Dobroslav Paraga

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Dobroslav Paraga
predsjednik HSP-a 1861
Inkumbent
Mandat
31. maj 1995.
Prethodnik ured osnovan
zastupnik u Saboru
Mandat
2. august 1992. – 29. oktobar 1995.
Premijer Franjo Gregurić (1992.)
Hrvoje Šarinić (1992. - 1993.)
Nikica Valentić (od 1993.)
Predsjednik Franjo Tuđman
1. predsjednik HSP-a
Mandat
25. jun 1991. – 11. septembar 1993.
Prethodnik  ured osnovan
Nasljednik Ante Đapić
Rođenje 9. decembar 1960. (1960-12-09) (dob: 58)
Politička stranka HSP (1991. - 1993.)
HSP 1861(od 1995.)
Supruga Nevenka Paraga

Dobroslav Paraga (Zagreb, 9. 12. 1960) hrvatski političar, osnivač Hrvatske stranke prava, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861 i borac za ljudska prava. U vrijeme Rata u Hrvatskoj bio je predsjednik HSP-a te osnivač i vrhovni zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) od 1991 do 1993. Nakon što je Ante Đapić postao predsjednik HSP-a osnovao je vlastiti HSP 1861.

Podrijetlo i politička aktivnost u mladosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Dobroslav Paraga je rođen 9. 12. 1960 u Zagrebu u porodici Smiljana i Arne Paraga. Sa majčine strane je židovskog podrijetla, tj. majka mu potječe iz bogate zagrebačke porodice Laufer. Troje Paraginih najbližih članova porodice je ubijeno tijekom Holokausta u Koncentracijskom logor Jasenovac 1941 godine, a 1945 komunisti FNR Jugoslavije su strijeljali njegovog djeda i ujaka.[1][2] Paraga je u Zagrebu završio osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega se upisao na studij prava i laičke teologije. Studij nije uspio završiti jer su ga 1980 godine uhitile vlasti SFR Jugoslavije tj. SR Hrvatske kad mu je bilo 19 godina. Bio je uhićen zbog potpisivanja peticije za amnestiju političkih zatvorenika, a koju je potpisalo nekoliko desetaka hrvatskih uglednika među kojima su bili Ivan Supek, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak, Dobriša Cesarić i drugi. Paraga je na sudskom procesu bio osuđen na četiri godine zatvora zbog "neprijateljske propagande, suradnje s ustaško-terorističkim organizacijama: počinio je krivično djelo protiv osnova socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFR Jugoslavije".[3] Kaznu je služio u kaznionici Lepoglava i na Golom otoku.[4] Od četiri zatvorske godine, od 21. 10. 1980 do 21. 10. 1984 godine, ukupno je samo u samicama proveo čak 271 dan, bez hrane, grijanja, danjeg svjetla i kretanja, a na Golom otoku sve to pod zemljom. Neprestano je bio premlaćivan, prijetilo mu se smrću, mučen je na zimi, prisilno mu je sondiran želudac.[3] Dotični Slobodan Nedeljković, iz Srbca kraj Banja Luke, slomio mu je nogu na pet mjesta bacivši mu na nogu klupu.[5] Hrvatski sudovi su 2002 godine utvrdili da su posljedice premlaćivanjem pendrekom vidljive i dva desetljeća nakon toga.[6]. U prvom šestomjesečju 1982 godine, dok je bio na Golom otoku, višestruki ubojica Bruno Reketti mu je obećao zaštitu od ostalih zatvorenika. No, u nastupu pijanstva i posljedične iskrenosti Reketti mu je priznao da mu je rečeno da Paragu treba ubiti, kako bi sam bio pomilovan. Ono što je pijan rekao, Reketti je trijezan pokušao ostvariti: nožem je pokušao ubiti Paragu. Ipak, to mu nije pošlo za rukom, a kasnije su se odnosi između njih dvojice popravili tako da ga je Reketti čak dva puta spasio od dvojice također naručenih egzekutora, a osim toga, priznao mu je da ga je trebao nagovoriti na pokušaj bijega s Golog otoka što bi poslužilo vlastima da ga likvidiraju.[5][3] Za Paragu je u zatvoru intervenirao francuski predsjednik Francois Mitterrand.

13. 3. 1986 bio je pozvan na odsluženje vojnog roka u kaznenoj jedinici Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Kninu. Iz JNA je raspušten 14. 5. iste godine.[7][8] Njegovog prijatelja Ernesta Brajdera likvidirala je Služba državne sigurnosti bacivši ga kroz prozor s četvrtog kata zgrade u Novom Zagrebu, a čitav je slučaj tih dana u novinama bio popraćen naslovom "Skočili ga kroz prozor"[9]. Paraga je zbog mučenja i zlostavljanja u zatvoru 1986 podigao tužbu protiv SFR Jugoslavije.[4] Tužba je odbačena kao neosnovana. Paraginu tužbu jugoslavenskim je vlastima "pod nos" stavio američki državni sekretar George Shultz kada SFR Jugoslavija nije htjela izručiti jednog od otmičara s broda Achile Lauro.[7] Sredinom 1980-ih u zagrebačkom Vjesniku je Inoslav Bešker napisao da "čak i ako je deseti dio Paraginih tvrdnji o zlostavljanjima u zatvorima točan, to zahtijeva ispitivanje, koje može završiti javnom osudom krivaca", a značajnu javnu podršku Paragi je u aprilu 1987 pružio zagrebački kardinal Franjo Kuharić izjavivši Glasu Amerike da je "Paraga pobornik ljudskih prava koji ne optužuje nikoga, već samo zahtjeva da se brani čovjek, a Paraga je samo javno progovorio o zloupotrebama kojih je i sam bio žrtva!". Upravo te godine Paraga je ponovno osuđen. Ovog puta ne na zatvorsku kaznu, prošao je s kaznom od tri godine zabrane javnog nastupanja.[3] Uz pomoć Dobrice Ćosića, kojeg je Smiljan Paraga (otac Dobroslava) molio za pomoć, pušten je iz zatvora (pošto je ipak ponovno dospio u njega) 1987. godine te piše knjigu o svojim stradanjima na robiji, pa mu je zbog te knjige ponovno suđeno.[10] Uz zagovor njemačkog predsjednika Richarda von Weiszeckera Paraga je uspio dobiti putovnicu u SR Sloveniji koju mu je uskraćivala slovenska Služba državne sigurnosti[7][11]. Nakon toga počeo je pisati o zlostavljanjima u zatvorima i montiranim političkim procesima u slovenskoj "Novoj reviji" i ljubljanskoj "Mladini". Putovao je u Zapadnu Njemačku u službeni posjet kod predsjednika Richarda von Weizsäckera[12], te potom u Prag Vaclavu Havelu, Švedsku, kanadski Ontario, i u niz drugih zapadnih zemalja i gradova gdje je govori o problemu političkih zatvorenika, velikosrpske ideologije i upozorava općenito na probleme u SFR Jugoslaviji.[13] Gradsko vijeće američkog Chicaga je, pod utjecajem borbe Dobroslava Parage za ljudska prava u SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji, donijelo 28. 6. 1989 rezoluciju kojom je osudilo SFR Jugoslaviju zbog kršenja ljudskih prava, a na sličnu je rezoluciju utjecao i u gradskom vijeću savezne države Illinoisa.[14] Predsjednik torontskog ogranka Hrvatskog odbora za ljudska prava, Josip Gamulin, omogućio mu je 1989 godine da posjeti kanadske Hrvate i prepriča im svoja traumatična iskustva o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. U Kanadi, osim što je zagovarao "hrvatsku stvar", Paraga je protestirao zbog uvođenja izvanrednog stanja na SAP Kosovu. O tome je informirao brojne kanadske parlamentarce.[3] Knjigu dokumenata o borbi hrvatskih političkih zatvorenika protiv represije i progona u SFR Jugoslaviji poklonio je svećeniku Jesseu Jacksonu. Amnesty International ga je dvaput proglasilo zatočenikom savjesti[15], a svojevremeno je bio označen kao vodeći jugoslavenski disident.[14]

