Prijeđi na sadržaj

Bizantsko-osmanski ratovi

Izvor: Wikipedija
Bizantsko-osmanski ratovi

ostaci Bizantskog Carstva (ljubičasta boja) okruženi Osmanskim Carstvom (bež boja), 15. stoljeće
Datum 1265. - 1461.
Lokacija zapadna Mala Azija, jug Balkana
Ishod osmanska pobjeda
pad Bizantskog Carstva
otvoren put za širenje Osmanskog Carstva po Europi
Sukobljene strane
Osmansko Carstvo Bizantsko Carstvo
Republika Genova
Mletačka Republika
Trapezuntsko Carstvo
Morejska Despotovina
Epirska Despotovina
Komandanti i vođe
Osman I
Murat I
Orhan
Bajazid I
Murat II
Mehmed II
Andronik III Paleolog
Jovan VI Kantakuzin
Manojlo II Paleolog
Jovan VIII Paleolog
Konstantin XI Paleolog
Žrtve i gubici
nepoznato

Bizantsko-osmanski ratovi odnose se niz sukoba između osmanlijskih Turaka i Bizantinaca koji su doveli do uništenja Bizantskog Carstva i uspona Osmanskog Carstva te trajali skoro 200 godina, od sredine 13. do sredine 15. stoljeća. 1204., bizantski glavni grad Carigrad je napadnut i zauzet od vojnika Četvrtog križarskog rata, što je odigralo bitnu ulogu u raskolu Istoka i Zapada. Bizantsko Carstvo, već odavno oslabljeno lošim vodstvom dinastije Angel, je ostalo podijeljeno i u kaosu.[1] Uzimajući to kao priliku, Rumski Sultanat je počeo širiti se po teritoriju zapadne Male Azije, sve dok Nikejsko Carstvo nije uspijelo odbiti seldžučke Turke preko teritorija koji nisu bili anketirani od istih. Nikejsko Carstvo 1261. ponovno je preuzelo Carigrad od vladavine Latinskog Carstva. Ipak, usprkos tome, pozicija Bizanta na europskom kontinentu ostala je neizvjesna zbog prisutnosti suparničkih carstava, Epirske Despotovine, Srbije i Drugog Bugarskog Carstva. Ovo, zajedno sa oslabljenom snagom Rumskog Sultanata (glavnog bizantskog suparnika u Aziji) je dovelo do premještanja vojske iz Male Azije kako bi Bizant osigurao vlast nad Trakijom.[2] Ipak, oslabljeni Rumski Sultanat nije bio blagoslov za Bizant jer su turski ratnici, tzv. gazi, počeli uspostavljati svoje feude, na račun Bizanta. Iako su razni begovi sudjelovali u osvajanju teritorija Bizanta i Seldžuka, teritoriji pod kontrolom jednog bega, Osman I, predstavljali su najveću prijetnju Nikejskom Carstvu i Carigradu. Do 1299., Osman I osjećao se dovoljno sigurnim u svoj status da se proglasio sultanom te su od tada njegovi teritoriji postali poznati kao Osmansko Carstvo.

50 godina nakon uspostavljanja Osmanovog Carstva, Bizant je izgubio sav teritorij u Maloj Aziji[3] a do 1380. godine, osmanlijska vojska anektirala je i Trakiju. Do 1400-ih, nekoć moćni Bizant postojao je samo na nekoliko ostataka svojeg prijašnjeg teritorija: Morejske Despotovine, nekolicine egejskih otoka i enklave u Trakiji u neposrednoj okolici glavnog grada. Bitka kod Nikopolja 1396., Timurova osvajanja 1402. i posljednji varninski križarski rat 1444. uspijeli su odgoditi poraz Carigrada, iako je isti ipak pao pod tursku vlast 1453. godine. Bizantsko-osmanski ratovi smatraju se povijesnom prekretnicom te neki uzimaju konačan pad Carigrada i kao kraj srednjeg vijeka.[nb 1] Bizant, istočni ostatak nekoć slavnog Rimskog Carstva, je prestao postojati, dok je turska prevlast otvorila put prema usponu Osmanskog Carstva i njegovom širenju po Europi narednih stoljeća.

Uspon Osmanskog Carstva 1265.–1328.

[uredi | uredi kod]
Umjetnički prikaz bizantskog prijestolja

Preci današnjih Turaka došli su u Perziju, Horasan i Malu Aziju u 11. stoljeću tijekom seldžučkih osvajanja. Zbog najezde Mongola sa istoka, išli su sve dalje prema zapadu. Kad se Ikonijski sultanat raspao, plemenski klanovi stvarali su od svojih feuda samostalne male države.[6] Pleme Kai, koje se 1220. naselilo oko Erzuruma, dobilo je u doba Ertogrula pogranični feud u blizini Ankare od seldžučkog ikonijskog sultanata. Ertogrulov sin, Osman I, je uzeo naslov sultana i zavladao samostalno oko 1299. godine. Po njemu su dinastija i narod dobili naziv Osmanlije. Osmanlijski spahije su prilikom invazija dobivali osvojenu zemlju, te su tako imali interes u stalnoj ekspanziji države. Njihov zapadni susjed, Bizant, tako je postao prva meta širenja Osmanskog Carstva.[6]

Iako je Mihajlo VIII Paleolog ponovno zauzeo Carigrad 1261.,[7] Bizantsko Carstvo je ostavljeno u nestablinoj poziciji. Bilo je puno rasprava između latinskih država grčkog kopna i drugih regija o ponovnom zauzimanju Carigrada za Latinsko Carstvo[8] dok je na sjeveru glavna prijetnja stizala od Srbije koja se širila po Balkanu pod kraljem Urošom I.[9] Ono što je nekoć bila snažna država na Dunavu pod vladavinom Komnina sada se morala bojati za sam Carigrad.[10][11]

Mihajlo Palaeolog je počeo konsolidirati svoju vlast: dao je oslijepiti mlađeg suvladara Janisa IV, što je dovelo do negativnog odjeka.[8] Kako bi ublažio negativne učinke tog poteza, Mihajlo je postavio novog patrijarha Carigrada, Germana III, te mu naredio da skine sa njega ekskomunikaciju koju je protiv njega postavio bivši patrijarh Arsenije, te da se podredi autoritetu katoličkog Rima kako bi umanjio latinsku prijetnju pravoslavnom Bizantu.[8]

