izvanrednog slikara Vasilija Surikova. Nikitin stariji brat je filmski radnik Andrej Končalovski, poznat po svojoj saradnji sa Andrejom Tarkovskim i svojim holivudskim akcionim filmovima, kao što je Runaway Train.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rana glumačka karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Mihalkov je učio glumu u dječjem studiju Moskovskog umjetničkog teatra i kasnije u Šukinovoj školi Vahtangovog pozorišta. Još kao student pojavio se u filmu Đorđa Danelija Я шагаю по Москве (1964.) и филму његовог брата Андреја Кончаловског Дворянское гнездо (1969.). Bio je na putu da postane zvijezda Sovjetskog pozorišta i bioskopa.

Nikita Mihalkov u filmu Я шагаю по Москве iz 1964. godine.

Počeci režiranja[uredi - уреди | uredi izvor]

Uz nastavak glumačke karijere, upisao se u Svesovjetski državni institut kinematografije (sada poznat kao Gerasimov institut kinematografije), gdje je studirao režiju kod Mihaila Roma, koji je bio profesor i njegovom bratu i Andreju Tarkovskom. Režirao je svoj prvi kratki film 1968. године ... А я уезжаю домой, i svoj diplomski С покойный день в конце войны 1970. godine. Mihalkov se pojavio, kao glumac, u preko dvadeset filmova, uključujući film svog brata Ujka Vanja (1972), prije nego se pojavio kao koscenarista, režiser i glumac u svom prvom većem ostvarenju Свой среди чужих, чужой среди своих iz 1974. godine, „crvenom vesternu“ smještenom u period posle građanskog rata u Rusiji.

Sticanje međunarodne reputacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Mihalkov je stekao međunarodnu reputaciju svojim drugim ostvarenjem Раба любви (1976). Smješten u 1917. godinu, film prati pokušaje filmske ekipe da snimi nijemu melodramu u odmaralištu dok su okruženi Revolucijom. Film, baziran na posljednjim danima zvijezde nijemog filma Vere Holodnaje, bio je visoko rangiran nakon izdavanja u SAD.

Mihalkov sljedeći film, Неоконченная пьеса для механического пианино (1977. godina) je njegova adaptacija Čehovog ranog dijela Platonov, i osvojio je prvu nagradu na Filmskom festivalu u San Sabestijanu. U 1978. godini, dok je glumio u bratovljevom epskom filmu Sibiriada, režirao je i film Pet večeri (Пять вечеров), ljubavnu priču o paru rastavljenom zbog Drugog svjetskog rata, koji se sreće poslije osamnaest godina. Njegov sledeći film Oblomov, sa Olekom Tabakovim u glavnoj ulozi, baziran je na klasičnoj noveli Ivana Gončareva o mladom lijenom plemiću koji odbija da ustane iz kreveta. Film Родня iz 1981. godine je komedija o provincijalki u Moskvi koja se bavi komplikovanim odnosima među njenom rodbinom. Без свидетелей, film iz 1983. godine, prati dug noćni razgovor između žene (glumi je Irina Kupčenko) i njenog bivšeg supruga (Mihail Uljanov) kada se slučajno zadese zaključani u sobi.

У раним 80-има, Михалков је наставио своју глумачку каријеру појавивши се у изузетно популарним филмовима Елдара Ризанова Вокзал для двоих (1982. godina) i Жестокий романс (1985. godina). U tom periodu, pojavio se u ulozi Henrija Baskervila u Sovjetskoj ekranizaciji Baskervilskog psa.

Глумио је и у многим својим филмовима, укључујући: Свой среди чужих, чужой среди своих, Раба любви, Неоконченная пьеса для механического пианино и Утомлённые солнцем (Варљиво сунце).

Međunarodni uspjeh[uredi - уреди | uredi izvor]

Kombinujući nekoliko kratkih Čehovljevih priča, 1987. godine režira film Oči čёrnыe, u kome glumi Marčelo Mastrojani kao starac koji priča priču o romansi koju je imao kada je bio mlađi, o ženi koju nikad nije mogao da zaboravi. Film je doživio uspjeh i bio je hvaljen, a Mastrojani je dobio nagradu za najboljeg glumca na Kanskom filmskom festivalu i nominovan je za Oskara za svoju ulogu.