U Torontu je Paraga organizirao protujugoslavenske demonstracije. U Kongresu SAD-a ishodio je 4. 8. 1989 Rezoluciju br. 169[16] kojom se tražila bezuvjetna amnestija političkih zatvorenika u SFR Jugoslaviji, slobodno udruživanje građana[4] i istraga političkih ubojstava. Time se svrstao uz rame komunističkih disidenata poput Andreja Saharova i Vaclava Havela, koji su dobili priznanje od saveznog parlamenta SAD-a za svoje djelatnosti na polju borbe za ljudska prava i demokraciju, a uz to, Paraga je postao i jedini Hrvat koji je dobio takvo priznanje.[17] Paragine djelatnosti po svijetu nisu prošle nezapaženo te su u SFR Jugoslaviji izazvale žestoke reakcije. Beogradski, i neki drugi dnevnici i tjednici u SFR Jugoslaviji, optužili su tada SAD (pošto je Paraga bio gost mnogih utjecajnih osoba tamo, uključujući i demokratskog senatora Edwarda Kennedya i američkog predsjednika Georga Busha) da podržavaju "ustaško-albansku spregu". Očito se aludiralo da postoji veza između hrvatskog nacionalizma Dobroslava Parage i albanskog separatizma.[3] Tako je glasilo socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, "Borba", 11. 8. 1989 godine, u članku pod naslovom "Poslije rezolucije američkog Senata: tko je Dobroslav Paraga – dugo putovanje u laž", objavilo:

"(...)Od studenta teologije pretvorio se u očigledno utjecajnog disidenta u svijetu, a po nekim saznanjima dospio je do samog vrha ustaške emigracije. (...) Paraga se, inače, reklamira kao prvi čovjek koji je u zemljama istočnog bloka podigao glas protiv sudskih progona i nasilja. Navodno se poslije njegovih razgovora «svijetom proširio val zgražanja pa je pod pritiskom svijeta naša vlada zatvorila Goli otok. (...) Sa Slobodanom Miloševićem nije imao nikakvih kontakata, ali upozorava slušateljstvo da se radi o «balkanskom Führeru». Nedavne događaje na Kosovu i uvođenje privremenih mjera (izvanredno stanje i vojno-policijsko slamanje miroljubivih albanskih prosvjeda, op.a.) Paraga rado komentira kao «čistu okupaciju», potkrepljujući to lažnim podatcima – da je u nedavnim demonstracijama na Kosovu poginulo više od 250 ljudi (...) ... U Chicagu ga je u svibnju primio crnački vođa Jesse Jackson, bivši kandidat za američkog predsjednika (...) Prema pisanju «Nove Hrvatske», Jackson je Paragu primio ljubazno i srdačno, i predstavio ga svojim suradnicima kao «borca za ljudska prava koji je nekoliko godina proživio torturu u jugoslavenskim zatvorima». (...) Svojevremeno je i «Chicago Defender» objavio tekst u kojemu Annette Warmter, pored ostalog, opisuje strahovite patnje hrvatskog disidenta u zatvoru zato što je «odbio žaliti zbog diktatora kao što je Tito». Navodno je tada doživio pravi pakao koji se može usporediti samo s onim što su radili gestapovci u Auschwitzu i Dachau. U tim pričama inače prevladavaju ubojstva – recimo Paraga tvrdi da je osobno gledao na Golom otoku nekoliko ubojstava, 15 samoubojstava i bezbroj strahovitih mučenja. (...)» [18][19]

Osim posjeta zapadnim zemljama, Paraga se sastao i s potpredsjednikom Ruske demokratske stranke, svjetskim šahovskim prvakom, Garijem Kasparovim.[3] Pred američkim Kongresom Paraga se uoči rata u Hrvatskoj oštro sukobio sa srpskim književnikom i političarem Dobricom Ćosićem. Paraga se pojavio pred komisijom Kongresa SAD-a u proljeće 1990 godine, održanoj kako bi se ustvrdilo proganjaju li Srbi kosovske Albance, kao albanski svjedok protiv Srba.[10]. Također, uoči rata je pokušao uspostaviti anti-velikosrpsku koaliciju u kojoj su trebali biti uključeni Hrvatska, Crna Gora, SAP Kosovo, Albanija, Bugarska i Bosna i Hercegovina[20][21][22], obilazeći pritom te države i pokrajine[23] apelirajući na svoj prijedlog. U Sofiji, gdje je je Paraga radio na uspostavljanju te koalicije, slučajno je susreo Ćosića prilikom čega ga je Paraga upitao što tu radi, a Ćosić je odgovorio da je došao spasiti Jugoslaviju, a na Ćosićevo pitanje što Paraga tu radi, potonji mu je odgovorio da je došao zagovarati raspad Jugoslavije.[24] Svojim djelovanjem 1980-ih godina utjecao je i na zatvaranje zloglasnog zatvora Goli otok.[25]

Djelovanje u HSP-u i rat u Hrvatskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

U vrijeme uvođenja demokratskih promjena u SR Hrvatskoj, osnovana je i HSP 25. 2. 1990, nakon inicijative Parage 1989 godine (koji se u to vrijeme nalazio u Beču) koja je upućena Anti Paradžiku u Zagrebu da se osnuje poticajni odbor za osnivanje/obnavljanje stranke.[26] Paraga je, kao inicijator osnivanja stranke i poznati borac za ljudska prava, imenovan predsjednikom stranke, iako se još nalazio u SAD-u. U Hrvatsku se vratio u kolovozu 1990. Pravaški tisak je uskoro počeo tjedno objavljivati da se na Paragu vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a istovremeno su se gomilale optužbe na račun novoizabranog predsjednika SR Hrvatske Franju Tuđmana.[27] Dva mjeseca kasnije došlo je do sukoba unutar HSP-a. Stranačko vodstvo podijelilo se u dvije frakcije, na jednoj strani bili su Paraga, Paradžik i Krešimir Pavelić, a na drugoj strani ostali članovi Predsjedništva stranke, ujedno i neki od njezinih osnivača. Paraga je izdao "Priopćenje za javnost" u kojem je naveo da je u HSP-u postojala "neformalna grupa koja je po režiji izvana imala zadatak da iznutra razbije HSP...". Jedan dio grupe bili su, prema "Priopćenju", izdanci HDZ-a i HDS-a, a drugi dio "destruktivna antidemokratska politička organizacija koja djeluje iz inozemstva" i koja ima namjeru osnovati Hrvatsku čistu stranku prava (HČSP). Ta politička organizacija u stvari je bio Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Međutim, Paragine optužbe nisu shvaćene ozbiljno, jer je imao dobre odnose s HDS-om, ali i s HOP-om s čijim se predsjednikom Srećkom Pšeničnikom susreo u Bleiburgu. Doduše, kasnije se zbilja pokazalo da su neki članovi vodstva HSP-a doista istodobno bili na popisu članstva HDZ-a.[28] Trijumvirat Paraga-Paradžik-Pavelić se ubrzo počeo obračunavati s neistomišljenicima u stranci. Kršeni su stranački statuti zakonski propisi u svrhu podvrgavanja stranke njihovom vodstvu.[29]

