Rat u Libiji

Izvor: Wikipedia
Libijski građanski rat
Libyancivilwar2.png
Datum 15.2.2011. - 20.10.2011.
Lokacija Libija
Zaraćene strane
Flag of Libya.svg Libijski pobunjenici

Flag of NATO.svg NATO

Flag of Libya (1977-2011).svg Libija
Komandanti i vođe
Mustafa Abdul Jalil Moamer Gadafi
Snage
nepoznato nepoznato
Žrtve i gubici
oko 1500 do NATO napada oko 400 do NATO napada, potom oko 30.000

Rat u Libiji je naziv za oružani sukob koji se vodio od 15.2.2011. do 20.10.2011. između vojske Libijske Džamahirije, te libijskih pobunjenika pomognutih stranim vojnim snagama s druge strane. Veliku ulogu tokom celog rata igraju zaljevski 24 časni satelitski kanali vijesti Al Arabiya [1] i Al Jazeera koji vode [2] [3] propagandni rat protiv libijske vlade s ciljem pokretanja strane vojne intervencije što je 17.3.2011. dovelo do rezolucije Vijeća sigurnosti UN kojom se odobravaju "sve neophodne mjere" u tu svrhu, nakon čega SAD i Francuska počinju ratne operacije u ime "zaštite civila" dok je Libija praktički istovremeno bila pohvaljena u Ujedinjenim Narodima zbog poštivanja ljudskih prava svog stanovništva do trenutka izbijanja pobune [4]. Za Billa Richardsona bivšeg američkog ministra energije razlozi za vojnu intervenciju su jednostavni,a zovu se energija pošto je Libija jedan od 10 najvećih izvoznika nafte i plina na svetu.[5]. Zapadna vojna intervencija koja počinje u ime zaštite stanovnika će rezultirati s Libijom u ruševinama, milion izbjeglica i od NATO saveza priznatom odlukom da se ubije libijski državni vođa. [6] će se odužiti bez obzira na bombardiranja, isporuke oružja pobunjenicima [7] [8], protuzakonito prisustvo zapadnih, Katarskih [9] i zloglasnih plaćeničkih Blackwater paravojnih jedinica [10] na terenu koje ih pomažu [11] [12]. Rat će formalno završit zarobljavanjem i pogubljenjem Moamera Gadafija 20.10.2011. kojeg će dva meseca potom američki glasači Amnesty International izglasati herojem ljudskih prava u 2011. nakon čega će glasovanje biti poništeno [13] [14] dok će istovremeno sve službene rasprave u Ujedinjenim Narodima o situaciji u Libiji tokom i nakon rata biti zabranjene [15].

Gadafijeva Libija[uredi - уреди]

Glavni članak: Moamer Gadafi

Tijekom više od 40 godina svoje apsolutističke vladavine Moamer Gadafi se zbog svoje vanjske politike to jest podrške pre svega Palestincima našao više puta na "nišanu" SADa i zapadnoevropskih država dok je istovremeno koristeći enormne količine nađene nafte drastično podignuo standard Libijaca bez obzira na nasljeđeni Čadski rat koji će trajati do kraja osamdesetih godina. Rezultat te unutrašnje politike prosvjećenog apsolutizma postaje neupitna činjenica da su stanovnici Libije s prosjećnom godišnjom platom od 12000 američkih dolara [16] uživali najviši životni standard u Africi koji je ujedno bio veći od životnog standarda stanovnika također naftom bogate Saudijske Arabije, svih država Latinske Amerike (s izuzetkom Argentina i Urugvaj) kao i 5 evropskih država ako se ne računa područje bivšeg Sovjetskog Saveza tako da argument o pobuni zbog siromaštva pada u vodu [17] što je po završetku vojnih operacija u Libiji priznala i britanska vlada tvrdnjom da je rječ o relativno bogatoj državi [18]. Također gotovo istovremeno s početkom pobune/vojne invazije u ime "zaštite" stanovništva Ujedinjeni Narodi su pohvalili Libiju Moamera Gadafija zbog poštivanja prava tih istih stanovnika u čije ime će biti pokrenute vojne akcije. [19].

Prosvjedi[uredi - уреди]

Gradovi pod kontrolom vlade su zeleni, a oni pod kontrolom pobunjenika su crni.Stanje krajem prve sedmice pobune

Početkom 2011 godine na području istočne Libije to jest Kirinajike dolazi do demonstracija protiv korupcije [20][21] koje ubrzo završavaju posle vladinih obećanje da će rješiti probleme. U tako napetoj tek smirenoj situaciji libijski represivni aparat donosi odluku o hapšenju vođa demonstracija što izaziva ogorčenje lokalnog stanovništva koje na poziv Nacionalne konferencije libijske opozicije sa sjedištem u Londonu.[22] vrši velike demonstracije 17.2.2011.

Vladin pokušaj gušenja demonstracija oružanom silom dovodi do eskalacije nasilja kada na stranu demonstranata prelaze pojedine jedinice libijske vojske, a potom veliki broj libijskih diplomata i, konačno, neki od najbližih Gadafijevih suradnika. U roku od nekoliko dana ustanici su zauzeli Bengazi zajedno s istočnim diom Libije nakon čega već 24.2.2011. [23] to jest već 7 dana kasnije dobivaju američku vojnu pomoć u obliku specijalnih jedinica s ciljem organiziranja političke vlasti pobunjenika i paravojnih jedinica. Tijekom sljedećih nekoliko dana dio gradova u zapadnom dijelu Libije također prelazi na stranu pobunjenika koji ubrzo dobivaju još jednu vojnu pomoć kada početkom marta na teritorij pod njihovom kontrolom ulaze i specijalne vojne jedinice novih "revolucionarnih" vlada Egipta i Tunisa kako bi pomogle pobunjenike [24]. Zajedno s tom odlukom sedmicu nakon početka pobune u zapadnim medijima se počinje zahtjeva potreba stvaranja zone zabrane leta iznad Libije kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od napada "krvožednog diktatora" [25][26]

Prva faza rata[uredi - уреди]

Gradovi pod kontrolom vlade su zeleni, a oni pod kontrolom pobunjenika su crni. Stanje 2. Marta

