Katedrala Svetog Jakova u Šibeniku

Izvor: Wikipedia
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Sibenik1 (js).jpg
 Hrvatska
Registriran: 2000.
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: i, ii, iv
Ugroženost: ne
Referenca: UNESCO

Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa.

Unutrašnjost
Portal
Video

Povijest[uredi - уреди]

Gradnja nove katedrale simbolički je bila kulminacija višestoljetnog stremljenja grada, da se odvoji od trogirske biskupije te da i uz vlastitu crkvu stekne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova.

Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298. godine. kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine. Gradnja je međutim, započela tek 1431. godine i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljeće na njenu podizanju rade mletački gotički graditelji i šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Budiša Statčić. Za to vrijeme izgrađen je južni i sjeverni zid, donji, gotički dio pročelja i oba portala crkve.

Prilikom osnutka biskupije 1298. g. postojeća crkva sv. Jakova na glavnom gradskom trgu promovirana je u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladana istom je prilikom odlučeno da biskup i grad osiguraju sredstva za gradnju nove katedrale. Krajem 14. st., nakon što je u invaziji Mlečana stara katedrala sv. Jakova oštećena, odlučeno je da se gradi nova te je 1402. g. zalaganjem biskupa Bogdana Pulšića osnovan je fond za njezinu gradnju. Zbog nepovoljnih političkih prilika a potom i raznih drugih nedaća koje su zadesile Šibenik (kuge i požari), gradnja nove katedrale počela je tek tri desetljeća kasnije postavljanjem kamena temeljca 1431. godine. Katedrala je dovršena 1536. g., a 1555.g. posvetio ju je biskup Ivan Lucije Štafilić. Nakon temeljite obnove u 19. st. katedrala je ponovo posvećena 1860.


KATEDRALA SV.JAKOVA U ŠIBENIKU











Profesorica TAMARA GIANMMARINARO-KURVICA Učenik -SUKACICA,


, 23.02.2015. Katedrala sv. Jakova u Šibeniku JEBO BOG MATER

UVOD SVE VAS NABIJEM NAKRVAVU OPCENO CRNU PALSTINSKU KURCINU Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Ja sam je imala priliku posjetiti tijekom svog posljednjeg osnovnoškolskog izleta pohađajući OŠ Vukovinu. Pišući ovaj esej usredotočit ću se na detaljnu analizu njezine vanjštine i unutrašnjosti.

