Tomislav Ivić

Izvor: Wikipedia
Tomislav Ivić
Osobne informacije
Nadimak Braco, Šjor Ivan, Napoleon
Rođenje 30. lipnja 1933
Split, Hrvatska
Smrt 24. lipnja 2011
Split, Hrvatska
Juniorski klubovi
RNK Split
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
RNK Split
HNK Hajduk Split
125
11
Trenirane momčadi
1967.-1968.
1968.-1972.
1972.-1973.
1973.-1976.
1973.-1974.
1976.-1978.
1978.-1980.
1980.-1983 .
1983.-1984.
1984.-1985.
1985.-1986.
1986.-1987.
1986.-1987.
1987.-1988.
1988.-1990.
1990.-1991 .
1991.-1992.
1992.-1993.
1993.-1994.
1994.-1996.
1995.-1995.
1995.-1995.
1996.-1996.
1996.-1997.
1997.-1997.
1998.-1998.
1998.-2000.
2001.-2002.
2003.-2004.
2004.-2006.
RNK Split
HNK Hajduk Split (omladinska škola)
HNK Šibenik
HNK Hajduk Split
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Jugoslavija
AFC Ajax
HNK Hajduk Split
R.S.C. Anderlecht
Galatasaray S.K.
NK Dinamo Zagreb
U.S. Avellino
Panathinaikos FC
Hajduk Split
FC Porto
Paris Saint-Germain FC
Atlético de Madrid
Olympique de Marseille
S.L. Benfica
FC Porto
Hrvatska Hrvatska
AS Monaco FC
Fenerbahçe SK
Al Wasl FC
Ujedinjeni Arapski Emirati Ujedinjeni Arapski Emirati
HNK Hajduk Split
Iran Iran
Standard de Liège
Olympique de Marseille
Al-Ittihad Jadda
Standard de Liège (omladinska škola)
Napomene

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

Tomislav Ivić (Split, 30. lipnja 1933. - Split, 24. lipnja 2011.), hrvatski nogometni trener i izbornik.

Najtrofejniji hrvatski i jedan od najtrofejnijih svjetskih trenera, za kojega se može reći da je bio nogometni vizionar i briljantan taktičar, svojim je radom uvelike pridonosio razvoju nogometne igre. Titulom najuspješnijeg trenera u povijesti proglasila ga je La Gazzetta dello Sport, najtiražniji talijanski sportski dnevnik [1].

Vodio je momčadi iz čak 14 država i 4 nacionalne reprezentacije, osvajao je prvenstva i kupove u šest država (Jugoslavija, Nizozemska, Belgija, Portugal, Španjolska, Francuska). Osvojio je 7 nacionalnih prvenstava (3 s Hajdukom i po jedno u Portugalu, Nizozemskoj i Belgiji), 7 nacionalnih kupova (4 s Hajdukom i po 1 u Španjolskoj, Nizozemskoj i Portugalu), europski Superkup i Interkontinentalni kup.

Mnogi hrvatski, ali i svjetski igrači upravo Ivića spominju kao trenera kod kojega su najviše napredovali.

Školovanje[uredi - уреди]

Rodom Splićanin, a podrijetlom iz Miljevaca kod Drniša, Ivić je po školskoj spremi brodograditeljski bravar s industrijskom školom. Od 1965. do 1967. pohađao je Visoku trenersku školu u Beogradu, završio ju je prvi u klasi, prosječnom ocjenom: 10, te stekao zanimanje Višeg nogometnog trenera-instruktora.

Kroz karijeru koristio se mnogim jezicima, te osim hrvatskog aktivno govori engleski, francuski, španjolski, njemački i portugalski jezik.

Igračka karijera[uredi - уреди]

Aktivno je igrao nogomet od omladinskog pogona do standardnog člana prve momčadi RNK Splita sa 125 nastupa [2], a i za Hajduk je odigrao 11 utakmica. Nakon toga se posvetio trenerskom pozivu.

Trenerska i izbornička karijera[uredi - уреди]

60-e[uredi - уреди]

Nakon završene Visoke trenerske škole u Beogradu vraća se u RNK Split, gdje radi jednu sezonu, nakon toga je četiri godine trener u omladinskom pogonu Hajduka, što se pokazalo velikim zalogom kasnije Ivićeve i Hajdukove dominacije jugoslavenskim nogometom i čak 7 trofeja u 5 godina, upravo s igračima koji su u Ivićevo vrijeme prošli omladinski pogon.

