Abortus

Izvor: Wikipedia
Status pobačaja u svijetu

Abortus ili pobačaj (lat. abruptio graviditatis) je spontani ili izazvani prekid trudnoće odstranjenjem ili izbačajem embrija ili fetusa iz maternice prije sposobnosti ljudskog ploda za život. Nastaje zbog smrti fetusa ili rezultira njegovom smrću. Pobačaj može nastati spontano, zbog komplikacija tokom trudnoće ili se pobačaj može izazvati. Da bi zadovoljio definiciju pobačaja, mora se dogoditi prije 28. tjedna trudnoće, pod uvjetom da dužina ploda bude manja od 35 centimetara, a težina manja od 1000 grama. Postavljeni uvjeti nisu apsolutni, jer je u mnogim slučajevima, plod manji od 35 cm i lakši od 1000 g sposoban za život.

Pobačaj ima dugu povijest i bio je izazivan mnogim različitim metodama, uključujući biljne abortifikante, upotrebom oštrih predmeta, fizičkom traumom i drugim tradicionalnim metodama. Moderna medicina koristi lijekove i kirurške tehnike za izazivanje pobačaja. Legalnost, učestalost i kulturni pogledi prema pobačaju su različiti širom svijeta. U mnogim dijelovima svijeta vode se rasprave između protivnika i pobornika pobačaja o etičkim i pravnim aspektima. Približan broj namjernih pobačaja izvedenih u 2003. godini u svijetu iznosio je oko 42 milijuna, što je pad prema gotovo 46 milijuna pobačaja izvedenih 1995. godine.

Vrste abortusa[uredi - уреди]

Spontani abortus[uredi - уреди]

Spontani abortus oko 6 tjedana nakon začeća.

Spontani abortus jest gubitak embrija ili fetusa zbog slučajne traume ili "prirodnih" uzroka prije 28. tjedna gestacije. Razlikujemo rani spontani pobačaj (prije 16. sedmice trudnoće) i kasni spontani pobačaj (od 17. do 28. tjedna trudnoće). Ako žena ima dva i više spontana pobačaja tada govorimo o habitualnim pobačajima. Uzroci spontanog abortusa mogu biti anomalije zametka (npr. kromosomski poremećaji), anomalije spolnog sustava žene, hormonski poremećaji (poremećaj luteinske faze) i bolesti majke, i insuficijencija vrata maternice. Trudnoća koja završi između 28. i 37. sedmice gestacije ako rezultira živorođenim djetetom poznata je kao prijevremeni porod. Kada fetus umre u maternici nakon 28. sedmice trudnoće ili umre tijekom porođaja naziva se mrtvorođenče (zahvaljujući dostignućima moderne medicine kojima se omogućuje opstanak sve ranije rođene djece, granica za mrtvorođeče pomaknuta je na gestacijsku dob od 22. i više sedmica ili plod teži više od 500 grama ili plod čija je dužina tjeme-petaveća od 25 cm). Prematurusi i mrtvorođenčad se ne svrstavaju pod spontane pobačaje iako se upotrebe tih termina ponekad preklapaju. Većina spontanih pobačaja događa se u ranoj trudnoći. Između 10 i 50% pobačaja završava klinički prepoznatim spontanim abortusom. [1] U većini slučajeva abortus se javlja tako rano u trudnoći, dok žena niti ne zna da je trudna. U jednoj studiji testirani su hormoni ovulacije i hormoni trudnoće. Otkriveno je da je 61,9% zametaka pobačeno prije 12. tjedna trudnoće, a 91,7% tih abortusa bilo je subkliničko, bez znanja trudne žene. [2] Rizik spontanog pobačaja naglo se smanjuje nakon 10. tjedna od posljednje menstruacije. Rizik spontanog pobačaja veći je u onih žena kod kojih u povijesti bolesti postoji već nekoliko spontanih ili izazvanih abortusa, onih sa sistemskim bolestima i starijih od 35 godina. Drugi uzroci mogu biti infekcije (bilo majke, bilo fetusa), imunološki odgovori ili ozbiljne sistemske bolesti. Spontani pobačaj može biti uzrokovan i slučajnom traumom. Namjerna trauma ili stres kojim se pokušava izazvati abortus smatra se namjernim pobačajem.

