Jacques Tati

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jacques Tati
filmski režiser, glumac
Biografske informacije
Rođenje Jacques Tatischeff
9. oktobar 1907.
Le Pecq, Francuska
Smrt 4. novembar 1982. (dob: 75)
Nacionalnost Flag of France.svg francuska
Djeca Sophie Tatischeff
Pierre Tatischeff
Profesionalne informacije
Zanimanje filmski režiser, glumac

Jacques Tati (rođen kao Jacques Tatischeff) (Le Pecq, 9. listopada 1907. – Paris, 8. studenog 1982.) – francuski redatelj i glumac

Otac mu je bio Rus, a majka Nizozemka. Djed je bio ruski general i vojni ataše. Jacques Tati imao je karijeru profesionalnog igrača ragbija. Zatim je bio uspješni pantomimičar u glazbenim dvoranama. Okušao se kao redatelj. Snimio je 6 igranih filmova i više kratkih filmova. U anketi časopisa "Entertaiment Weekly" izabran je na 46. mjesto na popisu 50. najznačajnijih redatelja svih vremena.

U svoja 4 filma, ujedno je i glavni glumac koji se zove gospodin Hulot. Glumio je i u filmovima drugih redatelja. Ima karakterističan baloner, lulu i kišobran. Tim likom utjecao je na druge filmske likove poput inspektora Clouseaua i Mr. Beana. U njegovim filmova ima malo dijaloga. U prvom planu su mimika i gegovi te zvučni efekti. Teme filmova su: pretjerani materijalizam zapadnog društva, stresnost modernog života, hladnoća moderne tehnologije i odnosi između društvenih klasa.

Njegov prvi film "Veliki dan" (fra. "Jour de fête") osvojio je nagradu na Venecijanskom filmskom festivalu. Trebao je biti prvi francuski film u boji, ali tehnika još nije bila dovoljno dobra pa je ipak bio crno-bijeli. Njegov slijedeći film "Ljetovanje gospodina Hulota" (fra. "Monsieur Hulot's Holiday") bio je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg originalnog scenarija, 1955. godine. Jedan je od najpopularnijih francuskih filmova iz tog razdoblja. Po uzoru na taj film nastao je film "Mr. Bean na praznicima" 2007. godine [1]. Njegov slijedeći film "Moj ujak" (fra. "Mon Oncle") smatra se njegovim najboljim filmom. Dobio je Oscara za najbolji strani film, Grad Prix nagradu na festivalu u Cannesu i druge nagrade. Slijedeći film "Vrijeme igre" (eng. "Play Time") komercijalni je skupi film, kritika hladnog, robotiziranog svijeta. Snimio je još dva ambiciozna filma "Promet" (eng. "Traffic" i "Parada" (eng. "Parade").

Snimao je i dokumentarni film o nogometnom klubu Bastia s Korzike, ali nije ga dovršio prije smrti. Dovršila ga je njegova kćer, koja se također bavila filmom.

U Anicheu, u Nord-Pas de Calaisu nalazi se L'Idéal Cinéma - Jacques Tati, jedna od najstarijih kinodvorana u svijetu koja je još u funkciji.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]