Kada je Bizant počeo osvajati latinski teritorij, Turci, kojima je tada vladao Osman I, su počeli napade na bizantsku sjeverozapadnu Anatoliju. Gradovi Sogut i Eskişehir su pali 1265. i 1289.[2] Mihajlo se nije mogao nositi tim gubitkom teritorija zbog potrebe da vojsku prebaci da učvrsti granice na zapadu, čime je neminovno gubio istok.[12][13] Bizantski vojni pohod 1281. nije bio osobit uspjeh. Mihajlo VIII je natjerao osmansku vojsku na povlačenje, ali samo da bi se ovi preraspodijelili duboko u zaleđu zemlje. Nije bilo značajne bitke, te Turci nisu protjerani iz Male Azije. Mihajlo je jedino mogao uspostaviti utvrde kraj rijeke Sakarye.[14] Osmanski konjanici su isprva bili odveć slabo opremljeni da zauzmu utvrđene bizantske gradove, te su umjesto toga pljačkali okolicu.[15]

1282., Mihajlo je umro a njegov sin Andronik II Paleolog je preuzeo prijestolje. Smrt starog vladara došla je kao olakšanje za bizantsko društvo: njegova politika popuštanja katoličkoj crkvi, teški porezi i skupi vojni troškovi doveli su do tereta za ljude. U to doba, bizantski dio Male Azije još je uvijek obuhvaćao oko 3 milijuna od ukupno 7 milijuna stanovnika te regije.[16] Kako su osmanski Turci počeli širiti se na njihov račun, neki su ih gledali kao osloboditelje od katoličke represije, te su prešli na tursku stranu, što je umanjilo bizantsku snagu.[17] Jednom pod osmanskom vlašću, započeli su i prelasci stanovništva na islam.[18]

Umjetnički prikaz Carigrada tijekom bizantskog razdoblja u srednjem vijeku
Bizantska vojska, 11.-13. stoljeće

Andronik II je bio nesposoban vladar koji je donosio kratkoročne odluke koje su dugoročno naštetile Bizantu. Srozao je hiperpiron, službenu valutu, što je dovelo do smanjivanja bizantske ekonomije; porezi su smanjeni za bogate te umjesto toga nametnuti na vitezove, pronije. Kako bi povećao popularnost, odbacio je uniju pravoslavne i katoličke crkve koju je utvrdio Drugi lionski sabor 1274., što je samo povećalo antagonizme sa susjednim latinskim teritorijima.[19]

Andronik II je ipak imao veliko zanimanje za očuvanjem bizantskog teritorija u Maloj Aziji te naredio izgradnju utvrda i strogo treniranje vojske.[19] Naredio je da se dvor preseli u Malu Aziju kako bi nadgledao tamošnju kampanju te naredio bizantskom generalu da odgura Turke. Ove rane vojne uspjehe zajsenio je neuspjeli pokušaj generala da izvede puč, zbog čega je smijenjen. Ovo je omogućilo osmanskoj vojsci da izvedu opsadu Nikeje 1301. Andronikov sin Mihajlo IX Paleolog i bizantski general Mouzalon doživjeli su poraze i kod Magnezija i Bafeja 1302.[19][20] To je dovelo do velikog broja izbjeglica nakon njegovog povlačenja iz Magnezija.[21] Početkom 1300-ih, tako je su još samo pojedinačne utvrde - Nikeja, Nikomedija, Bursa, Sard, Filadelfija, Herakleja na Pontu, Fokeja i Smirna - bile bizantske enklave unutar osmanske ekspanzije.[22]

Carigrad je pokušao protumjeru uz pomoć plaćenika: Alani su se ponudili za borbu protiv osmanske vojske, te zauzvrat tražili zemlju na kojoj će se naseliti. I pojavilo se njih 10.000 sa ženama, ali su već pri prvom porazu u Maloj Aziji krenuli u bijeg.[22] Andronik II ipak je pokušao nanijeti udarac osmanskoj vojsci uz pomoć katalonskih plačenika. Mihajlo IX i Roger de Flor su vodili vojsku od 6.500 vojnika kako bi suzbili osmansku vojsku, te su uspijeli otjerati ih iz Filadelfije u Kizik,[23] iako je ova vojna kampanja dovela do velikih razaranja područja: katalonski plaćenici su bili bahati, te često uzimali kašnjenje plaća kao izgovor da pljačkaju bilo koje naselje u kojem su se našli, te ih se Carigrad htio što prije riješiti.[24] Od 1305. do 1307., patrijarh Atanasije I Carigradski je prigovarao o tretmanu izbjeglica koji su pobjegli od Turaka i katalonskih plaćenika, samo da bi ih pljačkali njihovi bizantski sunarodnjaci.[25] Nakon atentata na de Flora, njegova vojska je radi osvete opljačkala naselja u Maloj Aziji. Kada su katalonski plaćenici napokon otišli 1307. kako bi napali bizantsku Trakiju, mještani su dočekali Turke sa dobrodošlicom.[19]

Osmanska vojska uspijevala je nizati pobjede zahvaljujući raznim svađama i podjelama među suparnicima. Razni seljaci i srednji slojevi u Maloj Aziji su smatrali da su Turci bolji gospodari od Bizanta.[26] Nakon ovih poraza, Andronik II nije više bio u stanju slati pojačanja. 1320., njegov unuk Andronik III Paleolog je lišen nasljedstva nakon smrti svojeg oca, Mihajla IX, sina kralja.[27] Narednih godina, Andronik III je uzvratio maršom na Carigrad te je dobio Trakiju kao posjed kako bi se postigao kompromis. No Andronik III je nastavio s pritiskom zbog čega je 1322. postao suvladar Bizanta. Zbog ovoga je eskalirao bizantski građanski rat 1321.-1328. u kojem je Srbija podržavala Andronika II dok su Bugari podržavali njegovog unuka. Andronik III je na kraju pobjedio kada je u svibnju 1328. ušao u Carigrad sa 800 pristaša, nakon čega je postao vladar Bizanta dok je Andonik II bio prisiljen odstupiti sa vlasti.[28] U međuvremenu, osmanska vojska je to iskoristila kako bi zauzela Bursu 1326.,[2] koja je kasnije postala nova osmanska prijestolnica. Bursa je pala dok Carigrad nije poslao nikakvu pomoć.[29]

Bizantski protunapad: 1328.–1341.

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Opsada Nikomedije
Bizantsko Carstvo 1328. godine (ljubičasta boja), smješteno još jedino na području današnje Grčke i zapadnim dijelovima Male Azije

Vladavina Andronika III obilježena je posljednjim bizantskim istinskim pokušajem da obnovi "staru slavu koja je nekoć bila Rim". 1329., bizantska vojska je poslana da se suoči sa osmanskom vojskom[30] koja je vršila blokadu i puzajuću opsadu Nikomedije od 1301. godine.[3] Bizantov protunapad u kombinaciji sa opsegom obrane u Nikomediji je poremetilo osmanske planove o lakom zauzimanju gradova. Ipak, sudbina Nikomedije je započećena kada je bizantska vojska poražena u bitci kod Pelekanona 10. lipnja 1329.[3] 1331., Nikomedija se predala,[3] što se smatralo teškim porazom pošto je bila prijestolnica carstva samo 70 godina prije toga.