Simptomi spontanog pobačaja ovisi o trajanju trudnoće, a karakteristični su bol zbog kontrakcija maternice, krvarenje, prsnuće vodenjaka i izlaženje ploda. Poseban oblik pobačaj je febrilini abortus koji se javlja zbog infekcije, a praćen je povišenom tjelesnom temperaturom, te se može komplicirati nastankom šoka. U liječenju spontanogabortusa, u ranim fazama, mogu se koristiti hormoni, tokolitici (lijekovi koji smanjuju trudove) i antibiotici (kod febrilnih pobačaja) kako bi se održala trudnoća. Od općih mjera prilikom sumnje na spontani pobačaj, preporuča se mirovanje žene i ležanje na lijevom boku. Određeni kirurški zahvati (serklaža insuficijentnog cerviksa) mogu spriječiti nastanak spontanog pobačaja.

Abortus može biti potpun, kada zajedno sa plodom izađe i posteljica, i nepotpun kada posteljica zaostane u materištu. Kod potpunog abortusa preporučeno je izvršiti eksploraciju materišta i uklanjanje eventualnih zaostalih dijelova maternice (obično posteljica ne izađe u cjelosti), a kod nepotpunog pobačaja evakuira se čitava posteljica. Nakon abortusa potrebno je izvesti ekspolraciju materišta.

Izazvani abortus[uredi - уреди]

Model ljudskog fetusa 8. tjedna nakon začeća, usporedba veličine s odraslim čovjekom.

Trudnoća se može namjerno prekinuti na mnoge načine. Izabrani način prekida trudnoće ovisi poglavito o gestacijskoj dobi embrija ili fetusa, ali i o legalnosti, regionalnoj dostupnosti i sklonosti liječnika i pacijenta prema određenoj proceduri. Prema zakonu SFRJ iz 1978. koji je još na snazi u većini država nasljednica prekid trudnoće do 10. sedmice od začeća može se izvršiti na zahtjev trudne žene. O zahtjevu za prekid trudnoće nakon 10. sedmice, na želju same trudnice ili na prijedlog liječnika, ali uvijek uz pristanak trudnice, odlučuju odgovarajuće komisije pri bolničkim ustanovama, odnosno ginekološko-porodničkim odjelima, na temelju medicinskih, eugeničkih i pravno-etičkih indikacija. Razlozi za izvođenje pobačaja tipično su karakterizirani kao terapijski ili elektivni. Na terapijski se abortus prvenstveno misli kada ga se izvodi da bi se:

  • Sačuvao život trudnice [3];
  • Sačuvalo ženino mentalno i fizičko zdravlje;
  • Prekinulo trudnoću kojom bi se rodilo dijete sa kongenitalnim poremećajima koji bi bili fatalni ili povezani sa značajnim morbiditetom;
  • Selektivno reducirao broj fetusa da bi se smanjio visoki rizik povezan s multiplom trudnoćom.

Metode izvođenja abortusa[uredi - уреди]

Hirurške[uredi - уреди]

Manualna vakuumska apsiracija - kirurški namjerni abortus, 6 tjedana nakon začeća. 1: ovojnica ploda, 2: ljudski embrij, 3: ovojnica maternice, 4, 5 i 6:instrumenti.

Gestacijska dob može odrediti koje metode izvođenja abortusa izabrati.
U prvih 12 tjedana sukcijska aspiracija ili vacuum su najčešće primjenjivane metode. Manualna vakuumska aspiracija (MVA) metoda je pobačaja koja se sastoji od odstranjenja fetusa ili embrija uz pomoć sukcije koristeći ručnu štrcaljku, dok električna vakuumaspiracija (EVA) koristi električnu pumpu. Tehnike su slične i razlikuju se u mehanizmu koji se koristi za primjenu sukcije, koliko se rano u trudnoći koriste i da li je potrebna cervikalna dilatacija. MVA, još poznata kao mini sukcija ili menstrualna ekstrakcija može se koristiti u vrlo ranoj trudnoći i ne zahtjeva dilataciju cerviksa. Od 15. do 26. tjedna koristi se dilatacija i evakuacija koje se sastoje od širenja vrata maternice i pražnjenja maternice koristeći kirurške instrumente i sukciju.
Dilatacija i kiretaža je druga najčešće korištena metoda pobačaja. To je standardna ginekološka procedura korištena zbog raznih razloga, uključujući pregled linije maternice zbog mogućih maligniteta, istrage nenormalnih krvarenja i pobačaja. Kiretaža se odnosi na čišćenje zidova maternice kiretom. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje ovaj postupak, koji se naziva još i oštra kiretaža, jedino kada je MVA nedostupna. Ova metoda se koristi u prvom tromjesečju trudnoće.
Za izazivanje pobačaja u drugom tromjesečju moraju se koristiti druge metode. Preuranjeni porođaj može se izazvati prostaglandinima; oni se mogu kombinirati s iniciranjem hipertoničnih otopina u amnionsku tekućinu. Nakon 16. tjedna gestacije pobačaj se može izazvati i intaktnom dilatacijom i ekstrakcijom (IDX), koja se još naziva i intrauterina kranijalna dekompresija. Ona zahtjeva kiruršku dekompresiju glave fetusa prije evakuacije. IDX se ponekad zove i pobačaj djelomičnim porodom, što je zabranjeno u SAD-u. Pobačaj histerotomijom je sličan cerskom rezu i izvodi se u općoj anesteziji jer se smatra velikom abdominalnom operacijom. Zahtjeva manji rez nego kod carskog reza i koristi se kod kasnijih stadija trudnoće. Od 20. do 23. sedmice trudnoće kao prva faza kirurškog pobačaja može se koristiti injekcija za zaustavljanje fetalnog srca, da se osigura da se fetus ne rodi živ.

