Burgundi

Izvor: Wikipedia
Drugo burgundsko kraljevstvo, između 443. i 476. godine

Burgundi su bili istočnogermansko pleme kojima je prvotna postojbina bila najvjerojatnije Skandinavija te su prešli na otok Bornholm, koji se na staronordijskom jeziku zvao Burgundarholmr (otok Burgunda), a od tamo su naselili Europu. Prema Þorsteins saga Víkingssonar, Veseti su naselili otok ili zemlju, koja se zvala zemlja Burgunda, tj. Bornholm. Alfred Veliki u svom prijevodu Orosiusa koristi ime Burgenda land. Pjesnik i mitolog Viktor Rydberg (1828. - 1895.), u djelu (Our Fathers' Godsaga) govori da su Burgundi zadržali usmenu predaju o svom skandinavskom podrijetlu prema ranosrednjovjekovnom izvoru Vita Sigismundi.

Rana povijest[uredi - уреди]

Podrijetlo plemena[uredi - уреди]

Burgundsku predaju o skandinavskom podrijetlu potvrđuju dokazi kao što su imena mjesta i pokrajina te arheološki dokazi (Stjerna) pa se zato može smatrati da je njihova predaja točna (Musset, str. 62). Zbog toga što je Skandinavija bila vrlo daleko od obzora ranih rimskih izvora, uključujući i Tacit (koji spominje samo jedno skandinavsko pleme, Sveare, lat. Suiones), nitko ne spominje od kuda su Burgundi došli nego samo da su živjeli istočno od Rajne(inter alia, Amijan Marcelin, XVIII, 2, 15). Rani rimski izvori navode da su vjerojatno bili jedno od istočnogermanskih plemena.

Oko 300. godine, stanovništvo Bornholma (otok Burgunda) naveliko nestaje s otoka. Većina se groblja prestaje koristiti, a oni koji su se još koristili imali tek nekoliko pogreba (Stjerna).

Godine 369., car Valentinijan I. je poveo vojsku protiv germanskog plemena Alemana (Amijan, XXVIII, 5, 8-15). U to vrijeme, Burgundi su vjerojatno živjeli oko rijeke Vistule prema Jordanesu, povjesničaru sredine 6. stoljeća. Neko vrijeme poslije rata s Alemanima, Burgunde je pobijedio Fastida, kralj Gepida te su bili pokoreni i skoro potpuno uništeni.

Otprilike desetljeće kasnije, Burgundi su se ponovno pojavili. Pri povlačenju vojske Flavija Stilika u borbi protiv vizigotskog kralja Alarika I. (406. - 408.), sjeverna plemena su prešla Rajnu te je počela velika seoba naroda. Među njima su bili Alani, Vandali, Svevi, i vjerojatno Burgundi. Burgundi su migrirali prema zapadu i smjestili se u dolini Rajne.

Tamo su se Burgundi s vremenom sprijateljili s Hunima. Hunski običaj je bio da žene umjetno produlje svoju glavu tako da ju čvrsto zavežu još dok su djevojčice. Germanski grobovi su povremeno bili ispunjeni hunskim ornamentima, ali i također ženskim glavama koje su bile tretirane na taj način. Zapadno od Rajne samo burgundska groblja sadrže veliki broj takvih glava. (Werner, 1953)

Religija[uredi - уреди]

Negdje na istoku Burgundi su se prebacili na arijski oblik kršćanstva, koji je bio izvor sumnji i nepovjerenja između Burgunda te katoličkog Zapadnog Rimskog Carstva. Stanje se očigledno popravilo ili se popravljalo oko godine 500., kad je burgundski kralj Gundobad održavao blisko osobno prijateljstvo s katoličkim biskupom Avitusom iz Vienne. Štoviše, Gundobadov sin i nasljednik Sigismund, je bio katolik te postoje mnogi dokazi da su mnogi Burgundi prešli na katoličanstvo uključujući i nekoliko ženskih članova vladajuće obitelji.

Rana povezanost s Rimljanima[uredi - уреди]

Burgundi su imali burne veze s Rimljanima. Carstvo ih je koristilo da ne daju dolazak drugih plemena, da vrše prepade na graničnim područjima te da šire svoj utjecaj kad je god to moguće.

