Ranko Marinković

Izvor: Wikipedia

Ranko Marinković (Vis, 22. veljače 1913. - Zagreb, 28. siječnja 2001.) je bio hrvatski književnik i dramski pisac.

Životopis[uredi - уреди]

Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. na Visu gdje je završio pučku školu, a potom nastavlja gimnaziju u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet. Tokom 2. svjetskog rata u Splitu je uhićen je od Talijana, te je interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. odlazi u Bari, i prebacuje se u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Potom postaje direktor je Drame zagrebačkoga HNK, gdje službuje između 1946. i 1950. Godinu poslije 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do umirovljenja. Pred kraj života je postao sljedbenik Franje Tuđmana te bio vijećnik HDZ u Gradskoj skupštini Zagreba. Umire 2001. godine

Djela[uredi - уреди]

  • Albatros (1939.)
  • Proze (1948.)
  • Ni braća ni rođaci (1949.)
  • Oko Božje (1949.)
  • Pod balkonima (1953.)
  • Ruke (1953.)
  • Glorija (1955.)
  • Poniženje Sokrata (1959.)
  • Kiklop (1965.)
  • Politeia (1977.)
  • Zajednička kupka (1980.)
  • Pustinja (1982.)
  • Never more (1993.)

Eseji:

  • Geste i grimase (1951.)
  • Nevesele oči klauna (1986.)

Poveznice[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]