Još jednom, bizantska vojna snaga je iscrpljena te je Andronik III morao posegnuti za diplomacijom kao i njegov djed prije njega; u zamjenu za sigurnost preostalih dijelića bizantskog teritorija u Maloj Aziji, obezao se plaćati danak Osmanlijama. Ipak, osmanska vojska nastavila je opsadu Nikomedije 1333., te je grad napokon pao 1337.[3]

Usprkos ovim gubicima, Andronik III je uspio postići nekoliko uspjeha protiv separatista u Grčkoj; Epirska Despotovina i Solun su pokoreni.[30] 1329., bizantska vojska je zauzela otok Hios te 1335. osigurala Lezbos. Prilikom tih osvajanja, Andronik III je unajmio vojnike iz seldžučkih emirata kako bi se borio protiv Genovljana.[31] I sami Seldžuci su se smatrali ugroženim od Osmanlija.[32] Ipak, ti izolirani otoci bili su i sami izolirane iznimke u općenitom nizu povećanja osmanskih osvajanja, iako je tijekom Andronikova života uspostavljen mir sa emiratima. Također, ti otoci nisu bili dio osmanske vladavine. Bizantska vojna sposobnost je još više oslabljena prilikom širenja Srbije, kada je kralj Dušan Nemanjić zauzeo Epir,[30] te katastrofalnim građanskim ratom.

Balkanska invazija i građanski rat: 1341.–1371.

[uredi | uredi kod]
Karta Osmanskog Carstva do 1361., koje se proširilo i po Europi

Andronik III je umro 1341. te je njegov 10-godišnji sin Jovan V Paleolog preuzeo vlast.[33] Uspostavljeno je namjesništvo a u njemu su bili Jovan VI Kantakuzin, Ana Savojska, majka mladog cara, i patrijarh Jovan XIV Carigradski. Suparništvo i neslaganje između Kantakuzina i patrijarha Jovana XIV na kraju su kulminirali u novi građanski rat, u kojem je Kantakuzin prevagnuo u veljači 1347. Tijekom tog vremena, bubonska kuga iz 1348.,[34] zemljotres[35] i osmanlijski prepadi su nastavljeni sve dok je Filadelfija ostala jedini bizantski posjed u Maloj Aziji zbog kojeg se plaćao danak. Tijekom građanskog rata, Bizantinci su na obje strane unajmili i turske i srpske plaćenike, koji su znali pljačkati naselja,[36] dok je Makedonija ostala u ruševinama i u rukama novog srpskog carstva 1345., izuzev Soluna. Dušanovo carstvo tako je bilo napola grčko, jer se velikim dijelom sastojalo od grčkih zemalja.[37] Kako bi vratio ta područja, Kantakuzin je unajmio 10.000 turskih plaćenika kako bi se borio protiv Srbije, ali su ovi bili više zauzeti pljačkanjem.[38] Nakon pobjede u građanskom ratu, Kantakuzin je vladao zajedno sa Jovanom V.[39] Ipak, u svojim memoarima, Kantakuzin je iskazao žaljenje zbog nezapamćenog razaranja Trakije od Osmanlija, iako su ovi ipak napustili to područje nakon završetka građanskog rata.[40]

Ova dvojna vlast je propala kada je izbio još jedan građanski rat od 1352. do 1357., koji je unazadio ionako već oslabljen bizantski integritet u očima susjeda. Kantakuzin je opet pobjedio u građanskom ratu te zamijenio prognanog Jovana V sa svojim sinom, Matijom Kantakuzinom. Ipak, sin Osmana I., Orhan, je nastavio ekspanziju Osmanskog Carstva, te 1354. zauzeo Galipolje[41][42] nakon što su to područje napustili Bizantinci zbog potresa[43] čime je prešao Malu Aziju i dobio pristup europskom kopnu. Drugi povjesničari pak smatraju da su se Osmanlije prvi put naselile u Europi već 1352., jer ih je Kantakuzin pozvao kao plaćenike da mu pomognu u građanskom ratu te ih smjestio u utvrdu Tzympe (Çimpe).[44][40] U svakom slučaju, dolazak naizgled nezaustavljivih turskih osvajača oko Carigrada doveo je do panike među dijelom građana tog grada, koju je iskoristio Jovan V i uz pomoć Republike Genove izvršio puč kojim je svrgnuo Jovana VI Kantakuzina u studenom 1354. Jovan VI će kasnije zbog toga postati svećenik.[41]

No, građanski rat tu nije završio. Matija Kantakuzin je dobio vojnike od Orhana i počeo nuditi cijenu za zauzimanje Carigrada. Njegovo zarobljavanje 1356. prekinulo je njegove planove da postane kralj, što je došlo i kao poraz za Osmanlije koji su preferirali svrgavanje Jovana V.[41]

Krajem građanskog rata stiglo je i razdoblje kratkotrajnog prekida sukoba između Bizanta i Osmanskog Carstva. 1361. Didimotika je pala pod tursku vlast.[41] Orhanov nasljednik, Murat I, je bio više zauzet oko održavanja položaja u Maloj Aziji. Ipak, poput seldžuka Alp-Arslana, Murat I je ostavio zauzimanje bizantskog teritorija svojim vazalima: Plovdiv je pao nakon žestoke bitke 1363.–64., a Edirne 1365.,[41] čime se odsjekla glavna zapadna ruta Carigradu.[15] Iz današnjeg Edirnea Osmanlije su poduzimali vojne pohode prema zemljama jugoistočne Europe i ostatcima Bizantskoga Carstva. Osvojenjem Plovdiva uspostavljen je nadzor nad dotokom žita Bizantu.[45]

Bizant nije bio u stanju pokrenuti pristojan protunapad ili obranu zemalja, dok je Osmansko Carstvo do tada već postalo nadmoćno i nadvisilo njihovu snagu. Murat I je slomio srpsku vojsku 1371. tijekom bitke na Marici[41] što je naznačilo kraj srpske moći na Balkanu. Jednom kada je Osmansko Carstvo proširilo i na Europu i Malu Aziju, ostaci Bizanta našli su se ukliješteni u sredini. Kako bi spasio sve lošiju siatuaciju, Jovan V pozvao je papu za pomoć i zauzvrat ponudio pokoriti se Rimu. Iako je javno prešao na katoličku religiju u Staroj bazilici Sv. Petra, Jovan V nije dobio nikakvu pomoć. Stoga se morao vratiti pregovaranju sa neprijateljom. Murat I prihvatio je dogovor prema kojem bi Bizant plaćao danak u vojnicima i novcu te zauzvrat dobio sigurnost.[46]

Bizantski građanski rat i vazalni status: 1371.–1394.

