Pavao Pavličić

Izvor: Wikipedia
Pavao Pavličić
Nema slobodne slike
Rođen/a 16. august 1946. (1946-08-16) (dob 67)

Pavao Pavličić (Vukovar, 16. 8. 1946) je hrvatski književnik i teroretičar književnosti, istaknuti pisac kriminalističkih romana za djecu i odrasle. Objavio je preko šezdeset knjiga. Prevodio je sa italijanskog, te napisao više filmskih i televizijskih scenarija.

Biografija[uredi - уреди]

Pavao Pavličić rođen je 16. augusta 1946. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i italijanski jezik, a doktorirao je 1974. s tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti).

Od 1970. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i danas redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i naučni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i prepliću se. Kao naučnika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti (1979), Književna genologija (1983), Stih u drami, drama u stihu (1985), Sedam interpretacija (1986), Poetika manirizma (1988), Stih i značenje (1993), Barokni stih u Dubrovniku (1995).

Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode (1972), Vilinski vatrogasci (1975), Dobri duh Zagreba (1976), te dvadesetak romana: Plava ruža (1977), Stroj za maglu (1978), Umjetni orao (1979), Večernji akt (1981), Slobodni pad (1982), Trg slobode (1986), Rakova djeca (1988), Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast (1996), i drugi.

Neraskidiva veza Pavličićeva naučnog i književnog interesa može se i “pročitati” iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise, među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio italijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u romanu Numerus clausus u središtu radnje je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.

Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Bibliografija[uredi - уреди]

  • Trojica u Trnju
  • Magda i Trešnjevački fantom
  • Plava ruža
  • Diksilend
  • Kruh i mast
  • Koraljna vrata
  • Studije o Osmanu
  • Umjetni orao
  • Večernji akt
  • Stroj za maglu
  • San koji se ponavlja
  • Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti
  • Književna genologija
  • Stih u drami, drama u stihu
  • Sedam interpretacija
  • Poetika manirizma
  • Stih i značenje
  • Barokni stih u Dubrovniku
  • Lađa od vode
  • Vilinski vatrogasci
  • Dobri duh Zagreba
  • Slobodni pad
  • Trg slobode
  • Rakova djeca
  • Zaborav
  • Pasijans
  • Numerus clausus
  • Rupa na nebu

Filmografija[uredi - уреди]

Autor je scenarija za filmove:

  • Ritam zločina (1981)
  • Zločin u školi (1982)
  • Treći ključ (1983)
  • San o ruži (1986)
  • Osuđeni (1987)
  • Čovjek koji je volio sprovode (1989)
  • Orao (1990)
  • Vukovar se vraća kući (1994)
  • Putovanje tamnom polutkom (1996)
  • Treća žena (1997)

Prijevodi[uredi - уреди]

  • Gianni Rodari, Planeta ispunjenih želja, Mladost, Zagreb, 1979.
  • Italo Calvino, Ako jedne zimske noći neki putnik, Znanje, Zagreb, 1981.

Vanjski linkovi[uredi - уреди]