Kraljevstvo Burgunda[uredi - уреди]

Prvo kraljevstvo[uredi - уреди]

Burgunski kralj Gundahar (ili Gundicar) postavio je cara Jovina 411. godine na prijestolje kao lutku u suradnji s Goarom, kraljem Alana. S autoritetom galskog cara kojeg je on kontrolirao, Gundahar se smjestio na lijevoj (rimskoj) strani rijeke Rajne između rijeka Lauter i Nahe, osvojivši Worms, Speier, i Strasbourg. Prividno kao dio mira, car Honorije im je zagarantirao tu zemlju.(Prosper, a. 386)

Unatoč njihovom novom statusu kao federati, burgundski su upadi u rimsku gornju Galiju Belgicu postali nepodnošljivi i nemilosrdno privedeni kraju 436., kada je rimski zapovjednik Flavije Aecije pozvao hunske plaćenike da osvoje Rajnsko kraljevstvo (sa glavnim gradom u starom keltsko-rimskom naselju Borbetomagus/Worms) što su i učinili 437. godine, a Gundahara su ubili u borbi. (Prosper; Chronica Gallica 452; Hydatius; i Sidonije Apolinar)

Hunsko uništenje Wormsa i Burgundskog kraljevstva postalo je temelj junačke legende koja je kasnije bila opisana u Pjesmi o Nibelunzima prema kojoj je Richard Wagner bazirao svoj Ciklus Prstena gdje su kralj Gundahar (Gunther) i kraljica Brunhilda na svom dvoru u Wormsu, a Siegfried dolazi zaprositi Kriemhildu. (Na staronordijskom imena su Gunnar, Brynhild, i Gudrún) Zapravo, riječ Atli koja se spominje u pjesmi dolazi od imena hunskog vođe Atile.

Drugo kraljevstvo[uredi - уреди]

Zbog nepoznatih razloga, Burgundi su po drugi put dobili status federata, i 443. su se naselili po Aeciju u regiji Sapaudia. (Chronica Gallica 452) Kako Sapaudia ne odgovara niti jednoj današnjoj modernoj regiji, Burgundi su vjerojatno živjeli pokraj Lugdunuma, danas poznatog kao Lyon. (Wood 1994, Gregory II, 9) Čini se da je novi kralj Gundioc, ili Gunderic, smatran Gundaharovim sinom, vladao nakon očeve smrti. (Drew, p. 1) Sve u svemu, osam burgundskih kraljeva iz kuće Gundahar vladalo je kraljevstvom dok ono nije bilo pregaženo od strane Franaka 534..

Kao saveznici Rima u njegovim posljednjim desetljećima, Burgundi su se borili na strani Aecija, vizigotske konfederacije i drugih u borbi protiv Atile u bitci na Katalaunskim poljima 451. Izgleda da je je savez između Burgunda i Vizigota bio vrlo jak, kad je Gundioc i njegov brat Kilperik I. pratio Teodorika II. u Španjolsku da se bore protiv Sveva 455. (Jordanes, Getica, 231)

Težnje prema Carstvu[uredi - уреди]

Također 455., dvosmislenom izjavom infidoque tibi Burdundio ductu (Sidonije Apolinar u Panegyr. Avit. 442.) upućuje da je neimenovani izdajnički burgundski vođa ubio cara Petronija Velikog što je prethodilo pljački Rima od strane Vandala. Patricij Ricimer je također bio optužen te taj događaj upućuje na povezanost Burgunda i Ricimera, koji je vjerojatno bio Gundiokov šurjak i Gundobadov ujak. (John Malalas, 374)

Burgundi, očigledno suočeni sa rastom moći, pregovaraju 456. o teritorijalnom proširenju i sklapaju ugovor o podjeli moći s lokalnim rimskim senatorima . (Marius of Avenches)

Godine 457., Ricimer ruši i drugog cara, Avita, stavljajući Majorijana na prijestolje. Pokazalo se da novi car nije odviše od pomoći Ricimeru i Burgundima. Godinu dana nakon što je postao car, Majorian je oduzeo Burgundima zemlju koju su stekli dvije godine prije te nakon daljnjeg pokazivanja careve neovisnosti, Ricimer ga ubija 461..