[uredi | uredi kod]
Umjetnički prikaz bitke sa osmanskom vojskom
Manojlo II Paleolog

Osmanlije su učvrstile položaj u Europi zbog sustavne kolonizacije: domaće je stanovništvo u velikom broju odvedeno u roblje u Malu Aziju, dok su se na osvojenim zemljama nastanjivali turski velikani.[47] Do kraja 14. stoljeća, Osmanlije su već praktički dobili rat; Bizant je smanjen na samo par naselja izvan Carigrada te je bio prisiljen postati turska vazalna država. [48] Takav je status trajao do 1394. Ipak, iako je Carigrad neutraliziran i sveden samo na enklavu, kršćanska vojska u okolici je i dalje predstavljala prijetnju osmanskoj kontroli. Istodobno, Osmanlije su se širile po Balkanu, te dokazali da znaju osvajati jednako dobro kao i po Maloj Aziji: 1381. po prvi put su provalili u Srbiju,[49] 1385. osvojili su Sofiju[50] i Solun, drugi po veličini bizantski grad,[49] a Niš iduće godine.[51] 1389. odigrala se bitka na Kosovu polju.[52]

Do 1380-ih, Murat I je gotovo utrostručio Osmansko Carstvo, koje je za njegove vladavine doseglo površinu od 259.000 km2.[53] Bizant, koji je do 1200. godine obuhvaćao oko 500.000 km2, do kraja 14. stoljeća spao je na gotovo desetinu te površine.[54] Osmanskim osvajanjima pogodovao je još jedan bizantski građanski rat - kojeg su ovog puta vodili Jovan V Paleolog i njegov stariji sin Andronik IV Paleolog. [46] Uz pomoć snaga Murata I, Jovan V je uspio oslijepiti Andronika IV i njegovog sina, Jovana VII u rujnu 1373. Andronik je pobjegao sa sinom i osigurao Muratovu pomoć obečajući veću cijenu od Jovana V.[55] Građanski rat trajao je sve do 1390., iako je potencijal za sukob bio do 1408. Jovan V je na kraju oprostio Andoniku IV i njegovom sinu 1381., što je pak razljutilo njegovog drugog sina i nasljednika prijestolja, Manojla II.

Smrt Andronika IV 1385. i predaja Soluna 1387. ohrabrila je Manojla II da traži oprost od sultana i Jovana V. To je pak razljutilo Jovana VII, koji je smatrao da mu se ugrožava pravo na prijestolje. Jovan VII je pokrenuo puč protiv Jovana V, ali usprkos pomoći Osmanlija i Republike Genove, njegova vladavina trajala je tek pet mjeseci, nakon čega ga je svrgnuo Manojlo II i njegov otac.[56]

Vazalna država

[uredi | uredi kod]

Nakon smrti Jovana V, Manojlo II je osigurao prijestolje i uspostavio dobre odnose sa sultanom, te postao njegov vazal. Kako bi dokazao svoju vjernost, Manojlo II je morao ukloniti utvrde oko Carigrada, nešto što nije uzeo za olako.[46]

Pad Filadelfije

[uredi | uredi kod]

Dok je trajao civilni rat, Turci su iskoristiliu prigodu i osvojili Filadelfiju 1390., čime je Bizant prestao postojati u Maloj Aziji te postao carstvo koje je još jedino postojalo na europskom tlu. Manojlo II i Jovan VII su bili u vojsci Bajazida I, te pomagali u turskom zauzimanju Filadelfije. Nije to bio dobrovoljan čin već ponizavajuće služenje pošto je bio vazal sultanu. [56]

Prekid i nastavak sukoba: 1394.–1424.

[uredi | uredi kod]

1394., odnosi Bizanta i Osmanskog Carstva su se promijenili nagore te je njihov rat nastavljen kada je sultan Bajazid naredio egzekuciju Manojla II nakon što se ovaj htio pomiriti sa nećakom Jovanom VII. Sultan je kasnije promijenio mišljenje i zatražio umjesto toga da se uspostavi džamija i turska kolonija u Carigradu.[57] Manojlo II ne samo da je to odbio, već je odbio i platiti danak sultanu te otišao tako daleko da je ignorirao sultanove poruke, što je dovelo do opsade grada 1394. Manojlo II je pozvao na križarski rat, koji se odigrao 1396. Vodili su ga budući vladar Žigmund Luksemburški,[3][58] ali je usprkos snazi od 100.000 vojnika sastavljenih od Francuza, Nijemaca, Mađara i ostalih, poražen kod Nikopolja 1396.[59]

Iako je proganjao kršćane,[60] Timur je nenamjerno spasio Carigrad kada je napao Turke sa istoka.

Taj poraz je uvjerio Manojla II da pobjegne u zapadnu Europu i zatraži pomoć.[61] Tijekom tog razdoblja, Jovan VII je vodio dvije uspješne obrane Carigrada. Tijekom opsade 1396.-97., Osmanlije još uvijek nisu imale vatreno oružje, već su koristili konvencionalno oružje, kao što su katapulti stijena, ali koji nisu znatno naštetili zidinama grada.[62] 1398., oko 1.200 vojnika iz Francuske je poslano radi obrane Carigrada.[63] Usprkos ovome, bizantske snage nisu bile u stanju dugoročno odolijevati napadima. Bajazid I je sa ogromnom vojskom namjeravao raseliti predgrađe Carigrada, te je tako sve izvan zidina grada postalo nenastanjiv teritorij: nitko nije mogao ući ili izaći iz glavnih vrata, polja nisu mogla biti obrađena te je tako nastala nestašica hrane a ljudi u gradu su morali rušiti dijelove drvenih kuća kako bi mogli nešto peći ili kuhati. Venecijanski senat je izrazio suosjećanje sa Manojlom II i njegovim podanicima te mu ponudio azil u Veneciji. Italija je brodovima zaobišla tursku blokadu te Carigrad opskrbila žitom.[64] Carigrad je već tada brojao tek oko 40-50.000 žitelja.[65] Opsada je napokon prekinuta ne zahvaljujući pomoći sa zapada, već nenamjernoj pomoći sa istoka, kada je Timur iz Čagatajskog kanata, u namjeri da obnovi Mongolsko Carstvo, pokrenuo vojni pohod na Anatoliju, što je kao nuspojavu imalo to da je sultan naredio povlačenje sve vojske sa zapada kako bi se branio istok Osmanskog Carstva. Timur je 1401. zauzeo Bagdad, dok je bitka kod Ankare 1402. dovela je do katastrofalnog poraza Bajazida I i Osmanlija, za koji nitko nije bio pripremljen. Sam Bajazid I je zarobljen te je umro godinu dana kasnije.[66] U kaosu, turski klanovi su se počeli boriti međusobno, a vodili su ih Bajazidovi sinovi.[67] Osmansko Carstvo se raspalo a pojedini teritoriji, koji su prisilno anketirani, su sada tražili opet svoju nezavisnost.[66]