U februaru 1991 godine, Paraga je sudjelovao na konferenciji Republikanske stranke u SAD-u[30] gdje se zalagao za raspad SFR Jugoslavije.[13] Svoju namjeru uspostavljanja anti-velikosrpske koalicije Paraga je nastavio i kroz djelovanje u HSP-u.[31]

Početkom rata u Hrvatskoj Paraga je osnovao HOS, koji je sudjelovao u obrani Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine. HOS je službeno osnovan 25. 6. 1991 godine.[32] Paraga je na jednom sastanku početkom juna 1991 tadašnjem predsjedniku SDSS-a Joži Pučniku i ministru obrane Janezu Janši ponudio petsto vojnih dobrovoljaca iz HSP-a za pomoć u obrani Slovenije u slučaju napada JNA. Janša se, prema Paraginim riječima, složio s time, ocijenivši da pomoć hrvatskih dobrovoljaca vidi prvenstveno u njihovom protudiverzantskom djelovanju. Na sastanku u Ljubljani, na kojem je osim Pučnika, Janše i Parage bio prisutan i prvi načelnik stožera HOS-a Ante Paradžik, dogovorili su se da će ih slovenska strana uvježbati, opremiti i naoružati.

Uspjesi HOS-a u obrani zemlje kao i ekstremni nacionalizam baziran na tome jednako koliko i na kontroverznim izjavama i samom pojavom vodstva HSP-a, npr. Paraga je u nekim situacijama davao intervjue iza stola na kojem su smješteni protutenkovski raketni bacači[33] dodatno su doprinijeli rastućoj popularnosti HSP-a. Povezivanje s ustaštvom bilo je prisutno na svim razinama stranke. Tako je na Prvome općem saboru HSP-a, održanom u februaru 1991 godine, Paraga 10. 4. 1941 označio kao "ostvarenje najsvetijih ideala HSP-a i hrvatskog naroda".[34] Anto Đapić, također jedan od čelnih ljudi u stranci, izjavljuje da "HSP nikad nije krio svoje veze s NDH, s 10. 4. i s ustaškim pokretom",[35] a možda je i najizraženiji je primjer neslužbene himne HOS-a,[36] nastale 1992 godine koja sadrži pregršt otvorenih ustaških konotacija, a sam Paraga, spominje se u pjesmi uz imena zapovjednika zloglasne Crne legije, Jure Francetića i Rafaela Bobana, te ustaškog poglavnika Ante Pavelića (Kunem ti se, Francetiću, Srbiju spalit ću / Kunem ti se, moj Bobane, zavit ću ti sve rane / Kunem ti se, Paveliću, još bolji postat ću / Uz Paragu i uz HOS, ja do smrti ostat ću!). Vodstvo HSP-a otvoreno je priznavalo da njihovi dragovoljci na uniformama nose ustaško znakovlje. Paraga je u jednom intervjuu izjavio da se HOS nema zašto sramiti toga što nosi ustaške simbole i služi se pozdravom "Za dom spremni".[37]

12. 9. 1991 na povratku sa stranačkog skupa ubijen je Paradžik. Paraga je slučajno izbjegao smrt, odustavši od putovanja u posljednji tren.[4][7] Četiri policajca su u listopadu 1993. osuđena za taj zločin, od kojih je najdulju kaznu dobio prvooptuženi - šest godina zatvora. Pred pad Vukovara, Paraga je zajedno s Antom Đapićem boravio u Vinkovcima. Sudeći po izvješću Josipa Manolića pod naslovom "Izvješće državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara"[38], u Vinkovcima je Paraga promicao tezu da se HSP zalaže za granice NDH uključujući i Boku Kotorsku te Sandžak. Tada je također izjavio da je HSP uspostavio "antisrpsku koaliciju" na osovini Zagreb-Priština-Tirana-Sofija, zajedno s izvjesnim crnogorskim snagama. U to vrijeme Paraga je uspostavio suradnju s Milom Dedakovićem, zapovjednikom obrane Vukovara.[39]

Na dan pada Vukovara, 18. 11. 1991, Paraga je izjavio za Agence France-Presse (AFP) da "ako padne Vukovar, treba pasti i Tuđman". Ipak, u istoj izjavi naveo je i kako "nema namjeru da poduzme nasilnu akciju protiv vlade u Zagrebu, nego da razriješi predsjednika Tuđmana na fronti reorganizirajući obranu na istoku Slavonije". Paraga je optužio Tuđmana da je zaustavio pojačavanje vukovarske obrane s bojnom HOS-a od 1200 ljudi (ta brojka bila je mnogostruko preuveličana) te je najavio kako HSP ne priznaje prekid vatre. Međutim, sudeći po spomenutom Manolićevom izvještaju, takva Paragina teza o prodaji Vukovara nije odgovarala stvarnom stanju - naime, general Anton Tus je 20. studenog zapovjedio "nastavljanje spajanja jakih snaga u pozadinu agresora i spajanje sa snagama obrane Vukovara, u cilju narastanja otpora na tom prostoru".[40]

Nakon pada Vukovara u novembru 1991, Dobroslav Paraga je postao prvooptuženi za pad Vukovara, a Mile Dedaković drugooptuženi. Policija je pretresla sjedište HSP-a u Zagrebu gdje su pronađene velike količine oružja i streljiva koje je HSP slao HOS-u diljem Hrvatske. Uhićeni su Paraga, Ante Prkačin i Dedaković pod optužbom za terorizam, rušenje demokratski izabrane vlasti i osnivanje paravojnih postrojbi. U pritvoru Paraga je štrajkao glađu, a Dedaković je bio teško premlaćiva.[41] Ipak, svoju nevinost su dokazali na suđenju pred Vrhovnim sudom RH i Vojnim sudom RH koji su ih oslobodili optužbi - Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donio je rješenje prema kojemu su sve optužbe protiv njih odbačene kao neosnovane.[41] Dedaković se, po izlasku, sklonio pod zaštitu Paraginih jedinica u Starčevićevom domu.[42] Kasnije je Vrhovni sud Republike Hrvatske po drugi put potvrdio oslobađajuću presudu za Dobroslava Paragu, i k tome u obrazloženju naveo da je HOS legalni i legitimni dio Hrvatske vojske, čime je otpala i optužba na račun dragovoljaca HOS-a, da je HOS paravojna formacija.[43][44]

Pod sloganima “Sav narod u svoj dom, Unprofor go home” i “Jedina lista bez komunista” na skupove HSP-a dolazilo je po nekoliko desetaka tisuća ljudi. Predsjednik stranke Dobroslav Paraga imao je dogovor s drugim oporbenim strankama o inzistiranju na višestranačkoj kontroli procesa izbora. No kada je dogovor trebalo potpisati, svi su osim Parage odustali. Na pitanja što smatra da je najvažnije napraviti u ovom povijesnom trenutku za Hrvatsku, odgovarao je da je najvažnije uništiti komunizam i osloboditi Hrvatsku.[45] Javne tribine Dobroslava Parage u jeku predizborne kampanje primjer su napadne estetizacije politike koja naglašava sposobnost HSP-a da obrani zemlju,[46] a na njima sudjeluju mnogi poznati pjevači poput Miše Kovača[47], Zlatka Pejakovića[48], Marka Perkovića Thompsona, Dražena Zečića.[49] Na izborima za Zastupnički dom Hrvatskog sabora u kolovozu 1992. Paraga je izabran za zastupnika, a pravaši postaju treća politička opcija po jačini.[50] U Hrvatskom je saboru potpredsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih i etničkih manjina. U studenome 1992. Paraga je dao intervju u Globusu u kojem je tvrdio da ima snimke sastanka Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu gdje su raspravljali o podjeli Bosne i Hercegovine. Zaprijetio je da će snimke pustiti u javnost ako Tuđman "napravi još jedan kiks prema HSP-u"[51].

