Kralj Arthur

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Kralj Artur)
Jump to navigation Jump to search
Disambig.svg Za ostala značenja v. Kralj Arthur (razvrstavanje).
Kralj Arthur
Kralj Arthur na tapiseriji nastaloj oko 1385.
Kralj Arthur na tapiseriji nastaloj oko 1385.

Kralj Arthur također znan i kao Arthur ili Arthur Pendragon bio je legendarni kralj Brita i lider Vitezova Okruglog stola. Ne zna se kako su ove legende nastale, kao i to da li se lik Arthura bazira na stvarnoj historijskoj ličnosti. Ono što je manje više sigurno da je legenda vjerojatno nastala ili u Walesu ili u onim dijelovima sjeverne Britanije koje su naseljavali britski govornici keltskog.[1]

Stvarni Arthur je vjerojatno bio Britski vojskovođa koji je na neko vrijeme otklonio Anglosaksonsku invaziju Britanije. U legendi postaje veliki kralj, osvajač desetak područja; vladar fantastičnog carstva Camelot, osnivač Okruglog stola i bastion pravde u svijetu u kom vlada sirova sila. Glave su mu došli ljudi koji su mu bili najbliži, žena Guinevere, najbolji vitez Lancelot, nećak Gawain, sestra, Morgan i sin Mordred, koji je uzurpirao tron i od čije je ruke poginuo u Bitci kod Camlanna. Ipak u legendi on još uvijek živi na otoku Avalonu, odakle će se vratiti da ponovno povede svoj narod.[2]

Po legendi Arthur je bio sin Uthera Pendragona i Igraine od Cornwalla. U keltskim pričama kao što je ona o Culhwchu i Olwenu, Arthur je gotovo mitski lik. U ranijim kronikama pisanim na latinskom oslikan je kao vojskovođa - dux bellorum. U kasnijim romantičnim pričama predstavljen je kao kralj i car. Jedno od pitanja koje je okupiralo sve one koji su proučavali lik kralja Arthura, dali je postojao kao stvarna historijska ličnost ?. Rasprave o tom pitanju rasplamsale su se za renesanse kad je Arthurova historičnost bila snažno branjena, dijelom i zato što su tudorovski monarsi pratili svoju genealogiju sve do Arthura i koristili tu vezu kao opravdanje za svoju vladavinu.[3]

Moderna historiografija generalno pretpostavlja da je kao baza za tu legendu, postojala neka stvarna ličnost, iako naravno ne kao kralj okružen svitom vitezova u sjajnim oklopima. Ako je doista postojao kao historijska ličnost, jasno je da se radilo o ratniku koji je stekao slavu u bitkama protiv Anglosaskih osvajača, vođenih krajem 5. vijek i početkom 6. vijeka. Budući da ne postoji konačan dokaz za ili protiv stvarnog historijskog Arthura, za pretpostaviti je da će se polemika nastaviti.

Ali ono što je neupitno je da je legenda o njemu izvršila veliki utjecaj na književnost, umjetnost, muziku i društvo od srednjeg vijeka do danas.[3]

Pretpostavke da je historijski Arthur vodio velški otpor protiv invazije Zapadnih Saksonaca iz doline srednje Temze baziraju se na spajanju podataka iz djela dvaju ranih pisaca, svećenika Gildasa i historičara Nenija, te na Annales Cambriae s kraja 10. vijeka.[1] U djelu Historia Brittonum iz 9. vijeka, koje se tradicionalno pripisuje Neniju, navedeno je 12 bitaka koje je Arthur vodio protiv Anglosasa, i njegova konačna pobjeda u Bitci kod Mons Badonicusa. Međutim upravo se za dio tog djela u kom se priča o Arthuru, ne navodi izvor, pa se pretpostavlja da se autor oslonio na neki raniji ep.I Annales Cambriae također spominje Arthurovu pobjedu kod Mons Badonicusa i smješta je u 516., navodi se i Bitka kod Camlanna iz 537. u kojoj su zajedno poginuli Arthur i Mordred. U Gildasovoj De Excidio et Conquestu Britanniae (sredina 6. vijeka) govori se da se Bitka kod Mons Badonicusa odigrala oko 500. ali se ne povezuje s Arthurom.[1]

Rana velška literatura brzo je pretvorila Arthura u mitskog kralja koji čini čuda. Romantične legende iz 12. vijeka o Culhwchu i Olwenu povezuju ga sa drugim junacima velške mitologije, ta koncepcija Arthura kao lidera herojskih boraca, bez sumnje je kasnije dovela do ideje Arthurova dvora i Vitezova Okruglog stola.[1]

Kralj Arthur u historijskim izvorima[uredi - уреди | uredi izvor]

Jedini pisani izvor, koji je donekle blizak vremenu kad je navodno živio Arthur, je djelo britskog svećenika iz 6. vijeka Gildasa - De Excidio et Conquestu Britanniae ("Ruševine i osvajanja Velike Britanije"). Ono je nastalo oko 540, dakle četrdeset do osamdeset godina nakon vremena kad je živio historijski Arthur.[4] Nažalost Gildas je napisao pseudohistorijsku kritiku, a ne historiju, i nikad nije spomenuo Arthurovo ime. On ukratko opisuje kraj rimske vlasti u Britaniji i doba prije anarhije koja nastupila nakon njihova povlačenja. Gildas uopće ne spominje ni Ambrosiusa Aurelianusa (koji je kasnije pretvoren u Arthurovog ujaka), a ni Vortigerna ni druge likove koji su postali povezani sa Arthurom u kasnijim kronikama i legendama.[4]