Do početka marta su, međutim, Gadafiju lojalne jedinice uspjele konsolidirati svoje položaje oko prijestolnice Tripolija te krenule u kontraofanzivu, dok je s druge strane SAD zatražio od Saudijske Arabije da naoruža pobunjenike na što Rijad nije odgovorio [27].Ustanici, koji su u Bengaziju formirali privremenu vladu su od SAD i drugih zapadnih sila zatražili vojnu intervenciju kako bi Gadafi konačno bio zbačen dok se nekoliko američkih ratnih brodova približilo libijskoj obali,a američki senat je donio ne obavezujuću rezoluciju kojom se zahtjeva zabrana letova ili preciznije zabrana letova libijske vlade nad Libijom kako bi se sprečili njeni zračni napadi na pobunjenike [28] za što bi bilo potrebno napasti libijsku zračnu obranu to jest izvršiti vojnu intervenciju [29]. Po mišljenju Jamesa Clappera obavještajnog savjetnika američkog predsjednika Baracka Obame od 10.3.2011. vladine snage će poraziti pobunjenike [30], na što se nadovezao istog dana i diplomatski dopisnik BBCa koji govori kako strah da se situacija promjenila u korist vladinih snaga rezultira pozivima za hitnu internacionalnu akciju [30] kojoj je jedan od najvećih protivnika ministar obrane SADa Robert Gates koji još ranije izjavljuje da svaki budući ministar obrane kome padne na pamet intervencija u Aziji ili Africi mora svoju glave pregledati.[31].

Bez obzira na sve Francuska odlučuje priznati pobunjenike čije snage se 10.3.2011. nalaze u rasulu kao legalnu vladu Libije, dok istog dana Afrička unija je dala veto na bilo čiju stranu vojnu intervenciju u Libiji [32] što je već ranije izjavila Rusija koja ima pravo na veto u vijeću sigurnosti UNa. U trenucima dok se pobjednički prodor vladinih snaga prema Bengaziju nastavlja Arapska liga nadglasavanjem 12.3.2011. donosi odluku o podržavanju stvaranja zone zabrane leta nad Libijom.[33]

Zaustavljen "genocid"[uredi - уреди]

U propagandnoj akciji prenešenoj preko prozapadnih i zaljevskih medija bezbroj puta po recepturi Josepha Goebbelsa u kojoj sto puta ponovljena laž postaje istina pre svega Velika Britanija, Francuska i SAD tijekom marta počinju žestoku kampanju o potrebi vojne intervencije kako bi se sprečio genocid [34] ili 100.000 budućih žrtava [35] ili barem na desetke hiljada žrtava [36] iako su činjenice na terenu već odavno pokazale takve vijesti kao potpunu laž pošto su u dotadašnjim borbama libijske snage oslobodile područje na kojemu živi isti broj stanovnika kao u Bengaziju bez osvetničkog krvoprolića.

Samo dan prije početka strane intervencije kako bi se spasila pobuna libijski lider Moamer Gadafi u svom govoru stanovnicima Bengazija preti i savjetuje kako "neće imati milosti prema njima" i "tko god preda oružje ili ostane u kući bez oružja će dobiti oprost bez obzira na ono što je do tada učinio" [37] što će zapadni mediji i lideri potpuno okrenuti u Gadafijev govor u kojem navodno obećava da prema nikome u Bengaziju neće imati milosti [38] ili kako je to Barack Obama propagandno preveo:"Samo jučer govoreći o Bengaziju koji ima oko 700.000 stanovnika pretio je da neće imati milosti. Neće imati milosti za svoje vlastite stanovnike"[39].

Rat za naftu[uredi - уреди]

Alain Juppe francuski ministar vanjskih poslova

Tada u doba ove propagandne kampanje, a još mnogo više kasnije tijekom završne faze rata izlaze na svjetlo dana potvrde početnih sumnji nezavisnih političkih stručnjaka da interesi udarne trojke NATO saveza nisu bili humanitarni nego osvajanje visokokvalitetne libijske nafte [40] [41] [42] što je bivši američki ministar energije rekao da je to potpuno opravdan razlog [43]. Na početku je još tijekom aprila 2011 časopis Forbes naveo da se naftni ugovor britanske British Petroleuma u Libiji vredan 20 milijardi dolara našao pred potencijalnim raskidom zbog naftne katastrofe u Meksičkom zaljevu [44], dok je Francuska uz pomoć Katara u zamjenu za "stalnu pomoć" pobunjenicima od njih dobila 35 % sveukupne libijske proizvodnje nafte [45]. Nakon izlaska ove vijesti u javnost francuski ministar vanjskih poslova ju nije negirao nego je samo rekao "da on nije znao da taj dogovor, ali da je logično da države kao Francuska koje su pomogle pobunjenicima da preuzmu vlast učestvuju u "rekonstrukciji"".[46]. Dok će se Francuska naplatiti tako naftom, Velika Britanija je po rečima svog ministra obrane osim zaštite svojih naftnih interesa zainteresirana za glavnu ulogu u poratnoj obnovi vrednoj 300 milijardi dolara. [47]

Slučajno ili ne u doba početka Francusko-Britansko-Američkih napada na Libiju Francuska i Velika Britanija su imali dogovorenu zajedničku vojnu vježbu Južni Mistral s ciljem treninga zračnih napada na ciljeva na kopnu [48] što rezultira njihovom mogućnošću da napada počnu praktički odmah po donešenoj odluci.

Rezolucija UNa[uredi - уреди]

"Linija fronte" na dan početka NATO napada po podacima SAD ministarstva obrane

Kolaps pobunjeničkih snaga i propaganda kampanja u cilju sprečavanja napredovanja vladinih snaga rezultira izglasavanjem rezolucijem Vijeća sigurnosti UNa u trenucima kada je pretio pad pobunjeničkog glavnog grada Bengazija [49]. Najvažniji delovi rezolucije su:

  • 1) Države članice UNa dobivaju dopuštenje da poduzmu sve potrebne mjere u ime zaštite civila i civilnih područja koja se nalaze pod pretnjom napada, ali izuzimajući bilo koju vrstu okupacijskih snaga
  • 2) Zabrana letova svih vrsta aviona koji nisu u korist "libijskog naroda"
  • 3) Stvaranje pomorske blokade to jest flote brodova koja bi kontrolirala sve brodove što putuju prema Libiji.
  • 4) Zapljena svih ekonomskih sredstava libijske vlade na stranim računima, a zapljenjena sredstva će u kasnijoj fazi biti data na korištenje u ime dobrobiti "libijskog naroda"
  • 5) Zabrana putovanja u inozemstvo za visoke dužnosnike Libije [50].