Lijekovima[uredi - уреди]

Strukturna formula mifepristina, koji se koristi za nekirurško izazivanje abortusa.

Nekirurški pobačaj učinkovit je u prvom tromjesječju trudnoće i on čini 10% svih abortusa u SAD-u i Europi. Kombinirani režim uključuje metotrexat ili mifepriston (RU-486) nakon čega slijedi prostaglandin. Kada se koristi unutar 49 dana gestacije, približno 92% žena, koje učine medicinski pobačaj ovim kombiniranim režimom, pobace bez kirurške intervencije. U slučajevima kada ne uspije medicinski pobačaj koristi se vakuumska ili manualna aspiracija za kirurški završetak pobačaja. Indometacin može nepovoljno utjecati na učinak mifepristona [4]. U SAD-u je poznat slučaj djevojke Holly Patterson, koja je umrla nakon što je uzela mifepriston u kombinaciji s misoprostolom [5].

Postoji i izazivanje abortusa kontracepcijskim pilulama "za jutro poslije". Ako se pilula uzme u roku od 72 sata nakon spolnog odnosa, spriječit će se usadnja (inplantacija) oplođene jajne stanice u maternicu, ako je došlo do zaćeća. Kao rezultat toga, oplođena jajna stanice će umrijeti, zbog nedostatka hrane. Po sličnom principu, pobačaj izaziva i ugrađena spirala. Uspješnost pilule variva ovisno o proteklom vremenu nakon spolnog odnosa. Nuspojave su mučnine i poremetnja menstruacijskog ciklusa.

Druge metode[uredi - уреди]

U historiji se koristio velik broj biljaka za koje se smatra da imaju abortificirajuća svojstva (vratić, gorska metvica). Korištenje biljaka u takve svrhe može uzrokovati ozbiljne, čak i smrtonosne nuspojave, poput multiplog zatajivanja organa i liječnici ih ne preporučuju. Pobačaj se ponekad pokušava izazvati traumom na abdomenu. Stupanj primjene snage, ako je jak, može izazvati ozbiljne unutarnje ozljede bez nužnog uspjeha u izazivanju pobačaja. I slučajni i namjerni pobačaji ove vrste mogu se smatrati kriminalnom odgovornošću u mnogim zemljama. U Burmi, Indoneziji, Maleziji, Filipinima i Tajlandu postoji pradavna tradicija abortusa pobačaja putem jake masaže trbuha. Prijavljene su mnoge metode samoinduciranog abortusa, poput krivo korištenog misoprostola i umetanja nekirurških pribora poput pletećih igala, vješalica za odjeću u maternicu. Ove metode se rijetko vide u razvijenim zemljama gdje je kirurški abortus legalan i dostupan.

Zdravstvena razmatranja[uredi - уреди]

Rani kirurški abortus je jednostavna procedura koja je sigurnija od porođaja kada se učini prije 16. sedmice trudnoće. Metode pobačaja poput minimalno invazivnih procedura nose mali potencijal za ozbiljnije komplikacije. Rizik za komplikacije se može povećati ovisno o trajanju trudnoće. Žene tipično osjećaju minimalnu bol tokom pobačaja u prvom trimestru. Godine 1979. provedeno je istraživanje na 2299 pacijentica od kojih je 97% potvrdila da je doživjela neku vrstu boli. Pacijentice su rangirale tu bol kao slabiju od uhobolje i zubobolje, ali jače od glavobolje i bolova u leđima. Tokom kirurških procedura koriste se lokalni i opći anestetici.

