Miroslav Blažević

Izvor: Wikipedia
Miroslav Blažević
CirBlaz face.JPG
Osobne informacije
Puno ime Miroslav Blažević
Nadimak Ćiro
Rođenje 10. veljače 1935.
Travnik, Kraljevina Jugoslavija (danas BiH)
Trenirane momčadi
1963. - 1967.
1967. - 1972.
1973. - 1974.
1975. - 1976.
1979. - 1980.
1980. - 1983.
1983. - 1984.
1985.
1986.
1986. - 1988.
1988. - 1990.
1990. - 1994.
1994. - 2000.
2001. - 2002.
2002.
2002. - 2003.
2003.
2004. - 2005.
2005.
2005. - 2006.
2006. - 2008.
2008. - 2009.
2009. - 2010.
2010. - 2011.
Vevey
FC Sion
Lausanne Sports
Švicarska Švicarska
NK Rijeka
NK Dinamo Zagreb
Grasshopper
PAOK FC
FK Priština
NK Dinamo Zagreb
Nantes
NK Dinamo Zagreb
Hrvatska Hrvatska
Iran Iran
NK Osijek
NK Dinamo Zagreb
NK Mura
NK Varteks
HNK Hajduk Split
Neuchâtel Xamax
NK Zagreb
Bosna i Hercegovina BiH
Shanghai Shenhua
Narodna Republika Kina Kina U23
Osvojene medalje
Svjetska prvenstva
Bronca Francuska 1998.
Napomene

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

Miroslav "Ćiro" Blažević (Travnik, 10. februar 1935) je bosansko-hercegovački i hrvatski nogometni stručnjak. Najviše je poznat po osvajanju prvenstva tadašnje SFRJ sa nogometnom momčadi Dinamo iz Zagreba u 1982. godini kao i sa trećim mjestom sa nogometnom reprezentacijom Hrvatske u 1998. godini. 10. jula 2008. je izabran za selektora nogometne reprezentacije BiH. S njim na kormilu bosanskohercegovačka reprezentacija je ostvarila najveću pobjedu u historiji protiv Estonije od 7:0.

Nadimak Ćiro[uredi - уреди]

Miroslav Blažević na stadionu Krimeja u Rijeci, 2009.

Prema vlastitoj izjavi nadimak "Ćiro" je dobio po lutku iz predstave nekog trbuhozborca. To se njemu ni njegovim roditeljima nije sviđalo jer je to ime imalo i neko pogrdno značenje. Njegova majka se svakodnevno molila da ga prestanu tako zvati. Odlaskom u Dinamo Zagreb taj nadimak je nakratko zaboravljen. Tamo je dobio nadimak "Blaž". Međutim ubrzo ga na terenu prepoznaju neki Travničani i počinju mu skandirati, pa je "Blaž" opet postao "Ćiro".[1][2][3]

Nogometna karijera[uredi - уреди]

Blažević je, prema osobnom priznanju, s trenerskom karijerom započeo vrlo rano, budući je bio sasvim prosječan nogometaš. Njegova karijera nogometaša započela je u Švicarskoj. Prvo mjesto trenera bilo je na čelu FC Vevey (1963.-1967.), zatim je bio trener FC Sion (1967.-1972.) u kojem je nekoć i sam igrao. Slijedi Lausanne-Sport (1973.-1974.) i švicarska nacionalna vrsta (1975.-1976).

Godine 1979. Blažević se vraća u nekadašnju Jugoslaviju, na čelo HNK Rijeka. Godine 1980., nakon osvajanja solidnog 10. mjesta u tadašnjoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi, Blažević preuzima vodstvo NK Dinamo, jednog od četiri najjača tima bivše Jugoslavije (ostala tri tima su bila FK Crvena zvezda, FK Partizan i NK Hajduk). Nakon sasvim prosječne prve sezone (petog mjesta), 1982. godine Ćiro postaje legendom kada s Dinamom osvaja Prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine. Ovaj uspjeh imao je i političku dimenziju. Dinamov uspjeh i euforija koja je uslijedila ocjenjena je katalizatorom hrvatskog nacionalizma, koji komunistički režim tadašnje Jugoslavije nije tolerirao.

