Ivan Ribar

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ivan Ribar

Dr. Ivan Ribar (lijevo) i Tito (desno) 13. 6. 1943. za bitke na Sutjesci.
Rođen/a 21. januar 1881. (1881-01-21)
Vukmanić kraj Karlovca
Umro/la 2. februar 1968. (dob: 87)
Zagreb

Dr. Ivan Ribar (Vukmanić kraj Karlovca, 21. 1. 1881. — Zagreb, 2. 2. 1968.[1]) je bio jugoslavenski i hrvatski političar. Otac je narodnog heroja Ive Lole Ribara i mlađeg Jurice koji su oba pali u partizanima, a žena mu je pogubljena za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Studirao pravo u Zagrebu, Pragu i Beču, doktorirao 1904. u Zagrebu. God. 1913. bio je izabran za zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru te je sudjelovao u radu zajedničkoga sabora u Pešti. Kao pristaša ujedinjenja Južnih Slavena 1918. postao je članom Izvršnog odbora Narodnoga vijeća u Zagrebu. U vrijeme Kraljevine SHS, Ivan Ribar je 1920. godine bio predsjednik Ustavotvorne skupštine koja je odobrila zabranu Komunističke partije Jugoslavije.[2] Početkom II. svjetskog rata bio pričuvni časnik u Rogatici. Do 1942. živio je u ilegali u Beogradu, zatim je prešao na partizanski teritorij, pridružio se KPJ i na Titov poziv postao članom Vrhovnoga štaba. Bio je predsjednik Izvršnog odbora AVNOJ-a od 1942., predsjednik Prezidijuma Ustavotvorne skupštine od 1945., a nakon donošenja ustava predsjednik Narodne skupštine FNRJ (1946–53).[3]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan Ribar rođen je u u selu Vukmanići kod Karlovca. Srednju školu završio je u Karlovcu, a pravo je doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu.

Djelovanje u Austro-Ugarskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Pripadao je hrvatskoj naprednoj mladeži i aktivno sudjelovao u svim akcijama protiv mađarona i frankovaca, a zalagao se za narodno jedinstvo, slobodu i neovisnost Hrvatske. Jedan je od osnivača Hrvatske napredne demokratske stranke.

Kao član Hrvatsko-srpske koalicije izabran je prvi put za zastupnika u Hrvatskom saboru 1913. u Đakovu, gde je 1906. godine počeo odvjetničku službu. Bio je član zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora.

Tijekom Prvog svjetskog rata, premda izabrani zastupnik, bio je taoc, a potom je poslan na bojište protiv carske Rusije. Tada je potpisao poznati poziv Sokolima na borbu za oslobođenje i ujedinjenje.

Razdoblje jugoslavenske monarhije[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan Ribar 1918. postaje članom Glavnog odbora Narodnog vijeća u Zagrebu, a 1919. predsjednikom Privremenog narodnog predstavništva SHS. 1920. izabran je za zastupnika kao član Demokratske stranke, a iste godine postaje i predsjednik Ustavotvorne skupštine te na tom mestu ostaje sve do 1922. Borio se za sporazum i saradnju s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS). Predsjedao je skupštinskoj raspravi kada je Puniša Račić pucao u Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a. Poslije zavođenja diktature kralja Aleksandra, tražio je da njegova stranka apstinira.

U vrijeme diktature radio je s uvaženim intelektualcima na osnivanju Narodnog fronta slobode. Zatim je bio aktivan član Udružene opozicije, pa je zbog toga isključen iz Demokratske stranke. Za sve vrijeme diktature na sudovima je branio komuniste.

Od 1937. povezuje svoju grupu (Demokratska ljevica) s Narodnim frontom koji je osnovan na inicijativu tadašnje ilegalne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Antifašistička borba[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom 1941. podržava već aktivni otpor protiv neprijatelja. Nakon početka oružanog ustanka u Srbiji, jedno vrijeme ilegalno je boravio u Beogradu, a potom je otišao u Zagreb odakle se prebacio na oslobođena područja. Tijekom 1942. radio je na pripremama za sazivanje AVNOJ-a. Na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću 26. i 27. studenoga 1942. izabran je za predsjednika AVNOJ-a i to ostaje sve do 1945.

U ratu je izgubio oba svoja sina: Juricu Ribara i Ivu Lolu Ribara.

U socijalističkoj Jugoslaviji[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon rata, biran je kao zastupnik u Narodnoj skupštini FNRJ i u Saboru NR Hrvatske. Od kraja 1945. do 1953. bio je predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ. Jedno vrijeme bio je i član Saveznog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije.

Iz političkog se života konačno povukao 1960. godine. Živio je u Zagrebu, gde je 1968. i umro u 87. godini života, kao rezervni general-major JNA.

Odlikovanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan Ribar primio je brojna odlikovanja. Odlikovan je Ordenom Jugoslovenske zastave, Ordenom narodnog oslobođenja, Ordenom bratstva i jedinstva, Ordenom zasluge za narod, te Ordenom partizanske zvijezde I. reda.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]