Flavije Aecije

Izvor: Wikipedia

Flavije Aecije, lat. Flavius Aetius (396. - 454.) je bio vojskovođa i de facto gospodar Zapadnorimskog Carstva između 433. godine i svoje nasilne smrti. Besmrtnu slavu će postići pobjedom nad Atilom u bitci na Katalaunskom polju.

Mladost[uredi - уреди]

Aecije je bio sin rimskog generala Flavija Gaudentija (Flavius Gaudentius) nepoznatih i mogućih barbarskih korijena. Djetinjstvo Aecije provodi kao taoc na dvoru Vizigota i Huna gdje će upoznati tamošnje običaje i dobiti jedinstven uvid u barbarsku vojno-političku strategiju. Dok je Aecije provodio djetinjstvo među barbarima njegov otac se uspinjao stubama moći došavši do položaja jednog od najvažnijih vojnih zapovjednika Zapadnog Rimskog Carstva. Nakon smrti cara Honorija 423. godine novoproglašeni car Ivan će biti napadnut od Istočnog Rimskog Carstva koje ga nije priznavalo. U pokušaju spašavanja neodržive situacije Ivan će poslati ranije oslobođenog Aecija na hunski dvor da zatraži vojnu pomoć.

Borba za vlast[uredi - уреди]

Hunski vojnici s kojima će Aecije doći u Italiju da spasi cara Ivana dolaze prekasno, ali istovremeno svima jasno prikazuju snagu njegovog utjecaja među barbarima. Pod tom vojnom prijetnjom majka maloljetnog cara Valentinijana III. sklapa dogovor s Aecijem i druga dva najmoćnija generala Zapadnog Rimskog Carstva o neformalnom trijumfiratu. Po tom dogovoru iz 425. godine Aecije dobiva Galiju, Flavije Felix Italiju, a Bonifacije Afriku iako nitko od njih nije htio djeliti vlast s drugima što dovodi do građanskog rat među trijumfirima. Aecije će sebi najprije pripojiti Italiju nakon što je dokrajčio Felixa, a na kraju će, iako poražen u bici kod Ravene od Bonifacija, pobijediti njegovog nasljednika Sebastijana 433. godine. Iako je te zadnje godine građanskog rata Valentinijan III postao po rimskom zakonu punoljetan Aecije se nije obazirao na tu sitnicu preuzevši u ruke cjelokupnu vlast u Carstvu ostavivši cara bez ikakve stvarne moći.

Gospodar Carstva[uredi - уреди]

Još tijekom građanskog rata Aecije počinje svoje ratove protiv raznih barbara. Već 426 godine on pobjeđuje Vizigote koji pokušavaju proširiti svoj teritorij u današnjoj Francuskoj (Akvitanija). Slično se ubrzo dogodilo s Francima koji su prešli rijeku Rajnu. Preuzimanjem potpune vlasti smanjuje se i broj vojnih uspjeha. Burgundi su pobjeđeni u kratkom ratu 436. godine, ali oni će biti uništeni kao politički faktor tek nakon invazije Huna (koje je pozvao Aecije) sljedeće godine. Rat s Vizigotima završava neriješeno 439. godine iako on biva slavljen zbog vlastite pobjede u vojnoj bitci, dok će rat s Vandalima biti katastrofalan. Najprije će Aecije potpisati mir s Vandalima poklanjajući im teritorij koji su do tada osvojili, ali Vandalima to neće biti dovoljno i oni 439. godine na iznenada napadaju i osvajaju grad Kartagu s rimskom flotom usidrenoj u luci. Sljedećih godinu dana se provodi potpuna mobilizacija rimske vojske zbog oslobađanja Afrike, samo da bi se tako skupljena vojska na Siciliji potom vratila u svoje stare vojne baze zbog hunskog napada na Istočno Rimsko Carstvo. Na kraju Aecije ponovno zaključuje mir s Vandalima 442. priznajući im potpunu nezavisnost i sve teritorije koje su do tada osvojili.