Time su pukom srećom balkanske države dobile nekoliko desetljeća predaha i mira od osmanskih osvajanja.[68] Iako su se neki Europljani više bojali Mongola nego Turaka, Timurovim napadom prekinuta je osmogodišnja blokada Carigrada a neki kršćani su smatrali da se radilo o čudu i da je Božja intervencija spasila Bizant.[69] Bizant je iskoristio situaciju da potpiše mirovni sporazum sa kršćanskim susjedima i Bajazidovim sinovima.[70] Uvjeti su bili nevjerojatno povoljni: Bizant nije više morao plaćati danak, dio crnomorske obale do Varne mu se trebao vratiti dok je Sulejman čak pao ničice pred Jovanom VII i izjavio: "Neka više ne bude suparništva između nas".[71] Timur je umro 1405., a osmanski građanski rat je završio 1413. kada je Mehmed I, uz pomoć bizantskih snaga, izvojevao pobjedu nad suparnicima.[72]

Taj rijedak period prijateljstva između dvaju carstva nije dugo trajao; smrt Mehmeda I, uspon Murata II 1421. i dolazak Jovana VIII na bizantsko prijestolje dovelo je do promijene odnosa. Nijedan vladar nije bio zadovoljan statusom quo. Jovan VIII je napravio loš potez pokušajem pokretanja pobune o obnovljenom Osmanskom Carstvu: stanoviti Mustafa koji je oslobođen od Bizanta je tvrdio da je Bajezidov izgubljeni sin.[72]

Murat II je brzo razbio takvu pobunu i 1422. započeo opsadu Soluna i Carigrada.[67] Prilikom opsade Carigrada 1422., Osmanlije su po prvi put koristili vatreno oružje, među njima i topove.[73] Jovan VIII se okrenuo ocu, Manojlu II, za savjet. Rezultat je bio taj da je pokrenuo još jednu pobunu u Osmanskom Carstvu - te podupro brata Murata II, princa Kucuka Mustafe. Kada je opsada Carigrada propala, Murat II je bio prisiljen okrenuti vojsku kako bi pobjedio Kucuka. Ipak, Bizant je opet time postao vazalna država - te morao plaćati 300.000 srebrnih dukata danaka svake godine turskom sultanu.[74]

Osmanska pobjeda: 1424.–1453.

[uredi | uredi kod]
Carigradske zidine
Mehmed II sa vojskom tijekom opsade Carigrada

Osmanska vojska suočavala se sa nekoliko suparnika tijekom 1424. i 1453.: na srpskoj strani tu je bio Đurađ Branković, na mađarskoj Janoš Hunjadi a na albanskoj Skenderbeg.[58] Ovaj otpor prerastao je u Varninski križarski rat 1444., ali je kršćanska vojska ipak doživjela neuspjeh. 1448. i 1451., dogodile su se promjene u bizantskom i osmanskom vodstvu. Murat II je umro a prijestolje je 1451. preuzeo tada 19-godišnji Mehmed II[75] dok je u Carigradu novi - i posljednji bizantski car - postao Konstantin XI Paleolog.

Konstantin XI i Mehmed II se nisu slagali: iako je Mehmed isprva davao Bizantu garancije za malu cijenu i dopustio da se njegova maćeha Mara Branković slobodno vrati u Srbiju, smatrao je da Osmansko Carstvo nije potpuno homogeni teritorij dok god se ne osvoji Carigrad na Bosforu.[75] Mehmedov uspješni pohod na Peloponez je alarmirao bizantskog cara, koji je zaprijetio pobuniti se sultanu ako se ne održi status quo. Mehmed II je odgovorio izgradnjom utvrda na Bosforu te tako zatvorio Carigrad od bilo kakve morske pomoći. Osmanlije su već kontrolirale kopno oko Carigrada te su pokrenuli opsadu 6. travnja 1453. Usprkos ujedinjenju katoličke i pravoslavne crkve oko turske prijetnje, Bizantinci u svojoj enklavi nisu dobili nikakvu službenu pomoć od pape ili Zapadne Europe, izuzev par vojnike iz Venecije i Genove.

Engleska i Francuska su bili zauzeti posljednjim fazama Stogodišnjeg rata: kada su Francuzi izgubili u borbi sa Osmanlijama 1396., engleski plemići su se čak i radovali jer su znali da se time slabi francuska vojska. Njihov međusobni rat na zapadu je doveo do prekida anglo-francuske suradnje te onemogućio neke buduće ujedinjene križarske ratove protiv Osmanlija.[76] Španjolska je bila zauzeta Rekonkvistom. Sveto Rimsko Carstvo je iscrpilo svoje snage u Varninskom križarskom ratu. Husitski ratovi isto tako su iscrpili njemačke plemiće. Poljska i Mađarska su izdvojili najviše ljudi za bitku u Varni, a njihov poraz je označio da ubuduće postupaju sa oprezom.

Izuzev tih europskih sila, jedino su se Venecija i Genova priključile bitki protiv Osmanlija, iako su i međusobno bili suparnici. Venecija je htjela poslati flotu kako bi napala utvrde oko Dardanelija i Bosfora, kako bi odblokirala Carigrad, ali njena flota je bila premala te je stigla prekasno. Ipak, oko 2.000 plaćenika, većinom Talijana koje je vodio Giovanni Giustiniani Longo,[77] je stigla kako bi pomogla u obrani grada. Cijela obrana Carigrada svela se samo na tih 2.000 plaćenika i 4.773 bizantskih vojnika[78] sastavljenih od građana grada čije je stanovništvo smanjeno zbog teških poreza, kuge i građanskih sukoba.[79] Procjenjuje se da je cijeli grad imao tek 25.000-30.000 muškaraca, od kojih je tek oko 7.000 bilo sposobno za borbu.[78] Iako su bili slabo obučeni, bili su dobro naoružani[77] izuzev topova, čime nisu mogli parirati osmanskom topništvu. Opsada je također pogoršana raznim zlim glasinama: u to vrijeme, iz Carigrada se vidjela pomrčina mjeseca, koja je protumačena kao loš predznak,[80] dok su neki ukazali na proročanstvo prema kojem će "mladić napasti grad i srušiti njegove zidine" dok je prema legendi "Carigrad [Konstantinopol] osnovan od Konstantina, sina Helene, a biti će izugbljen od novog Konstantina, koji će također biti sin neke druge Helene."[81]