Paraga u Saboru upozorava na ogroman niz nerazjašnjenih ubojstava pripadnika HSP-a (njih 30-ak) koji su ubijeni pod sumnjivim okolnostima, s mogućnošću da se radi o političkim ubojstvima [52]. Nabrojao je: dopredsjednik HSP-a Ante Paradžik, Ivan Bebić koji je ubijen na Črnomercu u Zagrebu, Miroslav Martinovski koji je ubijen u Kutini, Darko Rušanac u Vinkovcima, Vlado Knežević također u Vinkovcima, Ivo Bošnjak, Blaž Kraljević, Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac, Marko Stjepanović, Stojan Vujnović - Srbin, Robert Tupek, Saša Ilić, Dinko Figać, Zdravko Trošelj (predsjednik HSP-a u Našicama ubijen u vlastitom domu), Željko Đapić u Osijeku, dok su još neki od ubijenih pravaša: Ratko Zrno, Fuad Muhić, Katica Lanciotti, Kluk Gabrić, Darko Šagud, Branko Cvitanović.

U svibnju 1993. odlazi u SAD gdje kritizira Tuđmanovu politiku prema Bosni i Hercegovini, likvidacije Hrvata koji se ne slažu s trenutnim režimom (osim ubojstava i progona pravaša[53], nabrojani su Milan Krivokuća, predsjednik jednog od najvećih hrvatskih sindikata, i Marina Nuić, potpredsjednica Hrvatske demokratske stranke iz Kraljevice), osuđuje medijsko jednoumlje, zagovara savezništvo Hrvata i Muslimana itd.[54] Polovicom 1993. godine pravaši su izbačeni iz Starčevićevog doma zajedno s stranačkom dokumentacijom, osmrtnicama poginulih HOS-ovaca, privatnim stvarima, a dio materijala je konfisciran.[55] U isto vrijeme traje još jedno suđenje pravašima, čelnicima HSP-a, Dobroslavu Paragi, Mili Dedakoviću, Anti Prkačinu i Anti Đapiću, ovoga puta na Vojnom sudu za terorizam i poticanje na rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. S obzirom da su neki od njih bili saborski zastupnici, prvo im je morao biti skinut imunitet, za što su u Saboru većinom glasovali HDZ-ovci[56]. Pogotovo je Paragino zatvaranje izazvalo brojna negodovanja kod pravaša diljem Hrvatske: u Osijeku je nekoliko stotina članova HSP-ove mladeži prosvjedovalo,[57] dok su pravaši iz Ploča čak izjavili da će i oni s njim u pritvor: "Ako naš predsjednik gospodin Paraga bude pritvoren, eto i nas Neretljana da mu se pridružimo u pritvoru."[58] Usprkos dugotrajnom suđenju ni ovaj put tužiteljstvo nije dokazalo krivnju HSP-ovaca, a kad je predsjednik vijeća objavio ključne riječi iz oslobađajuće presude, daljnje čitanje bilo je prekinuto na minutu-dvije burnim odobravanjem i pljeskom publike u sudnici.[59][60]

Nakon toga dolazi do raskola u HSP-u. Ante Đapić zahtijeva izvanredne izbore za predsjednika, a rezultat toga je njegovo izbacivanje[61][62] u srpnju 1993. (zajedno s Borisom Kandareom i još trojicom članova koji su tražili izvanredni sabor i kršili propise) iz Hrvatske stranke prava nakon što mu je Središnji odbor HSP-a na dvije sjednice u svibnju 1993. odbio prijedlog[63][64][65] o sazivanju izvanrednog sabora HSP-a[66]. Đapić je nakon toga sa svojim pristašama u Kutini 11. rujna organizirao kontroverzni Sabor HSP-a[67] gdje se pod budnim okom policije proglasio za dopredsjednika, a Boris Kandare za predsjednika stranke, iako je de facto Đapić postao glavni čovjek u stranci. Iako ni Đapić ni Kandare više nisu bili članovi stranke, Ministarstvo unutarnjih poslova presudilo je u njihovu korist, a taj je slučaj ostavio dojam političkog arbitriranja, političkog utjecaja u pravosuđu.[68] Paraga je u Saboru optužio HDZ da je instalirao Đapića na čelo HSP-a,[69] a odluka ministarstva izazvala je burne reakcije u svim podružnicama HSP-a tako da je već 1994. godine na Ustavnom sudu bilo preko 200 tužbi ogranaka HSP-a zbog navedene presude, a možda i najdalje išao je predsjednik HSP-a u Koprivnici, Dražen Keleminec (koji je potkraj stoljeća na kraju ipak napustio Paragu i osnovao još jednu pravašku stranku), koji je izravno pisao predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu rekavši mu da iza Parage stoji 90% članstva i da pravaši smatraju da je Anto Đapić najveći izdajnik u povijesti Hrvatske stranke prava te da za "pravaše postoji samo jedan legitimni predsjednik, i to gospodin Dobroslav Paraga". Hrvatski helsinški odbor također je razmotrio slučaj HSP-a, zaključivši da ministarstvo uprave Republike Hrvatske doista nije poštivalo odredbe članova Zakona o upravnom postupku, kao i članove Zakona o političkim strankama, te više odredaba statuta HSP-a.[70].

Indikativno je da je na sljedećim izborima, 1995. godine, Đapićev HSP prešao izborni prag sa samo 226 glasova više od potrebnog broja, odnosno s 0,01% više od potrebnih 5%, i ušao u Hrvatski državni sabor. Goran Rohaček, autor knjige "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća", ističe kako je malo tko vjerovao da Đapićevom HSP-u u tome nije pomogla Hrvatska demokratska zajednica i njezini brojači glasova, tim više što se puna dva tjedna odugovlačilo s objavom izbornih rezultata. [71]

Paraga je, na kraju, s pristašama 1995. godine morao osnovati HSP 1861.[4] koji nikada nije ostvario ni približne rezultate kao HSP pod njegovim vodstvom.

U međuvremenu, Paraga je sudjelovao i na Saboru Hrvata BiH u Sarajevu 6.veljače 1994., održanog dan nakon stravičnog maskra na tržnici Markale. Osnovni prijedlog bio je da se BiH uredi na osnovi deset provincija/županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt. Dokumenti i stavovi Sabora bitno su utjecali na zaustavljanje sukoba između Armije BiH i HVO-a i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma koji je definitivno okončao sukob Bošnjaka i Hrvata.[72]

Nakon rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon rata, Paraga sa svojom novoosnovanom strankom HSP 1861. bilježi slabe rezultate. Polako se smanjuje broj njegovih pristaša, a političke veze koje je nekad imao počinju se prekidati. Za primjer, Paraga je jako zamjerio nekadašnjem savezniku Janezu Janši što se zbližio s vladajućim HDZ-om i zaboravio na blisku suradnju i pomoć koju mu je hrvatski političar pružao još za vrijeme njihova disidentska djelovanja u Jugoslaviji: "Kasnije sam ponovno pokušao uspostaviti kontakt s Janšom i njegovom strankom SDS. I kad je postao predsjednik Vlade također sam pokušao doći do njega. Ali premijer je morao imati važne razloge što je zatajio naše prijateljstvo, jer nisam zavrijedio niti odgovor iz pristojnosti. Neusporedivo više poštovanja iskazao mi je predsjednik države Milan Kučan, kad sam ga 1996. godine posjetio u Ljubljani."[73]

Program stranke pred parlamentarne izbore 1995. godine sastojao se od konfiskacije pokradene imovine optužujući pritom "novopečene domaće i uvozne kapitaliste" koji su "narodu pred nosom odnijeli imovinu", a objašnjavajući to ovako: "Ako se za nekoliko dana moglo oteti, opljačkati i pripisati na svoje ime, od kuća, zemljišta, šuma, tvornica, poduzeća, lokala, onda se to isto može i vratiti." Pritom je upozoravao da bi Hrvatska mogla postati "banana republika" koju će izrabljivati neokapitalisti, pa čak i "septička jama" u koju će drugi dovoditi svoje neželjene otpatke[74]. Parola je bila "Hrvatska Hrvatima - lopove u zatvor".

