Đakovačka katedrala

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Đakovačka katedrala
{{{opis_slike}}}
Lokacija Đakovo, Hrvatska
Koordinate 45°18′29″N 18°24′18″E / 45.30806°N 18.40500°E / 45.30806; 18.40500
Arhitekt Karl Rösner, Friedrich von Schmidt, Hermann Bollé
Godine izgradnje 1866. - 1882.
Religija Katoličanstvo
Patron sv. Petar
Arhitektonski stil neoromanika
Materijal cigla, kamen
Dimenzije 74 x 52 x 84 m

Đakovačka katedrala punim nazivom Katedrala bazilika Svetog Petra je neoromanička bazilika u Đakovu, sjedište Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Đakovačka katedrala je u vrijeme kad je sagrađena bila najveća Hrvatska sakralna građevina, duga 74 m, visoka 27 m, u transeptu široka 52 m, sa dva tornja visoka 84 m, i kupolom od 59 m (to je tad bila najipresivnija kupola u Austro-Ugarskoj). [1]

Historija crkve[uredi - уреди | uredi izvor]

Na mjestu današnje katedrale, stajala je skromna crkva iz 19. vijeka, podignuta nakon progona Turaka, tako da su već biskupi Antun Mandić (1806. - 1815.) i njegov nasljednik Emerik Raffay (1816. - 1830.) željeli podići veću baziliku, ali nisu uspijeli prikupiti novce i dobiti potrebnu podršku za gradnju.[2]

To je uspjelo njihovom nasljedniku biskupu Josipu Juraju Strossmayeru (biskup od 1849.- 1905.), koji ne samo da je imao veću energiju, već je imao i puno više veza, i političkog uticaja koje su išle do samog bečkog dvora. On je uspio fokusirati interes habsburgškog dvora na jugoistok monarhije, želivši da ono pojača svoj uticaj i prisutnost u tom dijelu svijeta, smatrajući da je to strateški interes carevine. Tako je uspio dobiti sve moguće privole, pa je kod bečkog arhitekta Karla Rösnera[2] 1854. naručio projekt za izgradnju velepne katedrale i to u romanskom slogu, da se dva življa, zapadni i iztočni, u skladnu cielinu spajaju.[1]

Portal Đakovačke katedrale

Strossmayer je izgradnjom te katedrale htio napraviti "svjetionik" na granici carstva, koji će pomoći ujednjenju dviju crkava, i tako utrti put ujedinjenju svih južnoslavenskih naroda u jednu skladnu cjelinu.[1]Rösnera je izabrao jer se on već pokazao vješt u primjeni neoromanike kod gradnje bečke crkve Sveti Ivan Nepomuk (1841. - 1846.) a romaniku je izabrao zato jer je ona bila bliža Bizantu i pravoslavlju za razliku od neogotike koja je tad više bila u modi. Ali sa prvim projektom nije bio zadovoljan, pa mu je Rösner napravio još dva 1865. /1866. - treći je konačno zadovoljio biskupa pa je gradnja nakon sklapanja ugovora 17. aprila 1866. krenula. [2]

Izgradnja katedrale se odužila na punih 16 godina, sve do 1882. (po planu je trebala biti gotova za 5 godina), glavni razlog za tako otegnutu gradnju bila je logistika, graditeljima je nedostajalo gotovo sve, od materijala[2] do majstora, u tom tada dubokom zapećku carstva. Rösner nije dočekao kraj gradnje, umro je 1869., njega je od septembra 1870. naslijedio veliki ekspert za historicizam Friedrich von Schmidt.[1] Kako je on bio već prilično star i pretrpan poslom, pri kraju gradnje između 1876.- 1882., u Đakovo je slao svog asistenta Hermanna Bolléa, koji je obavio velik dio posla kod finalne dekoracije enterijera.

Strossmayer koji je bio veliki ljubitelj umjetnosti, želio je da mu i freske budu na nivou, zbog tog je za njihovu izradu angažirao tad vrlo popularnog njemačkog slikara nazarenca Johanna Friedricha Overbecka, ali je on uspio prije svoje smrti nacrtati samo - kartone (radne skice), pa je zbog tog 1870. angažirao rimske slikare oca i sina Alexandra Maximiliana i Ludwiga Seitza, također slijedbenike nazarenaca da izrade 36 fresaka, nakon 12 godina oni su izveli 43 [2]pritom su se samo djelomično držali Overbeckovih skica.

Kiparsku dekoraciju (kk) u kamenu izveli su najvećim dijelom Vatroslav Doneg i Ivan Rendić.

U kripti katedrale leži grobnica biskupa Strossmayera.


Orgulje[uredi - уреди | uredi izvor]

Slovenski orguljar Franc Jenko je izgradio orgulje đakovačke katedrale 1936. godine. Danas glazbalo ima ovu dispoziciju (2007): [3]

I. manual C–a3
Tibija 16′
Principal 16′
Dolce 8′
Unda maris 8′
Harm. flöte 8′
Gamshorn 8′
Kopula 8′
Gamba 8′
Diapason 8′
Keraulofon 4′
Tibija minor 4′
Oktave 4′
Blockflöte 2′
Superoktav 2′
Kornet 8′
Mixtura IV 2 2/3′
Cimbal 1 1/3′
Fagot 16′
Tuba 8′
II. manual C–a3
Burdon 16′
Viola d'amor 16′
Principal 8′
Koncertna viola 8′
Kvintadena 8′
Gedackt 8′
Flavta 8′
Prestant 4′
Rohrflöte 4′
Trav. flöte 4′
Kvinta 2 2/3′
Terca 1 3/5′
Superoktava 2′
Pikolo 1′
Mixtura 2 2/3′
Klarinet 8′
Harm. truba 8′
III. manual C–a3
Lieblichgedeckt 16′
Viol. principal 8′
Eolina 8′
Vox coelestis 8′
Konc. flavta 8′
Dulciana 8′
Nachthorn 8′
Fugara 8′
Dolce 4′
Flavta amabile 4′
Principalino 4′
Nazard 2 2/3′
Flautica 2′
Siflöte 1′
Tercian 1 3/5′ + 1 1/3′
Harm. aethera 2 2/3′
Oboa 8′
Vox humana 8′
Tremulant
Pedal C–f1
Grand bourdon 32′
Bourdonbas 16′
Salicetbas 16′
Principalbas 16′
Violonbas 16′
Kvintbas 10 2/3′
Burdonalbas 8′
Oktavbas 8′
Violoncelo 8′
Koralbas 4′
Superoktava 2′
Kornet 5 1/3′
Bombarda 32′
Tuba 16′
Pozauna 8′
Klarina 4′

Spojevi:
II/I, III/I, III/II, I/P, II/P, III/P.
Sup II/I, Sup III/I, Sup III/II, Sup III, Sup II, Sup III/P, Sup I/P.
Sub II/I, Sub III/I, Sub III/II.
Kolektivi: P, MF, Grand Jeu, F, FF, Pleno.
Pomagala: dvije slobodne kombinacije, isklopka jezičnih registara, valjak za crescendo, papuča za rebrenice za III. manual (žaluzije), melodija u basu, autom. pianopedal, isklopka 32′+16′, isklopka registara.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]