U danima prije i u doba izglasavanje rezolucija saveta sigurnosti UNa Libija je bila bez diplomatskog predstavništva u UNu pošto SAD zloupotrebljavajući činjenicu da je sjedište UNa u New Yorku odbija dopustiti da Ali Treki bivši libijski predsjednik generalne skupštine UNa preuzme ponovno svoju dužnost predstavnika Libije nakon što su dosadašnji predstavnici otkazali poslušnost Tripoliju [51]. Pokušaj Libije da za svog diplomatskog predstavnika postavi uz Nikaragvanski blagoslov Nikaragvanskog političara koji se već nalazi tamo je također blokiran od SADa,a njemu samom je zabranjeno da održi konferenciju za novinare u UNu jer po američkoj interpretaciji događaja on nikoga ne predstavlja [52]. Drugi dio te potpune diplomatske blokade Libije od strane zapadnih intervenističkih država je postala de facto zabrana dolaska stranih državnika u Libiju kako bi dogovorili prekid vatre pošto je po NATO interpretaciji dolazak njihov aviona u suprotnosti s odlukom o zabrani leta [53], a istovremeno se vrši pritisak upitne demokracije i slobode mišljenja na političare koji se protive intervenciji da umuknu.[54]

Sama rezolucija koja poziva na zaštitu civila će ubrzo biti bezbroj puta prekršena od NATO saveza tako da postaje mrtvo slovo na papiru osim onog djela koji dopušta invaziju, pošto u interpretaciji zapadnih saveznika ona dopušta naoružavanje pobunjenika, slanje zapadnih vojnika takozvanih naoružanih zapadnjaka u Libiju, ubojstvo državnog vođe Libije kao i mobilizaciju školske djece na područjima koja kontroliraju pobunjenici. [55]

Zona zabrane letenja[uredi - уреди]

Robert Gates američki ministar obrane

Dana 28. februara, britanski premijer Dejvid Kameron je predložio da se uvede zona zabrane letenja nad Libijom kako bi sprečili Gadafija da koristi vojne avione i oklopne helikoptere protiv civila.[56] Italija je saopštila da bi podržala zonu zabrane letenja ako iza nje stanu Ujedinjene nacije.[57] Američki sekretar odbrane Robert Gejts je bio skeptičan po tom pitanju, upozoravajući američki kongres da bi zona zabrane letenja morala da počne napadom na libijsku protivvazdušnu odbranu.[58] Ovaj predlog su Rusija i Kina odbile.[59][60][61][62] Rumunija se apsolutno protivila uvođenju zone zabrane letenja.[63] „Jedan od razloga koji želim da navedem kako bih potkrepio naš stav je da ovu misiju zone zabrane letenja može da sprovede samo NATO, a ne EU. Takođe smatramo da nije trenutak za vojno rešavanje problema u Libiji“, rekao je rumunski predsednik Trajan Basesku na samitu EU 11. marta.

Od trenutka izglasavanje zone zabrane leta nad Libijom 17.3.2011. godine jedina strana za koju je potvrđeno da ju je pregazila je ona pobunjenička čiji Mig 23 je oboren vatrom s tla 19.3.2011. godine [64] [65] [66][67][68]

Vojna intervencija[uredi - уреди]

Vremenski poslednje zeleno svetlo za početak napada na Libiju je dano 19.3.2011. na sastanli "svetskih lidera" u Parizu gdje je Afrička Unija odbila prisustvovati jer se protivi napadima [69]. Po završetku sastanka u 16:00 po Griniču, Bi-Bi-Si je izvestio da su francuske vazdušne snage poslale 20 borbenih aviona koji nadleću površinu od 100 km puta 150 km iznad Bengazija, kako bi sprečili eventualne napade na ovaj grad kojeg su navodno potpuno kontrolisali pobunjenici.[70] „Naše vazdušne snage će se suprotstaviti svakoj agresiji pukovnika Gadafija protiv stanovnika Bengazija“, rekao je francuski predsednik Nikola Sarkozi čiju odluku o napadu na Libiju podržava samo 36 % stanovnika Francuske [71] . Bi-Bi-Si je u 16:59 po Griniču izvestio da je u 16:45 po Griniču francuski vojni avion pogodio i uništio libijsko vojno vozilo, što je potvrdio portparol francuskog ministarstva odbrane Loren Tiser.[70]. Ovim napadom je zaustavljena libijska vojska koja je već ušla u dijelove Bengazija [72] i tako de facto pobjedila u građanskom ratu.

U 20:31 po Griniču, Pentagon je saopštio da su američke i britanske snage ispalile 110-112 krstarećih raketa „Tomahavk“ na 20 libijskih integrisanih vazdušnih i kopnenih sistema odbrane.[73] 25 savezničkih brodova, uključujući i 3 američke podmornice, nalaze se u tom području.[74][75]. Po podacima nemačkog časopisa Focus i bivšeg zapovednika NATO saveza Wesleya Clarka na teritoriju Libije se još od februara nalaze britanske specijalne snage koje pomažu pobunjenike, a od početka vojne intervencije služe za navođenje zračnih napada. Po mišljenje Clarka za CNN prisustvo tih vojnih snaga je dopušteno po rezoluciji UNa.[76]. Gotovo identično kao i u Francuskoj istraživanje razmišljanja stanovništva o vojnoj akciji je rezultiralo neugodnom istinom da je i ova "demokratska" država napala Libiju protiv u ovom slučaju plebiscitarne volje svojih stanovnika [77].

U međuvremenu je libijska državna televizija objavila da „krstaški neprijatelji“ bombarduju civilne mete u Bengaziju, Zuari i Misurati.[74] Libijska državna televizija je još izvestila da su libijske snage oborile francuski vojni avion u Tripoliju.[74] Francuska vojska je demantovala navode libijske državne televizije da je francuski avion oboren i izvestila da su se svi avioni vratili u svoju vazdušnu bazu.[78]. Ubrzo po početku napada osim Afričke Unije koja se od početka njima protivi, napade na Libijske kopnene snage i ciljevi u gradovima izvan područja borbi su bii osuđeni od Arapske Lige [79], Rusije [80], Kine i Indije [81] pošto smatraju da je s njima prekršena rezolucija UNa.