Iz politike se sve više povlači, rezigniran situacijom i odnosima na hrvatskoj političkoj sceni, uz konstataciju iz 1999. godine kako između dvije najjače stranke nema nikakve razlike: "SDP će biti HDZ poslije HDZ-a".[75]

Na predsjedničkim izborima 2000. godine HSP 1861. deklarativno je podržao Stjepana Mesića s obzirom da im je ovaj obećao pomoć u vezi sudskog spora oko HSP-a. Mesić ih je na kraju izigrao pa su se, kako zbog toga tako i zbog činjenice da Mesić kao predsjednik zanemaruje svoju ustavnu dužnost brinuti se o hrvatskom narodu u susjednoj BiH, pretvorili u njegova kritičara.[76]

Na izborima 2003. godine stranka samo formalno sudjeluje. Paraga tada kratko napominje: "Ne dajte se zavaravati lažnim domoljubljem i socijal-demokracijom HDZ-a i SDP-a. Oni ništa neće i ne mogu promijeniti jer se naslanjaju na bivši saziv komunističke partije, na njezinu lijevu i desnu frakciju",a program njegove stranke, kako je rekao, temelji se na stvaranju vlade poduzetnika, znanstvenika, gospodarstvenika i stručnjaka, dok bi iz vlasti izbacio sve stranke, udruge i pojedince koji su se "ogriješili u privatizaciji i ratnom profiterstvu".[77]

Na novinarsko pitanje što radi danas, Paraga objašnjava da živi od poslova koje obavlja kao pravnik, a na izbore ne ide zbog medijske blokade. Tvrdi da su druge pravaške stranke opstale jer su pristale biti klonovi HDZ-a. "Ja to ne želim i nikada neću biti ničiji klon", kaže Paraga.[78]

Tužbe i optužbe[uredi - уреди | uredi izvor]

Paraga je poznat po optužbama na tuđi račun, što usmenim što sudskim, iako je i sam često bio meta istih. Tako je 1997. podnio tužbu protiv Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška zbog hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, zbog ubojstava pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga[79][80] iz 1992. godine itd., pa se našao na meti državotvornih medija zbog "izdaje domovine"[7], a državno odvjetništvo ga je optužilo za širenje lažnih vijesti. Tužbu protiv ustavnih sudaca Vice Vukojevića i Smiljka Sokola i bivšeg predsjednika Vlade Hrvoja Šarinića podnio je 2000. godine. Paragina Hrvatska stranka prava 1861 podnosi Ustavnom sudu prijedlog da se zabrani rad Hrvatske demokratske zajednice kao zločinačke organizacije te da se konfiscira stranačka imovina te privatna imovina pripadnika vrha te organizacije.[81] Tužio je i novine koje su objavljivale laži o njemu, poglavito zbog članaka za vrijeme rata koji su pisani bez ikakve provjere činjenica, a stvarajući atmosferu linča.[82] Nisu samo novinari kritizirali Paragino djelovanje ratnih godina već i neki bivši utjecajni članovi stranke. Tako je bivši tajnik stranke, Krešimir Pavelić, koji je napustio HSP 1991. godine, iznio teške optužbe na račun vodstva stranke - optužio ga je da ima za cilj što više "ustašovati" kako bi ocrnio hrvatsku vlast u inozemstvu, Paragu je optužio da je plaćenik SAD-a sa zadatkom da izaziva nemire u zemlji, a neke druge članove, poput Alije Šiljka, optužio je da rade za jugoslavensku obavještajnu službu (KOS). Svoje optužbe Krešimir Pavelić nije uspio dokazati na Vojnom sudu Republike Hrvatske 1993. godine.

Za izbore 1992. godine Paraga je izjavio u Saboru da oni "nisu odraz pravog stanja"[83] te je odmah nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine podnio tužbu[84] zbog navodnog krivotvorenja izbora[85], upozoravajući u isto vrijeme i na slučaj predsjednika Izborne komisije, Zlatka Crnića, koji je doživio prometnu nesreću u kojoj je poginuo prije proglašenja službenih rezultata. Za izbore 1995. godine izjavio je da postoji "bezbroj razloga za tvrdnju i sumnju u neregularnost izbora".[86]

Nadalje, upozorava na "anomalije" u pravosuđu - na to da je prvi predsjednik Vrhovnog suda RH Vjekoslav Vidović uklonjen s te dužnosti zbog toga što nije htio krajem 1991. bez dokaza zadržati Paragu u zatvoru[87][88], na to da je sudac Petar Novoselec, koji je potvrdio presudu okružnog suda u slučaju ubojstva Ante Paradžika kojom su sva četvorica policajaca proglašeni krivima, kasnije razriješen s mjesta suca Vrhovnog suda, na to da je na njegovo mjesto doveden sudac koji je "blagonaklonije" gledao na optužene, smanjujući im kaznu itd.[89]

Ružu Tomašić optužio je da prikriva nalogodavce ubojstva pokojnog dopredsjednika HSP-a Ante Paradžika, nakon što je ona jednom prilikom izjavila da je ta smrt koristila upravo njemu. Uz to, Paraga je ženu koja je u međuvremenu osnovala još jednu stranku s pravaškim predznakom pozvao da se odazove na detektor laži tako da se provjeri tko govori istinu.[90] Tomašićeva se nije odazvala.

2005. godine dolazi još jedna optužba na Paragin račun. Naime, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srpske podnijelo je Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine kaznenu prijavu protiv bivših visokih dužnosnika Republike Hrvatske poput ministra unutarnjih poslova i ministra pravosuđa. Prvooptuženi je postao osnivač i organizator HOS-a Dobroslav Paraga, a drugooptuženi Antun Luburić, komandant HOS-a za Čapljinu. Kao trećeoptuženi naveden je Blaž Kraljević, bivši zapovjednik HOS-a za Hercegovinu. Prijavljen je i Vinko Martinović Štela, potom zapovjednici i upravnici logora, te brojni drugi, najviše stražari, sve do broja od ukupno 42 osobe, a teretilo ih se za smrt nekoliko Srba. Odgovarajući na optužbe, Paraga je u svom stilu izjavio: "Optužbe na moj račun su toliko apsurdne da ću ja te Karadžićeve jurišnike iz zločinačke tvorevine Republike Srpske tužiti za tešku klevetu."[91]

Do sada je podnio oko 20 kaznenih prijava.[4] Najrecentniji Paragin sudski spor je onaj oko zdravstvenog odgoja i spornog kurikuluma kojeg je uveo SDP-ov ministar Željko Jovanović.[78][92]

Privatni život i zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Paraga je oženjen Nevenkom s kojom ima dvije kćeri i sina.[4]

Neki mediji su devedesetih godina preispitivali kako Paraga, iako je katolik, može imati drskosti sudjelovati u političkom životu Hrvatske kad je u obitelji prije nekoliko generacija imao osobe židovske vjeroispovijesti.[54][93]

Djed i ujak su mu ubijeni od strane komunista nakon Drugog svjetskog rata, otac mu je progonjen jer je bio katolik, a njegov brat morao je emigrirati u SAD.[94]

Svoja iskustva i svjedočanstva s Golog otoka objavio je 1995. godine u knjizi "Goli otok - istočni grijeh zapada" na više od 600 stranica.

