Zapadno Rimsko carstvo

Izvor: Wikipedia
Drevni Rim
Roman SPQR banner.svg

Članak je dio serije:
Politika i uprava
Drevnog Rima


Periodi
Rimsko Kraljevstvo
753. pne.510. pne.

Rimska Republika
510. pne.27. pne.
Rimsko Carstvo
27. pne.476. n.e./1453

Principat
Zapadno Carstvo

Dominat
Istočno Carstvo

Redovni magistrati

Konzul
Pretor
Kvestor
Promagistrat

Edil
Tribun
Cenzor
Guverner

Izvanredni magistrati

Diktator
Magister Equitum
Konzularni tribun

Rex
Triumviri
Decemviri

Titule
Imperator

Legatus
Dux
Officium
Praefectus
Vicarius
Vigintisexviri
Lictor

Magister Militum
Imperator
Princeps senatus
Pontifex Maximus
Augustus
Caesar
Tetrarh

Institucije i pravo
Rimski Ustav

Rimski Senat
Cursus honorum
Rimske skupštine
Kolegijalnost

Rimsko pravo
Rimsko državljanstvo
Auctoritas
Imperium


Druge države
pogledaj  razgovor  uredi

Zapadno Rimsko Carstvo (naziv je novijeg porijekla; prema suvremenom stanovištu, postojalo je samo jedno carstvo s dva vladara) je nastalo podjelom Rimskog Carstva 395. godine kada je rimski car Teodozije I. Veliki podijelio carstvo svojim sinovima, tako da je zapadni dio dobio Flavije August Honorije a istočni Arkadije. Zapadno Rimsko Carstvo je propalo već 476. godine kad je Odoaker, glavni zapovjednik rimske vojske, svrgnuo mladog cara Romula. U suštini, radilo se o vojnom puču na prostoru ograničenom samo na Italiju i područje Alpa, dok je država ostala netaknuta.

Historija[uredi - уреди]

Vrijeme Honorija[uredi - уреди]

Karta Rimskog Carstva 395. godine s ucrtanim granicama modernih država

Iako je Zapadno Rimsko Carstvo trajalo samo 81 godinu, imalo je ukupno 12 priznatih vladara i uz njih još i tri (prema nekim mišljenjima četiri) uzurpatora.

Honorije je bio mlađi sin Teodozija I., zadnjeg cara koji je vladao još jedinstvenim carstvom. Kod stupanja na vlast 395. Flavije Honorije je još bio dijete, pa mu je zbog toga Teodozije imenovao vojnog komandira Stilika, sina Rimljanke i Vandala, za tutora.

Honorijeva vladavina je bila nestabilna. Već 397. dolazi do pobune u provinciji Africa. Nakon invazije Zapadnih Gota na talijanski poluotok 402, Honorije s cijelim dvorom napušta Mediolanum (Milano) i vraća se u Ravenu. U Britaniji se vojnici bune pod vodstvom Makusa (406/407) i Konstantina III. (407.-411.); trupe prelaze u Galiju i ostavljaju stanovništvo - koje se smatralo Rimljanima - nimalo oduševljeno time, samima sebi odnosno na milost i nemilost anglosaksonskim napadima. Pri tome su Anglosaksonci došli u Britaniju u malim grupama kao plaćenici.

Uz to je došlo i do pada granice na Rajni: 406. je došlo do upada Vandala, Sueba i iranskih Alana (koji su bili u bijegu od Huna) u sjevernu Galiju. Franački federati su im se suprotstavili, ali su bili potučeni. Honorije je 408. dao ubiti svog savjetnika i vojnog komandira Stilika uplašen njegovom moći, a za to je vrijeme došlo do pljačkaških pohoda Zapadnih Gota koji su konačno 410. zapalili Rim što je imalo trajne psihološke posljedice na Rimljane.

Uz to, dolazi i do spomenutih uzurpacija koje su dodatno oslabile snage carstva: Konstantin III. 409./410. i rimski senator Atalus 414./415. Vandali, Suebi i Alani upadaju 409. u Hispaniju. U idućem razdoblju Zapadni Goti (Vizigoti) uništavaju dio Vandala koji su upali u Hispaniju, a od 418. ih Rimljani kao federate naseljavaju u Akvitaniju čime su se u Raveni nadali da su stvorili borbeni unutrašnji štit protiv pobuna ali i protiv vanjskih neprijatelja. Sveukupno gledano, Zapadni Goti (Vizigoti) su bili lojalni, što ih ipak nije sprječavalo da povremeno upadaju na područje Zapadnog Rima radi povećanja područja svog utjecaja - do raskida ugovora došlo je tek u 60-tim godinama 5. stoljeća.