Sljedeće godine, Dinamo osvaja Kup Jugoslavije i vodi dugačku bitku s Partizanom i Hajdukom u Prvenstvu. Godine 1983. Partizan osvaja Prvenstvo, a Blažević napušta Dinamo. Blažević je tvrdio da je bio primoran otići jer su mu prijetili uhićenjem kao jednom od vodećih hrvatskih nacionalista. Mnogi su to nazvali samoreklamiranjem, budući da Ćiro tada nije bio omiljen u nogometnim krugovima.

Blažević se vraća u Švicarsku i 1984. s Grasshopperom iz Zuricha osvaja Prvenstvo Švicarske. Nakon toga nakratko trenira grčki PAOK Thessaloniki (1985). Godine 1986. Ćiro se ponovno vraća u Jugoslaviju, ovog puta na Kosovo, preuzima FK Priština, koji dovodi u Prvu ligu, čime opet postaje narodnim herojem, ovog puta među kosovskim Albancima.

Isti godine postaje trenerom Dinama iz Zagreba, po drugi put. U tom periodu, s Dinamom ne pravi nikakav značajniji rezultat i stoga napušta mjesto 1988. Sljedeći tim je francuski Nantes, gdje je bio do 1990. godine. Ovaj period ostat će zapamćen po sumnjama u namještanje utakmica koje je rezultiralo odlaskom u zatvor visoko pozicioniranih nogometnih dužnosnika, kao što je Bernard Tapie.

Devedesetih, s hrvatskom nezavisnošću, Ćiro se pridružuje Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), postaje velikim štovateljem predsjednika Franje Tuđmana, te njegovim bliskim prijateljem. Po treći put postaje trenerom i predsjednikom Dinama (tada pod imenom NK Croatia). Godine 1993. osvaja Prvenstvo Hrvatske, a 1994. Kup Hrvatske. Nakon toga ponovno napušta svoj omiljeni klub zbog obveza vođenja hrvatske nacionalne vrste.

Pod Ćirinim vodstvom reprezentacija Hrvatske igrala je svoje prve kvalifikacije za Prvenstvo Europe, osvojila prvo mjesto u grupi, ispred Italije i direktno se kvalificirala na Euro 96 u Engleskoj.

Hrvatska je prošla prvo kolo pobijedivši Tursku i tadašnje prvake, reprezentativce Danske, ali je izgubila od Portugala i suočila se u četvrtfinalu s Njemačkom. Njemačka je pobijedila s 2-1 i na kraju osvojila Prvenstvo. Ćiro i reprezentativci Hrvatske optuživali su švedskog suca Leif Sundella za pristranost u suđenju, tvrdeći da je sudio u korist Njemačke.

Datoteka:Miroslav Blazevic 98.jpg
Miroslav Blažević za vrijeme SP 1998. sa kapom francuskog žandara, koji ju je tijekom prvenstva nosi u znak solidarnosti s žandarom Danielom Nivelom, kojeg su njemački huligani pretukli metalnim šipkama.

Velike stvari su tek bile ispred Hrvatske. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, Hrvatska reprezentacija je osvojila drugo mjesto u grupi, odmah iza Danske.

Godine 1998. reprezentacija Hrvatske bila je sastavljena od igrača koji su igrali po europskim klubovima, kao npr. Zvonimir Boban, Davor Šuker, Slaven Bilić, a Ćiro ih je odlično vodio. U Francuskoj su postigli najveću senzaciju Svjetskog prvenstva osvojivši treće mjesto. U poluzavršnici Hrvatska je izgubila od domaćina Francuske (1-2). Za treće mjesto igrala je s Nizozemskom (2-1). Ćiro je ponovno postao nacionalnim herojem. I proglašen je najboljim trenerom Svjetskog prvenstva.