Mentalno zdravlje[uredi - уреди]

U posljednja dva desetljeća dvadesetog vijeka crkveni krugovi i naučnici s kojima su povezani prestaju se protiviti abortus i počinju govoriti kako on zdravstveno šteti ženi. Po toj kršćanskoj teoriji žena koja izvrši abortus potom pati od psihičkih problema, ovisnosti i drugih vrsta lošeg zdravlja. Ta teorija je gotovo odmah bila odmačena od američkog ministra zdravstva iz doba Ronalda Reagana koji je izjavio da je tvrdnja o psihičkim problemima lažna što će potom potvrditi University of California i Arizona State University. Na kritike o lažiranju podataka tvorac ove hrišćanske desničarske teorije David Reardon je samo izjavio kako je teško kontrolirati sve faktore pri analizi podataka.[6]

Incidencija izazvanog pobačaja[uredi - уреди]

Incidencija i razlozi za izazvani abortus variraju ovisno o regiji. Procijenjeno je da se približno 46 milijuna pobačaja obavi svake godine diljem svijeta. Od se toga 26 milijuna obavi u zemljama gdje je pobačaj legalan, a ostalih 20 milijuna se obavi u zemljama u kojima je postupak nelegalan. Neke zemlje poput Belgije (11,2:100 poznatih trudnoća) i Nizozemska (10,6:100) imaju nisku stopu izazvanih pobačaja, dok ostali poput Rusije (62,6:100) i Vijetnama (43,7:100) imaju visoku stopu. Svjetski omjer jest 26 induciranih abortusa naprema 100 poznatih trudnoća. [7]

Prema gestacijskoj dobi i metodi[uredi - уреди]

Stopa pobačaja varira ovisno o stadiju trudnoće i izabranoj metodi abortusa. U 2003. godini iz podataka sakupljenih iz područja SAD-a koja prate gestacijsku dob, pronađeno je da je 88,2% pobačaja obavljeno do 12. tjedna, 10,4% od 13. do 20. sedmice i 1,4% nakon 21 tjedna. 90,9% ih je obavljeno kiretažom (sukcijskom kiretažom, dilatacijom i kiretažom, dilatacijom i evakuacijom), 7,7% lijekovima (mifepriston), 0,4% intrauterinim usađivanjem (salina i prostaglandin) i 1% ostalim metodama (uključujući histerotomiju i histerektomiju). [8] Guttmacher Institute je procijenio da je 2000. godine u SAD-u bilo 2200 intaktnih dilatacija i ekstrakcija. To se odnosi na 0,17% svih obavljenih pobačaja te godine. Slično, u Engleskoj i Walesu u 2006. godini 89% abortusa obavljeno je do 12. sedmice, 9% od 13. do 19. tjedna, a 1,5% nakon 20. sedmice. 64% od tih je obavljeno vakuum aspiracijom, 6% dilatacijom i ekstrakcijom i 30% lijekovima.

Prema osobnim i socijalnim faktorima[uredi - уреди]

Prema studiji iz 1998. godine, provedenoj u 27 zemalja svijeta, razlozi zbog kojih žene odluče prekinuti trudnoću jesu:
- odgoda ili prekid odgajanja djeteta
- zabrinutost zbog prekidanja posla ili obrazovanja
- pitanja vezana uz financijsku stabilnost ili stabilnost u vezi
- osjetna nezrelost. [9]
Studija iz 2004. godine u kojoj su američke žene u klinikama odgovarale na upitnik donijela je slične zaključke. U Finskoj i SAD-u zabrinutost zbog zdravstvenih rizika koji nastaju radi trudnoće nisu često navedeni faktor. Međutim, u Bangladešu, Indiji i Keniji zdravstvene brige su često navedene kao razlog za prekid trudnoće. Preglednom studijom iz 2004. godine u SAD-u nađeno je da je 1% žena zatrudnila tokom silovanja, 0.5% tokom incesta. Druga američka studija iz 2002. godine zaključila je da je 54% žena koje su abortirale koristile neku vrstu kontracepcije tokom začeća, a 46% nisu. Nepravilnu upotrebu prijavilo je 49% onih koji su koristili kondom i 76% onih koji su koristili kombinirale oralne pilule za kontracepciju. 42% onih koji su koristili kondom prijavilo je sklizanje ili pucanje kondoma. Guttmacher Institute procijenio je da većinu pobačaja napravi manjina žena, zato jer manjina žena ima mnogo više stope neželjene trudnoće. Neke žene su se podvrgle pobačaju radi socijalnih pritisaka. To može uključivati stigmatizaciju nesposobne osobe, preferencija djece određenog spola, neodobravanje samohranog majčinstva, nedovoljna ekonomska potpora obitelji, nedostatak pristupa ili odbijanje kontracepcije ili metode kontrole populacije (kao kineska politika jednog djeteta). Ovi faktori nekad mogu rezultirati prisilnim abortusom ili abortusom radi izbora spola djeteta.