Posljednji veliki rat i velika pobjeda Aecija prije Huna postaje novi franački rat u kojem su 448. godine Franci ponovno pobjeđeni i odbačeni preko Rajne. Tri godine poslije Atila počinje svoj napad na Galiju u kojoj od od poznatijih barbarskih naroda žive Burgundi i Vizigoti. Odgovor na taj napad će biti savez Carstva i Vizigota čije zajedničke vojne snage će u bitki na Katalunskom polju 20. lipnja 451. pobijediti Hune. Nakon što su bili pobijeđeni sljedeću godinu po prvi i zadnji put Atila napada Italiju kako bi se osvetio svom bivšem prijatelju. Pobjednički vojni pohod Atila će zaustaviti tek nakon pustošenja po cijeloj sjevernoj Italiji nakon pregovora s papom Lav I kod rijeke Po.

Smrt i posljedice[uredi - уреди]

Kao i Honorijev zaštitnik Stiliho tako je i Aecije želio da nagrada za njegova dijela od strane Valentinijana III. bude ženidbena veza između nihovih obitelji. Kako je Valentinijan imao samo kćeri cilj je bio ženidba Aecijevog sina Gaudencija za Valentinijanovu kćer čime bi Gaudencije postao prijestolonasljednik. Ta ideja se nije svidjela caru koji ga iznenada tijekom izlaganja o financijama Carstva ubija vlastitom rukom. Katastrofalni rezultat Aecijeva ubojstva će biti vandalska pljačka Rima, ubojstvo tri cara u samo tri godine, preuzimanje stvarne vlasti u državi od strane barbara Ricimera i odbijanje provincija da prihvate nove careve u Rimu.

Aecijev značaj[uredi - уреди]

Aecije je dobio gotovo mitske proporcije zbog svoje pobjede nad dotad nepobjedivim Atilom. Veliki dio povjesničara (primjer: Robert F. Pennel, John Norwich) ga naziva čovjekom koji je održavao Zapadno Rimsko Carstvo 3 desetljeća. Gibbon, Michael Grant i drugi opravdavaju katastrofalan gubitak Afrike jer to po njihovom mišljenju Aecije nije bio u stanju spriječiti, iako je značaj tog gubitka bio jasan njegovim prethodnicima i suvremenicima (Prisk Atal, Majorijan, Leon I., Antemije).

Drugi problem tijekom vladavine ovog generala je bilo pitanje poraženih barbara. U trenucima kada je Aecije ima nadmoćan u odnosu na barbare on ih nikad nije izbacivao izvan granica Carstva nego ih je naseljavao unutar teritorija. Tu njegovu odluku brani Gibbon s objašnjenjem da su Aeciju trebali barbarski vojnici jer su Rimljani odbijali ići u vojsku. Po njemu bi izbacivanje barbara izvan granica Carstva rezultiralo nestankom novaka za rimsku vojsku.

Sama pobjeda Aecija nad Hunima i njena važnost su neupitne za zapadne povjesničare. Ta pobjeda je po njima spasila zapadni svijet to jest njom je spašena zapadna civilizacija (John Norwich, William Watson, Edward Creasy). Jedino Bury smatra da su ta bitka i pobjeda potpuno nevažni za zapadni svijet jer se Atila i tako povlačio, a napad na Galiju je bio pljačkaški bez ikakve namjere za osvajanje te pokrajine.

Literatura[uredi - уреди]

  • Petar Heather - The fall of the Roman Empire
  • Robert F. Pennel - Ancient Rome from the Earliest Times Down to 476AD
  • John Norwich - Byzantium: The Early Centuries
  • Michael Grant - History of Rome
  • Edward Shepherd Creasy - Fifteen Decisive Battles of the World
  • Edward Gibbon - Decline and Fall of the Roman Empire
  • John Bagnall Bury - History of the Later Roman Empire

Vidi još[uredi - уреди]

Prethodnik: Glavni zapovjednik vojske Zapadnog Rimskog Carstva Nasljednik:
Flavije Felix (425. - 429.) Avit (455. - 455.)