Manojlo I Komnin

Izvor: Wikipedia
Manojlo I Komnin
Μανουήλ Α' Κομνηνός
Minijatura Manojla I iz bizantskog manuskripta (Vatikanska biblioteka, Rim)
Bizantski car
Vladavina 1143. - 1180. (ukupno 37 god.)[1]
Krunidba 1143.
Prethodnik Jovan II Komnin
Nasljednik Aleksije II Komnin
Djeca
sa Bertom od Sulzbacha:
Marija Komnin (1152.-1182.), žena Reniera od Montferrata, Ana Komnin (1154. -1158.)
sa Anom Antiohijskom:
Aleksije II Komnin (1180. - 1183.)[1]
Dinastija Dinastija Komnin
Otac Jovan II Komnin
Majka Irina Mađarska
Rođen 28. novembar, 1118.[1]
Konstatinopolis , Bizant
Preminuo 24. septembar, 1180. [1]
Konstatinopolis , Bizant

Manojlo I Komnin (grčki: Μανουήλ Α' Κομνηνός) bio je bizantski car iz dinastije Komnin od 1143. do 1180. u vrlo kritičnom razdoblju za carstvo.[1] Za vrijeme svoje vladavine pokušao je poput predhodnika Justinijana ponovno osvojiti teritorije nekadašnjeg Zapadnog rimskog carstva i tako obnoviti Imperij. Zbog njegovih brojnih pobjeda i hrabrosti u bitkama narod ga je zvao novi Akritis, po uzoru na divinizirani lik bizantskog graničnog heroja Digenisa Akritasa.

Biografija[uredi - уреди]

Uspon na prijestolje[uredi - уреди]

Manojlo Komnin bio je četvrti sin Jovan II Komnin i Irine Mađarske (Piroške Arpad), tako da se činilo da on nikada neće nasljediti oca.[1] Nakon što se istaknuo u očevu rata protiv Seldžuka 1143 on ga je odabrao za svog nasljednika, pored dotad favoriziranog starijeg brata Isaka Komnina (umro 1154.). Nakon očeve smrti 8. aprila 1143., vojska je proglasila Manojla za cara.[2]

Sudjelovanje u Drugom križarskom ratu[uredi - уреди]

Prve njegove akcije nakon preuzimanja vlasti bile su dvije vojne kampanje protiv Seldžuka u Anadoliji i Kilikiji 1144. i 1146. Zatim je postao saveznik križara (Konrada III i Luja VII i dozvolio prolaz njihovih vojski kroz svoje zemlje na Balkanu 1147. Iako je još uvijek bilo svježe sjećanje na vrlo loše iskustvo sa Prvim križarskim ratom i brojnim pljačkama koje su tad napravile križarske vojske po bizantskim gradovima na putu za Jeruzalem. Manojlo se dobro pripremio za doček križarskih vojski u Konstatinopolisu, gdje je sve dobro prošlo, ali ne i na Cipru. Njega je orobio Rainald od Châtillona, novi princ od Antiohije 1156. Manojlo je energično krenuo na Antiohiju u zimi 1158. / 59. i prisilio Rainalda da mu se preda i moli za oprost. Bizantska vojska pobjednički je ušla u grad 12. aprila 1159. Nakon toga je car Manojlo na čelu kršćanske vojske krenuo u maju prema Edesi, ali se odlučio na povratak u Konstatinopolis nakon što je tadašnji vladar Sirije Nur ad-Din (Zengi) oslobodio 6 000 kršćanskih zarobljenika.

Sukob sa Rogerom II Sicilijanskim i invazija na Italiju[uredi - уреди]

Manojlo se 1147. suočio s napadom Rogera II od Sicilije, čija je flota orobila bizantski otok Krf i opljačkala Tebu i Korint, istovremeno je bio zauzet ivazijom Kumana na Balkan. Zbog tog je Manojlo 1149. obnovio savez sa Konradom III koji je uz pomoć venecijanske flote ubrzo porazio sicilijanske Normane. Manojlo je ponovno zauzeo Krf i spremao se poduzeti ofenzivu protiv Normana, istovremeno je Roger II poslao Georga Antiohijskog s flotom od 40 brodova u pljačku okolice Konstatinopolisa. Manojlo se dogovorio s Konradom o zajedničkoj invaziji i podjeli južne Italije i Sicilije, sve je to prekinula Konradova smrt. Nakon smrti Rogera II u februaru 1154, njega je naslijedio Wilhelm I. Protiv novog normanskog kralja izbile su brojne pobune po Siciliji i Apuliji, a brojne izbjeglice preplavile bizantski dvor. S druge strane Konradov nasljednik Fridrik Barbarossa nije uspio kontrolirati Normane, tako da je Apeninski poluotok bio jako nestabilan. Zbog tog je Manojlo poslao svoje generale Mihajla Paleologa i Jovana Duku 1155. sa brojnom vojskom, 10 brodova i velikom količinom zlata na invaziju Apulije. Njegovi generali su uz pomoć lokalnih nezadovoljnih feudalaca postigli zapanjujuće brz uspjeh, jer se cijeli jug Italije pobunio protiv Wilhelma I.