Najveća crkva grada, Aja Sofija, je pretvorena u džamiju. Danas je muzej nasljeđa Carigrada

Pad Carigrada nakon 52 dana opsade nije se dogodio zbog osmanskog topništva ili morske prevlasti, jer su mnogi talijanski brodovi bili u stanju pomoći gradu i pobjeći, već zbog nadmoćne nejednakosti - brojno nadmašeni 10 naprema 1, branitelji grada nisu mogli zaustaviti osmanske janjičare. Prema procjenama, osmanska vojska imala je najmanje 50.000 boraca.[82] Kako su osmanlije isprva nastavljale neuspješnu i skupu opsadu, među redovima su se javljale sumnje: povijest je pokazala da je grad već izdržao razne opsade gotovo 1.200 godina[83][nb 2] dok su sjećanja na bitku za Ankaru i križarskih ratova ostajala u njihovim glavama. Kako bi dignuo moral, sultan je održao govor[85] u kojem je podsjetio na bogatstva i pljačkanje grada jednom kada padne. 29. svibnja 1453., Carigrad je pao. Tisuće ljudi je ubijeno, a među njima i Konstantin XI koji je odbio napustiti grad,[86] dok je najmanje 30.000 civila zarobljeno i odvedeno u roblje.[87] Najveća crkva grada, Aja Sofija, je pretvorena u džamiju.[7] Kako su Turci bili zauzeti pljačkanjem, mnogi Mlečani i Genovljani su uspjeli pobjeći im brodovima, među njima i Niccolò Barbaro[88] mletački doktor koji je zapisao:

Tijekom cijelog dana, Turci su naveliko masakrirali kršćane po gradu. Krv je tekla poput kišnice nakon iznenadne oluje, a leševi Turaka i kršćana su bačeni u Dardaneli, odakle su otplutali u more poput lubenica u kanalu.[89]

Nakon opsade, Mehmedova je vojska zauzela i Morejsku Despotovinu 1460.,[90] te Trapezuntsko Carstvo 1461.[91] To je naznačilo kraj i zadnjih formalnih ostataka Istočnog Rimskog Carstva, gotovo tisuću godina nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva: Bizant je prestao postojati, dok je dinastija Paleolog i dalje bila priznata kao prava vladavina Carigrada sve do 16. stoljeća, kada su Reformacija, osmanska prijetnja Europi i smanjeno zanimanje za križarske ratove natjerali europske vladare da priznaju Turke kao gospodare Male Azije. Carigrad je potom postao nova prijestolnica Osmanskog Carstva.

Uzroci propasti Bizanta

[uredi | uredi kod]

Latinska intervencija

[uredi | uredi kod]

Nametnuto Latinsko Carstvo početkom 1200-ih ozbiljno je narušilo bizantsku sposobnost da koordinira napora protiv Osmanlija. Dobar je primjer Mihajlo VIII Paleolog, koji je u namjeri da otjera Latine iz Grčke napustio granice u Maloj Aziji, što je omogućilo Osmanu I da zauzme bivše bizantske zemlje. Andronik II je postigao nekoliko uspjeha, ali su oni također umanjeni zbog uvjeta na zapadu.[92] U svakom pogledu, Bizant je morao izabrati između prijetnje pape i Latina ili nepopularne unije sa istima, što su iskoristili razni suparnici.

Ipak, od sredine 14. stoljeća, Bizant je počeo dobivati pomoć od Zapada. [3][58][63]

Slabosti Bizanta

[uredi | uredi kod]

I nakon obnavljanja carstva, Bizantinci su ostavljeni u nestabilnoj poziciji i razjedinjeni. Od sredine 13. stoljeća, Tesalija i Epir s Etolijom i Akarnanijom, grčke separatističke države, bili su pod vlašću Angela i tvrdokorno se opirali bizantskoj vlasti u Carigradu.[93]

Kako bi ponovno osvajao izgubljene teritorije, Mihajlo VIII je bio primoran povećati poreze anatolskim seljacima[26] kako bi platio skupu vojsku. To je pak dovelo do toga da su seljaci počeli podupirati Turke čiji je porezni sustav bio puno niži. Ipak, njegova politika nastojanja da od Bizanta obnovi velesilu koja će utjecati na okolna carstva, samo je nametnula svojim građanima nepodnošljive terete, jer je Bizant bio istrošen financijski i vojno.[93] Bizantski zlatnik je gubio na vrijednosti, te je Andronik II odlučio radikalno smanjiti skupu bizantsku vojsku, koja je ipak do 1260-ih brojala nekoliko desetaka tisuća vojnika. Stoga se odrekao skupe flote, te se oslonio na pomorske snage genoveških saveznika, ali je time samo postao vojno i ekonomski ovisan o Genovi.[94]

Nakon smrti Mihajla VIII, nekoliko građanskih ratova ostavilo je Bizant u kaosu. I Osmansko Carstvo je pretrpjelo građanski rat početkom 1400-ih, ali je on bio kraći te se brzo oporavilo.

Osmanske prednosti

[uredi | uredi kod]

Osmanlije su svladali vještinu diplomacije i okupljanja velikog broja ratnika. Tijekom bizantskog građanskog rata, Turci su se koristili kao plaćenici, ali su se nakon završetka rata također trajno naseljavali po osvojenim područjima, čime su se širili po Maloj Aziji.[95]

Seljaci su se podvrgnuli novoj osmanskoj vlasti te služili u njihovoj vojsci. Turci su također suparnike pretvarali u vazale, umjesto da ih unište.[46] Danak se plaćao u obliku djece i novca, čime se jačalo Osmansko Carstvo. Susjedne države Balkana (Srbija, Bugarska, Latinske zemlje) su se međusobno borile te prekasno shvatile da su ih osmanske snage integrirale u mrežu podčinjenih država koja je dosegla takvu veličinu da je postajalo sve teže zaustaviti ju. Razlozi osmanskog uspjeha ležali su i na drugim poljima: carstvo je bilo iznimno centralizirano; sultan se smatrao "braniteljom islama"; napredovalo se bez obzira na porijeklo, već isključivo na zaslugama; savezništva su sklapana bez obzira na političke ili rasne skupine; bili su vrlo pragmatični jer su uzimali najbolje ideje od drugih kultura te ih učinili svojima; barut se koristio kao snažno oružje.[96]