Najezda Huna i unutrašnje borbe za vlast[uredi - уреди]

Nakon smrti Honorija 423. vlast preuzima uzurpator Ivan od 423. do 425. kad ga pobjeđuje Valentinijan III. i postaje zadnji car teodozijanske dinastije. U početku poslove vladanja vodi njegova majka Gala Placidija, no uskoro dolazi do sukoba različitih vojskovođa: komandant Feliks i komandant Africe Bonifacije su uglavnom (nekad manje a nekad više) podržavali politiku Gale Placidije sve do njene smrti. Nakon Bonifacijeve smrti, carstvom je vladao patricij i vojskovođa Flavije Aecije. Valentinov se život odvijao između Ravene i Rima. U njegovo vrijeme Rim gubi provinciju Africa, a sjeverozapad Španjolske osvajaju Suebi. Ecije se u Galiji uglavnom uspio održati uprkos pritisku Zapadnih Gota i Burgunda. Njegove pomoćne trupe sastavljene od Huna srušile su burgundsku vlast na Rajni 436. Osim toga, u bitci na katalunskim poljima je uspio 451. pobijediti Atilu koji je upao u Galiju. Međutim, Valentin je 454. dao ubiti Flavija Ecija, a sljedeće je godine sam bio žrtva ubojstva iz zasjede.

Naročitu važnost za carstvo ima gubitak provincije Africa. Konačnim gubitkom Africe smatra se 439. kad Vandali osvajaju Kartagu zajedno s flotom koja je tamo bila usidrena, jer Vandali, za razliku od drugih Germana, odbijaju prihvatiti formalnu vrhovnu vlast cara i time osnivaju prvu novu, nezavisnu državu na području dotadašnjeg carstva. Za to vrijeme Zapadni Goti, Suebi, Burgundi i Franci prihvaćaju formalnu ulogu federata i vladaju u provincijama rimskim stanovništvom u ime cara. To čuva privid carske vlasti, ali i povećava mogućnost Ravene za razne političke i vojne intervencije na tim područjima.

Zadnje godine Zapadnog Rimskog carstva - vrijeme careva-senki[uredi - уреди]

Rimsko Carstvo 476. godine. Zapadno je u plavoj, a Istočno u crvenoj boji

Vladavina Petronija Maksima je kratko trajala u 455. On je bio prvi u nizu tako zvanih "careva-sjenki" koji su vladali pre kratko vrijeme da mi mogli aktivno djelovati na spašavanju carstva koje se raspadalo. Zapadno Rimsko Carstvo je u slijedećem razdoblju gubilo sve veća područja u korist Germana, stvarale su se države u državi, a Rimsko carstvo je neprekidno gubilo tako važne prihode od poreza, neophodne za uzdržavanje vojske. Maksim, poznat, visoko pozicionirani senator je nasljedio Valentinijana III. nakon njegove smrti (16. travnja 455.) na položaju cara, da bi i sam, već 22. svibnja također umro. Već 9. ili 10. srpnja 455. ga je na carskom prijestolju naslijedio galski Rimljanin Avit. On je prije toga bio aktivan kao poslanik između Rima i Zapadnih Gota. Uz to, morao je rješavati probleme s vladarom Istočnog Rimskog Carstva Marcianom i smirivati vojskovođu Ricimera, koji se uskoro razvija u stvarnog vladara Zapadnog Rimskog carstva.

U siječnju/јануару 457. na četiri godine na prijestolje stupa Majorijan. Nakon godina propadanja carstva, njemu konačno polazi za rukom ponovo preuzeti kontrolu nad Italijom i Galijom. Uspijeva srediti situaciju u Španjolskoj i sjevernoj Africi. Uz ustupke Senatu pridobija ga za sebe, a boljom gospodarskom politikom zadobija i simpatije naroda. Svrgava ga Ricimer, ali on nije mogao postati car jer je bio arianer i German.

