Ambrosius Aurelianus

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ambrosius Aurelianus
Emrys Wledig (alias Ambrosius Aurelianus) na ilustraciji iz 15. vijek
Emrys Wledig (alias Ambrosius Aurelianus) na ilustraciji iz 15. vijek

Ambrosius Aurelianus (velški: Emrys Wledig) je legendarni i mitski britski kralj, koji je vladao Britanijom u posljednjoj polovici 6. vijeka. Znan kao posljednji Rimljanin pomogao je zaustaviti saksonsku invaziju u danima neposredno prije nego što je vlast preuzeo Kralj Arthur.[1]

Po jednoj od legenda savjetnici kralja Vortigerna, rekli su mu da se njegova utvrda na planini Snowdon, čiji su se bedemi svake noći rušili, može popraviti jedino tako da joj se temelji poškrope krvlju bezgrešno začetog djeteta (onog koji nije začet od oca). Vortigernovi vojnici u potrazi za takvim djetetom, došli su u grad Elledi u Južnom Walesu, gdje su čuli kako se izruguju Emrysu (Ambrosiusu Aurelianusu) zbog tog što nema oca. Nakon ispitivanja Emrysova majka priznala je da ga bezgrešno začela, pa su Vortigernovi vojnici uhvatili Emrysa i odveli ga pred kralja. Emrys je zaustavio svoje smaknuće tako što je pokazao Vortigernu da mu utvrda leži na spiljskom jezeru. U tom jezeru našli su grudni koš obavijen platnom po kom su gmizali crveni i bijeli crvi. Dok su Vortigern i njegovi vojnici gledali, crvi su se međusobno borili, na kraju su bijeli pobijedili crvene. Emrys je to protumačio kao proročanstvo - budućeg poraza Brita od Saksonaca. Zbog tog je Vortigern darovao Snowdon Emrysu i pobjegao na sjever.[1]

Geoffrey od Monmoutha je u svojoj Historia Regum Britanniae opisao Aureliusa i njegova brata Uthera Pendragona kao sinove kralja Konstantina III. Oni su još kao djeca nakon Konstantinove pogibije živjeli na Bretonskom dvoru, gdje su ih njihovi čuvari odveli kako bi ih zaštitili od ubojice Vortigerna. Kako je rastao Aurelije je postajao poznat po svojoj velikodušnosti, iskrenosti i borbenoj vještini. Zajedno sa bratom Utherom vratio se u Britaniju i iskrcao u Devonu, gdje su ga Briti priznali kao svog pravog vladara.[1]

Nakraju je Vortigernov sin Pascentius zaratio protiv Aureliusa i otrovao ga uz pomoć nekog Saksonca - Eopa. Navodno je pokopan unutar gigantskog megalita kog je Merlin podigao, koji je danas poznat kao Stonehenge.[1]

O Ambrosiusu Aurelianusu kao britskom lideru iz 5. vijeka, prvi je pisao Gildas (negdje oko 540.) u svom djelu - De Excidio et Conquestu Britanniae. Gildas izvještava o Saksonskim najamnicima koji vrše invaziju na Britanski otok pod pokroviteljstvom superbus tyrannusa, odnosno Vortigerna. Saksonci su palili, razarali i uništavali po cijelom otoku. Njihova invazija uzrokovala je migraciju Brita u sjeverozapadnu Galiju (Armoric). Tako se taj kraj počeo pretvarati u Malu Britaniju ili Bretanju). Nakraju su se Saksonci povukli prema svojim naseljima na istoku Britanskog otoka. Zatim su se preživjeli Briti oporavili i pokrenuli protunapad. Upravo je Ambrosius Aurelianus bio taj koji je uspio organizirati i ujediniti Brite protiv Saksonaca u kaotičnim godinama nakon odlaska Rimljana sa Britanskog otoka.[1]

Gildas ga je opisao kao - Rimljana, sina roditelja koji se odjevaju u purpurno crveno i koji su poginuli u saksonskom razaranju. U to vrijeme nositi purpurno crveno, značilo je da se radilo o caru, ali je moglo značiti i to da mu je otac bio legatus, poput mnogih građana tadašnjeg Rima. Gildas datira Ambrosiusov protunapad u vrijeme nakon britske migracije, a to bi bilo negdje oko 450., pa se da zaključiti da je period njegove aktivnosti bio negdje između 435. - 460. Možda je vodio pro-rimsku frakciju koja je ratovala sa Vortigernom, a nije nemoguće da je postao i nekakav dux nakon Vortigernove smrti. Gildas ne spominje Vortigernovu smrt, kao ni kraj njegove karijere, a moguće je (iako nije vjerojatno) da je bio britski komandant u odlučnoj Bitci kod Mons Badonicusa.[1]

Aluzija da je Ambrosius bio Rimljanin ne znači da se misli o njegovom nacionalnom porijeklu, već o njegovom političkom opredjeljenju. U to vrijeme preko kanala na sjeveru Galije general Egidije pokušavao je (bez pomoći nesretnih careva) očuvati Carstvo od barbarske invazije. I njegov sin Sijagrije nastavio je njegovu misiju, vladajući Domenom Soissons. Iako je Britanija tada bila već izvan Carstva, postoje naznake da su Britii koji su se naselili u Bretanji bili skloniji Rimljanima i Riotamu, a ne Barbarima.[1]

Po Gildasu Ambrosiusove akcije protiv saksonskih naselja dovela su do razdoblja neizvjesnog ratovanja, koje je kulminirao britskim uspjehom u Bitci kod Mons Badonicusa negdje oko 500.[1]

O Ambrosiusu je gotovo 200 godina kasnije pisao i Beda Uvaženi, on je uglavnom ponavio Gildasove navode, ali Nenije početkom 9. vijeka, već donekle mijenja Ambrosiusovu biografiju, jer se tokom ta dva vijeka legenda o njemu promjenila. Nenije ga u svojoj Historia Brittonum navodi pod njegovim velškim imenom Emrys, a ne kao Ambrosiusa. Zbunjujuće je da ga zanemaruje kao lidera anti-saksonskog otpora, pripisujući tu ulogu Vortigernu, a kasnije Arthur. Ambrosius je po njemu bio Vortigernov rival, čovjek kog se za života plašio, i koji se nakon njegove smrti uzdigao kao vrhovni vladar nad mnoštvom manjih. Jedina epizoda o kojoj se raspisao je da je kad je kao mladić predstavljen Vortigernu pokazao izuzetan proročki dar.[1]

Najdužu Ambrosiusovu biografiju napisao je Geoffreyevih u svojoj - Historia Regum Britanniae napisanoj oko 1138. Geoffrey je Nenijev dio o Emrysovom proročkom daru pripisao Merlinu, a sliku o Ambrosiusu kao plemenitom rimskom ratniku zadržao od Gildasa. I on ponavlja priča o Ambrosiusovom i Utherovom progonstvu u Bretanji, povratku u Britaniju gdje je porazio Vortigerna, a nakon njega Hengista i njegova sina Octa.[1]

Nakon Geoffreyeve kronike Historia Regum Britanniae - Ambrosius je na neko vrijeme nestao iz legendi i literature. Njegov lik se pojavljuje u 17. vijeku u vezi sa pričama o Merlinu.[1]

U ranoj velškoj literaturi zove se Emrys i vlasnik je flote, pa su njegovim brodovima Briti prebačeni u Bretanju.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]