Deset godina kasnije, 472., Ricimer kojemu je dosada zapadnorimski car Atemije bio šurjak, planira ga s Gundobadom ubiti te zatim Gundobad odrubljuje glavu caru (vjerojatno osobno). (Chronica Gallica 511; Ivan Antioh, fr. 209; Jordanes, Getica, 239) Ricimer tada carem imenuje Olibrija, ali zajedno umiru (iznenađujuće - prirodnim putem) unutar nekoliko mjeseci. Gundobad je tada naslijedio svog ujaka kao patricij i kao onaj koji postavlja kralja, i uzdiže Glicerija na tron. (Marije Avenches; Ivan of Antioh, fr. 209)

Izgleda da je 474. burgunskom utjecaju došao kraj. Glicerije je bio smijenjen u korist Julije Nepota, a Gundobad se vratio u Burgundiju, vjerojatno zbog smrti svog oca Gundioka. U to vrijeme ili nedugo nakon, Burgundsko kraljevstvo se podijelilo između Gundobada i njegove braće, Godigisel, Kilperik II. Burgundski i Gundomar I. (Grgur, II, 28)

Jačanje kraljevstva[uredi - уреди]

Prema Grguru iz Toursa, Gundobadov povratak u Burgundiju predstavlja krvavo ujedinjenje i jačanje. Grgur govori da Gundobad ubija brata Kilperika, utaplja njegovu ženu i njegove tri kćeri baca u izgnanstvo (jedna od njih postaje ženom franačkog kralja Klodviga i vjerojatno je bio odgovoran za njegovo pokrštavanje). (Grgur, II, 28) To je osporavao npr. Bury, koji ukazuje na probleme Grgurove kronologije događaja.

Oko godine 500. Gundobad i Klodvig ratuju, a izgleda da je Gundobada izdao brat Godegisel, koji se pridružio Francima. Godegiselove i Klodvigove snage zatim uništavaju Gundobadovu vojsku. (Marije a. 500; Grgur, II, 32) Gundobad je kratkotrajno ostao u Avignonu, te je ponovno skupivši vojsku i opljačkao Vienne, gdje su Godegisel i njegova družina ubijeni. Od tada, Gundobad biva jedini kralj Burgundije. (Grgur, II, 33) To bi dalo naslutiti da je njegov brat Gundomar već mrtav, ali nema izvora koji bi to mogao potvrditi.

Gundobad i Klodvig su izgladili razlike, ili je Gundobad bio prisiljen da bude nekakav Klodvigov vazal zbog Klodvigove prijašnje pobjede, jer burgundski kralj pomaže Francima 507. godine u njihovoj pobjedi nad Vizigotima i Alarikom II.

Za vrijeme prevrata, negdje između 483. - 501. , Gundobad je unaprijed započeo predstavljati Lex Gundobada, izdavši prvu polovicu, koja je vodila nacrtu Lex Visigothorum. (Drew, p. 1) Kako je jačala njegova vlast , između 501. i njegove smrti 516., Gundobad je izdao i drugu polovicu svog zakona, koja je bila više originalna burgundska.

Pad drugog kraljevstva[uredi - уреди]

Burgundi su proširili svoju vlast na sjeveroistok Galije tj. na sjevernu Italiju, zapadnu Švicarsku i jugoistočnu Francusku. Franački kralj Klovis I se 493. oženio burgundskom princezom Klotidlom, Kilperikovom kćeri. Prvotno su Burgundi bili saveznici Franaka i Klodviga protiv Vizigota na početku 6. stoljeća, a zatim su ih pokorili ti isti Franci 534.. Burgundsko kraljevstvo je postalo dio Merovinškog kraljevstva i Burgundi su kao takvi bili naširoko asimilirani.

Burgundski zakoni[uredi - уреди]

Burgundi su ostavili za sobom tri legalna zakonika, najranijima među svim germanskim plemenima.