On istina pripovjeda o velikom Anglosaksonskom porazu na Brdu Badonicus, ali ne navodi britskog vođu. U kasnijim izvorima on postaje Arthur.[4]

Historijska djela iz tog vremena, nastala na kontinentu u tom periodu, daju nešto malo informacija o situaciji na Britanskom otoku, iako se u nijednom od njih ne spominje Arthur. Dva su primjera za to Historia Francorum Gregora od Toura i Jordanova Getika (O porijeklu i djelima Gota).[4]

Ovo posljednje djelo daje informacije o britskom kralju Riotamu iz 5. vijeka, kog neki povezuju sa Arthurom. Riotam je navodno po nalogu Rimljana poveo britsku vojsku u Galiju, da se suprostave Vizigotima. Nakon što je bio potučen, sklonio se kod Burgunda, pored mjesta zvanog Avallon, gdje mu se gubi svaki trag.[4]

U kasnijim pisanim djelima kao što su Nenijeve; Historia Brittonum i Annales Cambriae, napisanim oko 500 godina nakon doba kad je Arthur živio, daju se neke informacije o historiji Britanije i Brita i naročito o Arthuru. Nenije navodi dvanaest velikih bitaka koje je vodio Arthur protiv Anglosasa, među njima i Bitku kod Mons Badonicusa.[4]

U Annales Cambriae se pripovjeda o Arthurovoj pobjedi kod Badonicusa i o posljednjoj Bitci kod Camlanna, u kojoj su poginuli Arthur i Mordred. Problem sa tim kasnijim izvorima nije samo u tom što su pisani stotinama godina nakon opisanih događaja, već i to su postali jako zagađeni legendama pa nisu historijski točni. Na primjer Nenije kaže da je Arthur pobio 960 ljudi u Bitci kod Badonicusa, a u Annales Cambriae prije opisa Bitke kod Badonicusa pripovjeda o biskupu koji ispada da je živio punih 350 godina.[4]

Arheološka iskapanja provedana po cijelom Britanskom otoku bacaju novo svjetlo na životne uvjete, vojne prilike i naselja u tadašnjem vremenu, ali ne i o Arthuru.[4]

Legenda o Kralju Arthuru[uredi - уреди | uredi izvor]

Legenda o Kralju Arthuru, postala je centralna tema britanske srednjovjekovne literature. I drugi srednjovjekovni pisci, naročito francuski, opjevali su zgode o Arthurovom rođenju, avanture njegovih vitezova i preljubničku ljubav između njegova viteza Lancelota i njegove žene i kraljice Guinevere. Ova posljednja afera je uz bjesomučnu potragu za Svetim gralom (kalež kojim se koristio Isus Krist na Posljednjoj večeri, kasnije dan Josipu iz Arimateje) doveo je do raspada Vitezova Okruglog stola, Arthurove smrti i uništenja njegova kraljevstva.[5]

Priče o Arthuru i njegovom dvoru bile su popularne u Walesu još i prije 11. vijeka, one su postale popularne i po Evropi nakon što je Geoffrey od Monmoutha između 1135.-38. objavio svoju Historia Regum Britanniae. U njoj ga je predstavio kao veličanstvenog i pobjedničkog kralja koji je porazio rimsku vojsku u istočnoj Francuskoj, ali je smrtno ranjen u bitci za vrijeme pobune koju je poveo njegov nećak Mordred.[5] Neke karakteristike Geoffreyevih priča bile su čudesne izmišljotine, a i pojedini dijelovi keltskih legendi prilagođeni su tako da odgovaraju novim feudalnim vremenima. Prikaz Arthura kao svjetskog osvajača bio je očigledno inspiriran legendama koje se šire oko velikih vođa kao što su Aleksandar Veliki i Karlo Veliki.[5]

Kasniji pisci naročito Wace od Jerseya i Layamon, dopunili su određene detalje njegove biografije, naročito one u vezi sa Vitezovima Okruglog stola.[5]

Iako su postojali brojni historijski romani koji su pokušavali smjestiti Arthura u 6. vijek, on je ipak legendarna figura kasnog srednjeg vijeka, jer se kao takav najviše urezao u čitateljsku maštu. Predstavljen kao osnivač reda najboljih vitezova na svijetu. U glavnim verzijama legende o njemu od Malorya preko Tennysona do T. H. Whitea, centralna točka mita je propast Arthurova kraljevstva, radi Mordredove zavjere. U romantičnim verzijama legende to se desilo zbog preljubničke ljubavi između Lancelota i Guinevere.[3]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 "King Arthur, legendary king of Britain" (engleski). Encyclopædia Britannica. https://www.britannica.com/topic/King-Arthur. pristupljeno 29. 11. 2017. 
  2. "King Arthur" (engleski). Nightbringer. http://www.nightbringer.se/a_arthurking.html. pristupljeno 29. 11. 2017. 
  3. 3,0 3,1 3,2 "Arthur" (engleski). The Camelot Project. http://d.lib.rochester.edu/camelot/theme/arthur. pristupljeno 02. 12. 2017. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 "King Arthur - Historicity" (engleski). Nightbringer. http://www.nightbringer.se/a_arthurking_10.html. pristupljeno 29. 11. 2017. 
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 "Arthurian legend" (engleski). Encyclopædia Britannica. https://www.britannica.com/topic/Arthurian-legend. pristupljeno 29. 11. 2017. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]