Savezništvo sa Vatikanom[uredi - уреди]

Građani Barija, koji je bio prije dolaska Normana centar bizantske vlasti u južnoj Italiji, otvorili su širom gradska vrata carskoj vojsci, i srušili normanski kaštel. Nakon pada Barija, u bizantske ruke redom su pali; Trani, Giovinazzo, Andria, Taranto i Brindisi, a Wilhelm je teško poražen sa svojih 2 000 vitezova.

Ohrabren tim uspjesima, Manojlo se ponadao da bi mogao obnoviti Rimsko Carstvo, - ukoliko bi se obnovilo crkveno jedinstvo. Zbog tog je rimskom papi u više navrata nudio savezništvo. Ako je ikada postojala mogućnost ponovnog ujedinjenja istočne i zapadne crkve, te pomirenja s papom, to je vjerojatno bio najpovoljniji trenutak. Papinski Rim nikada nije bio u dobrim odnosima s Normanima, osim u slučajevima krajnje nužde i izravne vojne prijetnje, u svakom slučaju više mu je odgovaralo "civilizirano" Istočno Rimsko carstva na južnim granicama, nego stalne nevolje sa sicilijanskim Normanima. Tako da su papa Hadrijan IV i Manojlo sklopili vrlo brzo savez.

Kad se činilo da je Manojlo osigurao sve da uspije, stvari su počele teći po zlu. Uzročnik je bio general Mihajlo Paleolog koji je svojim tvrdim stavom i ponašanjem, - udaljio bizantske saveznike od sebe tako da je bizantska kampanja stala, niti njegov opoziv nije ništa promjenio. Nakon poraza u Bitci za Brindizi bizantskog carskoj vojsci krenula su kola nizbrdo, čak ni dolazak pojačanja s brodovima ništa nije pomogao, - tako da je bizantska vojska 1158. zauvijek napustila Italiju.

Neuspjelo ujedinjenje crkava[uredi - уреди]

Za cijelo vrijeme talijanske kampanje, a i kasnije Manojlo se silno trudio oko postizanja crkvenog jedinstva. Ipak su njegove želje za ujedinjenjem naišle na nepremostive teškoće. Pape su htjele da im se crkvena moć prizna kako na Zapadu tako i na Istoku, ali nisu bile spremne priznati Manojlu svjetovu vlast kako na Istoku, tako i na Zapadu. Tako su pregovori zapeli, a ujedinjenje ostalo puki san. Konačni rezultat Manojlove talijanske kampanje bio je nakraju vrlo mali Ancona je postala glavna bizantska baza u Italiji, koja je prihvatila cara kao suverena.

Balkanski front[uredi - уреди]

Odnosi sa Srbima i Mađarima bili su dobri do 1129, pa je pobuna srpskih despota Manojlu došla kao šok. Oni su i Raše, potaknuti Rogerom II Sicilijanskim, provalili na bizantski teritorij 1149. Manojlo je vojnim kampanjama 1150.-1152. prisilio pobunjene srpske despote i njihovog vođu Uroša II, na vazalstvo. Zatim se okomio na Ugare i zauzeo teritorije uz Savu. Radi zaštite sjevernih granica obnovio je i proširio beogradsku tvrđavu i dodao joj kaštel u obliku deltoida. Aktivno je učestvovao u dinastičkim previranjima velikih župana u Raškoj, u kojoj je na kraju postavio na vlast Tihomira da bi posle novih prevrata priznao Stefana Nemanju (1166 ili 1168-1196) za velikog [[župana Raške, kada mu se on obavezao na vazalstvo.