Historija abortusa[uredi - уреди]

Crteži Leonarda da Vincija o ljudskom embriju i fetusu.

Istorija izazvanog abortusa može se pratiti i do antičkog doba. [10] Postoje dokazi koji pretpostavljaju, da su se trudnoće prekidale na razne načine, uključujući primjenu abortificirajućih biljaka, upotreba oštrih pribora, primjena pritiska na abdomen i drugih metoda.
U Hipokratovim tekstovima stoje mnoge naznake o metodama pobačaja; u grčko doba, i ne manje u rimsko, pobačaj je bio općeprihvaćen zahvat, što je razumljivo: u to je doba infanticid, tj. djecoubojstvo (npr. izlaganjem hladnoći, ostavljanjem u divljini ili na nepristupačnom terenu isl.) bilo uobičajena metoda kontrole rasta obitelji.

Soranus, grčki liječnik iz 2. veka u svom djelu Gynaecology preporučio je ženama koje žele prekinuti svoju trudnoću da se bave teškom energetičkom vježbom, energičnim skakanjem, nošenjem teških predmeta, jahanjem životinja. Pripisao je isto tako i velik broj recepata za biljne kupke, pesare i puštanje krvi, ali je savjetovao da se ne koriste oštri instrumenti za izazivanje spontanog abortusa zbog mogućnosti perforacije organa [11]. Vjerovalo se isto tako da se silphium (izumrla biljka, vjerojatno srodnik današnjeg komorača), osim kao kontraceptiv, koristio i kao sredstvo za izazivanje abortusa u antičkoj Grčkoj. Međutim, neki narodni lijekovi su varirali u učinku i nisu bili bez rizika. Tako npr. vratić i gorska metvica su dvije otrovne biljke s ozbiljnim nuspojavama koje se javljaju, kada se koriste za prekid trudnoće.

Pojavom hrišćanstva dolazi do određenih promjena po pitanju pobačaja. U 13. veku papa Inocent III. određuje, da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom. Papa Grgur XIV. 1591. godine potvrđuje to stajalište i dodatno ga vremenski pojačava odredbom, da je pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća. Papa [[Pio IX.]. 1869. godine donosi odluku o zabrani svih pobačaja.

Tijekom srednjeg vijeka liječnici u islamskom svijetu dokumentirali su detaljne i duge liste metoda kontracepcije, uključujući uporabu abortifikanata, s komentarom o njihovoj učinkovitosti i prevalenciji. [12] U svojim medicinskim enciklopedijama popisali su mnoge tvari za kontrolu koncepcije, poput Avicene, koji ih je popisao 20 u svom Kanonu Medicine 1025. godine te Muhamea ibn Zakariya ar-Razi koji ih je popisao 176 u svom djelu Hawi u 10. vijeku. To je bilo neusporedivo više istraživano nego u europskoj medicini sve do 19. vijeka.

Zakonik "Constitutio criminalis Carolina", kojeg je donio Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva 1532. godine, za namjerni abortus propisuje smrtnu kaznu. Smrtna kazna za pobačaj ukinuta je u Austriji 1787., a u Francuskoj 1791. godine. Uvedene su umjesto toga, dugotrajne kazne zatvora. U Engleskoj je do 1948. godine, kazna za abortus bio doživotni zatvor.

Pobačaji su se nastavili obavljati i u 19. vijeku, bez obzira na zabranu i Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, koja je stajala još od viktorijanskog doba.

Prizor iz bečkoga Muzeja abortusa i kontracepcije.

U 20. vijeku Sovjetski Savez (1919.), Island (1935.), Švedska (1938.) bile su među prvim zemljama koje su legalizirale neke ili sve oblike abortusa. Godine 1935. u nacističkoj Njemačkoj donesen je zakon koji je dopuštao pobačaj ženama za koje se smatralo da imaju nasljedne bolesti, dok se ženama koje su pripadale pravoj njemačkoj lozi strogo zabranjivao abortus.. U 70.-im godinama prošlog veka, abortus je ozakonjen u mnogim europskim državama.

