Klasična mehanika

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Klasična mehanika
Historija klasične mehanike  Kronologija klasične mehanike

Mehanika je područje fizike koje proučava kretanje tijela pod djelovanjem sila.

Osnove moderne mehanike su postavili Galileo Galilei (1564.-1642.) i Isaac Newton (1643.-1727.). Do kraja 19. stoljeća se smatralo da je ono što danas zovemo klasičnom mehanikom konačna fizikalna istina o svemiru. Međutim, na prijelazu 19. u 20. stoljeće, rađaju se nove ideje te se na stare probleme počelo gledati s novog stanovišta, što je urodilo stvaranjem kvantne mehanike i teorije relativnosti. Danas znamo da je klasična mehanika samo aproksimacija jedne više istine o materiji, prostoru i vremenu koja, unatoč uznapredovalim znanjima i tehnologiji, nije još ni izbliza u potpunosti otkrivena.

Najosnovnija podjela mehanike:

Mehaniku možemo podijeliti i prema naravi predmeta proučavanja:

  • Mehanika materijalne točke
  • Mehanika krutog tijela - proučava gibanje i ravnotežu tijela kod kojih se međusobni položaj sastavnih čestica ne mijenja.
  • Fizika čvrstog tijela
  • Mehanika fluida

Primjena teoretskih znanja iz svih grana mehanike u građevinarstvu, strojarstvu, brodogradnji itd. se naziva primjenjena mehanika.

Sile kojima se klasična mehanika uglavnom bavi spadaju u kontaktne (sve vrste), gravitacijske i inercijalne. To, međutim ne znači da je problem djelovanja nekih drugih sila manje mehaničke prirode od upravo spomenutih - npr. gibanje elektrona u strujnom krugu pod razlikom potencijala električnog polja. Stvar je jednostavno u tome što druge pojave imaju dovoljnu kompleksnost i posebnost da ih se proučava kao odvojene grane znanosti.

Osnovni zakoni mehanike[uredi - уреди | uredi izvor]

Važniji pojmovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]