U kampanjama na Ugarsku 1151-1153 i 1163-1168 Manojlo je zašao duboko na neprijateljski teritorij i zarobio velik ratni plijen. Manojlo je 1167, poslao vojsku od 15.000 ljudi pod komandom Andronika Kontostefanosa protiv Ugara, on je pobjedio Ugarsko-hrvatsku vojsku u Bitci kod Sirmiuma, što je omogućilo Bizantskom carstvu sklapanje vrlo povoljnog mira s Ugarskim kraljevstvom. Tim mirom su Srijem, Bosna i Dalmacija ponovno postali posjed Bizanta, do 1168 skoro cijela istočna jadranska obala ležala je ponovno u Manojlovim rukama. Mirovni ugovor je sadržavao i zbližavanje Ugarske sa metropolom, po tadašnjim običajima. Ugarski prijestolonasljednik Béla, mlađi brat ugarskog kralja Stjepana III, bio je poslan u dvor u Konstatinopolis radi školovanja. Manojlo je Beli promijenio ime u Aleksije, zaručio ga sa svojom kćeri Marijom, te ga je odlučio imenovati svojim nasljednikom, jer u to doba još nije imao sina.

Invazija na Egipat[uredi - уреди]

Hiperpiron, bizantski zlatnik, izdan od Manojla I (na lijevoj strani / avers je Krist, a na desnoj / revers sam Manojlo

Kontrola Egipta je bila decenijama san križarskog Jeruzalemskog kraljevstva, a kralj Amalrik I Jeruzalemski trebao je za taj cilj veliku vojnu i financijsku pomoć. Zato je 1165. poslao svoje izaslanike na bizantski dvor, sa Manojlom je već bio u rodovskim odnosima, on je oženio 1161. njegovu rođakinju Mariju Antiohijsku, a on sam je 1167. oženio Manojlovu nećakinju Mariju Komnin. Formalni pregovori okončani su 1168. po tom dogovoru Manojlu bi pripalo primorje a Amalriku unutrašnjost Egipta. U jesen 1169. Manojlo je poslao zajedničku ekspediciju na čelu s Amalrikom u Egipat, to je bila flota od 20 velikih ratnih brodova, 150 galija i 60 teretnih brodova, pod komandom Andronika Kontostefanosa i Amalrika I.

Neuspjeh invazije na Egipat[uredi - уреди]

Zajednička vojska Manojla i Amalrika I Jeruzalemskog okružila je fatimidsku utvrdu Damijetu 27. oktobra 1169.[1], ali opsada nije dovela do pobjede zbog loše suradnje i razmirica između bizantske i križarske vojske. Kad su počele kiše invazione snage pokupile su se u brodove i krenule natrag, na putu kući polovica bizantskih brodova nastradalo je u oluji. Nakon lošeg iskustva s opsadom Damijete, i nakon pada Egipta u Saladinove ruke - Manojlo je sam poslao 1177., flotu od 150 brodova da napadne Egipat. Flota se međutim vratila kući nakon odbijanja križara da sudjeluju u pohodu.

Ratovi s Turcima Seldžucima (Kilič Arslan II)[uredi - уреди]

Između 1158.-1161., Manojlo je poduzeo niz vojnih kampanja protiv seldžučkog Sultanata Rum, na kraju je to rezultiralo povoljnim mirovnim ugovororom za Bizant. Prema tom sporazumu Seldžuci su trebali grad Sivas, vratiti Manojlu. Međutim, kada je postalo jasno da Seldžuci nemaju namjeru ispoštovati dogovor,

Manojlo se odlučio da je vrijeme da se sa Seldžucima obračuna jednom za svagda. On je okupio veliku carsku vojsku od 35 000 ljudi i krenuo u pohod da zauzme njihovu prijestolnicu Ikoniju (današnja Konya).[1] Manojlo je prilikom napradovanja napravio ozbiljnu taktičku pogrešku, jer nije slao izviđače ispred kolone, - tako je njegova vojska ušla u klasičnu zasjedu Manojlo je doživio težak poraz u Bitci kod Miriokefalona 17. septembra 1176. od seldžučkog sultana Kilič Arslana II njegova vojska napadnuta je iz zasjede dok je marširala kroz uski planinski prolaz, okružena i uništena. Manojlo se nakon poraza morao povući, nakon tog poraza više nije bio isti. Nakon njegove smrti naslijedio ga je sin Aleksije (11801183), ali su ubrzo Bizant zahvatile unutrašnje borbe koje su na kraju dovele do uplitanja križara i prvog pada Konstatinopolisa i sloma carstva 1204. godine.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 Andrew Stone: Manuel I Comnenus (A.D. 1143-1180), na portalu An Online Encyclopedia of Roman Emperors (pristupljeno 6.05. 2011.) ((en))
  2. Edward Gibbon (1995) The History of the Decline and Fall of the Roman Empire (Volume III), Penguin Classics. ISBN 0-14-043395-3., str. 72
Prethodnik:
Jovan II Komnin (1118 - 1143)
Bizantski car (1143-1180) Nasljednik:
Aleksije II Komnin (1180 - 1183)

Eksterni linkovi[uredi - уреди]