Irfan Horozović
| Irfan Horozović | |
|---|---|
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 27. aprila 1947. Banja Luka |
| Smrt | 2. decembra 2025. (dob: 78) Sarajevo |
| Opus | |
| Znamenita djela | |
| |
Irfan Horozović (Banja Luka, 1947. – Sarajevo, 2025.) je bio bosanskohercegovački književnik.
Rođen je 27. aprila 1947. u Banja Luci. U istome gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Za vrijeme studija na Zagrebačkome sveučilištu, bio je urednik studentskog lista Pitanja i Putevi. Diplomirao je 1974. komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.[1]
Bio je odgovorni urednik u izdavačkoj djelatnosti Novog glasa u Banja Luci.
Od 1992. živio u egzilu (Zagreb, Korčula, Berlin), a od 1997. u Sarajevu, gdje je bio urednik u Bošnjačkoj zajednici kulture "Preporod", časopisa Život, te urednik igranog programa na RTV Federacije Bosne i Hercegovine,
Dramski tekstovi su mu izvođeni na radiju (Šesta smrt Benjamina Talhe, Zadovoljština, Kuburović, Posuđena rečenica), u teatrima (Ružičasta učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba, Tri Sabahudina) i na televiziji (Šeremet). Neki od tih tekstova su prevedeni i igrani u Švedskoj i Poljskoj. Jedna adaptacija knjige Talhe pod nazivom Priče iz Šedrvanskog vrta postavljena je u Rimu.
Umro je u Sarajevu 2. decembra 2025. godine.
Dobitnik je Nagrade "Sedam sekretara SKOJ–a" (1972), Nagrade grada Banje Luke (1980), Nagrade Udruženja književnika BiH (1988), Nagrade za najbolju knjigu za djecu u BiH (1987), Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 1998. godinu i drugih nagrada i priznanja. Godine 2001. osvojio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman.
Iako se u književnosti javio s prvim radiodramama na Radio Zagrebu i pjesmama (Zvečajsko blago), koje je nastavio objavljivati kroz godine, značajniji dio njegova opusa je fikcijska proza.[1]
Knjige pripovijedaka Talhe ili Šedrvanski vrt (1972), Salon gluhonijemih krojačica (1979) i Karta vremena (1983) su ga borgesovskom poetikom generacijski smjestile u krug zagrebačkih "fantastičara",[1] kao dio kojih je isprva recipiran u književnoj kritici, no poetiku fantastike je otpočetka razvijao na zavičajnim, bosanskim motivima.[1]
Kasnije je napustio fantastiku, ali poetika me je ostala postmoderno metatekstualna,[1] te je tematizirala iskustvo rata i progonstva,[1] kao i osobnu, zavičajnu i nacionalnu historiju (Prognani grad; Bosanski palimpsest).[1]
Jedan od istaknutijih suvremenih bosanskohercegovačkih pripovjedača, objavio je i romane Rea (1987), Kalfa (1988), Sličan čovjek (1995), Berlinski nepoznati prolaznik (1998), Imotski kadija (2000), metaroman temeljen na Asanaginici i druge.[1]
Bio je također plodan autor proze za djecu.
- Izabrane pripovjetke (2000)
- Talhe ili šedrvanski vrt (19721, 19912, 19972)
- Salon gluhonijemih krojačica (1979)
- Karta vremena (1983)
- Noćne ceremonije (1984/85)
- Vauvan (1986)
- Rea (1987)
- Mađioničar iz prijestolnice domina (1988)
- Kalfa (1988)
- Iluzionistov grob i lebdeća žena (1991)
- Prognani grad (1994)
- Bosanski Palimpsest (1995)
- Sličan čovjek (1995)
- Oblak čija lica prepoznajemo (1997)
- Inspektor vrtnih Patuljaka (1998)
- Berlinski nepoznati prolaznik (1998)
- Prodavnica noževa (1999)
- Filmofil (2000)
- Imotski kadija (2000)
- William Shakespeare u Dar es Salaamu (2002)
- Psi od vjetra (2003)
- Quadriga (2005)
- Sokolarov sonet (2016)
- Alfir (2016)
- Zvečajsko blago (1969)
- Testament iz mladosti (1980)
- Knjiga mrtvog pjesnika (1997)
- Buduće svršeno vrijeme (2001)
- Šesta smrt Benjamina Talhe (Radio–Zagreb, 1968)
- Ružičasta učiteljica (1970)
- Soba (19711, 19772)
- Tanka katanka (1971)
- Zadovoljština (1972)
- Šeremet (1985)
- Posuđena rečenica (Radio–Sarajevo, 1991)
- Proba (1998)
- Izabrane Igre (2000)
- Tri Sabahudina (2001)
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 „Horozović, Irfan”. Hrvatska enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 21. 12. 2025.
- „Horozović, Irfan”. Hrvatska enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 21. 12. 2025.