Fronta nakon početka zračnih napada[uredi - уреди]

Libijske vojne snage koje su u doba početka zračni napada na istočnom frontu već ušle u dijelove Bengazija [72] su se pod zračnim napadima koji su im nanijeli gubitke su se počele povlačiti prema jugozapadu u smjeru grada Ajdabije proganjani od strane pobunjenika i daljnjih zapadnih zračnih snaga gdje su se zaustavili i porazili to jest odbili prvi napad pobunjenika 21.3.2011. godine[82], ali čiji daljnji napadi uz podršku francuskih i britanskih aviona koji bombardiraju libijske snage u gradu [83] će dovesti do "pobunjeničkog" ili preciznije američko-britanskog uspjeha pošto su njihovi avioni izmasakrirali vladine snage po priznanju i pobunjenika i libijske vlade [84] nakon čega one u noći 25. na 26.3. panično bježe iz grada u smjeru naftnog terminala Brega koja će pasti istoga dana to jest 26.3.2011.[85]. Novu liniju fronte vladine snage će uspješno organizirati tek ispred Gadafijevog rodnog grada Sirte u trenucima kada se države koje svojim napadima na vladine snage ili tihom podrškom se okupljaju u Londonu kako bi dale unapred dogovoreno zeleno svetlo za buduće zapadne planove po pitanju Libije.[86]

Na libijskom zapadnom frontu vode se borbe u gradu Misurata od 20.3.2011. godine koji je po stanovništvu treći najveći u Libiji [87], i tamo se borbe još uvek nastavljaju. U trenutku je izgledalo da je grad oslobođen suprotno ali borbe se nastavljaju 60 dana uz tipične propagandističke optužbe vlade za masakr u gradu što se prenosi u zapadnim medijima [88] s druge strane gradska bolnica javlja o "samo" 142 ubijene osobe (+ 1400 ranjenih) u 10 dana borbi [89]. Uspjeh pobunjenika i tako dugom držanju grada u obruču se temelji prije svega na dobivanju pomoći morskim putem pred svom ratnom mašinerijom NATO saveza koji to dopušta. Libijska vlada tvrdi da pobunjenici tako dobivaju pomoć u vojnoj opremi, dok pobunjenici tvrdi da je to samo "humanitarna" pomoć, bez objašnjenja od čega se ona sastoji. [90]. Na kraju protivno rezoluciju UNa uz pomoć zapadnih vojnika pobunjenici će u potpunosti osvojiti grad Misurata i njegovu okolicu [91] [92]..

Nakon prvih nekoliko dana zračnih napada počela se javljati strateška slika po kojoj su libijske vojne snage izvršile jedinu moguću obrambenu taktiku to jest ušle su u gradove kako bi se zaštitile od zračnih napada zapadnih sila [93], dok s druge strane NATO ponavljaju strategiju iz prve faze rata u Afganistanu po kojoj lokalni saveznici bivaju potpomognuti zapadnoevropskim specijalnim vojnim snagama koji se nalaze na frontu [94][95] i zračnim napadima da bi srušili tamošnji za SAD i zapadnu Evropu neprihvatljivi režim [96][97] .

Zajedno s početkom zapadnih napada na vladine snage pojavila se ignorirana u najvećim medijima kontroverza po pitanju da li Američki, britanski i francuski avioni u svojim napadima na kopnene ciljeve koriste radioaktivne projektile od osiromašenog urana.[98]. Dok se na te optužbe britanski premijer David Cameron kune vlastitim životom da Velika Britanija ne koristi to oružje u Libiji, američki zapovjednik vojnog štaba Bill Gortney je u Pentagonu odbio odgovoriti jasno da ili ne s rječima kako on nije svjestan korištenja oružja s osiromašenim uranom u napadima [99]

Konferencije[uredi - уреди]

Londonska konferencija[uredi - уреди]

Tijekom 29.3.2011. na poziv britanske vlade u Londonu se održala međunarodna konferencija o ratu u Libiji na koju su došli predstavnici 28 zapadnih i 7 arapskih saveznika SADa [100]. Sve države koje se protiv zračnim napadima na libijske kopnene vojne snage su donesle odluku o ignoriranju konferencije tako da u London suprotno najavama, očekivanjima i službenom zaključku [101] nije došao nitko iz Afričke Unije [100][102], Rusije i tako dalje. U službenoj izjavi nakon konferencije govori se o pripremanju Libije za razdoblje nakon Gadafija koji je po državama tamo prisutnim izgubio legitimitet [101].

U pojedinačnim izjavama nakon konferencije ministar vanjskih poslova SADa Hillary Clinton je izjavila da UN rezolucija o zabrani prodaje oružja Libiji više ne vredi, dok je francuski ministar Alain Juppe izjavio da saveznici razmišljaju o prodaji/davanju oružja pobunjenicima [103] "zaboravljajući" pri tome da bez obzira na UN rezoluciju o zabrani slanja oružja u Libiju pobunjenici ga već dobivaju iz Egipta [104].

Mirovni plan[uredi - уреди]

S linijom fronta koja se stabilizirala bez šanse za brzi završetak rata predstavnici Afričke Unije su početkom aprila napokon dobili zeleno svjetlo zapadnih snaga koje bombardiraju vladine snage za posjet i pokušaj sklapanja mira. Tijekom njihovog sastanka s Gadafijem Libijska vlada je 10.4. prihvatila uspostavu primirja [105], ali sljedećeg dana mirovnim predlog je odbačen od strane pobunjenika [106] i od Velike Britanije [107] pošto pobunjenici zahtjevaju kapitulaciju to jest pad Libijske vlade.

