Foka (bizantski car)

Izvor: Wikipedia
Vizantijski novac sa likom cara Foke.
Fokin stub je podigao ravenski egzarh Smaragd u znak zahvalnosti caru koji ga je 603. vratio na dužnost. Na vrhu se nalazila careva pozlaćena statua. Fokin stub je poslednji javni spomenik podignut na drevnom Forumu u Rimu.

Flavije Foka (lat. Flavius Phocas, grč. Φωκάς), poznatiji samo kao Foka, bio je vizantijski car od 602. do 610. godine.

Foka je bio rodom sa Balkana i po vizantijskim izvorima, koji ga redom prikazuju u negativnom svetlu, bio je poluvarvarskog porekla. U podunavskoj vojsci služio je kao centurion, zapovednik odreda od stotinak vojnika, i car je poslao zahvaljujući pobuni vojnika kojima je car Mavrikije 602. naredio da prezime severno od Dunava, na teritoriji koju su kontrolisali Avari i Sloveni. Fokinom usponu su pomogli i nemiri u Carigradu se, usled nestašice hrane, podigla pobuna protiv cara. Mavrikije i njegovi sinovi su pobijeni, a Foka je trijumfalno dočekan od stanovnika prestonice.

Vladavina i pobuna[uredi - уреди]

Dolazak Foke na vlast je bio pozdravljen od stanovništva carstva, a njegovu odluku da snizi poreze je sam papa Grgur I. pozdravio nazvavši Foku Božjim oruđem. Tijekom cijele vladavine odnosi između različitih papa i cara će uvijek ostati vrlo dobri bez ikakvih nesuglasica. Daljnjim mjerama Foka je osigurao podršku stanovništva i plemića Carigrada, ali ubrzo se pojavio problem na istoku kada Perzija objavljuje rat kako bi osvetila dobrog cara Mauricije (perzijski kralj je oženjen za kćer Mauricija). Prvih šest godina ovog rata granica se neće značajnije mijenjati tek nakon pobune Heraklija 609. godine kada će Foka povući dio vojske s bojišta perzijska vojska će zabilježiti uspjehe.

Pobuna Heraklije započeta bez ikakvih drugih razloga osim zauzetosti bizantske vojske u ratu s Perzijom i ambicije kojoj je Foka otvorio vrata svojom pobunom 602. godine će dovesti do građanskog rata u Egiptu i Palestini između pristalica jednog i drugog uzurpatora. Na kraju snage Heraklija će pobjediti u Egiptu i on će 610. godine uploviti u Carigrad gdje će se vidjevši političku promjenu tamošnji vojnici pobuniti, zarobiti Foku i predati ga Heraklije koji ga vlastoručno ubija.

Crna legenda[uredi - уреди]

Ubrzo po preuzimanju vlasti od Heraklija i stvaranja njegove dinastije sve loše stvari što se događaju između 610 i 620 godine se pripisuju nesposobnoj vladavini Foke. Bizantski pisac Theophlact Simocatta naziva Foku barbarom, kiklopom i kentaurom odgovornim za sve loše stvari što potresaju Carstvo u doba njegova pisanja. Bizantski povjesničar Theophanes i patrijarh Nićifor (oboje iz 9 stoljeća) stavljaju početak pada Bizanta u doba Foke. Identičnu stvar će učiniti i povjesničar Cedrenus iz 12 stoljeća. Tu sliku će još pogoršati engleski povjesničari J. B. Bury, A. Pernice i R. Sprinter koji Foku zovu čudovištem i najbolesnijom osobom koja je ikad nosila krunu, a G. Ostrogorsky u knjigi o Bizantskom Carstvu ga naziva odgovornim za muslimanska osvajanja koja se događaju četvrt stoljeća nakon smrti ovog cara.

Bez obzira na sve te strahovite legende kada se pogleda stvarna odgovornost Foke za kasnije događaje jedina neupitna je nasilno preuzimanje vlasti koje će otvoriti vrata budućim uzurpatorima. Do trenutka pobune Heraklija Foka kontrolira cjelokupno Rimsko (Bizantsko) Carstvo, a njegov nasljenik će izgubiti 2/3 preuzetog teritorija i to ne odmah nego nekoliko godina ili desetljeća nakon smrti Foke.

Izvori[uredi - уреди]

Kevin H. Crow: Phocas

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Prethodnik:
Mavrikije
Bizantski car

602 - 610

Nasljednik:
Iraklije


Heraldic hourglass.svg Nedovršeni članak Foka (bizantski car) koji govori o historiji je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.