70-e[uredi - уреди]

Šest Hajdukovih trofeja u nizu

Svoj trenerski put kratko nastavlja u Šibeniku 1972/73., a 1973. se vraća u Hajduk, na mjesto prvog trenera, te do 1976. osvoja dva prvenstva: 1974. i 1975., te 4 kupa: 1972., 1973., 1974., i 1976..

Od 1976. do 1978. vodi amsterdamski Ajax i osvaja nizozemsko prvenstvo i kup. Vraća se u Hajduk 1978., te opet osvaja prvenstvo 1979.

Izbornička komisija jugoslavenske reprezentacije

Istovremeno je od 19. prosinca 1973. do 3. srpnja 1974. bio član izborničke komisije (Miljan Miljanić, Milan Ribar, Sulejman Rebac, Tomislav Ivić, Milovan Ćirić) koja je ostvarila plasman i vodila jugoslavensku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj.

80-e[uredi - уреди]

Od 1980. do 1983. preuzima belgijski R.S.C. Anderlecht s kojim u prvoj sezoni osvaja prvenstvo. Od 1983. do 1987. vodi turski Galatasaray S.K., zagrebački Dinamo, talijanski U.S. Avellino, i kratko (7 kola) trenira grčki Panathinaikos, potom se nakratko vraća u Hajduk.

Četvorostruka kruna

1987. odlazi u portugalski Porto s kojim samo u jednoj sezoni osvaja četiri trofeja, postaje portugalski prvak, osvajač kupa i osvajač UEFA Superkupa (pobjedom nad Ajaxom u dvije utakmice po 1-0), te Interkontinetalnog kupa (pobjedom protiv urugvajskog Peñarola 2-1 u produžecima).

90-e[uredi - уреди]

Od 1988. do 1990. angažiran je u francuskom PSG-u, da bi 1991. s madridskim Atleticom osvojio španjolski kup, a u sezoni 1991/92. vodio francuski Olympique de Marseille koji osvaja francusko prvenstvo. U sezoni 1992/93. u Portugalu lisabonsku Benficu, a u sezoni 1993/94. ponovno se vraća u "svoj" Porto.

Direktor i izbornik hrvatske reprezentacije

1994. godine preuzina dužnost direktora hrvatske reprezentacije, te s izbornikom Miroslavom Ćirom Blaževićem ostvaruje povijesni plasman na prvo veliko natjecanje za hrvatsku reprezentaciju, EURO 1996 u Engleskoj, gdje kao debitanti osvajaju 5. mjesto (porazom u četvrtfinalu (1-2) od Njemačke, osvajača naslova prvaka). U tom kvalifikacijskom ciklusu zbog UEFA-ine zabrane nastupa izborniku Miroslavu Blaževiću, Ivić je vodio jednu, i to vjerojatno odlučujuću, utakmicu kao izbornik, u Palermu, 16. studenog 1994. u gostima protiv Italije u pobjedi 2-1.

Istodobno dok je bio direktor reprezentacije, Ivić je bio angažiran i kao savjetnik u AS Monacu, a pola sezone radio je i kao trener u turskom Fenerbahçeu.

Izbornik reprezentacije UEA

Nakon EURA 1996. kratko vodi Al Wasl FC iz Ujedninjenih Arapskih Emirata, a potom jednu sezonu i njihovu reprezentaciju.

1997. se kratko vraća u Hajduk, gdje je potpredsjednik kluba, zadužen za stuku, a 4 kola je i prvi trener.

Izbornik iranske reprezentacije

Od siječnja do svibnja 1998. izbornik je Irana.

Nakon toga od 1998. do 2001. radi u belgijskom Standard de Liège.

2000-te[uredi - уреди]

2001. vraća se u francuski Olympique de Marseille, a 2003. je bio trener u Al-Ittihadu iz Suadijske Arabije, pa se opet vraća u Standard de Liège na mjesto direktora omladinske škole.

Trofeji[uredi - уреди]

Naslovi prvaka[uredi - уреди]

Osvojeni kupovi[uredi - уреди]

Priznanja i nagrade[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]