Posljedice i odjek

[uredi | uredi kod]
Ostaci bizantske arhitekture u Efezu, današnjoj Turskoj

Pad Carigrada bio je šok za papu, koji je smjesta naredio protunapad u obliku križarskog rata. Jedino se Filip III Burgundski odazvao, ali pod uvjetom da mu pomogne snažan monarh. Ipak, nijedan nije bio spreman to učiniti.[97] Papa Pio II je naredio još jedan križarski rat. No odjek je opet bio slab. To je natjeralo papu da osobno vodi rat. Ipak, njegova smrt 1464. je dovela do ukidanja križarske vojske u Anconi.[97]

Bizantsko društvo nije se odmah raspalo. Tijekom osmanskog razdoblja, Grci su se i dalje znali identificirati i kao Rimljani (Ρωμιοί, Rōmioi) i kao Heleni (‘Eλληνεσ, Hellēnes).[98] Čak i do kraja 18. stoljeća, postojale su ideje među Grcima o obnavljanju Bizantskog Carstva.[99] Ipak, umjesto Bizanta, nakon oslobođenja od Osmanlija, Grci su 1832. radije izabrali obnoviti nacionalnu grčku državu.[100]

Pad grada je imao implikacije i za Europu: bijeg bizantskih znanstvenika i umjetnika u Europu je bio jedan od ključnih doprinosa talijanskoj Renesansi.[80] Primjerice, humanist Konstantin Laskaris osniva grčku školu u Messini, dok erudit Ivan Argiropul stiže u Firencu.[101] Neki povjesničari uzimaju pad grada 1453. kao kraj srednjeg vijeka i početak novog.[4]

Poraz križarske vojske u Nikopolju i kod Varne, gubitak Svete zemlje i manjak izvornog protunapada dovelo je mnoge, pa čak i Martina Luthera, da povjeruju da su Turci Božja kazna zbog grijeha kršćana:

Kako je sramotno... papa tako dugo mamio nas ratom protiv Turaka, uzimao naš novac, uništio tako puno kršćana i proizveo tako puno zla![102]

Ipak, do 1529., Europa se počela jače angažirati oko sukoba sa osmanskom vojskom, koja se sve više širila. S obzirom da je Bizant bio kršćansko carstvo a Osmansko muslimansko, počeli su se javljati pogledi da se radi o religioznom ratu. U 15. i 16. stoljeću, neki su vladari, kao što je Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva, smatrali da "Osmanlije vode sveti rat protiv kršćanstva i Europe".[103] Drugi se ne slažu s tim zaključkom te smatraju da širenje Osmanskog Carstva nije bilo religiozno, već prije nacionalno nastojanje.[104] Turska moć dosegla je vrhunac između 16. i 17. stoljeća, nakon čega je počela opadati. Njihova snaga je postala njihova mana: vrlo konzervativni i moćni janjičari su se opirali bilo kakvim reformama, te su tako počeli zaostajati za europskim vojskama koje su postajale sve modernije. Osmansko Carstvo najzad se raspalo nakon Prvog svjetskog rata. Carigrad je postao Istanbul te postao glavni grad Osmanskog Carstva.[96] Kasnije je tu funkciju preuzela Ankara, iako je Istanbul ostao dijelom moderne Turske.

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. Povjesničari se ne slažu oko točnog razgraničenja kraja srednjeg vijeka. Neki uzimaju pad Carigrada 1453. kao kraj srednjeg vijeka i početak novog,[4] dok drugi smatraju da se prijelaz dogodio tek Kolumbovim otkrićem Amerike 1492.[5]
  2. Jedina opsada koja je do tada rezultirala padom Carigrada bila je ona iz 1204., kada su križari i Mlečani osvojili grad,[84] iako je i to relativno brzo poništeno kada je Bizantsko Carstvo obnobvljeno do 1261.

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. Phillips 2004
  2. 2,0 2,1 2,2 Parker 2005, str. 70-71
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Grant 2009, str. 122
  4. 4,0 4,1 Philippides & Hanak 2011, str. 552
  5. Parker 2005, str. 75
  6. 6,0 6,1 Krleža 1969, str. 488-489
  7. 7,0 7,1 Kimmelman 2004
  8. 8,0 8,1 8,2 Mango 2002, str. 255-257
  9. Mango 2002, str. 260
  10. Madden 2005, str. 162
  11. Grant 2009, str. 93
  12. Bartusis 1997, str. 347
  13. Ágoston & Masters 2009, str. xxv
  14. Laiou 1972, str. 23
  15. 15,0 15,1 World History
  16. Treadgold 1997, str. 969
  17. McBride 1983, str. 5
  18. Vryonis 1971, str. 351-353
  19. 19,0 19,1 19,2 19,3 Mango 2002, str. 260-261
  20. Bartusis 1997, str. 78
  21. Laiou 1972, str. 122
  22. 22,0 22,1 Ostrogorski 2002, str. 262
  23. Nicol 1993, str. 130
  24. Ostrogorski 2002, str. 263
  25. Laiou 1972, str. 194
  26. 26,0 26,1 Madden 2005, str. 179
  27. Mango 2002, str. 262
  28. Bartusis 1997, str. 91
  29. Bartusis 1997, str. 89
  30. 30,0 30,1 30,2 Mango 2002, str. 263
  31. Nicol 1993, str. 175
  32. Ostrogorski 2002, str. 270
  33. Mango 2002, str. 265
  34. Ostrogorski 2002, str. 284
  35. Mango 2002, str. 266
  36. Mango 2002, str. 267
  37. Ostrogorski 2002, str. 282
  38. Bartusis 1997, str. 97
  39. Bartusis 1997, str. 148
  40. 40,0 40,1 Ágoston & Masters 2009, str. 110
  41. 41,0 41,1 41,2 41,3 41,4 41,5 Mango 2002, str. 268
  42. Madden 2005, str. 182
  43. Ostrogorski 2002, str. 286
  44. Bartusis 1997, str. 101
  45. Hrvatska enciklopedija
  46. 46,0 46,1 46,2 46,3 Mango 2002, str. 270
  47. Ostrogorski 2002, str. 290
  48. Mango 2002, str. 264
  49. 49,0 49,1 Goldstein 1996, godina 1387
  50. Parker 2005, str. 70
  51. Bartusis 1997, str. 109
  52. Bartusis 1997, str. 335
  53. Ágoston & Masters 2009, str. xxvi
  54. Treadgold 1997, tablica, str. 8
  55. Mango 2002, str. 271
  56. 56,0 56,1 Bartusis 1997, str. 110
  57. Mango 2002, str. 273
  58. 58,0 58,1 58,2 Madden 2005, str. 184
  59. Bartusis 1997, str. 111
  60. Parker 2005, str 61
  61. Mango 2002, str. 274
  62. Bartusis 1997, str. 336
  63. 63,0 63,1 Sumption 2011, str. 846
  64. Nicol 1993, str. 302
  65. Ostrogorski 2002, str. 297
  66. 66,0 66,1 Bartusis 1997, str. 112
  67. 67,0 67,1 Sherrard 1974, str. 167
  68. Goldstein 1996, godina 1402.
  69. Nicol 1993, str. 317
  70. Parker 2005, str. 274-276
  71. Nicol 1993, str. 319
  72. 72,0 72,1 Parker 2005, str. 274
  73. Bartusis 1997, str. 189
  74. Mango 2002, str. 274-276
  75. 75,0 75,1 Nicol 1993, str. 372
  76. Sumption 2011, str. 834-835
  77. 77,0 77,1 Sherrard 1974, str. 168
  78. 78,0 78,1 Philippides & Hanak 2011, str. 626
  79. Mango 2002, str. 236
  80. 80,0 80,1 The Economist 1999
  81. Philippides & Hanak 2011, str. 219-220
  82. Philippides & Hanak 2011, str. 357
  83. Goldstein 1996, godina 1453
  84. Treadgold 1997, str. 8
  85. Sherrard 1974, str. 169
  86. Philippides & Hanak 2011, str. 219
  87. Mansel 1995
  88. Grant 2009, str. 123
  89. Feldman 2008, str. 100
  90. Bartusis 1997, str. 135
  91. Mango 2002, str. 283
  92. Bartusis 1997, str. 390
  93. 93,0 93,1 Ostrogorski 2002, str. 253
  94. Ostrogorski 2002, str. 256
  95. York University 2006, str. 30
  96. 96,0 96,1 BBC History 2009
  97. 97,0 97,1 Madden 2005, str. 189
  98. York University 2006, str. 4
  99. Dakin 1973, str. 26
  100. Dakin 1973, str. 290
  101. Goldstein 1996, godina 1454
  102. Madden 2005, str. 193
  103. Woodward 2001
  104. Ozkaptan 2010, str. 23