Katar i Berlin[uredi - уреди]

Tijekom internacionalne konferencije u Kataru na kojoj su bili prisutni pobunjenici, SAD, Francuska, Velika Britanija i njihovi saveznici u Libiji donesena je odluka da se pomogne pobunjenici davanjem 1000 primjera pješačkog "oklopa" uz već ranije poklonjenih 100 satelitskih telefona (za vojnu koordinaciju) [108], uz već odavno primljenu pomoć u lakom naoružanju (preko Egipta) i obuci od strane američkih, britanskih i francuskih specijalnih jedinica. Glavni zaključci katarske konferencije postaju zaključak o organiziranju financiranja pobunjenika, poruka libijskoj vladi da ona mora otići i proglas pobunjenika da su im Italija, Francuska i Katar službeno obećali oružje, što će Francuska ubrzo službeno demantirat [109] [110]. Ova konferencija koja počinje samo dva dana nakon pobunjeničkog odbacivanja plana Afričke Unije za primirje se odmah dan kasnije to jest 14.4.2011. nastavlja u Berlinu na kojoj se pored ostalog pokušava rješiti pitanje bombardiranja Libije pošto ga praktički vrše samo Francuska i Velika Britanija, [111] dok još samo četri države ponekad pomažu (Danska, Belgija, Kanada i SAD) [112]. Konferencija saveznika u Berlinu 14.4.2011 završava s zajedničkom predsjedničkom izjavom Baracka Obame, Davida Camerona i Nicolasa Sarcozija s kojom se najavljuje nastavak zračnih napada (i pomoći pobunjenicima) do kapitulacije libijske legalne vlade [113] i francuskim zahtjevom za novom UN rezolucijom koja bi legalizirala vojna promena libijskog režima [114].

Istovremeno s donošenjem te odluke zapadnih saveznika Moamer Gadafi je u Libiji demonstrirao svoju popularnost vozeći se u otvorenom autu po Tripoliju i rukujući se s stanovnicima [115], a brojčano najveće države sveta učlanjene u savez BRIC su na svojoj konferencije pozvale na mir u Libiji u skladu s predlogom Afričke unije [116]

Zapadne vojne snage[uredi - уреди]

Pošto se u više od mjesec dana zapadnih bombardiranja i napada pobunjenika nisu uspjeli poraziti vladine snage zapadne sile su donijele javnu odluku o slanju svojih "vojnih savjetnika" u Libiji kako bi pomogli pobunjenike. Do sada su po javno dostupnim podacima odluku o slanju tih "savjetnika" donesli Francuska, Italija i Velika Britanija [117] koja je već na terenu od početka pobuna imala specijalne snage to jest SAS koji se nalazio u Bengaziju od 2009. godine formalno zbog obuke libijske regularne vojske,a koje po javnim podacima nisu povučeni nakon izbijanja pobune. SAD koji službeno nema vojske na tlu, a neslužbeno ima od gotovo samog početka ustanka [118] je donio odluku 21.4.2011 da počne koristiti letjelice na daljinsko upravljanje protiv libijskih snaga [119], nakon što su takozvane vojne velesile Velika Britanija i Francuska u manje od 30 dana rata potrošile sve svoje "pametne bombe" [120] , a američko vojno zapovjedništvo je donijelo zaključak da je došlo da vojne ratne pat situacije [121] koja se pokušala "rješiti" ubojstvom Moamera Gadafija uz pomoć avionskog bombardiranja njegove rezidencije [122] i pobunjeničkim napadima na granično područje Libije i Tunisa gdje nakon vojnog odgovora pobunjenici bježe natrag (?) u Tunis, a kada ih libijska vojska počne proganjati Tunis žestoko protestira [123].

Pobunjeničko-zapadnoevropska pobjeda kod Misrate uz pomoć pomorskih desanata na kraju nije drastično promjenila situaciju na terenu što je rezultiralo dodatnom frustracijom u Londonu i Parizu zbog nemogućnosti pobjede nad vladom Libije niti nakon dva meseca bombardiranja i drugih akcija tako da se donijela odluka o jačanju napadu početkom korištenja vojnih helikoptera i jačanjem bombardiranja [124] dok su se istovremeno dotadašnjim specijalnim snagama Egipta, CIAe, Velike Britanije (SAS), tuniških "dobrovoljaca" pridružili dodatni naoružani bjelci za koje NATO vlade tvrde da nisu njihovi vojnici što bi bilo protivno UN rezoluciji nego samo "naoružani zapadnjaci" [125] [126].

Kraj rata[uredi - уреди]

Nakon razračunavanja unutar pobunjeničkih vojno-zapovjednih redova u kojima je 28.7.2011. ubijen Abdul Fatah Younis Gadafijev general koji prelazi početkom pobune na stranu pobunjenika tako da njihov glavni vojni zapovednik postaje Khalifa Hifter bivši libijski oficir s višedesetljenim prebivalištem pored glavnog sjedišta CIAe u Atlanti počela je velika pobunjenička ofenziva kojom završava Libijski rat. Prvi dio te ofenzive postaje napad od 28.7. 2011. uz Tunisko-Libijsku granicu kada pobunjenici opskrbljeni iz Tunisa počinju osvajati jedan po jedan grad u smeru libijskog glavnog grada Tripolija. Kako tijekom prve polovice avgusta vladine snage napadane iz zraka od NATO saveza, a s kopna od strane dobro naoružanih pobunjenika nisu više bile u stanju održavati vrlo dugačku liniju fronte njeni ostaci se počinju raspoređivati prema polovicom avgusta već opsjednutom Tripoliju kako bi ga zaštitile i pretvorile u tvrđavu koju NATO savez i pobunjenici ne smiju napasti zbog velikog broja tamošnjeg civilnog stanovništva. Odgovor na ovu taktiku postaje pobunjenički pomorski desant na Tripoli pod zaštitom ratnih brodova NATO saveza. Sam desant koji zaobilazi vladinu liniju obrane je bio potpomognut kao ranije tijekom iračkog rata nepoznatim dogovorom/izdajom vojnog garnizona Tripolija (U Iračkom ratu Bagdada) koji prelazi na stranu NATO saveza to jest pobunjenika što rezultira osvajanjem 70 - 80 % Tripolija tijekom prvog dana desanta bez ikakvih značajnih ljudskih gubitika. Po uspješnom završetku vojne akcije u Tripoliju glasogovornik NATO saveza je potvrdio da su tijekom rata na strani pobunjenika učestvovale u raznim ulogama i kopnene specijalne vojne snage Francuske, Velike Britanije [127], Jordana i Katar dok je zamenik internacionalnog kriminalnog suda Kgalema ­Motlanthe javno optužio NATO za ratni zločin i zajedničku propagandnu glumu ovog saveze i pobunjenika da su pobunjenici samostalna sila koja radi vodi samostalne akcije što je laž. [128]. Bez obzira na zauzimanje Tripolija i čime su se svi najveći gradovi našli u rukama pobunjenika NATO je nastavio žestoko raketiranje i bombardiranje zadnjih mesta pod kontrolom vladinih snaga [129] kako bi ih vojno slabi pobunjenici mogli zauzeti.

