Merkur

Izvor: Wikipedia

Merkur je najbliži planet Suncu i osmi po veličini (u Sunčevom sistemu). Merkur je nešto manji u prečniku (4.880 km) od satelita Ganimeda i Titana, ali ima duplo veću masu.

Istorija[uredi - уреди]

Merkur, planeta najbliža Suncu

U rimskoj mitologiji Merkur je bog trgovine, putovanja i lopovluka, a njegova paralela u grčkoj mitologiji je Hermes, glasnik bogova. Planet je sigurno dobio ovo ime jer se kreće jako brzo preko neba.

Merkur je bio poznat još od vremena Sumeraca (3000. pne.). Grci su mu dali dva imena: Apolon radi pojavljivanja kao jutarnja zvijezda i Hermes zato što se pojavljivao i kao večernja zvezda. Međutim, grčki astronomi su znali da se radi o jednom tijelu. Heraklit je čak vjerovao da se Merkur i Venera okreću oko Sunca, a ne Zemlje.

Pošto je bliži Suncu nego Zemlji, osvetljenje Merkura je različito ako ga gledamo pomoću teleskopa iz naše perspektive. Galileov teleskop je bio previše mali da bi vidjeo Merkurove faze (mene) ali je mogao videti Venerine.

Merkura je posetila samo jedna svemirska letelica, Mariner 10. Samo 45% površine je bilo mapirano (i, nažalost bio je previše blizu Suncu da bi ga Hubbleov svemirski teleskop mogao uslikati). Nova misija ka Merkuru je Messinger, kojeg je NASA lansirala 2004. i koji bi trebao stići do Merkura 2011.

Fizičke karakteristike[uredi - уреди]

Merkurova orbita je jako ekscentrična; perihel je samo 46 miliona kilometara od Sunca ali kod afela udaljenost je 70 miliona kilometara. Kada je u poziciji perihela rotira se oko Sunca jako sporo. Astronomi 19. veka su vrlo pažljivo istraživali parametre Merkurove orbite ali je nisu mogli objasniti pomoću Njutnovske mehanike. Razlike između posmatranih i predviđenih vrijednosti su bile male ali su predstavljale problem mnogo decenija. Mišljenje je bilo da druga planeta (često zvana Vulkan), nešto bliža Suncu nego Merkur, mogla biti odgovorna za ova odstupanja. Ali, uprkos mnogo truda, takva planeta nije otkrivena. Pravi odgovor je bio mnogo dramatičniji: Ajnštajnova Opšta teorija relativiteta. Teorija je tačno određivala Merkurovu orbitu, a sam Merkur je bio jako važan u prvobitnom prihvatanju te teorije.

Do 1962. smatrano je da Merkurov dan traje isto kao i njegova godina i da radi toga uvijek ima istu stranu okrenutu prema Suncu, isto kao što i Mjesec ima prema Zemlji. Međutim, ovo se ispostavilo pogrešnim 1965. pomoću Dopplerovog radarskog istraživanja. Sada se zna da Merkur izvrši tri rotacije u svoje dvije godine. Merkur je jedina planeta u solarnom sistemu za koju se zna da ima rotacioni rezonantni omjer drugačiji od 1:1 (neke planete nemaju nikakve rezonance).

Ova činjenica i velika promjenljivost orbite rezultira jako čudnim efektima za posmatrača Merkurove površine. Na nekim geografskim dužinama posmatrač bi vidio Sunce kako izlazi a onda se polako smanjuje kako ide prema zenitu. Tada bi Sunce stalo, malo promijenilo smer, onda stalo ponovo prije promijene smjera na prvobitno prema horizontu i ponovo bi se počelo smanjivati. Svo vrijeme zvijezde bi se micale tri puta brže nego obično. Posmatrači drugih mjesta na Merkurovoj površini bi vidjeli druge ali takođe bizarne stvari.

Temperaturne razlike na Merkuru su neke od najekstremnijih u solarnom sistemu i variraju od -180 °C do 430 °C. Temperatura na Veneri je nešto toplija ali i stabilnija.

Merkurov reljef[uredi - уреди]

Merkur je u mnogim stvarima sličan Mjesecu: njegova površina je puna kratera i vrlo stara, i nema tektonskih ploča. U drugu ruku, Merkur je dosta gušći od Mjeseca (5,43 gm/cm3 naprama 3,34 Mjesečevih). Merkur je drugo najgušće nebesko tijelo u solarnom sistemu, poslije Zemlje. Ustvari, Zemljina gustoća je i rezultat gravitacione kompresije; i da nije toga Merkur bi bio gušći od Zemlje. Ovo implicira da je Merkurovo gusto željezno jezgro relativno veće od Zemljinog, vjerovatno sačinjavajući većinu planete. Merkur radi toga ima relativno tanak silikatni plašt i koru.

U Merkurovoj unutrašnjosti dominira veliko željezno jezgro čiji je radijus do 1800 do 1900 kilometara. Silikatna spoljašnja ljuska (analogna Zemljinom plaštu i ljusci) je samo 500 do 600 kilometara debela. Vjerovatno je jedan dio kore istopljen.

Merkurova atmosfera[uredi - уреди]

Merkur ima jako tanku atmosferu koja je sačinjena od atoma odbijenih s površine radi solarnog vjetra. Pošto je Merkur tako topao, ovi atomi lako pobijegnu u Svemir. Radi toga u poređenju sa Zemljom i Venerom čije su atmosfere stabilne, Merkurova se atmosfera stalno mijenja.

Topografija[uredi - уреди]

Jedna od najvećih reljefnih celina na Merkuru je Calorisov bazen; on je u promjeru oko 1300 kilometara. Mišljenje je da je sličan velikim bazenima (morima) na Mjesecu. Kao i Mjesečevi bazeni, Merkurovi su sigurno nastali velikim udarom u ranijoj povijesti solarnog sistema.

Za razliku od područja sa mnogo kratera, Merkur ima i područja koja su relativno ravna. Neka su možda rezultat davnih vulkanskih erupcija a neki su vjerovatno rezultat slaganja zemljišta koje je tu dobačeno prilikom udara velikih kometa.

Nevjerovatno, nedavna radarska istraživanja Merkurovog sjevernog pola (regiona kojeg nije mapirao Mariner 10) pokazuju dokaze zaleđene vode u kraterima koji su stalno pod sjenkom. Merkur ima slabo magnetno polje koje je oko 1% Zemljinog. Merkur nema poznatih satelita.

Merkur se često može vidjeti s dvogledom a nekada čak i golim okom, ali je uvijek blizu Suncu i teško ga je vidjeti u sumrak.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]



Sunčev sistem
Solar System XXVII.png
Zvijezda: Sunce

Planete: Merkur | Venera | Zemlja (Mjesec) | Mars | Jupiter | Saturn | Uran | Neptun


Patuljasta planeta: Cerera | Pluton | Erida

Pojas asteroida | Kajperov pojas | Ortov oblak