Mihalkov sljedeći film Urga (1992. godina), smješten je u malo poznati svijet Mongola koji žive na granici Rusije i Kine, osvojio je Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji i bio je nominovan za Oskara za najbolji strani film. Mihalkov film Anna: ot 6 do 18 (1993. godina) dokumentuje odrastanje njegove kćerke Ane, od djetinjstva do zrelosti.

Mihalkov najpoznatiji film do danas Utomlёnnыe solncem (Varljivo sunce) iz 1994. godine, obrađuje napetu atmosferu za vrijeme Staljinovih čistki. Film je dobio Glavnu nagradu na Kanskom festivalu i Oskara za najbolji strani film, kao i još drugih nagrada. Do 2000. godine, Varljivo sunce je bio film sa najvećom zaradom koji je snimljen u istočnoj Evropi.

U maju 2016. godine dobio je orden Svetog despota Stefana Lazarevića od Srpske pravoslavne crkve.[1]

Skorašnja karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Mihalkov je iskoristio dobre kritike i finansijski trijumf filma Varljivo sunce, da sklopi budžet od 25 miliona dolara za svoj epski poduhvat, film Sibirski berberin (Sibirskiй cirюlьnik) iz 1998. godine. U ovom filmu, koji je otvorio Kanski filmski festival 1998. godine, u glavnim ulogama se pojavljuju Džulija Ormond i Oleg Menjšikov (čest glumac u Mihalkovim filmovima), dok se reditelj pojavljuje u ulozi cara Aleksandra Trećeg.

Film je osvojio Rusku državnu nagradu i proširio je tračeve o Mihalkovim predsjedničkim ambicijama. Režiser je, naprotiv, odabrao da upravlja ruskom filmskog industrijom. Uprkos velikoj opoziciji od strane rivalskih režisera, izabran je za predsjednika Ruskog društva kinematografa i rukovodi Moskovskim filmskim festivalom od 2000. godine. Ustanovio je i nagradu Ruske akademije Zlatni orao, kao suprotnost Nika nagradi.

2005. godine Mihalkov je nastavio svoju glumačku karijeru, glumeći u tri nova filma: Statskiй sovetnik, Žmurki, Persona non grata. Sljedeće godine glumio je u filmu Mne ne bolьno.

2007. godine režira film „12“, koji je 2008. godine dobio nagradu publike na festivalu u Karlovim Varima, a iste godine je bio nominovan za nagradu Oskar, u kategoriji film godine van engleskog govornog područja, dok je 2007. godine bio nominovan za Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu.

Nastavak filma „Varljivo sunce“, „Egzodus: Varljivo sunce 2“ (Utomlёnnыe solncem 2: Predstoяnie), režira 2010. godine. Od samog pojavljivanja film izaziva značajne reakcije filmske i društvene javnosti, a na zapadu ga kritičari prozivaju proputinovskim i prostaljinovskim filmom.

Posetio je Beograd gde je 3. oktobra 2014. u Sava centru bila svetska premijera njegovog filma Sunčanica.[2][3]

Privatni život[uredi - уреди | uredi izvor]

Mihalkov sa Vladimirom Putinom, na ceremoniji dodele nagrade „za usluge u Otadžbina I stepena" 10. decembar 2015

Mihalkov privatni život šarolik je kao i njegova filmska karijera.

Njegova prva žena bila je slavna ruska glumica Anastasija Vertinskaja, kojom se oženio 6. marta 1967. godine. Iz ovog braka ima sina Stepana Mihalkova, rođenog septembra 1966. godine.

Sa svojom drugom ženom, bivšom manekenkom Tatjanom ima sina Artema (rođenog decembra 1975. godine) i kćerke Anu (rođena 1974. godine) i Nađu (rođenu septembra 1986. godine).

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]