Tvrdi kako je na njega tri puta pokušan atentat[95], a najkrvaviji pokušaj bio je u Vinkovcima 1. ožujka 1992., kada su petorica pravaša poginula, a osmorica su ozlijeđena nakon što je podmetnuta bomba u lokalni stožer HOS-a. [96]

Paraga i HSP bili su prvi koji su zatražili neovisnost Hrvatske, dok su u isto vrijeme SDP-ovci izlazili s programima jugoslavenske federacije, a HDZ-ovci konfederacije.[97][98]

Jedan je od rijetkih političara koji nisu nikad zagovarali ulazak Hrvatske u Europsku uniju.[99]

Iako su Paragini HOS-ovci cijelo vrijeme bili optuživani i etiketirani kao "paravojska" koja radi protiv Hrvatske, danas, 20-ak godina nakon rata, bivši ratni ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Ivan Vekić priznaje da "što se tiče policije i njihove suradnje s HOS-om, Hrvatskim obrambenim snagama, ona je bila savršena." Vekić nadodaje: " Nikada nisu odbili nijednu zapovijed zajedničke akcije, ni s našom vojskom ni s našom policijom, to pouzdano znam." [100]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikicitat
 Wikicitat: Dobroslav Paraga
Bilješke
  1. ↑ Dnevnik; T. Krsmanović; Loše zdrastveno stanje političkih zatvorenika i boraca za ljudska prava; 1. 9. 1986.
  2. ↑ Ulrich Schiller (Mario Grčević), 2009, str. 395
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Robert Frank: "Političke sudbine: Dobroslav Paraga. Persona non grata svih sistema". Novi list: 3. 6. 2000.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Dobroslav Paraga. Večernji list. Preuzeto 26. studenog 2013.
  5. ↑ 5,0 5,1 East Europe report: Dobroslav Paraga describes mistreatment in prison Pristupljeno 18. srpnja 2014.
  6. ↑ H. Dečak: "Već 17 godina političar od države traži 500 000 kuna za zlostavljanja u zatvoru". Večernji list: 17. 01. 2003.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 OSOBA TJEDNA - Paraga Dobroslav, objavljeno 25.08.1997. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  8. ↑ Predsjednik HSP 1861. Feral Tribune. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  9. ↑ Jedan čovjek, jedna pravaška stranka. Tragičar povijesti. Slobodna Dalmacija: članak Marine Karlović-Sabolić. Preuzeto 19. srpnja 2014.
  10. ↑ 10,0 10,1 Paraga svedoči protiv Srba. Novosti, 16. travnja 2002. Preuzeto 21. prosinca 2013. (na srpskom)
  11. ↑ S.Res. 169-Supporting the efforts of Dobroslav Paraga to bring about increased respect for human rights in Yugoslavia-Senate passage on August 4, 1989. Von Weizsacker had invited Paraga already in December od 1988 on the occasion of the 40th anniversary of the proclamation of the Universal Declaration of Human Rights. Because he was denied a passport, Paraga staged a 17 day hunger strike. Von Weizsacker intervened with the Yugoslav government; the Croatian Cardinal Kuharic openly condemned the incident. Finally, government gave him a passport. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  12. ↑ RICHARD VON WEIZSACKER GERMAN PRESIDENT AND DOBROSLAV PARAGA IN BONN. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  13. ↑ 13,0 13,1 Povodom obljetnice rezolucije 169. Hrvatsko pravo. Preuzeto 9. lipnja 2014.
  14. ↑ 14,0 14,1 Yugoslav Dissident Seeks Support Here Chicago Tribune. Preuzeto 12. lipnja 2014.
  15. ↑ "Whereas Dobroslav Paraga, who has twice been adopted as a prisoner of conscience by Amnesty International" Pristupljeno 11. lipnja 2014.god.
  16. ↑ Službeni sažetak rezolucije (na engleskom) Pristupljeno 11. lipnja 2014.
  17. ↑ Međunarodna nagrada Karolini Vidović jaka pljuska Banskim dvorima i režimskoj HTV Tinolovka-news: "(...) a inače je činjenica, da je Dobroslav Paraga jedini Hrvat i Zagrepčanin u hrvatskoj povijesti koji je počašćen takvim jednim priznanjem od strane kolijevke moderne demokracije (...) Uz Dobroslava Paragu je takvu nagradu u ono vrijeme dobio još samo disident Andrej Saharov.)" Preuzeto 11. lipnja 2014.
  18. ↑ Glasilo socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, «Borba», Beograd, 11. kolovoza 1989. godine, članak pod nazivom «Poslije rezolucije američkog Senata: tko je Dobroslav Paraga – dugo putovanje u laž»
  19. ↑ Osim ovoga, vrijedi istaknuti izvješće britanskih novina "Financial Times" od 11. kolovoza 1989., koje su izvijestile u članku pod naslovom «Beograd odbacuje američku Rezoluciju o ljudskim pravima» kako je «(...) Jugoslavija američku Rezoluciju o kršenju ljudskih prava, čije je posljedice osjetio jedan od najpoznatijih disidenata ove komunističke zemlje, izvješćuje Reuters iz Beograda, nazvala «monstruoznom». (...) Jugoslavenski diplomati u Washingtonu izjavili su službenicima američkoga Senata da su vlasti u Beogradu odbacile njihovu Rezoluciju.»
  20. ↑ Manolić et al., 1991., str. 141.
  21. ↑ NU2 Dobroslav Paraga. Emisija "Nedjeljom u 2", voditelj Aleksandar Stanković, 25. 2. 2001., 52:55 Pristupljeno 10. srpnja 2014.
  22. ↑ «Vjesnik», 19.7.1991.
  23. ↑ Pravaši na Kosovu kod Albanaca Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  24. ↑ Umro inventivni lažljivac Dobrica Ćosić, mentor Slobodana Miloševića. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  25. ↑ Večernji list: 02. 01. 2005., članak pod nazivom "Na Golom otoku žalio sam što nisam kriminalac" autorice Jasne Babić: "(...) Uoči zatvaranja, većinu političkih zatvorenika – pomiješanih s gangsterima, silovateljima i ubojicama – činili su kosovski Albanci obilježeni kao uzurpatori posvećene srpske zemlje na Kosovu. Kaznionica je zapečaćena bez službenih objašnjenja. Tek pomniji politički analitičari shvaćali su da je riječ o ishodu sudskog procesa koji je skandalizirao Zapad - Dobroslav Paraga, tada rijetki aktivist organizacije Amnesty International, 1986. optužio je državu za institucionaliziranu golootočku torturu. I pobijedio. (...) U sumrak epohe, Paragina pobjeda nad režimom još se nije smjela priznati."
  26. ↑ Pismo povjesničara Gorana Jurišića "Vjesniku" i njegovom glavnom uredniku Igoru Mandiću 5. srpnja 2000., Zagreb
  27. ↑ Jonjić, 2013., str. 550.
  28. ↑ Jonjić, 2013., str. 553. - 554.
  29. ↑ Jonjić, 2013., str. 559. - 560.
  30. ↑ Dobroslav Paraga na 18. CPAC konvenciji Republikanaca SAD. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  31. ↑ "Oslobođenje", Sarajevo, 12. srpnja 1991., članak: «Srbiju u prirodne granice»
  32. ↑ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom sloboda
  33. ↑ Irvin 1996., str. 8
  34. ↑ Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 118.
  35. ↑ Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 119.