Liber Consitutionum sive Lex Gundobada (Knjiga ustrojstva iliti Gundobadovo pravo), također poznata kao Lex Burgundionum, ili jednostavno Lex Gundobada ili Liber, izdao je u nekoliko dijelova između 483. i 516., uglavnom Gundobad, ali također i njegov sin, Sigismund. (Drew, p. 6-7) Ona je slika burgundskog običajnog prava i karakteristična je među mnogim germanskim zakonicima toga vremena. Liber je bila posuđena za Lex Visigothorum (Drew, p. 6) i utjecala je kasnije na Lex Ribuaria. (Rivers, p. 9) Liber je jedna od primarnih izvora za tadašnji burgundski život i povijest njihovih kraljeva.

Kao u mnogih germanskih plemana, burgundska pravna tradicija dopustila je upotrebu pojedinih zakona za pojedine etnicitete. Tako, u dodatku Lex Gundobada, Gundobad također izvodi (ili ozakonjuje) skup zakona za rimske teme u Burgundskom kraljevstvu, Lex Romana Burgundionum (Rimsko pravo Burgunda). U dodatku zakonika, Gundobadov sin Sigismund je kasnije izdao Prima Constitutio.

Podrijetlo Burgundije[uredi - уреди]

Ime Burgunda je do danas ostalo sačuvano u imenu jedne od regija u Francuskoj - Bourgogne: vidi kasniju povijest Burgundije. Između 6. i 20. stoljeća, granice i političke poveznice ove regije su se često mijenjale. Nijedna od ovih promjena nije više ništa imala s originalnim Burgundima. Imena originalnih Burgunda (germanskog plemena) i stanovnika današnje Burgundije ( također Burgunda) nemaju nikakve veze. Potomci pravih Burgunda se primarno danas mogu naći u Švicarskoj francuskog govornog područja i susjednim dijelovima Francuske.

Kraljevi Burgundskog kraljevstva[uredi - уреди]

Burgundi su napustili Bornholm oko 300. godine i naselili se oko Vistule. Jordanes povezuje da su ih u tom području teško porazili Gepidi 4. stoljeću i tada su se pomakli u Porajnje

Flavije Aecije vodi Burgunde u Sapaudiju u području gornje Rhone.

Vidi[uredi - уреди]

Kraljevi Burgundije svi.

Izvori[uredi - уреди]

  • Bury, J.B. The Invasion of Europe by the Barbarians. London: Macmillan and Co., 1928.
  • Dalton, O.M. The History of the Franks, by Gregory of Tours. Oxford: The Clarendon Press, 1927.
  • Drew, Katherine Fischer. The Burgundian Code. Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1972.
  • Gordon, C.D. The Age of Attila. Ann Arbor: University of Michigan Press, 1961.
  • Murray, Alexander Calder. From Roman to Merovingian Gaul. Broadview Press, 2000.
  • Musset, Lucien. The Germanic Invasions: The Making of Europe AD 400-600. University Park, PA: The Pennsylvania State University Press, 1975.
  • Nerman, Birger. Det svenska rikets uppkomst. Generalstabens litagrafiska anstalt: Stockholm. 1925.
  • Rivers, Theodore John. Laws of the Salian and Ripuarian Franks. New York: AMS Press, 1986.
  • Rolfe, J.C., trans, Ammianus Marcellinus. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1950.
  • Shanzer, Danuta. ‘Dating the Baptism of Clovis.’ In Early Medieval Europe, volume 7, pages 29-57. Oxford: Blackwell Publishers Ltd, 1998.
  • Shanzer, D. and I. Wood. Avitus of Vienne: Letters and Selected Prose. Translated with an Introduction and Notes. Liverpool: Liverpool University Press, 2002.
  • Werner, J. (1953). "Beiträge sur Archäologie des Attila-Reiches", Die Bayerische Akademie der Wissenschaft. Abhandlungen. N.F. XXXVIII A Philosophische-philologische und historische Klasse. Münche
  • Wood, Ian N. ‘Ethnicity and the Ethnogenesis of the Burgundians’. In Herwig Wolfram and Walter Pohl, editors, Typen der Ethnogenese unter besonderer Berücksichtigung der Bayern, volume 1, pages 53–69. Vienna: Denkschriften der Österreichische Akademie der Wissenschaften, 1990.
  • Wood, Ian N. The Merovingian Kingdoms. Harlow, England: The Longman Group, 1994.

Vanjske veze[uredi - уреди]