RAZRADA NEMA RAZRADE DO PREDIGRE Katedrala je podignuta na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrale izmijenila su se tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansi i treći renesansni. To je posljedica izmjene mnogih graditelja koji radili na podizanju katedrale. Prvo desetljeće na njezinu su podizanju radili mletački gotički graditelji te šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Grubiša Statčić, a 1441. godine je za glavnog graditelja katedrale postavljen Juraj Matejev Dalmatinac. Nakon njegove smrti (1475.g.), gradnju šibenske katedrale nastavlja Nikola Firentinac, koji gradi u stilu čiste renesanse. Nakon Firentinca, katedrala još nije završena, stoga na njenoj gradnji dalje rade mletački graditelji Bartolomeo iz Mestra, a potom njegov sin Jakov. Katedrala je dovršena 1536. g., a 1555.g. posvetio ju je biskup Ivan Lucije Štafilić. Nakon temeljite obnove u 19. st. katedrala je ponovo posvećena 1860.g. Za početak, važno je istaknuti da je to trobrodna bazilika. Njezino začelje završava trima apsidama i četverokutnom sakristijom koja je postavljena u polubačvasti prostor koji se uklapa u ulicu. Zidne plohe je J. Dalmatinac ukrasio plitkim kaneliranim nišama, a apside opasao vijencem ljudskih glava na čijim je fizionomijama sposobnošću portretista izrazio njihove individualne karakterne i psihološke osobine. Na sjevernoj apsidi Juraj je postavio dva naga, gipko i punašno oblikovana dječaka koji nose tekst pohvale tadašnjem šibenskom biskupu i gradskom knezu. Ispod toga uklesan je tekst:Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Mathei Dalmaticus. (Ovo djelo apsida izradio je majstor Juraj Matijev Dalmatinac). Sjeverni bočni zid raščlanjen je pilastrima između kojih su gotički prozori. Iznad njih, po čitavoj dužini sjeverne fasade, protežu se slijepi gotički lukovi što se oslanjaju na konzolice s ljudskim i životinjskim glavama. Na fasadi je portal ukrašen okviriima te je jako naglašen vanjskim okvirom. Kompoziciju tvore lavovi, kipovi Adama i Eve te likovi svetog Petra i Jakova postavljeni u baldahinima. Pročelje katedrale završava se renesansnim trodijelnim, trolisnim oblikom. Takva forma završnog dijela zapadne fasade vjeran je izraz polukružnog svoda centralne crkvene lađe i svodova dvaju pobočnih brodova koji imaju formu četvrtine kruga. U donjem, gotičkom dijelu pročelja dominira glavni portal čiji je unutarnji okvir bogato ukrašen slikovito oblikovanim lišćem, dvostrukim pojasom stupića između kojih su figure dvanaest apostola i Kristovo poprsje u vrhu luka. Unutrašnjost katedrale poprječno je podijeljena na prednji i začelni dio. Prednji je dio za vjernike, a u začelnome su smješteni prezbiterij, dvije male otvorene galerije i svetišta. Prostor za vjernike podijeljen je gotičkim arkadama u tri lađe. Središnja se ističe visinom i polukružnim kamenim krovom. Nad arkadama pobočnih lađa podignute su dekorativne galerije okrenute lađi. Krstionica, smještena u prizemlju južne apside, okrugla je i mala prostorija s udubinama što se dodiruju u stupovima. Na lisnatim kapitelima umjetnik je postavio statue proroka u baldahinima i natkrio prostoriju blago svinutim svodom, razdijeljenim trakama u četiri polja. U dekorativnim motivima krstionice ljudski je lik najzatupljeniji, a u sredini je prostora postavljen krstionički zdenac. Od zanimljivosti, dobro je spomenuti da je u katedrali nekoliko grobnica šibenskih biskupa. Desno od glavnog ulaza sahranjen je Juraj Šižgorić u kamenom sarkofagu na čijem je poklopcu lik biskupa, a s lijeve strane je sarkofag biskupa Ivana Stafilića. S desne strane polukružnog stubišta kojim se penje u prostor kora smještena je grobnica Mlečanina Callegaria, a s lijeve je strane grobnica biskupa Spingarole.

ZAKLJUČAKMORATE DA SEJEBETE KO MEDEDI PRDNI PAUHVATITRI FRTALJA OKO MIJIH JAJA Osim veličinom i ljepotom, katedrala me zadivila različitim konstrukcijskim posebnostima i stilskim značajkama, kao što su rozeta na pročelju katedrale te "trolisno" zaključeni dio zapadnog pročelja. Osim toga, svidjela mi se činjenica da je izgrađena isključivo od kamena, bez uporabe vezivne žbuke i drvenih konstruktivnih elemenata. Ušavši u nju, nisam osjetila da je izgubila na veličini. Vjerojatno zbog toga što njezin volumen izvana u potpunosti odgovara obliku unutrašnjih prostora. Sve te karakteristike, i mnoge druge, uvrstile su ju 2000. godine u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa. TJ.I LOVE YOUR WEET PUSSY

LITERATURA PORN DOTHERHUB AND XXX NIGHSHIFT PRINCES IFUCK NEIGHBOUR

Razvojne faze i stilska obilježja[uredi - уреди]

Nastanak katedrale obuhvaća tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Pulšiću (1402.-1437.) koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivlju po dvojci najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Matijevom Dalmatincu i Nikoli Ivanovom Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala sukcesivnim izmjenama triju različitih arhitektonskih koncepcija, pri čemu se izmijenila tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansi i treći renesansni.