Literatura

[uredi | uredi kod]
Knjige
Ágoston, Gábor; Masters, Bruce Alan (2009), Encyclopedia of the Ottoman Empire: Facts on File Library of World History, New York: Infobase Publishing, ISBN 9781438110257, OCLC 227205977 
Bartusis, Mark C. (1997), The Late Byzantine Army: Arms and Society 1204–1453, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, ISBN 9780812231793, OCLC 25872397 
Dakin, Douglas (1973), The Greek Struggle for Independence, 1821-1833, Berkeley: University of California Press, ISBN 9780520023420, OCLC 654065 
Feldman, Ruth Tenzer (2008), The Fall of Constantinople: Pivotal Moments in History, Minneapolis: Twenty-First Century Books, ISBN 9780761340263, OCLC 76142142 
Goldstein, Ivo (1996), Hrvatska - Europa - Svijet: Kronologija, Zagreb: Novi liber, ISBN 9536045125 
Grant, R.G. (2009), Battle: A Visual Journey Through 5,000 Years of Combat, New York: Dorling Kindersley Publishers Ltd, ISBN 9780756655785, OCLC 60500226 
Krleža, Miroslav (1969). Enciklopedija Leksikografskog Zavoda (VI. svezak - Skadar-Žvale). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod. 
Laiou, Angeliki E. (1972), Constantinople and the Latins: The Foreign Policy of Andronicus II, 1282–1328, Cambridge: Harvard University Press, ISBN 978-0-674-16535-9, OCLC 416484 
Madden, Thomas F. (2005). Crusades: the Illustrated History: 1st ed.. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press. ISBN 9780472031276. OCLC 56676540. 
Mango, Cyril (2002). The Oxford History of Byzantium: 1st ed.. New York: Oxford University Press. ISBN 9780198140986. OCLC 59464232. 
McBride, Angus (1983), Armies of the Ottoman Turks 1300-1774: Men at Arms, 140, London: Osprey Publishing, ISBN 9780850455113, OCLC 11479030 
Nicol, Donald MacGillivray (1993), The Last Centuries of Byzantium, 1261–1453, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN 978-0-521-43991-6, OCLC 27187224 
Ostrogorski, Georgije (2002), Povijest Bizanta: 324.-1453., Golden marketing, ISBN 9536168650 
Ozkaptan, Halim (2010), Islam and the Koran - Described and Defended, Hal Ozkaptan, ISBN 9780557740437 
Parker, Geoffrey (2005). Compact History of the World: 4th edition. London: Times Books. ISBN 9780007267316. OCLC 59539025. 
Philippides, Marios; Hanak, Walter K. (2011). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453: Historiography, Topography, and Military Studies. Farnham, Surrey: Ashgate Publishing, Ltd.. ISBN 9781409410645. OCLC 654816028. 
Sherrard, Philip (1974). Great Ages of Man: Byzantium. Time-Life Books. ISBN 9780850455113. OCLC 608937637. 
Sumption, Jonathan (2011). Hundred Years War, Opseg 3. London: Faber & Faber. ISBN 9780571266562. OCLC 524973972. 
Treadgold, Warren T. (1997), A History of the Byzantine State and Society, Stanford, Kalifornija: Stanford University Press, ISBN 9780804724210, OCLC 37154904 
Vryonis, Speros S. (1971). The decline of medieval Hellenism in Asia Minor: And the process of Islamization from the eleventh through the fifteenth century. Berkeley: University of California Press. ISBN 9780520015975. OCLC 174800. 
Online izvori
BBC History (4.9. 2009). „Ottoman Empire (1301-1922)”. bbc.co.uk. 
The Economist (23.12. 1999). „Millennium issue: Trouble with Turkey - The fall of Constantinople”. 
Hrvatska enciklopedija. „Osmansko Carstvo”. 
World History. „History od the Byzantine Empire”. 
York University (2006). „Byzantine Empire: A Short Overview”. Toronto. Arhivirano iz originala na datum 2012-04-05. Pristupljeno 2014-06-20. 
Kimmelman, Michael (26.3. 2004). „Decay and Glory: Back to Byzantium”. New York Times. 
Mansel, Philip (1995). „Constantinople - City of the World's Desire 1453-1924”. Washington Post. 
Phillips, Jonathan (2004). „The Fourth Crusade and the Sack of Constantinople”. History Today, volume 54, issue: 5. 
Woodward, George (2001). „The Ottomans in Europe”. History Today.