Ostali dio njegova vremena provedenog na mjestu izbornika reprezentacije nije bio tako uspješan. Hrvatska se nije uspjela plasirati na Euro 2000, zauzela je treće mjesto u grupi, iza Jugoslavije i Irske. Ćiro je ostao na mjesto izbornika i započeo gradnju novog tima, s mladim igračima za Svjetsko prvenstvo 2002. Međutim, nakon samo dvije odigrane kvalifikacije, Ćiro je primoran na ostavku u jesen 2000.

Zahvaljujući postignutom uspjehu iz 1998. Ćiro prihvaća ponudu iranskog nacionalnog tima. Nakon što se Iran ne uspijeva kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 2002, Ćiro se vraća u Hrvatsku. Prvo spašava NK Osijek od ispadanja, a zatim ponovno vodi Dinamo. U svom četvrtom vođenju Dinama, tim osvaja Hrvatsko prvenstvo 2003., ali iste godine Ćiro ga napušta nakon sukoba sa starim prijateljem, Zdravkom Mamićem, dopredsjednikom Dinama.

Nakon toga Ćiro vodi nekoliko mjeseci slovenski NK Mura, a zatim NK Varteks, s kojim ostaje do kraj sezone. Tada objavljuje da će trenirati Hajduk iz Splita u 2005/2006.

Desetljećima je Ćiro izražavao želju da trenira splitskog Hajduka, ali mnogi navijači su izražavali sumnju budući je to stari rival Dinama. Pa ipak, Ćirin dolazak u Hajduk 2005. godine podijelio je navijače kluba, s dijelom onih koji su u Ćiri vidjeli čudotvorca koji klubu može vratiti staru slavu. Očekivanja nisu ispunjena, i klub je pod Ćirinim vodstvom, a i vodstvom narednih trenera te sezone, igrao očajno. Odmah je neslavno eliminiran iz europskog natjecanja (Debreceni VSC 0:3, 0:5), a nakon još nekoliko kola u 1. HNL, 18. rujna Ćiro je napustio klub.

Nakon Hajduka vratio se u Švicarsku gdje je njegov povratak bio dočekan s oduševljenjem. Vodio je tada Neuchâtel Xamax koji se borio za ostanak u ligi. Iako ga je Ćiro podigao sa posljednjeg mjesta i uspio dovesti do nekoliko velikih pobjeda protiv FC Basela i Züricha, poraženi su u dodatnim kvalifikacijama od Siona, te ispali iz lige. Svejedno, tamo Blaževića i dalje pamte kao vrlo dobrog trenera.

Vratio se opet u Hrvatsku, ovaj put u NK Zagreb, s čijom mladom momčadi u svojoj prvoj sezoni bilježi izvanredne rezultate, no u Europi ispada iz Intertoto kupa već na prvoj prepreci (albanska Vllaznia). Nakon odlaska Vrdoljaka i Mandžukića Zagreb kreće sa nešto slabijim igrama, ali Ćiro svejedno uživa veliko povjerenje predsjednika kluba do kraja sezone kada završava šesti. Oprašta se pobjedom protiv Hajduka i napušta trenersku klupu kluba.

Miroslav Blažević je jedini u povijesti koji tri puta dobio Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar":

  • 1998. godišnja nagrada za pojedince
  • 1998. godišnja nagrada za momčadi kao član reprezentacije.
  • 2007. nagrada za životno djelo

Političke ambicije[uredi - уреди]

Ćiro je bio član HDZ-a u doba predsjednika Tuđmana. S novim HDZ-om pod vodstvom Ive Sanadera Ćiro nije zadovoljan. Stoga je odlučio kandidirati se na predsjedničkim izborima 2005. kao neovisni kandidat.

Izborna predviđanja su pokazivala da je naklonost birača Ćiri 1-2%, međutim, u konačnici Ćiro je osvojio 17.847 glasova (0,80%) i eliminiran je već u prvom izbornom krugu.

Izvori[uredi - уреди]