U SAD-u je abortus zakonski dozvoljen nakon dva sudska procesa (Roe protiv Wade i Doe protiv Boltona) 1973. godine. Nakon toga je rastao broj abortusa u SAD-u. Kina je 1979. godine donijela zakon po kojem se dozvoljava jedno dijete u obitelji, što je povećalo broj pobačaja. U Salvadoru je 25. 3. proglašen Danom nerođenog djeteta počevši od 1993. godine. Inicijativa se s vremenom proširila u više država Sjeverne i Južne Amerike. Godine 1995. u SAD-u je odobren abortus kod djelomičnog rođenja, koji se primijenjivao samo u dva posljednja tromjesječja trudnoće. Tim načinom potaknulo se rođenje djeteta, a abortiralo ga se u posljednjim trenucima prije potpunog poroda. To je izazvalo prijepore i skandal, pa je zabranjeno 2004. godine. Argentinski predsjednik Carlos Menem 1998. godine, objavio je dekret, da život počinje trenutkom začeća. [13]

Socijalna pitanja[uredi - уреди]

Abortus radi izbora spola[uredi - уреди]

Sovjetski poster koji promovira abortus u bolnici.

Napredak ultrazvuka i amniocenteze omogućio je da roditelji znaju spol djeteta prije rođenja. To vodi pojavi pobačaja radi spola djeteta ili ciljanom pobačaju fetusa radi spola. Pretpostavljeno je da je abortus radi spola djelomično odgovoran za zamjedbenu neravnotežu između spolova novorođene djece u nekim mjestima. Preferiranje muške djece zabilježeno je u mnogim dijelovima Azije. Abortus koji se rabi da se limitira rođenje ženske djece prijavljen je u Kini, Tajvanu, Južnoj Koreji, i Indiji. U Indiji ekonomska uloga muškarca, troškovi vezani uz miraz i tradicija hinduizma koji diktira da pogrebni obred mora voditi muški rođak dovela je do kulturne sklonosti sinovima. Široko rasprostranjena dostupnost testova, od 1970-ih i 80-ih, dovela je do reklama poput ove: «Uloži 500 ruplja (za test spola djeteta) sada i uštedi 50000 ruplja (za miraz) kasnije». Godine 1991. odnos muškaraca naprema ženama skočio je od bioloških normi 105:100 na prosječno 108:100. Istraživanja su tvrdila da je između 1985. i 2005. godine skoro 10 milijuna ženskih fetusa bilo selektivno abortirano. Indijska je vlada 1994. godine postavila službenu zabranu prenatalnog screeninga (probira) na spol, a 2002. godine u potpunosti je zabranila abortus radi spola fetusa. U Kini isto postoji historijska sklonost prema sinovima. Politika jednog djeteta postavljena 1979. godine dovela je do povećanja nesrazmjera u odnosu spolova tako da su roditelji pokušali zaobići zakon kroz abortus zbog spola djeteta i napuštanjem neželjene ženske djece. Abortus radi spola djeteta možda je utjecao na omjer muške naprema ženskoj novorođenčadi koji se povisio na 117:100 2002. godine. Trend je bio izraženiji u ruralnim krajevima: 130:100 u Guangdongu i 135:100 u Hainanu. Zabrana izvođenja abortusa radi spola djeteta donesena je 2003. godine.

Nesigurni abortus[uredi - уреди]

Žene koje žele prekinuti trudnoću ponekad pribjegavaju nesigurnim metodama, pogotovo gdje i kada je zabranjen legalni pobačaj. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definira nesigurni pobačaj kao procedura... koju izvodi osoba bez potrebnih vještina ili u okolini koja ne podliježe minimalnim medicinskim standardima ili oboje. Nesigurni abortusi često se nazivaju pobačajima u sporednim ulicama. To može uključivati osobu bez medicinskog obrazovanja, profesionalno medicinsko osoblje koje radi u uvjetima ispod standarda ili samu ženu. Nesigurni pobačaj danas ostaje javnozdravstveni problem zbog sve veće incidencije i ozbiljnosti komplikacija povezanih sa pobačajem, poput nekompletnog pobačaja, sepse, krvarenja i oštećenja unutrašnjih organa. SZO procjenjuje da se godišnje diljem svijeta obavi 19 milijuna nesigurnih pobačaja i da od njih 68000 rezultiraju smrću žene. Komplikacije nesigurnog abortusa čine približno 13% svih smrti majke tijekom trudnoće, s regionalnom raspodjelom od 12% u Aziji, 25% u Latinskoj Americi, 13% u Subsaharskoj Africi. U razvijenim državama svijeta, smrtnost pri ilegalnim abortusa je mala, jer ih u 90% slučajeva izvode školovani liječnici. [14] U SAD-u je broj smrtnih slučajeva pri ilegalnim abortusa bio visok prije upotrebe penicilina i ostalih antibiotika i brojio se u tisućama, a napretkom medicine i poboljšanjem higijenskih uvjeta broj se smanjio na 39 smrtnih slučajeva 1972. godine, godinu dana prije nego je pobačaj legaliziran u SAD-u. [15] Prema studiji iz 2007. godine pokazano je da iako je globalno broj abortusa pao s 45,6 milijuna 1995. godine na 41,6 milijuna 2003. godine, nesigurni abortusi još uvijek čine 48% svih pobačaja učinjenih u 2003. godini. Zdravstvena naobrazba povezana s planiranjem obitelji i napretkom zdravstvene zaštite mogu objasniti ovaj pad broja pobačaja.