Bez obzira na žestoka bombardiranja NATO saveza [130] grada Sirta vladine snage su ga uspešno branile od pobunjeničkih napada više od mesec dana tako da su u odbili i četri pobunjeničke ofenzive sve do 20.10.2011. kada su lojalisti u koloni od između 70 i 100 vozila pokušali pobeći iz Sirta. Taj proboj je bio uočen o NATO aviona koje su ga dvaput napale. Nakon prvog napada velika kolona vozila se podelila na više manjih, a NATO je ponovno bombardirao kolonu u kojoj je verovatno identificirao Moamera Gadafija čije vozilo je bilo onesposobljeno oko 09:30. Po vojnim izvorima od 21.10.2011. Gadafija je u prvoj fazi bitke bio ranjen u noge od NATO specijalaca kako ne bio mogao pobeći nakon čega su oko 12:00 došli pobunjenici da ga zarobe i likvidiraju [131], a NATO države da se međusobno počnu hvaljenićki svađati tko je zaslužan za njegovo lociranje [132] na po rječima vođe pobunjenika zahtjev stranih sila koje su ga htjele vidjeti mrtvog [133]. Bez obzira na prvobitne informacije Gadafijev sin i prestolonaslednik Saif je uspeo izbeći NATO napad zajedno s ministrom obrane i nastaviti bjeg prema jugu.

Samo dva dana nakon ubojstva Moamera Gadafija i pada Sirta kao poslednjeg većeg libijskog grada NATO je objavio kraj rata, svoje povlačenje iz Libije 31.10.2011. i bjeg od političke anarhije tamo stvorene svojom vojnom intervencijom nakon koje malo tko u Libiji osim Bengazija i Misrate priznaje pobunjeničku vladu pošto su Tripoli i istočna Libija u rukama islamističkih fundamentalista [134] (iz NATO perspektive), centralna Libija trenutačno pod okupacijom jednih i drugih je ostala lojalna Gadafiju tako da je proglasila njegova sina Saifa (zarobljen 20.11.) novim libijskim vođom [135], a južnu, pustinjsku Libija pretražuju razne nepovezane pobunjeničke grupe u potrazi za lojalistima [136].

Službena proslava pobunjeničke (i NATO) pobede je bila s oduševljenjem proslavljena u Bengaziju. ali ne i u prestolnici Tripoliju [137] u kojem živi oko trećine libijskog stanovništva. Po proglasu vođe pobunjenika Gadafijeva sekularna Libiji će nakon ovog rata biti transformirana u državu koja se temelji na šerijatskom pravu, s legalno poligamijom i zabranom rastave braka [138], dok je istovremeno zbog ratnih posledica došlo do pada BDP od 50 %, pljački, silovanja, ubojstava, etničkog čišćenja i ratnih zločina počinjenih od pobunjenika u ime osvete ili pljačke i rešavanja starih računa pošto se smatraju iznad svakog zakona [139] [140] [141]. Na kraju bez obzira na vojnu pobedu uz "narodno oduševljenje" pobunjenička vlada je zatražila produženje NATO mandata u strahu od vojno razbijenih lojalista uz tamo već prisutnih stotine katarskih vojnika u svakoj libijskoj regiji [142]

Anarhija[uredi - уреди]

Kraj rata nije doneo i mir Libijcima čija država se de facto našla u rukama različitih paravojnih jedinica koje se međusobno bore za vlast. U pokušaju da se rješi državno bezvlašće nova vlada je odlučila u decembru angažirati zapadne plaćenike da se koliko toliko stvari vrate pod državnu kontrolu.

Brojčano slabašna, ali zahvaljujući u ratu osvojenim pozicijama iznimno važna je paravojska grada Zintata koja drži delove Tripolija zajedno s aerodromom. Bijes stanovnika glavnog grada zbog bezbroj incidenata kao i odluka vlade da napuste grad će biti odbijena, a u politički najvećem incidentu ova paravojna jedinica je u decembru 2011. pokušala ubiti Khalifu Haftaru po činu treće vojno lice nove vlade i CIA agenta. U ostalim incidentima ili preciznije govoreći višednevnim bitkama ova paravojska je početkom 2012. ratovala protiv paravojske iz Misurate i plemenskih paravojski pokušavajući održat kontrolu nad osvojenim teritorijem.

U centralnoj Libiji ne željeći više trpjeti paravojni teror stanovnici grada Bani Valid su napali i uspešno izbacili iz grada "oslobodilačku" paravojsku 23.01.2012. Kako bi se sprečile daljnje borbe Libijska vlada je samo priznala novostvorenu situaciju.

Tokom februara je također došlo do rata između jednog crnačkog i jednog arapskog plemena u jugoistočnoj libijskoj pustinji Kufra. U bitkama koje će trajati celi mesec dana nova vlada će poslati vojsku u pomoć arapskom plemenu koje će na kraju pobediti u ovom ratu.

Događaji iz Kufre će rezultirati stvaranjem u legalnom smislu nelegalne, nepriznate plemenske federacije istočnolibijske federacije, a tri sedmice potom 3.500 delegata također nepriznate Konferencije naroda Kirenaike će proglasiti autonomiju ove istočnolibijske regije s ciljem stvaranja Libijske federacije.

Kasniji politički događaji[uredi - уреди]

Nakon poraza snaga lojalnih libijskog vladi pobunjenici su stvorili vladu u kojoj sve najvažnije pozicije drže libijci koji s američkim ili zapadnoevropskim državljanstvima. U skladu s tim najvažnije pozicije u novoj vladi u kojoj su više od polovice članova živjele desetljećima u SAD izgledaju ovako:

  • Američki državljanin Mohamed Yousef el-Magariaf je "izabran" na slobodnim izborima za predsednika Libije 2012. godine.
  • Američki državljanin Abdurrahim El-Keib je postavljen za premijera 2011. godine.
  • Američki državljanin Mustafa A.G. Abushagur je postavljen za zamenika premijera 2011. godine,a sljedeću godinu nakon izbora će postati premijer namjesto El-Keiba.
  • Američki državljanin Khalifa Haftar je postavljen za vrhovnog zapovednika libijske kopnene vojske.
  • Američki državljanin Ali Zidan je izabran za novog premijera 14.10.2012. [143]

Osim njih kontroverznu poziciju je preuzeo irski državljanin Mahdi al-Harati vođa "libijske" paravojske Liwaa Al-Umma koji je poslan s svojom paravojskom da se bori protiv sirijske vlade u tamošnjem građanskom ratu.