Umjesto njega, car postaje Libije Sever 461., ali bez papinske pomasti. S njegovom vlašću ponovo počinju pljačke Vandala na talijanskoj zapadnoj obali. Libije Sever umire 465. (navodno ga je otrovao Ricimer). Na njegovo mjesto dolazi istočni Rimljanin Antemije, i time završava razdoblje interregnuma od 465. do 467. Svojim dolaskom na prijestolje, Antemije si postavlja za cilj ponovnu uspostavu vlasti nad Vandalima i Zapadnim Gotima koji, pod Eurihom, krše ugovor iz 418. i počinju s ekspanzijom. Antemijev general Basiliskus postiže s flotom, u početku, izvrsne uspjehe protiv Vandala, no oni ga na kraju ipak pobjeđuju. Financijski i vojno to je za Zapadno Rimsko Carstvo bila katastrofa. Bezuspješan je bio i pohod protiv Zapadnih Gota. Sjeverna Galija je bila izgubljena. Na kraju izbija građanski rat između Antemija i Ricimera,

Kao pobjednik iz tog sukoba izlazi, do tada gotovo nepoznat, Anicije Olibrije. No, niti on ne uspijeva vladati cijelu godinu. Stupa na prijestolje u svibnju 472., a umire već 7 mjeseci kasnije.

Jedva da je sretniji bio njegov nasljednik Glicerije koji je vladao od 473. do 474. Iako je bio talentirani diplomat i vojnik, pobijedili su ka prvo Istočni Goti, a zatim i vojskovođa Julije Nepot.

Julije Nepot je vladao od 474. do 475. Namjeravao je sukob sa Zapadnim Gotima, koji su osvojili Provansu, riješiti diplomatskim putem, ali s umjerenim uspjehom. U međuvremenu, Vandali su kontrolirali zapadno Sredozemlje. Na kraju, i situacija u Rimu se okreće protiv njega: Njegov zaštitnik (koji je za sebe tvrdio da je bio sekretar Atile, kralja Huna), preuzima komandu nad vojskom i 475. ga je otjerao s vlasti.

Zadnji Zapadnorimski car je bio Romul Augustul (iako je Nepot bio priznat od strane Istočnorimskog Carstva sve do smrti 480.) a kod stupanja na prijestolje 475. imao je, navodno, samo deset godina. S prijestolja ga je maknuo germanski knez Odoaker. Odoaker nije, mjesto Romula, postavio novog cara-sjenku kao što su to radili njegovi prethodnici, nego je poslao izaslanstvo u Konstantinopol tamošnjem caru Zenonu i poručio mu, da je jedan vladar dovoljan za oba carstva. Na kraju, dobio je od Zenona službeno titulu patricija a time i carskog upravitelja. Time se ugasilo Zapadno Rimsko Carstvo.

Istina, tu i tamo (okolica današnjeg Pariza) su još neko vrijeme postojala manja područja na teritoriju nekadašnjeg carstva s rimskim upraviteljima, ali je carstvo prestalo postojati.

Carevi ili uzurpatori[uredi - уреди]

Po pitanju rimskog zakona 5. stoljeća dobar dio careva koji su vladali Zapadnim Rimskim carstvom su bili uzurpatori, a ne carevi. Kako je jedinstvo Rimskog Carstva bilo neupitno u slučaju smrti cara u Italiji ili Carigradu, preživjeli car bi morao potvrditi da priznaje novoproglašenog cara svojim partnerom u vlasti. Bez te potvrde on bi bio uzurpator koji je nezakonito osvojio vlast. Političke muke i kompromise potrebne da bude prihvaćen je najbolje dokazao zapadnorimski car Majorijan koji je proveo prvih osam meseci svoje četverogodišnje vladavine u na kraju uspešnom pokušaju da ga prizna car Lav I..

Po Rimskom zakonu u drugoj polovici 5. stoljeća uzurpatori, a ne carevi su bili:Petronije Maksim, Libije Sever, Avit, Glicerije i Romul Augustul. Danas se oni svi u istorijskim knjigama vode kao carevi.

Posledice za grad Rim i Italiju

Rimsko Carstvo 555 godine je prikazano crvenom i zelenom bojom

Ukidanje carstva za ekonomski srozan život u Italiji nije imao nikakve konkretne posljedice u odnosu na život posljednjih 70 godina. Radi više aspekata društva Carstvo niti nije propalo u Italiji tijekom nekoliko sljedećih desetljeća nakon 476. godine. Odoaker je bio prije preuzimanja vlasti general Rimske vojske tako da je njegov dolazak na vlast bio državni udar, a ne invazija. Sljedećih četrdesetak godina on i njegov nasljednik će biti formalno guverneri Italije koja se nalazi u "vlasti" Istočnog Rimskog carstva. Katastrofa za Italiju i Rim će se dogoditi tijekom talijanskih ratova Justinijana koji će trajati dvadeset godina. U tom razdoblju svi gradovi će mijenjati svoje osvajače najmanje 3 puta uz strahovite pokolje, pljačke i slično.

Posljednji udarac životu u Italiji nanosi epidemija iz polovice VI. stoljeća koja ubija izmeđe 20 i 30 posto stanovništva.

Korisno pogledati[uredi - уреди]