Etička pitanja[uredi - уреди]

Prosvjed protivnika pobačaja.
Prosvjed zagovornika pobačaja.

U povijesti abortusa, inducirani pobačaj bio je izvor velikih etičkih rasprava, kontroverza i aktivizma. Rasprave o pobačaju, posebno one koje se odnose na zakone o pobačaju često su predvođene zagovaračkim grupama koje pripadaju jednoj od dviju strana. U današnje vrijeme te su rasprave posebno intenzivne u SAD-u.

S jedne strane su protivnici abortusa, koji se uglavnom zalažu za veće zakonske restrikcije ili čak za potpunu zabranu pobačaja. Glavni argument im je stav, da je dijete u majčinoj utrobi ljudsko biće koje ima potpuno pravo na život koje je iznad svih ostalih prava (kao što je npr. pravo majke, da bira želi li dijete) te oni zato pobačaj smatraju ubojstvom. Opisuju se zagovornici prava na život (eng. pro-life). Većina tradicionalnih religijskih organizacija strogo zastupa ovaj stav, pa se mnoge javne i privatne rasprave o abortusa svedu na religijske rasprave vjernika i navodnih ateista (oni su ateisti po mišljenju zagovornika).

S druge strane, oni koji su protiv bilo kojih zakonskih zabrana, uglavnom se pozivaju na pravo žene na izbor hoće li imati dijete. Zato se opisuju kao zagovaratelji prava na izbor (eng. pro-choice). Većinom ne ulazeći u rasprave kada počinje život, smatraju da ljudsko biće dobija prava rođenjem. Argumentiraju svoj stav mnogim kompliciranim životne situacijama u kojima abortus ima smisla te neželjenim posljedicama zabrane. Nisu nužno zagovaratelji abortusa, i često abortus smatraju negativnom pojavom u društvu koju treba suzbijati prevencijom, ali ne i zabranama.

Rasprava se isto tako fokusira na pitanje, da li bi trudna žena trebala obavijestiti i/ili imati dopuštenje ostalih u posebnim slučajevima: kod maloljetnica njezinih roditelja; kod zakonski udatih žena ili žena udatih običajnim pravom, njezina muža; ili trudna žena biološkog oca djeteta. U 2003. godini ispitivanjem javnog mišljenja u SAD-u 79% muškaraca i 67% žena smatralo je, da treba obavijestiti bračnog partnera; sveukupno 72% bilo je za, a 26% protiv toga da se obavijesti supružnik.

Stav religija[uredi - уреди]

Stav Katoličke Crkve od 1869. godine je, da ljudski život počinje začećem te ga treba poštivati i najbrižnije štititi od začeća do prirodne smrti. Tko svojevoljno i svjesno sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke Crkve i ako želi ponovno postati član Crkve mora tražiti ponovno primanje. [16] Prema crkvenom kanonskom pravu, svećenik ima pravo uskratiti primanje pričesti onima koji aktivno sudjeluju u pobačajima. Na Drugom vatikanskom saboru pobačaj i ubojstvo djece prozvani su "nečuvenim zločinima". Papa Ivan Pavao II. mnogo je puta izrazio protivljenje pobačaju. O njemu je pisao i u enciklici "Evangelium Vitae", gdje ga naziva smrtnim grijehom. Majka Tereza na govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir 1979. godine izjavila je, da "najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati?" [17]. U srpnju 2006. Kongregacija za nauk vjere usprotivila se korištenju stanica iz tkiva pobačene djece za proizvodnju cjepiva, što su činile pojedine farmaceutske tvrtke. Ostale kršćanske vjerske zajednice uglavnom se protive pobačaju.