Zanimljivosti[uredi - уреди]

  • Pobunjenici su 23.3.2011. osnovali vlastitu "Libijsku centralnu banku" što se smatra prvim slučajem u svetu [144] pošto pobunjenici do sada nigde nikada nisu tokom pobune osnovali centralnu banku.
  • Libija je od početka branila svoje akcije po pitanju gušenja pobune da se ona bori protiv pored ostalog muslimanskih ekstremista iz Al Kaide, što se gotovo odmah pokazalo kao točno pošto je minimalno jedan od pobunječkih lidera priznao svoju dotadašnju protuameričku borbu putem te organizacije na području Afganistana i Iraka [145]. Ta u najboljem slučaju neobična politička situacija je u zapadnim medijima "ignorirana".

Izvori[uredi - уреди]

  1. RAI teletext 196 dana 21.3.2011.
  2. Tiny Qatar's growing global clout
  3. The frontline of democracy by Radek Sikorski ministar vanjskih poslova Poljske
  4. Libya’s Late, Great Rights Record.
  5. Johann Hari: We're not being told the truth on Libya
  6. Obama's third war
  7. gadafijeve trupe presrele pošiljku-oružja--iz-katara
  8. French arming of Libya's rebels strategic
  9. Inside story of the UK's secret mission to beat Gaddafi
  10. WikiLeaked: Ex-Blackwater ‘helps regime change’ in Syria
  11. Footage shows 'armed Westerners' on ground in Libya
  12. Libya War:Westerners filmed fighting alongside Libya rebels
  13. Vesti online:Gadafi heroj godine za ljudska prava?
  14. 24 sata:Amnesty International: Heroj godine je libijski čelnik Gadafi
  15. As Calls for Intervention in Syria Grow, Vijay Prashad Urges Reevaluation of NATO Attack on Libya
  16. Moammar Gadhafi’s hold on Libya slipping
  17. Human Development Index (HDI) - 2010 Rankings
  18. Pravi razlog britanskog napada na libiju- u deset godina će na obnovu biti potrošeno 500 milijardi dolara
  19. Libya’s Late, Great Rights Record.
  20. "Libyans protest over delayed subsidized housing units". 16. 1. 2011.. http://www.almasryalyoum.com/en/news/libyans-protest-over-delayed-subsidized-housing-units. 
  21. Mohamed, Abdel-Baky (16 January 2011). "Libya protest over housing enters its third day". http://www.mesop.de/2011/01/16/libya-protest-over-housing-enters-its-third-day/. 
  22. Libya: the rest of the story
  23. Libya: US Military Advisers in Cyrenaica
  24. Egypt 'Aids Libyan Rebels Against Gadhafi'
  25. Stopping Qaddafi
  26. Libya Convulses: What Can Be Done?
  27. America's secret plan to arm Libya's rebels
  28. [1]
  29. [2]
  30. 30.0 30.1 Rebels forced from Libyan oil port
  31. No-Fly Zone? No.
  32. Gaddafi loyalists mount onslaught
  33. Arab League backs Libya no-fly zone
  34. Libya: US urges tough United Nations resolution
  35. Averting ‘Srebrenica on steroids’: White House defends Libya operations
  36. Is America Addicted to War?
  37. Did Obama avert a bloodbath in Libya?
  38. Libya: David Cameron statement on UN resolution
  39. Libya cease-fire aims to outflank no-fly zone
  40. Libyan war about oil, U.S. lawmaker say
  41. Obama's NATO War for Oil in Libya
  42. US-China oil conflict behind Libya war
  43. Johann Hari: We're not being told the truth on Libya
  44. France, U.K. Have Differing Motives For Intervening In Libya
  45. Pétrole : l’accord secret entre le CNT et la France
  46. France strikes oil deal to exploit third of Libyan reserves
  47. Make money, make war: UK profits from Libya mess
  48. Southern Mistral 2011
  49. UN backs action against Gaddafi
  50. UN security council resolution 1973 (2011) on Libya – full text
  51. Libyan envoy's secret visit to Tunis exposed
  52. U.S. official casts doubt on Libya's Nicaraguan envoy
  53. Libya: Politics of humanitarian intervention
  54. Zbog Libije bi Mesić mogao ostati bez ureda?
  55. Obama's third war
  56. Macdonald, Alistair. "Cameron Doesn't Rule Out Military Force for Libya" (Abstract; (potrebna pretplata) for full article), The Wall Street Journal, 1. 3. 2011., pristupljeno 16 March 2011.
  57. Pullella, Philip. "Italy Tiptoes on Libya Due to Energy, Trade, Migrants", 7. 3. 2011., pristupljeno 16. 3. 2011..
  58. Šablon:Registration required Singer, David E.; Shanker, Thom. "Gates Warns of Risks of a No-Flight Zone", The New York Times, 2. 3. 2011., pristupljeno 7. 3. 2011..
  59. [mrtav link] "Russian FM Knocks Down No-Fly Zone for Libya". Yahoo! News. http://news.yahoo.com/s/ap/20110301/ap_on_re_eu/libya_diplomacy_118. pristupljeno 3. 3. 2011.. 
  60. Usborne, David. "Russia Slams 'No-Fly Zone' Plan as Cracks Appear in Libya Strategy", The Independent, 2. 3. 2011., pristupljeno 16. 3. 2011..
  61. Staff writer. "China Voices Misgivings About Libya 'No-Fly' Zone Plan", 1 March 2011, pristupljeno 16. 3. 2011..
  62. Johnson, Craig (3. 3. 2011.). "Libyan No-Fly Zone Would Be Risky, Provocative". CNN. http://edition.cnn.com/2011/POLITICS/03/02/libya.no.fly/index.html#. pristupljeno 16. 3. 2011.. 
  63. Shrivastava, Sanskar (14. 3. 2011.). "Nations Oppose Military Intervention in Libya". The World Reporter. http://www.theworldreporter.com/2011/03/nations-oppose-military-intervention-in.html. pristupljeno 18. 3. 2011.. 
  64. Daily Telegraph
  65. Xinhuanet:Fighter plane shot down in Libya's Benghazi: Al-Jazeera
  66. Al Jazeera