Prvo razdoblje izgradnje (1431. – 1441.), tzv. "Pulšićeva katedrala",[uredi - уреди]

Započinje 1428. g. odlukom gradskog Vijeća da se nova katedrala treba podići na pogodnijem mjestu u sjevernom dijelu grada. Bonino da Milano kao „primus magister ecclesie Sancti Jacobi“ (1428-1429) izrađuje prvi projekt katedrale koja se treba podići na mjestu crkve Sv. Trojstva (danas Sv. Ivana), no zbog smrti uspjeva samo djelomično dovršiti pojedine kiparske dijelove glavnog portala (danas se nalaze raspoređeni na postojeća dva portala katedrale. Na osnovu odluke gradskog vijeća da se katedrala ipak treba graditi na mjestu postojeće novi protomagister Francesco di Giacomoiz Venecije (1430-1431) modificira njegov projekt te ga prilagođava za izgradnju na postojećem mjestu gdje se još nalazila stara katedrala. Postavljanjem temelja na sjeverozapadnog uglu pročelja (9. travnja 1431.) započinje gradnja nove katedrale. Na mjesto protomajstora Francesca, kojemuje istekao jednogodišnji ugovor, dolaze Antonio di Pierpaolo Busato i Lorenzo Pincino, mletački majstori koji slijedećih desetak godina rade na katedrali. Zbog poteškoća oko postavljanja temelja i realizacije svetišta produženog preko ulice, početkom 40-tih godina dolazi do prekida gradnje, te šibensko Vijeće u lipnju 1441. g. sklapa ugovor s Jurjem Matejevim iz Zadra pro prohtomagistro fabrice Ecclesiae Cathedralis.

Drugo razdoblje izgradnje (1441.-1473.), tzv. "Jurjeva katedrala"[uredi - уреди]

Odvija se u dvije odvojene etape, među kojima je duže, petogodišnje razdoblje prekida. U početnoj fazi rada na katedrali (1441.-1455.) Juraj Matijev Dalmatinac (Georgius Mathei Dalmaticus) novo tropasidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu u temeljima južne apside (1443.-44.), te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450.-54.). Istovremeno se dovršavaju ranije započeti uzdužni zidovi crkve do visine vijenca visećih lukova, dok se u interijeru, po novom projektu majstora Jurja zajedno sa presvođenim kapelama bočnih brodova do iste visine podižu arkade glavnog broda. U trenutku prekida radova 1455. godine izgrađene su visoke substrukcije poligonalnog svetišta do razine vijenca s glavama, odnosno do razine poda prezbiterija u interijeru. Početnu fazu izgradnje katedrale obilježava prostorno-funkcionalna adaptacija te modernizacija ranijeg projekta, te niz inventivnih, prvenstveno graditeljsko-konstruktivnih i dekorativnih rješenja primijenjenih u gradnji svetišta ("montažna tehnika" gradnje velikim kamenim blokovima, te vijenac individualiziranih glava prirodne veličine).

U drugoj fazi rada na katedrali (1461.-1473.) radovi su koncentrirani samo na podizanju poligonalnih zidova svetišta pri čemu se mogu razlikovati dvije konsekutivne etape. Prvu etapu (1461.-1465.), obilježava pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara pretežno slikarskog karaktera koji potječe od slikara iz kruga F. Squarcionea i radionice Donatella u Padovi (zid sjeverne kapele raščlanjen s pilastrima i zaključen s vijencem na kojem putti pridržavajući girlande sviraju i plešu, tzv. "Malipierova partija"). Druga etapa javlja se nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku (1465.-1473.), a obilježava je pojava strukturalno zrelijih kompozicija i stilski čišćih motiva toskanskog porijekla (prozori glavne apside) koji su nastali pod utjecajem firentinskih majstora iz kruga Michelloza di Bartolomea zaposlenih u Dubrovniku pred Jurjevim dolaskom. U završnom razdoblju rada na katedrali Juraj Dalmatinac na sjevernom zidu kapele svetišta, pod arhivoltom s grbom kneza S. Malipiera (1465.-68.) postavlja reljef sv. Jerolima pustinji. Juraj Dalmatinac umire 10. listopada 1473. godine.