Muslimani abortus smatraju zabranjenim u većini slučajeva. Ako je ženin život ugrožen dozvoljavaju ga kao manje zlo od dva zla. Ne postoji zajedničko mišljenje, oko toga kada počinje ljudski život, ali se slažu da nakon 4. mjeseca fetus dobiva živu dušu i od tada abortus nije prihvatljiv, osim u slučaju opasnosti ženina života i silovanja.

Dio Jevreja protivi se abortusu, a dio podržavaju. [18]

Tradicionalna hinduistička učenja osuđuju abortus, jer hinduizam propovijeda ne-nasilje. Izuzetak je situacija, kada je majčin život u smrtnoj opasnosti. Hinduisti se zalažu, da se u svakoj situaciji izabere opcija s najmanje loših posljedica.

Budizam nema službeni stav o abortusu. Dio budista smatra, da je abortus pogrešan i da život počinje začećem, a dio odobrava pobačaje.

Pobačaj u Hrvatskoj[uredi - уреди]

U bivšoj Jugoslaviji, abortus je legaliziran 1978. godine. Tada je usvojen "Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece", koji je u većini država nasljednica još uvijek na snazi. Prema tom zakonu, prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća. [19] Nakon toga isteka, abortus se može izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom. Obavlja se samo u ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama. Prema članku 97. Kaznenog zakona, tko protivno propisima o prekidu trudnoće, trudnoj ženi s njezinim pristankom započne vršiti, izvrši ili joj pomogne izvršiti prekid trudnoće, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

Reference[uredi - уреди]

  1. "Q&A: Miscarriage". BBC. 2002-08-06. http://news.bbc.co.uk/2/hi/health/2176898.stm. Retrieved 2009-04-07.
  2. Edmonds DK, Lindsay KS, Miller JF, Williamson E, Wood PJ (1982). "Early embryonic mortality in women". Fertil. Steril. 38 (4): 447–453. PMID 7117572.
  3. Roche, Natalie E. (2004). Therapeutic Abortion. Retrieved 2006-03-08.
  4. http://www.belupo.hr/Default.aspx?sid=2128&to=Printable.ascx
  5. RU486/ What Happened to Holly Patterson (1)
  6. Research and Destroy
  7. Henshaw, Stanley K., Singh, Susheela, and Haas, Taylor. (1999). The Incidence of Abortion Worldwide. International Family Planning Perspectives, 25 (Supplement), 30–38.
  8. Strauss, L.T., Gamble, S.B., Parker, W.Y, Cook, D.A., Zane, S.B., and Hamdan, S. (November 24, 2006). Abortion Surveillance - United States, 2003. Morbidity and Mortality Weekly Report, 55 (11), 1–32. Retrieved May 10, 2007.
  9. Bankole, Akinrinola, Singh, Susheela, and Haas, Taylor. (1998). Reasons Why Women Have Induced Abortions: Evidence from 27 Countries. International Family Planning Perspectives, 24 (3), 117–127 i 152.
  10. Devereux, G. (1967). "A typological study of abortion in 350 primitive, ancient, and pre-industrial societies". in Harold Rosen. Abortion in America; medical, psychiatric, legal, anthropological, and religious considerations. Boston: Beacon Press. OCLC 187445.
  11. Lefkowitz, Mary R.; Maureen B. Fant (1992). Women's life in Greece & Rome: a source book in translation. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN 0-8018-4474-6. OCLC 25373320. http://www.stoa.org/diotima/anthology/wlgr/. Retrieved 2008-12-02.
  12. Sheikh, Sa'diyya (2003). "Family Planning, Contraception, and Abortion in Islam". in Maguire, Daniel C.. Sacred Rights: The Case for Contraception and Abortion in World Religions. Oxford University Press US. pp. 105–128 [105–106]. ISBN 0-19-516001-0.
  13. Celebrate Life, American Life League, ožujak-travanj 2005.
  14. Dr. Mary Calderone, The American Journal of Public Health, srpanj-juli 1960.
  15. Will dangerous back-alley abortions return if abortions are forbidden?, Hayes Publishing Co., Cincinnati 1995.
  16. Od rastave i pobačaja do izopćenja - Jutarnji.hr
  17. Nobelova nagrada
  18. Ljudima prijatelj, časopis, broj 3 (146), Osijek 2009.
  19. abortus -pitanja

Vanjske veze[uredi - уреди]