  36. ↑ Himna HOS-a. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  37. ↑ Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 124.
  38. ↑ Pročitajte sramotni izvještaj iz '91. koji blati heroje Vukovara. 24sata. Pristupljeno 9. 6. 2014.
  39. ↑ Manolić et al., 1991., str. 141.
  40. ↑ Manolić et al., 1991., str. 148. - 149.
  41. ↑ 41,0 41,1 Biografija Mile Dedakovića. Večernji list. Preuzeto 11. lipnja 2014.
  42. ↑ Nakon izlaska iz pritvora Mile Dedaković-Jastreb sklonio se pod zaštitu jedinica Dobroslava Parage u Starčevićevu domu Pristupljeno 12. lipnja 2014.
  43. ↑ U RH KOS kolo vodi. Preuzeto 9. lipnja 2014.
  44. ↑ [1] Velimir Veselinović, prikaz knjige: "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća" - Goran Rohaček. Anali hrvatskog politiološkog društva, 2010.god., 276.str.
  45. ↑ Najvažnije je da uništimo komunizam i oslobodimo Hrvatsku
  46. ↑ Veselinović, 2010., 276.str.
  47. ↑ Mišo Kovač u odori HOS-a. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  48. ↑ Zlatko Pejaković - Evo Zore, Evo Dana (1992.). Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  49. ↑ Program predizbornog skupa HSP-a na Trgu Francuske republike 30. srpnja 1992. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  50. ↑ Izbori 1992. god. Pristupljeno 12. lipnja 2014.
  51. ↑ Lučić, 2003., str. 22. - 23.
  52. ↑ Predsjednik HSP Dobroslav Paraga u Saboru RH. Paraga govori u Hrvatskom saboru 27. ožujka 1993. godine o nerazjašnjenim ubojstvima pravaša.
  53. ↑ U znatnom dijelu strane historiografije to se već uzima kao notorna činjenica. Npr. - R. Craig Nation:"Index for war in the Balkans 1991 - 2002", 2003., 156. str.: "Friction between the HVO and the HOS was evident from the start, and eventually Zagreb would take steps to reassert control over its unruly militia forces, including the arrest of Paraga, the assassination of military coordinator Ante Paradžik, and the murder of Kraljević (together with eight members of his staff) on August 9, 1992." Vidjeti još bilješke u dijelu "Tužbe i optužbe"
  54. ↑ 54,0 54,1 Povijesni nastup pred zastupnicima i senatorima. On-line izdanje "Hrvatskog prava". Preuzeto 9. lipnja 2014.
  55. ↑ I mrtvi izbačeni na ulicu. Progon pravaša - nastavljeno suđenje Paragi i ostalima. Hrvatsko pravo srpanj-kolovoz 1993.god.
  56. ↑ Dostojanstvo. Jedan od trojice hadezeovaca koji nije podigao ruku bio je bivši ministar poljodjelstva mr. Ivan Tarnaj. Svoj potez prokomentirao je riječima: "Nije uopće riječ o mojoj hrabrosti. Jednostavno se radi o mom ljudskom dostojanstvu jer je i moj brat poginuo s oznakama HOS-a na rukavu. Zar sam trebao pljunuti na svog brata?!"
  57. ↑ Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 121.
  58. ↑ S Paragom svi ćemo u pritvor
  59. ↑ Veselinović, 2010., 276.str.
  60. ↑ Nema dokaza protiv pravaša
  61. ↑ Odluka o isključenju Đapića iz HSP-a 1/2
  62. ↑ Odluka o isključenju Đapića iz HSP-a 2/2
  63. ↑ Odbijanje Đapićevog prijedloga o izvanrednom saboru 1/3
  64. ↑ Odbijanje Đapićevog prijedloga o izvanrednom saboru 2/3
  65. ↑ Odbijanje Đapićevog prijedloga o izvanrednom saboru 3/3
  66. ↑ [2] Preuzeto 9. lipnja 2014.
  67. ↑ Sabor pod Pavelićem. Pristupljeno 9. lipnja 2014.
  68. ↑ Veselinović, 2010., 276.str.
  69. ↑ Ministar Malčić instalirao Đapića za predsjednika HSP-a. Govor u saboru 24.3.1994., Paraga optužuje HDZ-ovce da su mu ukrali stranku
  70. ↑ Predsjednik HSP podružnice Koprivnica. Pismo Franji Tuđmanu.
  71. ↑ Veselinović, 2010., 277.str.
  72. ↑ Hrvatski koordinacioni odbor i sabor Hrvata BiH 1994. Članak predsjednika HKD Napredak prof. dr. Franje Topića, "Katolički tjednik" – br. 7 od 23. veljače 2014.
  73. ↑ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom index
  74. ↑ HSP 1861 - Dobroslav Paraga 1.dio. 1995. - Hrvatski parlamentarni izbori. Predstavljanje programa Hrvatske stranke prava 1861. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  75. ↑ Vjesnik: 13. 8. 1999.
  76. ↑ Središnji odbor Hrvatske stranke prava 1861., 23. studenog 2002. HSP-1861 konstatira nedopustivu nesposobnost i odgovornost predsjednika Mesića i premijera Račana, ne samo kada su posrijedi gore nabrojane činjenice, nego i kada zanemaruju svoju ustavnu dužnost brinuti se o hrvatskom narodu u susjednoj BIH kako bi mogao ostvariti svoja elementarna nacionalna, vjerska i ljudska prava na cjelovitom teritoriju BIH. HSP-1861 neće nikada zaboraviti niti oprostiti vladajućoj koaliciji i predsjedniku Mesiću da su dopustili neshvatljivu političku diskriminaciju protiv njihove stranke, da je ministrica pravosuđa na najgrublji način pogazila sve pozitivne zakonske propise ne dopuštajući obnovu postupka i povratak oduzete registracije parlamentarne stranke prava, čime je HSP-1861 najgrublje odgurnut od hrvatske javnosti čeličnom cenzurom i zabranom javnog nastupa na HTV-u i elektronskim medijima, koji traju već nekoliko godina. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  77. ↑ Dobroslav Paraga predstavio izborni program. Index.hr, 10.11.2003. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  78. ↑ 78,0 78,1 Uvijek buntovnik - Paraga: Jovanović će opet izigrati roditelje. Članak Anite Belak Krile.
  79. ↑ Ramet, 2005., 240.str.: "Unutarnje podjele među bosanskim Hrvatima, odnosno između pojedinaca poput Stjepana Kljuića, koji je želio suradnju s Muslimanima radi očuvanja jedinstvene Bosne i Hercegovine, i Mate Bobana, koji je područja republike naseljene Hrvatima želio pripojiti Hrvatskoj, razriješene su Bobanovim imenovanjem umjesto Kljuića i, po nalogu Zagreba, ubojstvom Blaža Kraljevića, vrlo uspješnog zapovjednika oružanih snaga Hrvata i Muslimana koje su se pod nazivom Hrvatske obrambene snage (HOS) borile protiv Srba..."
  80. ↑ Susan L. Woodward: "Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War", str. 268.: "A critical moment in the consolidation of control over Herzeg-Bosnia, the state within Bosnia-Herzegovina being created by the Bosnian Croat branch of HDZ, occured when its armed forces succeeded in assassinating Blaž Kraljević, the regional commander of rival Croatian forces, the right-wing HOS."
  81. ↑ Veselinović, 2010., 277.str.
  82. ↑ Dobroslav Paraga dobio spor protiv Slobodne Dalmacije. Citat: Ocjenjujući stupanj odgovornosti nakladnika sud smatra da je tuženik štetu počinio grubom nepažnjom svog novinara. Novinar tuženika bez ikakve provjere činjenica koje iznosi u članku čitateljima jasno sugerira tvrdnju da tužitelj (Dobroslav Paraga) svojim javnim i političkim radom “pokapa Hrvatsku” te da je njegovo djelovanje usmjereno k rušenju ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske, čime je povrijedio zaštićena dobra tužitelja, stvarajući atmosferu linča oko tužitelja, a zbog njegova djelovanja, dajući mu pritom pečat izdajnika