Treće razdoblje gradnje (1475-1536) tzv. "Nikolina katedrala"[uredi - уреди]

Počinje imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence (Niccolo di Giovanni Fiorentino) novim protomagistrom (1475.). Firentinac zatječe katedralu dovršenu do visine obodnih zidova svetišta i zidova bočnih brodova, ali međusobno neusklađenih i nepovezanih, te sa brojnim nepravilnostima u tlocrtnoj dispoziciji čitavog korskog djela (istanjeni te izlomljeni zidovi svetišta i transepta u interijeru). Do 1477. godine Nikola Firentinac izrađuje projekt za dovršetak čitavog gornjeg dijela katedrale te počinje s presvođenjem bočnih kapela svetišta. Mijenjajući raniju koncepciju trobrodne bazilike otvorenog krovišta u crkvu presvođenu bačvastim svodovima Nikola prvo nivelira visine svetišta i trobrodnog korpusa crkve, a potom, te snažnim, all' antica vijencem jasno razdvaja prethodno sagrađene dijelove od svojeg novog gornjeg dijela.

Prilagodbom Jurjeve "montažne tehnike" gradnje Nikola Firentinac nad bočnim kapelama svetišta podiže kratke bačvaste svodove sastavljene od dugačkih kamenih ploča slaganih na preklop (dovršeni do 1479.). Pripremajući pravilnu i čvrstu građevinsku substrukciju za istovjetno koncipirane velike svodove crkve, Nikola ispravlja i ojačava zidove korskog djela, te ih vrlo brzo (do 1483.) podiže do razine svoda. Pri tome primjenjuje složena inženjerska rješenja – u debljini zida sakrivene metalne zatege, te konzolno izbačeni "ravni luk" (piattabanda). Bačvasti svodovi i križište s oktogonalnim tamburom-lanternom i kupolom izgrađeni su do 1499. godine. Te godine Nikola prestaje obnašati dužnost protomagistra i u vlastitoj režiji sklapa ugovor za izradu kamenog namještaja u svetištu. Osim kupole, u trenutku njegove smrti (1506./1507.) podignuta su još dva traveja bačvastog svoda nad glavnim brodom, te u ravnini s njima i četvrtbačvasti svodovi nad bočnim brodovima. Premda se katedrala gradi još tri desetljeća nakon njegove smrti ona je u cijelosti dovršena po njegovu projektu. Nakon Nikole Firentinca dužnost protomagistra obnašala su još dva arhitekta – Bartolomeo iz Mestra (od 1520.), a potom njegov sin Jakov. Oni su do završetka građevinskih radova presvodili preostala četiri traveja glavnog i bočnih brodova, te podigli gornji "trolisno" zaključeni dio zapadnog pročelja.

Obnove i restauracije[uredi - уреди]

Od 16. stoljeća na katedrali su kontinuirano rađeni brojni manji popravci,prvenstveno zbog propuštanja vode. U drugoj polovici 19. stoljeća zalaganjem šibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija (1843-1860). Nakon drugog svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija (1947.-49.), a izmjenom željeznih zatega (1961.) izvršena je statička sanacija katedrale. Tri granate ispaljene s broda bivše JNA 18. rujna 1991. g. probile su kupolu katedrale. Sanacija oštećenja kupole izvršena je od 23. kolovoza 1996. do 14. ožujka 1997, a program održavanja (čišćenje) i nadgledanja se nastavlja i dalje.

Povezano[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]