  67. "Plane shot down over rebel-held city in Libya |myFOXlubbock | FOX 34 News KJTV Lubbock, Texas". myFOXlubbock. 09. 03. 2011.. http://www.myfoxlubbock.com/news/world/story/Plane-shot-down-over-rebel-held-city-in-Libya/9x2_eMAtKU6TqK6LILL-rw.cspx. pristupljeno 19. 03. 2011.. 
  68. http://www.myfoxlubbock.com/news/world/story/Plane-shot-down-over-rebel-held-city-in-Libya/9x2_eMAtKU6TqK6LILL-rw.cspx
  69. African Union fails to attend Libya summit in Paris
  70. 70.0 70.1 "French military jets over Libya", 19. 3. 2011., pristupljeno 19. 3. 2011..
  71. Most French back Libya military action - poll
  72. 72.0 72.1 REPORTAGE: Bengasi semideserta, contraeree in città
  73. "US Launches Missile Strike in Libya", The World Reporter, 19. 3. 2011., pristupljeno 19. 3. 2011..
  74. 74.0 74.1 74.2 Live: Libya Crisis BBC News, 19 March 2011
  75. "U.S. Launches Cruise Missiles Against Qaddafi's Air Defenses", Fox News Channel, 19. 3. 2011., pristupljeno 19. 3. 2011..
  76. CNN, 20.3.2011
  77. Polls show American public not sold on Libya intervention
  78. "Libye/avion abattu: la France dément". Lefigaro.fr. 06. 09. 2010.. http://www.lefigaro.fr/flash-actu/2011/03/19/97001-20110319FILWWW00505-libye-un-avion-francais-aurait-ete-abattu.php. pristupljeno 19. 03. 2011.. 
  79. Missile destroys Gaddafi building
  80. "Itar-Tass". Itar-Tass. http://www.itar-tass.com/eng/level2.html?NewsID=16062041&PageNum=1. pristupljeno 19. 03. 2011.. 
  81. "India, China, Russia oppose air strikes on Libya". Deccan Herald. The Printers (Mysore) Private Ltd. 20. 3. 2011.. http://www.deccanherald.com/content/147278/india-china-russia-oppose-air.html. pristupljeno 20. 3. 2011.. 
  82. No-fly zone to go from Benghazi to Tripoli
  83. Francia e Gb preparano soluzione diplomatica. Tripoli: 'Ok road map Ua'
  84. Libya rebels recapture key town
  85. Insorti, presa Ajdabiya Raid aerei su Misurata
  86. Libya: Allies meet for Libya conference in London
  87. BBC News - Live: Libya crisis
  88. Witness: 'Carnage' in Misrata
  89. Libia: 142 morti a Misurata dal 18 marzo
  90. Libia: lealisti attaccano porto Misurata
  91. Footage shows 'armed Westerners' on ground in Libya
  92. Libya War:Westerners filmed fighting alongside Libya rebels
  93. Libya: Who's in charge?
  94. Mission aborted on orders of SAS: RAF attack is halted after troops spot human shields
  95. SAS 'Smash' squads on the ground in Libya to mark targets for coalition jets
  96. Gadafi mora smjesta otići
  97. Barack Obama: Gadafi mora otići
  98. US drops uranium bombs on Libya
  99. NATO deal leaves U.S. still commanding Libya strikes
  100. 100.0 100.1 World powers discuss Libya's future
  101. 101.0 101.1 London Conference on Libya: Chair's statemen
  102. Usa: 'Gheddafi si fermi o la guerra continua'
  103. Obama not ruling out Libya arms
  104. Levinson, Charles; Rosenberg, Charles (17. 3. 2011.). "Egypt Said to Arm Libya Rebels". The Wall Street Journal. http://online.wsj.com/article/SB10001424052748704360404576206992835270906.html?mod=e2tw. pristupljeno 29. 3. 2011.. 
  105. Gaddafi accepts African Union peace plan, says Zuma
  106. Libyan rebels reject African Union's call for ceasefire
  107. Ceasefire 'must meet UN conditions'
  108. William Hague suggests Libya rebel funding
  109. William Hague suggests Libya rebel funding
  110. Libia, Nato divisa a Berlino. Cnt, salvate Misurata
  111. Libya air strikes: 'Bulk of burden' on UK and France
  112. Libia, Nato divisa a Berlino. Cnt, salvate Misurata
  113. Libya letter by Obama, Cameron and Sarkozy: Full text
  114. Libya conflict: France eyes new UN resolution
  115. Gadhafi tours Tripoli in open car
  116. BRICS nations seek shared prosperity
  117. Tripoli minaccia l'Italia. Usa invia droni armati
  118. US Intelligence Operatives in Libya, Before a Finding, Sounds Like JSOC
  119. Tripoli minaccia l'Italia. Usa invia droni armati
  120. NATO runs short on some munitions in Libya
  121. Libya ground forces degraded by up to 40 pct
  122. Death of Saif Al-Arab Gaddafi may backfire for Nato
  123. Libya: Tunisia indignant over border clashes
  124. Libya: Nato steps up air strikes on Tripoli
  125. Footage shows 'armed Westerners' on ground in Libya
  126. Libya War:Westerners filmed fighting alongside Libya rebels
  127. Libya: SAS leads hunt for Gaddafi
  128. Nato ‘guilty’ of crimes: Motlanthe
  129. REPORTAGE: Bani Walid e Sirte verso la resa
  130. Libya conflict: Nato hits Gaddafi stronghold of Sirte
  131. After helping to kill Qaddafi, NATO prepares to end Libya mission
  132. 'NATO had boots on ground in Libya'
  133. Gadafi je ubijen na zahtjev stranih sila
  134. Gen Younes' tribe cry conspiracy and vow revenge
  135. After helping to kill Qaddafi, NATO prepares to end Libya mission
  136. Gaddafi's intelligence chief 'cornered as he hid at his sister's house'
  137. Tripoli celebrates, but on a smaller scale
  138. Bodies of Gaddafi supporters 'found executed' in Sirte
  139. NTC says Gaddafi buried in secret grave
  140. Libya revolutionaries have Surt in stranglehold
  141. Black people face ethnic cleansing in Libya
  142. Libya's Mustafa Abdul Jalil asks Nato to stay longer
  143. Ali Zidan elected Libya's new prime minister
  144. Libyan Rebels Form Central Bank
  145. Libyan rebel commander admits his fighters have al-Qaeda links

Eksterni linkovi[uredi - уреди]