  83. ↑ Dobroslav Paraga, predsjednik HSP o izborima u Hrvatskoj. Govor u Saboru, 7. rujan 1992. godine. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  84. ↑ [3] Citat: Izvješće Komisije za europsku sigurnost i suradnju potvrđuje i navode predsjednika Hrvatske stranke prava 1861., Dobroslava Parage o krivotvorenim izborima, koje je naveo i na položaju predsjednika Hrvatske stranke prava odmah nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine, i potkrijepio i sudskom tužbom zbog krivotvorenja izbora, uz dokazni materijal u vidu originalnih izbornih listića, pronađenih u kontejnerima za smeće, a koji su bili zaokruženi na ime oporbenih predsjedničkih kandidata Ivana Cesara i Dobroslava Parage, od kojih je najviše zaokruženo bilo na ime kandidata Dobroslava Parage. Krivotvorenje predsjedničkih i parlamentarnih izbora potvrdilo je neformalno i veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u razgovoru sa Dobroslavom Paragom i dr Ivanom Cesarom 1992. godine. Na koncu, predsjednik Izborne komisije, Zlatko Crnić, doživio je prometnu nesreću u kojoj je poginuo prije proglašenja službenih rezultata.Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  85. ↑ Za te je izbore 1992. godine: „... delegacija KESS-a, koja je od 30. srpnja do 4. kolovoza 1992. boravila u posjetu Hrvatskoj, došla je do zaključka kako se [predsjedničke i parlamentarne] izbore održane [2. kolovoza] 1992. u Hrvatskoj ne može smatrati slobodnim i pravednim.“ (Izvor: Parliamentary and Presidential Elections in an Independent Croatia, August 2, 1992 (Washington, D.C.: CSCE, kolovoza 1992.), str. 30.
  86. ↑ HSP1861 - Dobroslav Paraga 2.dio. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  87. ↑ U SPOMEN VJEKOSLAVU VIDOVIĆU (1919- 31.10.2006.) PRVOM PREDSJEDNIKU VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE 1990-1992. GODINE! Hrvatsko pravo. Pristupljeno 19. srpnja 2014. god.
  88. ↑ Heroj civilnog društva. Slobodna Dalmacija, srijeda, 8.11.2006. Kolumne - Damir Pilić: "Heroj civilnog društva"
  89. ↑ Ljudi koje je 90-ih trebalo ukloniti. Nacional, br. 741, 2010-01-26.
  90. ↑ Ruža Tomašić prikriva naredbodavce ubojstva Ante Paradžika. HRT, emisija "Nedjeljom u 2", 6. veljače 2005. godine. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  91. ↑ [http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20050903/novosti07.asp RS za zločine sumnjiči Gregurića, Šarinića, Jarnjaka, Mišetića...] Slobodna Dalmacija, subota, 3.9.2005.
  92. ↑ Zdravstveni odgoj iz zaborava izvukao Paragu! Zdravstveni odgoj na površinu izbacio Paragu, tportal.hr. Preuzeto 9. lipnja 2014.
  93. ↑ Dobroslav Paraga, H.Res. 240 introduced on His Behalf, and Statement of American Attorney Joseph Morris on Acquittal of Dobroslav Paraga-Hon. Edolphus Towns-March 18, 1998. Pristupljeno 19. srpnja 2014.
  94. ↑ Američki magazin "Spin", studeni 1994. godine, str. 80.
  95. ↑ Branko Belan: "U ime Neovisnosti: Poništavanje Titove Jugoslavije", 2010., str. 63.
  96. ↑ Ostaci pravaškog sjedišta u Vinkovcima nakon eksplozije. Nedjelja u 09,45 h eksplozija koja je odnijela živote naših suboraca. Pristupljeno 9. lipnja 2014.
  97. ↑ Prvi sam tražio samostalnu Hrvatsku. Pristupljeno 9. lipnja 2014.
  98. ↑ Kasapović, 1996., str. 160.: "Nijedna važnija stranka nije 1989. godine otvoreno zahtijevala secesiju Hrvatske, nego su uglavnom tražile konfederalizaciju Jugoslavije." Fusnota pod brojem 80, ista stranica: "Programska deklaracija Hrvatske demokratske zajednice iz 1990. počinje stavom: «Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) organizacija je slobodnih ljudi različitih svjetonazora kojima je želja i cilj napredak SR Hrvatske i SFRJ Jugoslavije»(Naše teme, 34, 3/4:699., 1990.)." Fusnota po brojem 81, ista stranica: "U spomenutoj Programskoj deklaraciji iz 1990., Hrvatska demokratska zajednica, koja je u javnosti slovila kao najradikalnija oporbena stranka, zapisala je da će se ona «u svojoj političkoj djelatnosti pridržavati Ustava SR Hrvatske i Ustava SFRJ. To je razlog zbog kojega HDZ želi svoju djelatnost razvijati u okviru Socijalističkog saveza SR Hrvatske (...)»(Naše teme, 34, 3/4:704., 1990.)
  99. ↑ Ulazak Hrvatske u EU nikad nam nije bio cilj. Glas koncila, Katolički tjednik, 15. rujna 2013.
  100. ↑ BUJICA 09.05.2014. - gosti: Ivan Vekić i Tomislav Josić. TV emisija "Bujica", 09.05.2014. - gosti: Ivan Vekić i Tomislav Josić - 56:25.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Ulrich Schiller, Mario Grčević (2009). Deutschland und "seine" Kroaten: Vom Ustasa-Faschismus zu Tudjmans Nationalismus (Kroatien auf dem weg in die EU), Bremen: Donat Verlag. ISBN 978-3-938275-70-2
  • Tomislav Jonjić: "Sporovi i rascjepi u obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava 1990.–1992.", Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća: Zbornik radova sa znanstvenog skupa. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013. ISBN 9789537840242
  • Ivica Lučić: Karađorđevo: politički mit ili dogovor? Udruga sv. Jurja, Zagreb, 2003.
  • Josip Manolić, Milan Ramljak, Gojko Šušak, Ivan Vekić, Željko Olujić, Josip Perković, Zdravko Mustač, Stjepan Herceg: Izvješće Državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara. Državna komisija o pripremi i vođenju obrane Vukovara, Zagreb, 1991.
  • Jill A. Irvin: "Izgradnja države i nacionalizam u Hrvatskoj 1990.-1996.", sveučilište u Oklahomi, 1996.
  • Velimir Veselinović, Anali Hrvatskog politološkog društva 2010, Sveučilište u Zagrebu, prikaz knjige Gorana Rohačeka "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća", Čakovec, 2009.
  • Mirjana Kasapović: "Demokratska tranzicija i političke stranke", Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1996. ISBN 953-96058-4-9
  • Branko Belan: "U ime Neovisnosti: Poništavanje Titove Jugoslavije", 2010.
  • Sabrina P. Ramet: "Balkanski Babilon - Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada", 2005. ISBN 953-180-127-4
  • Sulejman Bosto, Tihomir Cipek, Oliver Milosavljević: Kultura sjećanja: 1941.: povijesni lomovi i savladavanje prošlosti. Zagreb: Disput, 2008. ISBN 9789532600797
Dobavljeno iz "https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Dobroslav_Paraga&oldid=40844006"